Jedino što je jasno u dosadašnjim pregovorima o Brexitu možda je to da u njima nema jasnoće. Ti su pregovori, naime, dokaz da iz Europske unije nije lako izaći, a koliko je teško ući - to znaju svi koji su slijedili taj put. Znaju to i Britanci koji su jednom, kada su pokušali postati dio zajedničkog tržišta, od EU dobili odbijenicu. Francuski predsjednik Charles de Gaulle odbio je 1963. zahtjev Britanaca o ulasku na zajedničko tržište. Veto je ukinuo kasniji predsjednik Georges Pompidou, čime je otvoren put Ujedinjenoj Kraljevini da s Danskom i Irskom 1973. postane članica EU. Referendum za ostanak u Uniji 1975. bio je zapravo jedini referendum uopće u Ujedinjenoj Kraljevini tijekom 20. stoljeća. Tada su Britanci glasali za to da ostanu u EU, samo dvije godine nakon što su ušli. No, 2016. su glasali drukčije, iako s malom razlikom. Dok su pregovori o pristupu Uniji jasni, uz jasne uvjete i zacrtane ciljeve, smjernice za pregovore i jasno određena pregovaračka poglavlja, to nije slučaj s pregovorima o napuštanju EU.
Kad pregovarate o članstvu, jasno je da ste vi ti koji se želite priključiti određenom klubu, što znači da morate ispuniti njihove zahtjeve. Tu nema previše manevarskog prostora jer niste vi ti koji postavljaju uvjete. Upravo kada su to uvidjeli, Islanđani su odlučili suspendirati pregovore o ulasku u Uniju i sami sebi ukinuti status kandidata. Do tada su mislili da su ti pregovori doista pregovori, dakle da svaka strana zastupa svoje stajalište pa se pregovara dok se negdje ne nađu. No, pregovori o članstvu u biti su razgovori o tome kako i kada ispuniti sve što EU traži, uz male mogućnosti za neka vremenska izuzeća i poštovanje nekih specifičnosti.
Napuštanje Unije dosad se za Ujedinjenu Kraljevinu pokazalo kao težak proces. Usto, i sama je dodatno otežala taj postupak jer nije jasno zacrtala alternativu članstvu. Oni koji su izborili ishod referenduma, na kojem je većina građana glasala za napuštanje EU, ostali su po strani i nastavili raditi ono što najbolje znaju, komentirati i kritizirati. A zadaću pregovora o Brexitu preuzeli su oni koji zapravo i nisu bili za tu opciju, uključujući britansku premijerku Theresu May. Europska unija pokazala se čvrstom na samom početku i do sada je dokazala da može održati jedinstvo preostalih 27 država članica. Naime, odbačen je već prvi plan Londona. Njihova ideja da će se od samog početka paralelno pregovarati o dvjema stvarima, o razvodu i budućim odnosima - odbačena je.
Uz pristanak svih 27 nacionalnih glavnih gradova, Bruxelles je postavio tri prioriteta kao uvjet za otvaranje pregovora o budućim odnosima. Tek kada se u pregovorima o tim prioritetima postigne dovoljan napredak i on se potvrdi, može se ići u novu, drugu fazu pregovora. I nije bilo lako. Tek prošli tjedan, u petak rano ujutro, nakon dramatičnih sastanaka i telefonskih razgovora, predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker i britanska premijerka Theresa May objavili su da se dogodio preokret u pregovorima o Brexitu koji se može ocijeniti dovoljnim napretkom u prvoj fazi, što je bio uvjet za prelazak u drugu fazu, o budućim odnosima nakon što Ujedinjena Kraljevina napusti članstvo. Tu ocjenu Europske komisije trebaju potvrditi i lideri 27 članica na sastanku u Bruxellesu.
Među prioritetima su bili granica između Republike Irske i Sjeverne Irske, sudbina građana EU u Ujedinjenoj Kraljevini i obrnuto te financijske obveze Londona prema Uniji. Kao najteži dio posla pokazala se namjera izbjegavanja tvrde granice između Sjeverne Irske i Republike Irske. Dublin je upozoravao da bi tvrda 500-kilometarska granica na irskom otoku, koja bi dijelila “Slobodnu državu” od Sjeverne Irske, koja pripada Ujedinjenoj Kraljevini, ugrozila mirovni sporazum koji je okončao krvave sukobe i terorizam te donio prosperitet i Republici Irskoj i Sjevernoj irskoj.
Međutim, unionisti iz Sjeverne Irske, o čijim zastupničkim mjestima u britanskom parlamentu ovisi većina premijerke Therese May, upozorili su da će biti protiv bilo kakvog sporazuma koji bi taj dio na bilo koji način odvojio od ostatka Ujedinjene Kraljevine. Prema sporazumu koji je postignut u petak ujutro, izbjegavanje tvrde granice tražit će se preko nekoliko strategija. Prva je da EU i Ujedinjena Kraljevina postignu sveobuhvatni sporazum o carini i trgovini koji bi uredio trgovinske odnose, čime bi postojanje takve granice postalo nepotrebno. Ne dogodi li se to, Britanija bi trebala ponuditi specifično rješenje koje bi uzelo u obzir posebne okolnosti irskoga otoka.
Za Britance najteža opcija slijedi ako se ne postigne sporazum s Unijom. U tom bi slučaju cijela Ujedinjena Kraljevina ostala dio regulatorne prilagodbe s EU u stvarima koje se spominju u Mirovnom sporazumu od Velikog petka kojim se utvrđuje suradnja sjevera i juga Irske. Ako se to dogodi, shvatit će se kao obezvređivanje razloga zbog kojih su mnogi Britanci glasali za izlazak iz Unije.
Nije bilo lako postići ni dogovor o financijskim obvezama. Britanci to nazivaju “Računom rastave”, a Bruxelles smatra automatskom obvezom jer su odluke usvojene dok je Kraljevina bila članica i sudjelovala u određivanju tih politika. Ujedinjena Kraljevina morat će u proračun EU nastaviti uplaćivati svoj sadašnji dio obveza do kraja 2020. te preostale obveze iz programa koje pokrivaju raniji proračuni, što može doseći 50-ak milijardi eura. Ipak, o svoti se i dalje može raspravljati jer se obveze trenutačno ne mogu precizno odrediti. Britanci će moći dobiti svoj dio koji su ulagali u Europsku investicijsku banku, ali u isplatama tijekom 12 godina, dok se ne dostigne 3,5 milijardi eura. Unija se izborila i za prava građana: ona će biti zajamčena i glavnu će riječ imati europski, a ne britanski sud.
Prema sporazumu, britanski sudovi trebali bi imati “potreban obzir” prema odlukama Suda Europske unije (ECJ) koje će se donositi i nakon što Ujedinjena Kraljevine napusti EU te će morati tražiti mišljenje Europskog suda za interpretaciju pitanja vezanih za prava građana Unije u Ujedinjenoj Kraljevini. Takvu obvezu britanski sudovi imat će u razdoblju od osam godina.
No, samo nekoliko dana nakon ovoga preokreta Britanci su počeli govoriti kako to nije “obvezujući sporazum”, već samo “pismo namjere”. Rekli su da će dogovoreno biti provedeno samo ako se postigne sveobuhvatni sporazum o raskidu i budućim odnosima. U suprotnome, neće biti prisiljeni implementirati bilo što iz dogovorenoga. Nisu krili da im je sada glavni prioritet bio prijeći u drugu fazu. S druge strane, EU želi da London jasno kaže što želi dalje, kako vidi buduće odnose... Tek tada se može odrediti što je od toga moguće, a što nije. I predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk izjavio je kako su sve što su dosad izrekli predstavnici britanske vlade samo razne ideje, ali ne i potpuno jasne ideje.
- Treba nam veća jasnoća u vezi s tim kako Kraljevina vidi naše buduće odnose nakon što napusti jedinstveno tržište i carinsku uniju. Zato predlažem da naše pregovarače zadužimo da počnu istražne pregovore s našim britanskim prijateljima o tom problemu. Mi smo spremni započeti pripreme za usko partnerstvo između EU i Kraljevine o trgovini, ali i borbi protiv terorizma i međunarodnog kriminala, te o sigurnosti, obrani i vanjskoj politici. Da bi se to ostvarilo, Europsko vijeće sljedeće godine trebati usvojiti dodatne smjernice - rekao je Tusk.
Predsjednik Europskog vijeća upozorio je da je previše vremena i truda trebalo kako bi se postigao dogovor o prvim temama, gotovo godinu i pol, pa je stoga za puno veći dio posla de facto ostalo manje od godinu dana.
- Svi znamo da je rastanak težak, no ponovna uspostava veze još je teža -poručio je predsjednik Europskog vijeća.
Od Britanaca pak i dalje dolaze zbunjujući signali. Oni bi birali ponešto iz sporazuma o slobodnoj trgovini koje EU ima s nekim državama, od onih s Japanom, Kanadom do onoga s Južnom Korejom, potom bi nešto od odnosa kakve EU ima sa Švicarskom pa nešto od onoga s Norveškom... Oni bi htjeli pristup slobodnom tržištu, ali ne i formalno biti dio jedinstvenog tržišta i poštovati sve četiri slobode koje iz toga proizlaze, uključujući i slobodu kretanja radnika, što je britanskim euroskepticima noćna mora. Premda je mnogo toga još nejasno, jasno je da će Ujedinjena Kraljevina od ožujka 2019., na ovaj ili onaj način, formalno biti izvan Unije. Sada bi i Europskoj uniji bilo nemoguće zamisliti ostanak Ujedinjene Kraljevine jer je Brexit već postao put u jednom smjeru.