.jpg)
Split je grad u kojem se - nažalost - svaka vladajuća ideologija manifestira demonstrativno, plakatno i napadno. Kao što je Split danas napadno ideologiziran sa svojim spomenicima postrojbama, ulicama nazvanim po časnama i studentskim domom nazvanim po Tuđmanu, Split je jednako tako i vjernost komunizmu manifestirao agresivno i izravno. Manifestirao ju je kroz kaširane postere Tita na Rivi, kroz svu silu prvoboračkog nazivlja i kroz žestoki, borbeni ateizam.
Takav je slučaj bio i s Božićem. Kad sam 80-ih došao u još komunistički Zagreb, doživio sam ugodni kulturološki šok kad sam shvatio da za Dan mrtvih i Božić fakultet ne radi. Ti dani nisu bili službeni praznici: no, kao po nekom nepisanom pravilu, nitko, ni profesori ni studenti, ni komunisti ni nekomunisti, ne bi se pojavili u učionicama i uredima. U istoj državi, u istom sistemu, samo 350 kilometara južnije takvo je što bilo nezamislivo. Kao u nekoj Smojinoj humoreski, lokalna bi se splitska politika borbeno potrudila baš za Badnju večer smisliti kakav partijski sastanak, zbor radnih ljudi, skup radne brigade ili izvanrednu sjednicu ne bi li ljudima pomrsili badnjački bakalar, bucolaj i fritule. Tako je 80-ih u Splitu izgledala lokalna varijacija Smojine “borbene ponoćke”.
U tom i takvom Splitu 80-ih odrastao sam u Spinutu, tipično socijalističkom kvartu visokogradnji koji se sastojao od pomno odvagane smjese radničkih industrijskih stanova te stanova vojnog stambenog fonda u kojima su - međutim - osim oficira stanovali i liječnici vojne bolnice, vojni knjižničari, kartografi ili knjigovotkinje. Tako strukturiran, taj je kvart bio i ostao ono što se kod nas obično zove “lijev”, odnosno bio je i ostao utvrda SDP-a koji tamo nije izgubio izbore nikad, čak ni 2009. kad je u “landslide victory” Kerum pomeo sve splitske kvartove - osim dva. Jedan od ta dva bio je Spinut.
U tom i takvom kvartu Božić je - dakako - bio pun pritajene semantike. Oficirske obitelji dobro su pazile da bor kupe i okite nakon 25., da bi se jasno vidjelo da ga ne kite za Božić. Komunističke obitelji kitile su bor, ali pod njim ne bi bilo betlehema. Obitelji “žešćih” Hrvata okitile bi bor na vrijeme i dobro pazile da ga raskite i bace prije Tri kralja, dakle i prije “njihova” Božića.
Moji nisu bili komunisti, bili su tradicionalna obitelj, ali su voljeli Jugoslaviju. Stoga su nastojali pomiriti oba svijeta. Bor i kuća kitili bi se prije Badnjaka, pod borom bismo mi djeca složili betlem, ovčice, tri kralja i jezerce načinjeno od stakalca zrcala, no tako okićen bor stajao bi sve dok ne prođu i Tri kralja i pravoslavni Božić. To je bio nekakav ideološki crossover u kojem sam odgojen i koji nisam napustio do danas.
Badnjak i Božić su - dakako - podrazumijevali i niz rituala. Mnogi su od njih bili gastronomski. Ti gastronomski rituali nisu bili samo bakalar na brujet i tuka u škrovadi, niti samo posne, nemasne fritule. Pekao se i bucolaj, teški, tamni medenjak s puno oraščića, cimeta i klinčića, kao i kolač koji se naprosto nazivao Kolač - slatki hljepčić s rupom u sredini posut kristalnim cukrom. Pekli su se, dakako, posni kolači bez mlijeka, masti i maslaca - no, to i nije bila neka silna restrikcija jer su u Dalmaciji ionako svi kolači bili takvi. Maslac je za dalmatinsku sirotinju stoljećima bio krajnji luksuz, a većina Splićana nije ni vidjela u životu vrhnje do konca pedesetih.
Osim kuhinjskih, postojali su i socijalni rituali. Jedan od njih bio je obilazak betlema. Obišli bismo betlem u važnijim splitskim crkvama, no taj obilazak nerijetko bi bio skopčan s blagom aromom snebivanja jer su betlemi u splitskim crkvama 80-ih bili uočljivo politizirani i nosili antikomunističku poruku. Dio Božića bi bio i obilazak onih članova rodbine koji su bili znani po ekstravagantnim betlemima. Takav je bio postariji muž moje najstarije tetke. Bio je to šutljiv, zatvoren i nimalo pobožan čovjek koji je - međutim - svake godine pod borom radio spektakularan betlem. Oko bora bi posložio kuće, željeznicu, načinio vodopade, jezera, stavio bi u svoju majušnu Palestinu skretnice, vodenice, ranžirne kolodvore, crkvu i cijele gradiće. Suvišno je i reći da bi ta “Palestina”, ti Nazareti, Jafe i Akre u njegovoij verziji izgledali tako srednjoeuropski kao da su Krakow, Lavov, Vilnius ili Nürnberg.
Prema vani, javno, Božić tih 80-ih nije postojao. Javno se slavila samo Nova godina, a na ulicama se vidjela ona božićna ikonografija koja je mogla bezbolno proći i kao novogodišnja: jele, srne, trakice, saonice. Na ulici, Božić je postojao kao ponoćka, a ponoćka je bila smjesa političke manifestacije i skarednog povoda za razularenost. Ključni dio “vjerske” ikonografije ponoćke bile su - recimo - bengalke, garbura, topovski udari i petarde, a ponoćka bi često završila srednjoškolskim pijančevanjem ili moto-trkama Tomosovih mopeda. Nije bilo adventskih svijeća, kioska s kuhanim vinom, niti megamixova Franka Sinatre. Nije bilo svjetlećih atrakcija koje električnim, iznurujućim tonom piskutaju Wish You A Merriest. Nije bilo šarene ambalaže, niti rasprodaja u šoping-centrima. Zapravo, nije bilo ni šoping-centara: kupovalo se u centru koji je bio - naprosto gradski centar.
Božić je imao svoju aromu i začin politike. Bio je dio kulture. No, nije bio ono što je danas: samo još jedna sezonska promotivna akcija na velikoj polici s artiklima globalnog kapitalizma. Znam da to očekujete od starog prdonje koje je prevalio pedesetu. Ali, evo - izreći ću taj najtričaviji klišej: meni se takav više sviđao.