Bruno Šimleša: Može li ljubav biti stvar naše odluke?

Rupa, legendarni studentski klub na zagrebačkom Filozofskom fakultetu bilo je jedno od onih mjesta koja obilježavaju život! Tijekom dana se pila kava, a pauze između predavanja kratilo preferansom, dok se tijekom noći pilo sve i svašta, a pauze između pića kratilo plesom (iako bi se to moglo nazvati plesom samo ako ste jako blagonakloni prema nama) i razgovorima. Kako su jezgru ekipe činili studenti psihologije, sociologije i filozofije, tema i motiva nikad nije manjkalo, a na repertoaru se često našla i ljubav.

Bio je to kraj devedesetih, Urban je napisao pjesmu koja se, čini mi se, zvala Odlučio sam da te volim, a nama dao povod za još jedan maratonski razgovor o prirodi ljubavi. Sjećam se da je Boris, neizmjerno drag i inteligentan psiholog s čudnim afinitetom prema alternativnom countryju, zastupao tezu da možemo odlučiti voljeti nekoga, dok sam ja bio skloniji ideji da se ljubav jednostavno rodi ako su dvije osobe kompatibilne. Činilo mi se da možemo odlučiti dati šansu nekoj vezi, ali da sama ljubav nije stvar odluke. Logično je da sam promijenio mnoga uvjerenja iz studentskih dana, ali ovo o prirodi ljubavi i dalje smatram istinitim.

I dalje mi se čini da ne možemo odlučiti voljeti nekoga. Možda možemo odlučiti dati šansu nekoj vezi, možda možemo odlučiti ostati u nekoj vezi, možda možemo odlučiti uložiti vrijeme da bismo bolje upoznali partnera, a hoće li se razviti ljubav ovisi o kompatibilnosti. Istinski ljubiti možemo ljude koji su nam bliski, s kojima dijelimo ključna uvjerenja, čiji integritet i način življenja poštujemo…

U duhovnoj literaturi možemo naići na mnogo besmislica, a jedna od najčudnijih je ujedno i jedna od najprihvaćenijih. Prema toj ideji – Ako volimo sebe, možemo biti u vezi s bilo kim! Bez obzira na to kakav je naš partner, bit ćemo jednako sretni! Taman posla…

Točno je da ako istinski volimo sebe, nećemo biti ovisni o svom partneru, nećemo od partnera tražiti ono što nam on ne treba dati, nećemo u njemu ili njoj tražiti osjećaj cjelovitosti (jer smo svjesni da smo cjeloviti sami po sebi), ali nikako nije svejedno s kim smo u vezi. Činjenica da u drugoj osobi nećemo tražiti potvrdu sebe i da nećemo tražiti sigurnost, ne znači da nam je svejedno s kim provodimo svoje trenutke.

Dapače, ako volimo sebe, bit ćemo jako oprezni u odabiru ljudi s kojima provodimo vrijeme, a to se posebno odnosi na ljubavnog partnera. Logično je da ćemo u svom životu htjeti osobu koja voli sebe i zna voljeti druge. Logično je da ćemo htjeti osobu kojoj ćemo biti oslonac, ali ne i štaka. Logično je da ćemo htjeti osobu u kojoj nećemo puniti neku životu prazninu, već s kojom ćemo slaviti životnu puninu. Logično je da ćemo htjeti osobu koja nas ne mora imati u svom životu da bi živjela sretno, ali nas itekako želi imati jer želi da je ta sreća obojena i nama!

Sve u svemu, zdrava ljubav prema sebi omogućava zdravu ljubav prema drugima. Kad se spoje dvije osobe sa zdravim osjećajem ljubav prema sebi i uz to su kompatibilne, onda se rađa prava, neovisnička, zanesena ljubav bez roka trajanja!

Na što zapravo mislim kada kažem kompatibilnost? Radi li se o kompatibilnim političkim stavovima? Ili možda o kompatibilnom društvenom podrijetlu? Ili je stvar u sličnoj razini obrazovanja? Ili možda o sličnim stavovima o zdravoj prehrani? Možda je bitno da imate sličan dnevni ritam ili da ste oboje noćne ptice…

U svemu tome ima ponešto istine, ali ne ciljam na takvu kompatibilnost. Naime, za zdravu ljubavnu vezu je mnogo važnije da imate slične stavove o ključnim temama, nego da ste sličnog društvenog podrijetla ili obrazovanja. Mnogo je važnije da smatrate da ljudi nisu definirani podrijetlom ili obrazovanjem, nego da ste oboje diplomirani pravnici, visoka građanska klasa. Prvi stav govori o sličnom sadržaju, a drugi o sličnoj formi, a zadovoljavanje forme nema nikakve veze s ljubavlju. Možda ćemo ljepuškastije izgledati u očima društva, možda ćemo na van izgledati sređeno ili uspješno, ali ovdje govorimo o ljubavi - o pravoj, punokrvnoj ljubavi za koju je krajnje nebitno zadovoljavanje bilo kakve forme.

Uzet ću svoj primjer. Kako je prvi uvjet za istinsku ljubavnu vezu zadovoljen (i supruga i ja osjećamo zdravu ljubav prema sebi), ostaje objasniti u čemu smo sve kompatibilni, odnosno koja su nam ključna životna uvjerenja zajednička.

Oboje život doživljavamo kao čast. Umjesto da samo životarimo, trudimo se iskoristiti svaki trenutak, a čak je i način na koji to pokušavamo vrlo blizak. Našu partnersku ljubav doživljavamo kao jednu u nizu postojećih ljubavnih odnosa. Oboje imamo samo našu seksualnu ljubavnu vezu, ali ljubimo i život, slobodu, kćerkicu, stihove, glazbu, prijatelje, vjetar, iskrenost… Zato smo svjesni smo da naša ljubavnost, odnosno naša sposobnost ljubljenja ne ovisi o našem odnosu jer je naglasak uvijek na nama koji znamo ljubiti, a ne na objektu naše ljubavi. Imamo slične poglede u vezi roditeljstva jer smo svjesni da je naša uloga dati sve što imamo, a onda je na malenoj da uzme ono što želi.

Jednako smo svjesni da ona nije naša, već svoja! Imamo slične stavove o duhovnosti i slične stavove o šopingu. S jednakim ćemo zadovoljstvom staviti ruksake na leđa i lutati Južnom Amerikom kao i što ćemo za medeni mjesec odabrati Aljasku da provjerimo je li stvarna ona atmosfera iz Života na sjeveru. Usput rečeno, jest. Aljaska je doista prepuna takvih likova. Nazvao sam ih nice lunatics - simpatični luđaci jer su svoji, imaju stav o svemu, ali nikome ga ne nameću… Poštivat ćemo iste karakteristike naših prijatelja. Jednako smo sigurni da je apsolutna iskrenost nužna u ljubavnom odnosu. Ma, mogao bih nabrajati do zadnje stranice Jutarnjeg, ali vjerujem da je i ovo bilo dovoljno.

Zbog tolike kompatibilnosti ja ne trebam odlučiti voljeti. Zapravo nemam izbora. Ne mogu odlučiti ni ne voljeti je. Ljubav se jednostavno rađa zato što… zato što… zato što je jednostavno lijepa i zato što živi punim plućima i zato što zna voljeti i zato što zna voljeti mene i… Zato što voli!