Danas poslijepodne Englezi će zavidjeti Francuzima kada zaigraju protiv Nijemaca u polufinalu Svjetskog prvenstva. Englezi bi se vrlo rado našli na njihovu mjestu i uz pintu piva pod raskošnim suncem sipali uvijek dobrodošle šale na račun Nijemaca.
Nije lako kada ti je susjed Francuska. Osim boljeg nogometa, ona ima ljepši krajolik, bolje vino, ženstvenije žene i bolje ljubavnike.
Na nečemu, ipak, Britanci ne zavide svojim susjedima s druge strane La Manchea - na njihovoj politici. Britanci imaju svoje skandale, ali oni su vrlo petit u usporedbi s Francuzima, čiji je predsjednik uhvaćen kako vara svoju Prvu damu (na skuteru s tri kotača, prije čega je s njome varao svoju nevjenčanu suprugu i majku četvero djece), čiji se bivši predsjednik upravo našao iza rešetaka zbog navodnog korupcijskog skandala, a bivši predsjednički kandidat tek izašao iz zatvora zbog plaćenog općenja s čistačicom u jednom njujorškom hotelu. Sve to samo unutar 1,5 mandata.
Vijest o Sarkozyjevu uhićenju zbog navodne korupcije i uplitanja u istragu u Londonu je odjeknula, ali slabo, intenzitetom usporedivim s onim kada čujemo da se u Kini krše ljudska prava ili da radnici u Bangladešu rade u neljudskim uvjetima.
Svi znamo da nije u redu, ali je postalo dio svakodnevice. Privatni i profesionalni prijestupnici na vrhu francuske politike postali su dio francuskog DNK poput sira, vina i šansona.
Moji brojni susjedi Francuzi - ta London je, po broju Francuza, šesti najveći francuski grad - političke udarce prihvaćaju s očitim sramom. Velika dama pretvorila se u raspuštenicu lakog morala. No, mnogi zaboravljaju da se malo što promijenilo. Zadnja četiri desetljeća pokazuju da Hollande i Sarkozy, sa svojim nevjerama i korupcijom, zapravo samo nastavljaju predsjednički niz. Po osnivanju de Gaulleove 5. Republike, Georges Pompidou bio je otac nezakonitog djeteta.
Njegov nasljednik Valery Giscard d’Estaing bio je sakupljač ne samo ljepotica, nego i dragulja - kao ministar financija primio je dva vrijedna dijamanta od Jeana Bokasse, kontroverznog afričkog vladara koji je glave svojih neprijatelja običavao držati u frižideru. Francois Mitterrand koji ga je naslijedio u jednom krilu Elizejske palače, uz svoju službenu, držao je i svoju neslužbenu obitelj. Njegova nezakonita kći Mazarine doznala je da joj je otac predsjednik tek kada ga je, kao sedmogodišnja djevojčica, vidjela na televiziji. Jacques Chirac nastavio je predsjednički karakter playboya i uz to činio kompleksne financijske prevare koje Nicolasa Sarkozyja - i u slučaju optužbe - čine svecem.
Jedino što se promijenilo u četiri desetljeća predsjedničkih enfant terriblea su mediji. Političari i novinari u Francuskoj tradicionalno koketiraju - katkad toliko da novinarke postaju Prve dame, kao u slučaju Valerie Trierweiler, sada već bivše partnerice Francoisa Hollandea.
U takvoj postavi razvili su odnos potpore prema kojem se u pravilu nikada nije pisalo o privatnim životima političkih lidera.
Na britanske tabloide koji nisu štedjeli nikoga, pa ni nacionalnu ikonu Lady Dianu, Francuzi su gledali kao na još jedan pokazatelj britanskog lošeg ukusa.
U tome su, čini se, zaboravili da politika nije modni defile nego moralni, ekonomski i karakterni temelj naroda. U Ujedinjenom Kraljevstvu političke skandale već desetljećima otkrivaju mediji. Oni su omraženi (kako pokazuju ankete, omraženiji od političara i bankara), krvoločni, nemilosrdni, napasni, ali imaju fundamentalnu ulogu psa čuvara koji reži na svaki prijestup.
U Britaniji je gotovo pala vlada zbog veze ministra s prostitutkom ( John Profumo) i zbog poznanstva premijera s Rupertom Murdochom ( David Cameron). U parlamentu su se otkazi dijelili, među ostalim, zbog (upitnog) nazivanja policajca plebejcem ( Andrew Mitchell) i prebrze vožnje ( Chris Huhne). U zadnjih mjesec dana Francois Hollande uhvaćen je u prebrzoj vožnji više puta, a premijer Manuel Valls da prolazi kroz crveno na semaforima kako bi stigao na kazališnu predstavu. Ako pas ne reži na sitne prijestupe, postaje nemoćan na goleme.