Društvo nam je nepomirljivo podijeljeno, kažu. Politička provalija između nas vrtoglavo je duboka. Pogledaš li preko ruba, nećeš ni vidjeti dno, brzace koji huče daleko dolje i razbijaju se o strme, nazubljene litice, studenu vodu koju nitko živ nije preplivao. Nijedan naš nikad nije bio na njihovoj strani i obratno. Krvnici se ne miješaju sa žrtvama, a vama je na volju izabrati tko su u nepromjenjivom i vječnom hrvatskom političkom poretku jedni, a tko drugi.
Desničarski je mamlaz prije nekoliko tjedana na televiziji kazao za jednu novinarku i jednog glumca kako su bili članovi Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske i u njegovoj predstavi svijeta oni su zbog toga zauvijek krivi, moralno diskvalificirani za sva vremena. Iz pozicije svoje samoproglašene nevinosti, ćuteći se zbog nečega kao žrtva, novinarku i glumca, dvoje po svemu pristojnih, neosuđivanih, ispravnih građana i urednih poreznih obveznika, patriotski je mislilac prokazao kao komunistička čudovišta, gotovo kao da su novinarka i glumac lično u garaži u Wolfratshausenu samokresom i sjekirom likvidirali Stjepana Đurekovića. Jer, svi su oni s druge strane provalije njemu jednaki. Dobri i pravedni katolici, ispunjeni strahom od gnjeva Božjeg, s razlogom se drže podalje od toga ološa.
Jednostavni umovi vole ovakve jednostavne slike. Razrezat će oštro i nemilosrdno osuditi, premda je u stvarnosti koji put teško reći tko je naš, a tko njihov i gdje se to točno ovo društvo dijeli na smrtno zavađene polovice. Dopustite da vam ispripovjedim jedan tragikomični slučaj, koji je politički rascjep u našem narodnom biću učinio više nekako nalik onome osobitom odnosu ludog i zbunjenog.
Kratko uoči rata Hrvatsku je napustio pjesnik Goran Babić. Bio je, pričaju, zao, okrutan čovjek. Urednik režimskog kulturnog tjednika, ideološki policajac, autor notorne Bijele knjige. Uništavao je umjetničke karijere. Tako svjedoci tvrde, iako, po duši govoreći, nijedna od onih karijera koju je Babić u socijalizmu navodno uništio nije se sretno ostvarila kad je partijska stega popustila i svatko je mogao pisati, slikati, komponirati i plesati kako mu se ćefne. Bit će da je tu ipak bio presudan onaj detalj koji zovu, kako ono... Ah, da, talent.
Enivej, Babić je lijepo odjebao. Osjećao se loše u Tuđmanovoj državi, i nije zaista bio usamljen u tome, ali je zbog toga napravio nešto što nitko drugi nije i što bi većina nas ocijenila naprosto imbecilnim. Preselio se u Beograd i javno podržavao Slobodana Miloševića. Nije možda važno za priču, ali ću svejedno reći. Tip je, jedan kroz jedan, Hrvat.
Kao izdajica roda svoga, Goran Babić je iz Hrvatske devedeset i prve iščezao na svaki mogući način, i tijelom i duhom, i likom i djelom, te ga, na primjer, nema u antologijama našeg suvremenog pjesništva, premda je bio, i još je uvijek, odličan pjesnik. No, djelić njega, važniji i od pjesama i od polemika, svejedno je nekako ostao. Ostala su mu djeca s bivšom ženom, koja se preudala za njegova dobrog prijatelja Slobodana Praljka.
Generala Praljka vjerojatno vam ne treba posebno predstavljati. Tri je fakulteta završio i sve je bilo džaba, ostat će upamćen kao budala koja je srušila Stari most. Galamdžija i razmetljivac, koji se nije pravo realizirao ni u jednomu od tri građanska zvanja za koja se kvalificirao, u jednom je trenutku zbog nečega povjerovao da bi mu se moglo posrećiti u četvrtom, vojnom, za koje nije imao ni pet minuta škole. I rezultat je, očekivano, bio porazan. Nadljudsku žrtvu za našu stvar u privatizaciji je, istina, kapitalizirao s nekoliko tvornica, ali u tome nije dulje uživao i još neko vrijeme, kako se čini, neće jer je na Međunarodnom sudu za ratne zločine prvostupanjski osuđen na dvadeset godina robije.
Kad sam čuo ovu priču, prvo što sam pomislio je kako se neke žene, kao uklete, stalno zaljubljuju u istu vrstu pogrešnih muškaraca. Gospođa Babić, kasnije Praljak, ostavila je jednoga da bi se udala za drugoga, potpuno jednakog hercegovačkog luđaka. Poznajem dobro te tipove, i sam sam iz toga krševitoga kraja, i mnogo puta sam vidio kako oni mogu kobno izgubiti glavu za ideologijom, preko svake razumne mjere se zajoguniti za komunizmom ili nacionalizmom i na koncu nastradati i više nego su zaista skrivili, a samo zato što su isuviše gordi da bi priznali kako su se zajebali. Babićeva i Praljkova biografija zapravo su istovjetne, ali izvrnuto, kao u ogledalu, gdje je jednome lijevo, drugome je desno.
I jedan i drugi završili su zaboravljeni na pustom kolosijeku, pišući knjige koje nitko neće pročitati. Jedan se u Beogradu bjesomučno obračunava s mrtvim Tuđmanom, drugi ga u Haagu opsjednuto brani, a u sredini, u Zagrebu, kao ono nesretno Buridanovo magare između dva plasta sijena, stoji čovjek koji ih obojicu smatra očevima. Nikola Babić Praljak se on zove i vodi sva generalova poduzeća dok je ovaj službeno spriječen, u Nizozemskoj.
Ugledam njegovo ime u impressumu nekoga od onih desetaka Praljkovih besmislenih naslova o stradanju nedužnog hrvatskog življa od zločinačke muslimanske ruke i zapravo ne znam što bih mislio, treba li me nasmijati ili ražalostiti, je li beznadno ili ohrabrujuće, proturječnih sam osjećaja kad vidim da je netko uzeo i ime velikog hrvatskog izdajice, koji ga je napravio, i ime velikog hrvatskog junaka, koji ga je odgojio. Ali, što god mislili o tome, to vam je Hrvatska.
Nema zaista provalije među nama, svi smo mi ovdje izmiješani, i Srbi i Hrvati, i partizani i ustaše, istovremeno smo i žrtve i krvnici. Pa i onome tupavom Ličaninu Starčeviću, kojega zovu ocem domovine, a koji je upravo perverzno mrzio Srbe, majka je, napokon, bila pravoslavna. Granice nacija i ideologija prolaze kroz naše kuhinje i dnevne sobe, a nerijetko i kroz same ljude. Sve nas jednako nosi široka blatnjava bujica historije, virovi nas vuku na dno, a mi se batrgamo put površine i zapravo nikad ne možemo znati na koju će nas obalu struja na kraju izbaciti.