Sreo sam ga prvi put u prosincu 1969. Intervju za Modru lastu. Poželio mi je ("ti") "mnogo sreće u životu i u radu". Bio sam ponosan, bio je pjesnik i slavan, bio je long play "Čovjek kao ja".
Prišao mi je u hodniku barake TV Zagreba polovicom 80-ih. Tada sam radio dokumentarce. "Sviđa mi se to što radite", rekao mi je i ohrabrio me. Mislio sam da to nitko ne gleda, stidio sam se uloge - voditelja.
Po jarkom rujanskom suncu 2006. ulazim u veliku zgradu Lubinskog, nedaleko Esplanade, u kojoj stanuju Gabi i Arsen. Na toj kući piše "Dobrotvorov dom", kako će se, "vjerojatno", zvati sljedeći Arsenov CD.
•
Tražim tvoju "odgovornost" za formativni udio koji si imao za nas 20-godišnjake 70-ih. "Čovjek kao ja" bio nam je bliži od roditeljskih prodika.
- U odnosu na to što si ti sad reko, pisac Dušan Kovačević je reko jednu rečenicu, koja mi je u ono vrijeme imponirala. Kaže da sam ja sa samim tim nazivom svog albuma, i pjesmom, dao "nama" legitimnost, dao nam putovnicu u privatnost. Jer je prije toga šlageristika bila opća: mi smo sretni, idemo na more, jabuke i trešnje. Prvi put se netko obratio u prvom licu jednine, znači postojim "ja" u onom vremenu u kojem je postojao kao vrlina samo kolektivni osjećaj i kolektivno postojanje.
•
Nisi se u nas imao ni na koga nastaviti?
- Šta sam ja imao u Šibeniku? Imao sam samo jedan Kosmaj radio, koji mi je poklonio '46. ili '47. moj ujak Joso, koji je završio Prvu proletersku, pa je on mogao nešto priuštiti obitelji. Tamo sam slušao jedino neke naše stanice, i Italiju. Koliki je utjecaj imala dole Venecija stoljećima - i baka mi je bila "Lauri". Osobito, recimo, Modugno u svojoj prvoj fazi, kad je on radio, recimo, u Parizu, kad nije bio onako transparentan kao kasnije kad je radio "Volare".
•
Tvoji prijatelji: vjenčani kum Gino Paoli, Sergio Endrigo...
- Francuski nisam znao, prema tome koji je utjecaj na mene mogla imati francuska šansona? Znao sam talijanski, znao sam ruski. Ali nekog određenog utjecaja koji je meni bio povod da ga oponašam, nije postojao takav. Jer ja mislim da je svaki kantautor ne-imitirajući. Interesantno, svi oni nisu daleko od naših krajeva. Jer recimo Sergio je Polezan, a Gino je Montfalcone (nedaleko od Trsta). Recimo Giorgio Gaber, on je Slovenac Gaberšik. Sergiu je majka slovenskog podrijetla, i tu sam osjetio tu bliskost.
•
Vežu te na Vlahu Paljetka?
- Ono od naših, ja sam uvijek volio Paljetka. Ima krasne vrline, jer ako je tako sjajno radio Domjanića... Ali, ono što je on pisao autorski, to je isto bilo onak, znaš, na Jadranu plavom, i tako, to su bile pjesmice. Ali, on je bio darovit, pravi kantautor, sam se pratio, imao je lijepu intonaciju. Inače, on je do kraja života živio kao operni šaptač. Ono što ja uvažavam, to su bili naši kabaretisti. Kad je to krenulo od Grinhuta, tu je bio Binički, bio je čak jedan Petar Erceg, koji je prvi imao probleme na radiju jer je bio jako antifašistički okrenut, i pjevao je takve kuplete, pa je maltene bio prvi koji je bio zabranjen. Dakle, vrlo me privuklo to vrijeme. Pa onda recimo Dević, Juraj. Oni bi recimo mogli biti u pozitivnom smislu utjecaj na onu moju drugu vrstu, koja bi bila ironično-kabaretska.
•
"Kabaret Arsen"?
- Dobio sam čak i jednu nagradu, Zlatni smijeh, za najbolju predstavu, koja je bila u ondašnjem Jazavcu. Međutim, nisam mogao na toliko razboja pratiti svaku od mojih uvjetno kazano vrlina, pa sam ostavio kabaret, jer sam uvijek bio duboko u filmu, i najdublje od svega u teatru. Kasnije, kad sam mogao početi pratiti, dolazi do prvih snimaka, do prvih ploča, sve u Zagrebu. Onda naravno najbliži mi je bio Endrigo, Brel, Donovan, Dylan, Cohen, Becaud i - Aznavour.
| Arsen i njegov veliki prijatelj iz Rusije Bulat Okudžava, pjesnik i kantautor, u Arsenovu domu u Zagrebu 1978.
|
|
| Bele, Senka, Glavan, Brecelj, Vrdoljak i Arsen; slovenska autorska veza.
|
|
• Nakon "Vraćam se" na Splitskom festivalu (isfućkan, pa skandal), ti si napravio pjesmu "Vraćam se Aznavouru"?
- Pa, naravno.
• Jer čovjekov dom je srce i glazba...
- Teško je to čuti, a s Aznavourom sam tako bio u dobre. Čak kad sam bio bolestan, kad mi je bilo najteže, on mi je poslao svoj CD, na kojem pjeva i njegova kći, da mi tako daje support - podršku da izdržim. To je, sa simpatijom govorim, zvijere. On onako sićušan, nema u njemu, što bi rekli, metar i lamica, 83 godine, on je napunio ove godine u Parizu 90 puta sportsku salu. Živio je potpuno asketski. Dobar sam bio s njime, i divim mu se. Al' on ima ono isto nagnuće glazbeno gledano, oni nisu, ni on, rijetko je - previše pričam, je li - da imaš među kantautorima ljude koji su, recimo, da kažem, akademski obrazovani. Oni su uglavnom autodidakti, ili kako bih ja volio reći...
• Diletanti?
- Pakleni diletanti ili autodiktatori. Tako ih je masu, i moj Monteno, i Cohen isto. Ali, ima ih nekih koji su bili takvog opredjeljenja. Recimo, jedan Becaud. On je bio najbolji diplomant na glasoviru u svojoj generaciji. I drugi, koji je bio genijalno opremljen glazbeno, to je bio Leo Ferre. On je bio čak šef-dirigent radijskog orkestra Monte Carla.
• Ciljao sam na stalnu dilemu između osrednjeg i vrhunskog, domaćeg i stranog. Na Lasićevu dilemu "Dickens ili Šenoa". Ti nisi imao domaću alternativu, bio si prokleto sam. A živio si tu dilemu otpočetka?
- Morao sam, i mogu reći najvećim dijelom sam. Ja sam jednom svom kolegi kantautoru jedanput reko, koji mi je mio, neću ga imenovati, čuj nemoj se ljutiti, ali da bi dobro pisao, ti najprije moraš dobro čitati. Malo se tko od njih ikada mašio za knjigom. Recimo, jesi li kad čitao Rilkea, Borgesa, Pavesea, ili Quasimoda... Imao sam i tu potrebu. Jer ja nisam počeo kao kantautor. Upoznao sam Zlatka Tomičića, našeg sjajnog pjesnika, uznika i sve ostalo - u ovoj istoj našoj kući on je uređivao Hrvatski književni list (HKL), u ovoj istoj kući rođen je Prohaska, ovaj stan bio je dio stana našeg velikog skladatelja Božidara Širole, u toj kući je bila Hrvatska ljevica Šuvarova, pa smo tu Gabi, Matija, ja i tako redom...
• Ali, tebi je najvažnije da je ovamo dolazio Krleža, spominješ to u "Zabranjenoj knjizi"?
- Da, Krleža je dolazio, ja sam bio kod Krleže, jer Krleža je, recimo, jako volio Gabi, on je govorio "moja slatka Gej-bi"...
• I piše u "Dnevnicima"...
- Je, spominje.
• Imao sam dojam da mu se Gabi sviđa.
- On je čak napisao jednu zgodnu rečenicu - još je Gabi bila u svom, da kažemo, prethodnom braku, a ja sam bio, vidio je da smo mi nekakav mogući par - "a onda se pojavio obasjan vatrometnom kišom čudestveni duo Gabi - Arsen". Kaže i "miljenik muza", uvijek malo ironično intonirano za mene. Al on je čak pratio, recimo kaže "ne pojavljuje se moja mila kanconijerka, čujem da će dobiti dijete, da će biti muško i da će se zvati Matija". Dakle, i time se dospio baviti. Ja sam bio kod njega doma, jer sam trebao jednu pjesmu njegovu (Pjesma svjetioničara), konačno radio sam "Glembajeve", dosta Krleže, pa sam trebao neke izmjene, dodatke, ponavljanja, a znam kolko je bio osjetljiv. Samo mi je reko: "Arsen, radi što hoćeš".
• Kako te "bacilo", kako je Golob zapisao, u zabavnu glazbu, i široku publiku?
- Nisam se ja nadao da ću se baviti tzv. popularnom glazbom, šlageristikom, bilo kako to nazovi, minorno ili ne. Ali, nekako je jednog dana došlo prirodno do tog. Ja sam već u Šibeniku počeo pisati autorske pjesme, nikad nikome pokazao. Ali tad sam već pod utjecajem nove avangarde, jer sam studirao na Akademiji glazbu, bio sam uvjeren da ću bit skladatelj isključivo klasične glazbe. I onda sam napisao tri minijature za flautu i klavir, dosta modernistički napisano, a onda s vremenom... Znali su kolege da pišem stihove, onda sam piso svakome, Kalođeri, Kabilju, jednome, drugome, Vučeru, više ne znam kome...
• Kao Igor Krimov.
- Zašto Krimov? Zbog toga jer sam bio uvjeren da je to epizoda koje ću se ja kasnije lišiti. Dat ću svoje ime onda kad budem pisao pravu poeziju i pravu glazbu. "Pravu", sad govorimo uvjetno.
• Prije objave "Broda u boci", točno prije 35 godina, tebe je hvatala malodušnost, kao da nisi želio objaviti tu knjigu. I Golob te morao nagovarati?
- Je, on me nagovaro, najviše Zvonko. Osim toga sad nećemo na tome inzistirati, to će bit u mojoj knjizi, jer ja pišem autobiografske bilješke, tamo sam pisao opsežnije o tome što sam ja doživio s tim ciklusom pjesama objavljenim u "Prisutnostima". Imao sam prave nevolje. Bio sam stalni glazbeni suradnik maltene zaposlen na televiziji, morao sam napustiti TV, sve tako redom. I onda sam prestao potpuno pisati. I onda malo-po-malo, po nagovoru (Željka) Sabola, Zvonka... Jednog dana je Šoljan, kojega neizmjerno i volim i cijenim, Tonko je poslao k meni kući mladog Horvatića. Dubravko je reko: "Arsen, daj jedan ciklus pjesama za Književnik, i to je Tonko i objavio.
|
Gabi Novak i Arsen Dedić, supružnici, glazbenici, roditelji glazbenika Matije Dedića, 'baka i did' malene Lu
|
• Ti si u antologijama opstao, oni su ispali (u "Utjehi kaosa" Mićanovića, primjerice)?
- Ali, to je bio jedan izbor od koga je započinjao jedan, uvjetno kazano, novi hrvatski poetski rukopis. To se može tako procijeniti. Ja sam sada već spadao u starije, da ne kažemo najstarije. Oni koji su pokrenuli jedan novi rukopis, koji je ajde više kolokvijalan, koji se više referira na svakodnevicu jednim doslovnim govorenjem, a prije toga je prethodilo vrijeme naših hermetista, hajdagerijanaca, krugovaša i tako redom. Sa Slamnigom i Dragojevićem, tu sam i ja isto u tom tercetu. Valjda sam i ja bio neki mali nagovještaj onoga što je kasnije slijedilo. I čini mi se da ta antologija može figurirati.
• Podsjetio si me na razgovor sa Slamnigom. Dobio je sve nagrade, ali to nije dostajalo za let do Islanda i natrag. Tema: novac?
- Na kraju novci... Jednu stvar ti moram reći. Ja sam snimio iz knjige "Gazela i druge pjesme", prekrasna Tonkova pjesama "Gazela", koju je izvanredno orkestrirao Prohaska - sad se čak javio mali Spalato da bi to pjevao. I onda, pazi sad ovo iznenađenje, kakav je uopće bio tretman žanra kojim smo se mi bavili. Te godine po izvješću autorske agencije imali smo na svim radiopostajama jednu-jedinu izvedbu "Gazele". Dok je svaka šlagerčina imala tisuće izvedbi. Dakle, ništa nije bilo lako.
• Radio si ono što voliš, na novac nisi mislio?
- Ja sam u životu zarađivao nešto, a Gabi uglavnom nikad ništa. Apsolutno skromno, nisam nikad znao reći cijenu. Ja samo kažem nosi to, kad napišem nešto. Ja sam tu kao šalter.
- Baš sam čitao neki dan kod Borghesa. Kaže je li u njemu postojalo pitanje da li se približava publici, ili da li se nastoji približiti. Kaže da uopće ne može doći svjesno tome, on nije toga svjestan da l' se približava ili ne. On radi to što radi. Dakle, nema popusta. Dobro nekad napravim, ajde neka prijateljica mlađa Matijina dođe, pjevačica, pa bi nešto imala, neku baladu, i tako, onda napravim mali popust što bi se reklo, ograničim svoj rukopis kakav je da je. Ali ne, ne popuštam, ne mislim o tome. Ali, opet, neki dan iz Croatije mi javljaju da maltene postajem njihov komercijalni izvođač, "Dueti-dueli", u tjedan dana prodano je više od 2000 duplih albuma, vrlo dobro prodan DVD s Paolijem. Nije sve beznadno. Svak misli kako se dodvoriti, i taj put dodvoravanja ne može biti pravi put. Ja se ne dodvoravam, pa opet stignem do nekoga, kako bi to reko...
• Dugotrajan rad ipak nešto donese...
- Treba investirati. Ja sam vidio uza sav nitkovluk, koji se u dobrom smislu javlja u nas, u svim oblicima života, neka to bude pravi izraz - nitkovluk, i u žurnalistici, i u politici, i u moralu, čini se da je to sada zakon. Ne, ja sam vidio da su pošten rad, stanoviti talent, upornost, obrazovanje isto investicija koja stiže kasno, na malo, ali stigne.
Nitkovluk je kod nas zakon, a ne pošten rad, talent, upornost•
Mogao si pisat "šlagerčine"?! Ali, nisi htio.
|
Od limene do filmske glazbe
Arsen Dedić se rodio 1938. u Šibeniku. Kao dijete oca koji je bio u limenoj glazbi, svirao je jutarnje budnice i sprovode, pa u šibenskoj opereti. Majka mu je bila nepismena, on ju je naučio pisati. Sav je "taj zanat prolazio učeći glazbu", ali je pritom pisao i stihove. Do danas pamti i čuva deset listova mišljenja kojim ga je prvi osokolio, u umjetničkom poslu, antologijski pjesnik Zlatko Tomičić.
Godine 1957. Arsen se preselio u Zagreb - dogodine mu je 50 godina otkako je ovdje: "dva braka, dvoje djece, moja unuka, moja žena, dva fakulteta (Pravni nezavršeni i završena Muzička akademija)".
Upravo je završio 18. zbirku poezije. Iza njega su dvije pjesničko-grafičke mape (Matko Trebotić i Munir Vejzović). Monografiju o njemu napisao je Igor Mandić. Objavio je 23 LP gramofonske ploče, nalazi se pred 13. CD-om. Napisao je glazbu za oko 220 kazališnih predstava - trenutno radi, "opet", glazbu za Pirandella u Rijeci. Napisao je glazbu za više od 100 filmova i TV serija i drama. Upravo radi na četiri nova filma. Još uvijek radi u Zagrebu, po 20 sati dnevno. Ipak, pomišlja na sadnju kupusa i luka u - rodnom Šibeniku.
BIOGRAFIJA
|
|
Jedan od očeva talijanske i europske autorske pjesme Gino Paoli i Arsen 1969. u Splitu; njihovo prijateljstvo traje desetljećima
|
|
Dedić u društvu pokojnog Sergia Endriga u TV emisiji iz 1981. godine. Arsen se uskoro sprema na put u Italiju, gdje će raditi koncerte njemu u spomen
|
|
U društvu Charlesa Aznavoura u Interconti-nentalu 1995. U sobi se nije smjelo pušiti ni piti, a Francuz je dovukao sa sobom svoj klavir
|
Željko Ivanjek