ZAGREB - Kada je na televiziji prije nekoliko dana prikazana snimka paljenja hrvatskih sela na Banovini u režiji Kapetana Dragana, a zatim i bombardiranje vukovarske bolnice 1991., mnogi su gledatelji pred malim ekranima ostali bez riječi. Snimka pripadnika srpske postrojbe Škorpioni kako negdje u Bosni ubijaju zarobljene vojnike, prikazana nekoliko mjeseci ranije, iste te gledatelje u potpunosti je užasnula.
Je li moguće da su zločinci zaista snimali svoja djela i koliko tog materijala zapravo ima, pitanja su koja su se nametnula samo od sebe. Odgovor na njih, međutim, ne traže samo gledatelji i tužiteljstva nego, vjerojatno lupajući glavom u zid, o njemu danas razmišljaju i sami počinitelji. Kamera pred kojom su rado pozirali u vrijeme kada su mislili da je sve što čine ispravno, za njih je tako postala ubojitija od bilo kakvog pera ili mača, precizna poput metaka koje su ispaljivali. Ljudi koji taj materijal prikupljaju ili čuvaju, pak, glavni su likovi njihovih noćnih mora. U Hrvatskoj već neko vrijeme upravo to i čini nekolicina entuzijasta čiji je glavni moto "neka se ne zaboravi". Njihove arhive, odnosno velika količina snimki u njima dokazuju da su tom poslu pristupili vrlo ozbiljno.
TRŽIŠTE KASETA
Umirovljeni pukovnik iz Siska Ivica Pandža Orkan jedan je od prvih koji se počeo baviti prikupljanjem snimki koje su izradili srpski vojnici i danas je njegova kolekcija impresivna. Kada bi je netko želio cijelu pregledati, trebalo bi mu 70-ak dana bez prekida! Usporedbe radi, novoosnovani Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskoga rata posjeduje samo 70-ak sati materijala.
- Ukupno sam prikupio oko 1500 sati materijala. Gotovo sve su snimali Srbi, ali imam i jedan manji dio koji su snimali Muslimani u ratu protiv Hrvata. Niti jednu kasetu nisam kupio, a davali su mi ih naši ljudi, ali i jedan Srbin iz Petrinje. U ovom trenutku sa snimkama određenih djela konkretno mogu povezati imena i prezimena 50-ak počinitelja. Unatoč tome u posljednjih deset godina niti jedna državna institucija, policija ili tužiteljstvo nisu pokazali interes za te dokaze - prilično ogorčeno kaže Orkan. Zbog toga je u suradnji sa snimateljem Pavlom Vranjicanom do sada napravio četiri filma, dva nastavka "Amarkorda" te dva "Komšija".
SNIMKE ZLOČINA
- Tisuće ljudi dolaze pogledati te filmove. Svi na njima traže svoje 'komšije'. Mnogi ih i nađu, a država šuti. Nakon što sam shvatio da moram poduzeti prvi korak, 2001. sam u Sabor poslao sedam kaseta. Poslije su mi vratili torbu bez kaseta, ali s njima nisu napravili ništa - kaže Orkan dok pokazuje stotine snimljenih dokaza. Naglašava snimke na kojima su ljudi koji i danas žive i rade u Hrvatskoj.
Na jednoj od njih vidi se obrtnik iz Gline, S. O., koji kao pripadnik zloglasnih Šiltova iz crkve u Viduševcu krade sliku Sv. Leopolda Mandića, koja se i danas vodi kao nestala. Na drugoj policajac M. R., koji danas radi na jednom graničnom prijelazu u Istri, u Hrvatskoj Kostajnici vodi trojicu zarobljenih hrvatskih vojnika. Posmrtni ostaci dvojice pronađeni su u jednoj masovnoj grobnici, a trećeg obitelj još traži. Pokazao je Orkan i posljednje minute gardista kojega vojnici pred kamerom obavještavaju da će ga ubiti te mu nude da pozdravi ženu i djecu. Jedan drugi "krajišnik" snimljen je kraj dva leša dok prepričava način na koji je ubio te hrvatske vojnike.
Snimke krajiških Srba koriste se za obranu hrvatskih generala
- Da kojim slučajem imam snimke hrvatskih vojnika koji nekoga ubijaju, vjerojatno ne bih mogao živjeti od poziva svih zainteresiranih, ali s obzirom na to da je obrnuto, tek tu i tamo neka televizija pokaže interes za njih. Tako je nedavno, u vezi s za uhićenjem Kapetana Dragana, na HTV-u prikazana moja snimka akcije koju je on vodio. Uspio sam nabaviti i pismene zapovijedi koje potvrđuju da je on vodio akciju napada na policijsku stanicu u Glini - kaže Orkan.
Međutim, prikazivanje snimki zločina na televiziji za njega nema poseban značaj dok god na osnovi njih netko ne bude izveden pred lice pravde. Zbog toga Orkan sav svoj prikupljeni materijal ne želi dati u spomenuti memorijalno-dokumentacijski centar. - Sve dok mi netko ne objasni tko je kriv za 2100 grobova na mom području, dok zapovjednik Šiltova Siniša Martić i Stevan Bunčić Stiv u najmanju ruku ne budu osumnjičeni, neću pronaći svoj mir. Na kraju, ako se ništa od toga ne dogodi, uništit ću sve kasete koje imam - zaključio je.
Priču o prikupljanju snimki iz rata sličnu Orkanovoj ispričao je još jedan umirovljeni pukovnik, Ratko Dragović Klek. Iako je s prikupljanjem počeo iz hobija, on je u cilju što ozbiljnijeg bavljenja tim poslom prošle godine osnovao udrugu i pokrenuo internetske stranice Domovinski rat online. Na njima se danas nalazi šest tisuća fotografija, veliki broj ratnih dokumenata i snimki.
- Jedne noći imao sam 110 tisuća ulaza na stranice. Posjećivali su ih ljudi doslovce iz cijelog svijeta, uključujući i same Srbe. Sve njih zanima što mi to imamo, a na tim snimkama dio njih sigurno traži i sebe. Naravno, ima ljudi koji se sami javljaju kako bi mi dali materijal jer sve više postoji svijest o tome da je potrebno sačuvati uspomene na rat - kaže Klek (vidi lijevo - drugi s desna).
Prema njegovim riječima među svim, manjim ili većim, sakupljačima dokumentacije iz rata posebno mjesto zauzima navodna kaseta masakra na Ovčari. Postoji li ta kaseta ili ne, nitko ne može tvrditi sa 100-postotnom sigurnošću, no zna se da bi je svi željeli imati. Uostalom, sve vezano za Vukovar interesantno je i rijetko, pa se tako događa da, primjerice, snimka pada "krmače" na vukovarsku bolnicu koju su snimila braća Jurčević u javnosti nedavno bude prezentirana kao djelo nekih drugih ljudi.
NEPOZNATI POŠILJATELJ
Centar za istraživanje ratnih zločina u Vukovaru u posjedu je videosnimke iz podruma razorene vukovarske bolnice u kojem su hrvatski ranjenici posljednji put viđeni živi, dva dana prije pokolja na Ovčari. Tih 20-ak minuta zapisa, gdje kamera ide od kreveta do kreveta na kojima zapomažu ranjeni branitelji Vukovara, djeca i žene, dio je svega 10-ak sati videomaterijala koji je nekoliko volontera u tom gradu dosad uspjelo pribaviti. U njihovoj su arhivi i fotografije iz rata u Vukovaru, a nedavno im je dio takve građe stigao od nepoznatog pošiljatelja iz Amerike.
- Potresne snimke Vukovara 1991. svjedočanstvo su toga vremena, ali i dokaz počinjenih zločina čiji krivci moraju jednom biti procesuirani - kaže šef toga centra, Danijel Rehak. Sa svojim suradnicima, dva puta tjedno, on po nekoliko sati provodi za računalom pažljivo pregledavajući sve materijale iz 1991. na kojima prepoznaju svoje nestale ili ubijene suborce i sugrađane. Pritom nastoje proniknuti i u lica njihovih mučitelja, tražeći na snimkama, mahom loše kvalitete, dokaze počinjenih zločina nad Vukovarcima.
- U uniformama neprijateljske vojske na snimkama smo razaznali i mnoge svoje dojučerašnje susjede, pa i neke koji i danas žive s nama. Nitko ne bi prodao te kasete jer je njihova vrijednost izražena u broju zločinaca koji bi zbog njih mogli završiti iza rešetaka. Dok god se to ne dogodi, neka se svi oni koji su 90-ih haračili po Hrvatskoj u toplini svojih domova s one strane Dunava danas dobro zamisle nisu li pritom i sami uhvaćeni okom kamere - poručili su sakupljači kaseta.
Krešimir Raguž i Sanja Butigan
Je li moguće da su zločinci zaista snimali svoja djela i koliko tog materijala zapravo ima, pitanja su koja su se nametnula samo od sebe. Odgovor na njih, međutim, ne traže samo gledatelji i tužiteljstva nego, vjerojatno lupajući glavom u zid, o njemu danas razmišljaju i sami počinitelji. Kamera pred kojom su rado pozirali u vrijeme kada su mislili da je sve što čine ispravno, za njih je tako postala ubojitija od bilo kakvog pera ili mača, precizna poput metaka koje su ispaljivali. Ljudi koji taj materijal prikupljaju ili čuvaju, pak, glavni su likovi njihovih noćnih mora. U Hrvatskoj već neko vrijeme upravo to i čini nekolicina entuzijasta čiji je glavni moto "neka se ne zaboravi". Njihove arhive, odnosno velika količina snimki u njima dokazuju da su tom poslu pristupili vrlo ozbiljno.
TRŽIŠTE KASETA
Umirovljeni pukovnik iz Siska Ivica Pandža Orkan jedan je od prvih koji se počeo baviti prikupljanjem snimki koje su izradili srpski vojnici i danas je njegova kolekcija impresivna. Kada bi je netko želio cijelu pregledati, trebalo bi mu 70-ak dana bez prekida! Usporedbe radi, novoosnovani Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskoga rata posjeduje samo 70-ak sati materijala.
- Ukupno sam prikupio oko 1500 sati materijala. Gotovo sve su snimali Srbi, ali imam i jedan manji dio koji su snimali Muslimani u ratu protiv Hrvata. Niti jednu kasetu nisam kupio, a davali su mi ih naši ljudi, ali i jedan Srbin iz Petrinje. U ovom trenutku sa snimkama određenih djela konkretno mogu povezati imena i prezimena 50-ak počinitelja. Unatoč tome u posljednjih deset godina niti jedna državna institucija, policija ili tužiteljstvo nisu pokazali interes za te dokaze - prilično ogorčeno kaže Orkan. Zbog toga je u suradnji sa snimateljem Pavlom Vranjicanom do sada napravio četiri filma, dva nastavka "Amarkorda" te dva "Komšija".
SNIMKE ZLOČINA
- Tisuće ljudi dolaze pogledati te filmove. Svi na njima traže svoje 'komšije'. Mnogi ih i nađu, a država šuti. Nakon što sam shvatio da moram poduzeti prvi korak, 2001. sam u Sabor poslao sedam kaseta. Poslije su mi vratili torbu bez kaseta, ali s njima nisu napravili ništa - kaže Orkan dok pokazuje stotine snimljenih dokaza. Naglašava snimke na kojima su ljudi koji i danas žive i rade u Hrvatskoj.
Na jednoj od njih vidi se obrtnik iz Gline, S. O., koji kao pripadnik zloglasnih Šiltova iz crkve u Viduševcu krade sliku Sv. Leopolda Mandića, koja se i danas vodi kao nestala. Na drugoj policajac M. R., koji danas radi na jednom graničnom prijelazu u Istri, u Hrvatskoj Kostajnici vodi trojicu zarobljenih hrvatskih vojnika. Posmrtni ostaci dvojice pronađeni su u jednoj masovnoj grobnici, a trećeg obitelj još traži. Pokazao je Orkan i posljednje minute gardista kojega vojnici pred kamerom obavještavaju da će ga ubiti te mu nude da pozdravi ženu i djecu. Jedan drugi "krajišnik" snimljen je kraj dva leša dok prepričava način na koji je ubio te hrvatske vojnike.
Snimke krajiških Srba koriste se za obranu hrvatskih generala
- Da kojim slučajem imam snimke hrvatskih vojnika koji nekoga ubijaju, vjerojatno ne bih mogao živjeti od poziva svih zainteresiranih, ali s obzirom na to da je obrnuto, tek tu i tamo neka televizija pokaže interes za njih. Tako je nedavno, u vezi s za uhićenjem Kapetana Dragana, na HTV-u prikazana moja snimka akcije koju je on vodio. Uspio sam nabaviti i pismene zapovijedi koje potvrđuju da je on vodio akciju napada na policijsku stanicu u Glini - kaže Orkan.
Međutim, prikazivanje snimki zločina na televiziji za njega nema poseban značaj dok god na osnovi njih netko ne bude izveden pred lice pravde. Zbog toga Orkan sav svoj prikupljeni materijal ne želi dati u spomenuti memorijalno-dokumentacijski centar. - Sve dok mi netko ne objasni tko je kriv za 2100 grobova na mom području, dok zapovjednik Šiltova Siniša Martić i Stevan Bunčić Stiv u najmanju ruku ne budu osumnjičeni, neću pronaći svoj mir. Na kraju, ako se ništa od toga ne dogodi, uništit ću sve kasete koje imam - zaključio je.
Priču o prikupljanju snimki iz rata sličnu Orkanovoj ispričao je još jedan umirovljeni pukovnik, Ratko Dragović Klek. Iako je s prikupljanjem počeo iz hobija, on je u cilju što ozbiljnijeg bavljenja tim poslom prošle godine osnovao udrugu i pokrenuo internetske stranice Domovinski rat online. Na njima se danas nalazi šest tisuća fotografija, veliki broj ratnih dokumenata i snimki.
- Jedne noći imao sam 110 tisuća ulaza na stranice. Posjećivali su ih ljudi doslovce iz cijelog svijeta, uključujući i same Srbe. Sve njih zanima što mi to imamo, a na tim snimkama dio njih sigurno traži i sebe. Naravno, ima ljudi koji se sami javljaju kako bi mi dali materijal jer sve više postoji svijest o tome da je potrebno sačuvati uspomene na rat - kaže Klek (vidi lijevo - drugi s desna).
Prema njegovim riječima među svim, manjim ili većim, sakupljačima dokumentacije iz rata posebno mjesto zauzima navodna kaseta masakra na Ovčari. Postoji li ta kaseta ili ne, nitko ne može tvrditi sa 100-postotnom sigurnošću, no zna se da bi je svi željeli imati. Uostalom, sve vezano za Vukovar interesantno je i rijetko, pa se tako događa da, primjerice, snimka pada "krmače" na vukovarsku bolnicu koju su snimila braća Jurčević u javnosti nedavno bude prezentirana kao djelo nekih drugih ljudi.
NEPOZNATI POŠILJATELJ
Centar za istraživanje ratnih zločina u Vukovaru u posjedu je videosnimke iz podruma razorene vukovarske bolnice u kojem su hrvatski ranjenici posljednji put viđeni živi, dva dana prije pokolja na Ovčari. Tih 20-ak minuta zapisa, gdje kamera ide od kreveta do kreveta na kojima zapomažu ranjeni branitelji Vukovara, djeca i žene, dio je svega 10-ak sati videomaterijala koji je nekoliko volontera u tom gradu dosad uspjelo pribaviti. U njihovoj su arhivi i fotografije iz rata u Vukovaru, a nedavno im je dio takve građe stigao od nepoznatog pošiljatelja iz Amerike.
- Potresne snimke Vukovara 1991. svjedočanstvo su toga vremena, ali i dokaz počinjenih zločina čiji krivci moraju jednom biti procesuirani - kaže šef toga centra, Danijel Rehak. Sa svojim suradnicima, dva puta tjedno, on po nekoliko sati provodi za računalom pažljivo pregledavajući sve materijale iz 1991. na kojima prepoznaju svoje nestale ili ubijene suborce i sugrađane. Pritom nastoje proniknuti i u lica njihovih mučitelja, tražeći na snimkama, mahom loše kvalitete, dokaze počinjenih zločina nad Vukovarcima.
- U uniformama neprijateljske vojske na snimkama smo razaznali i mnoge svoje dojučerašnje susjede, pa i neke koji i danas žive s nama. Nitko ne bi prodao te kasete jer je njihova vrijednost izražena u broju zločinaca koji bi zbog njih mogli završiti iza rešetaka. Dok god se to ne dogodi, neka se svi oni koji su 90-ih haračili po Hrvatskoj u toplini svojih domova s one strane Dunava danas dobro zamisle nisu li pritom i sami uhvaćeni okom kamere - poručili su sakupljači kaseta.
Operativac SZUP-a: Kazeta masakra na Ovčari skrivena je u državnom arhivu RH
Iako mnogi u Vukovaru nisu skloni povjerovati u postojanje video kazete sa snimcima masakra '91. na Ovčari, nekadašnji operativac SZUP-a tvrdi da je takva kazeta već 13 godina strogo čuvana u Državnom arhivu.
Kako navodi, 70 minuta video-materijala "stravičnog masakra" osobno je u veljači 1992. godine donio u Hrvatsku otkupivši kazetu za dva milijuna DEM od Arkanovih ljudi. Kazetu je gledao u Tuđmanovom uredu.
- Snimke pakla s Ovčare bolje je nikad ne vidjeti - rekao nam je obavještajac koji svoj identitet zasad ne želi javno otkriti.
- To je bio pakao, jezivo za gledati i slušati. Prepoznao sam mnoge ubijene Vukovarce, ali i neke egzekutore - govori, te dodaje kako je riječ o materijalu kojeg su na poljoprivrednom dobru Ovčara pet kilometara od Vukovara snimili "JNA i zločinci". Navodi i kako su, suprotno dosadašnjim saznanjima o zločinu počinjenom u noći s 20. na 21. studenog '91. godine, ubojstva na Ovčari snimana za danjeg svjetla.
- Zločin se nije događao samo te noći, već je nastavljen i sutradan. Ubijao je kako je tko stigao - tvrdi operativac koji je gledajući kazetu izbrojao 36 smaknuća koja je počinila "ista ruka, ista čizma i kapuljača na glavi".
Krešimir Raguž i Sanja Butigan
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....