Slatkorječivi propovjednikov sin zaveo je nevinu djevojku. Ona priznaje kako joj nije bilo lako ostati čedna, koliko god se trudila, kad bi je Billy Ray nježno poljubio i kazao da će sve biti u redu. Ovu pjesmu svakako ste čuli, pa i ako niste pozornije slušali riječi, bit će za koji dan ravno pedeset godina da je snimljena u studiju u Memphisu. Bila je veliki hit Dusty Springfield iako je Springfield uopće nije trebala pjevati. “Son of a Preacher Man” napisana je za Arethu Franklin.
Međutim, ova je rekla da joj je neugodno to pjevati jer je njezin tata bio propovjednik, bilo joj je to isuviše osobno, a producent Jerry Wexler se složio, kako je i inače svojoj obožavanoj Arethi u svemu popuštao. Godinu kasnije, kad su već sve stanice izvrtile Dusty Springfield, Aretha se predomislila i ipak snimila pjesmu, objavljena je u siječnju 1970. kao prva pjesma na A strani albuma “This Girl’s in Love with You”.
Jerry Wexler je godinama kasnije žalio zbog toga, a poslušate li obje snimke shvatit ćete zašto. Premda je Springfield, bez ikakve sumnje, velika pjevačica i svojim je medenim mezzosopranom to prekrasno otpjevala, ona ne pogađa bit pjesme. To jednostavno nije njezina priča. Previše je bijela, previše Engleskinja, previše katolkinja i, napokon, previše lezbijka da bi bila zaljubljena u propovjednikovog sina.
Aretha Franklin, s druge strane, crna baptistička cura s ruralnog, siromašnog Juga Amerike, nevaljalica koja je s dvanaest godina prvi put ostala trudna, a s četrnaest rodila svoga drugog sina, njoj vjerujete kad kaže da se sirota izgubila u Billy Rayevom zagrljaju. Ona je tu ljepotu doživjela i opet bi, iako je grijeh. I njezin glas i njezin klavir jedva se obuzdavaju od žudnje, pjesma pršti od estrogena. Ne pretjerujem, nađite na YouTubeu i osobno se osvjedočite, toj se ženi bedra tresu dok pjeva “Son of a Preacher Man”.
Wexler je shvatio da je s Franklin mogao imati veći hit, ali prilika je bila nepovratno izgubljena. Springfield je već pokupila slavu.
Jerry Wexler, da kažem nešto i o njemu, nije bio vjernik. Bio je židov, kao i mnogi drugi veliki muzički producenti, od Milta Gablera preko Leonarda Chessa i Phila Spectora do Ricka Rubina, ali nije baš nimalo držao do metafizičkih sranja. Pitali su ga jednom što bi želio da piše na njegovom nadgrobnom spomeniku, a on je kazao: “Two words: more bass”. Dvije riječi: još basa. Koncem sedamdesetih radili su na “Slow Train Coming”, prvome u nizu neslavnih kršćanskih albuma Boba Dylana, i Dylan je, kao valjda svi koji su upravo otkrili Isusa, vazdan gnjavio pričama o veličini Sina Božjeg dok ga Wexler jednom nije prekinuo riječima: “Bobe, ja sam židovski ateist. Idemo snimati muziku”.
Pa opet, taj i takav, jednostavni i trezveni židovski ateist iz Bronxa najbolje je razumio jednu baptistkinju iz Tennesseeja. Vjerojatno sve vrijedno... ili, zapravo, sve vrijedno što je Aretha Franklin snimila, Wexler je producirao. On joj je birao repertoar, zapošljavao muzičare i autore, za nju je od Carole King i Gerryja Goffina naručio da napišu “(You Make Me Feel Like) A Natural Woman”. Pa i sama fraza “natural woman” bila je njegova, to je Aretha bila u njegovoj viziji: prirodna žena. Prošli tjedan, kad je umrla, uzeo sam ponovno slušati nekoliko ploča s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih koje su njih dvoje zajedno napravili i, kao veliki obožavatelj, teško sam susprezao suze, a više me od ičega potresla “Amazing Grace”, gospel ploča snimljena u siječnju 1972. uživo s malim, skromnim orkestrom i crkvenim zborom u Los Angelesu.
Od strasti s kojom Aretha, samo uz klavir i duboke, modre virove Hammond orgulja, pjeva o beskrajnoj milosti, slabokrvniji su župljani u New Temple Missionary Baptist Church vjerojatno zakovrnuli očima i onesvijestili se. Nije možda dolično kazati, ali pjevačica se u ljubavi jednako predavala, i smrtnim muškarcima i besmrtnom Bogu. Kao i u mnogih drugih velikih nabožnih umjetnika, njezina je vjerska ekstaza neobično slična, ako ne i jednaka erotskoj ekstazi. Lako je zamijeniti te dvije duševne uznemirenosti, ili neosjetno kliznuti iz jedne u drugu kao što opisuje “Son of a Preacher Man”.
Ako mene pitate, “Amazing Grace” je za naše vrijeme ono što je prošlim vremenima bila neka Bachova misa ili Caravaggiovo platno: veličanstveno djelo kršćanske umjetnosti. Nitko u dvadesetom stoljeću nije zaista o Isusu govorio istinitije, nadahnutije i ljepše od crnih soul muzičara, Arethe Franklin, Mavis Staples, Sama Cookea, Raya Charlesa, Ala Greenea, Solomona Burkea... Premda mnogi od njih nisu uvijek bili sveci. Naprotiv, znali su biti i pijanci, i narkomani, i razvratnici, i obiteljski nasilnici, bili su slabi ljudi koji nisu znali odoljeti iskušenjima, posrtali su često u svome teškom životu, a onda bi se u nedjelju ujutro ipak sabrali, otrijeznili i otuširali. Obrijani, počešljani, očetkanih cipela i svezane kravate zapjevali bi u crkvenim klupama i ostavili ispod sebe svoj grešni i nedostojni život, uzdigli se iznad sve prljavštine i niskosti, kao onaj galeb iz pjesme Olivera Dragojevića, u plava nebesa gdje nema straha, ni boli, ni patnje.
Jerry Wexler bio je židovski ateist iz New Yorka, ali je na snimci perfektno zabilježio taj čudesni trenutak. Slušajući “Amazing Grace”, shvatio sam zašto ga je gnjavilo da mu Dylan priča o Isusu. O Bogu se zapravo ne može govoriti. O Bogu se može samo pjevati.
Uzgredno, na njegovom grobu ipak ne piše “Još basa”, već je uklesano: “He changed the world”. On je promijenio svijet. U cijelosti i bez ostatka bih se složio s tom tvrdnjom.