Govorimo otvoreno: golemi interes koji je dio naše javnosti pokazao za mogućnost ponovnoga crkvenog ujedinjavanja pravoslavlja i katolištva manje je bio diktiran teološkim motivima, ili pak revnom željom za ostvarenjem Isusova zahtjeva "da svi budu jedno", a daleko više strahom od gubitka identiteta. Ako ne bude razlike između pravoslavlja i katolištva, ako svi tradicionalni kršćani budu jedna Crkva koja priznaje kao poglavara jednog papu - po čemu ćemo se, pobogu, razlikovati Hrvati od Srba?
Mnogima od nas srušio bi se svijet temeljen na tako jednostavnoj ali stamenoj postavci da smo mi Mi, a da su oni Oni, i da nam se nacije razlikuju po tome križamo li se držeći pet prstiju ispruženih, kako doliči katolicima, ili pak skvrčivši dva a ispruživši tri prsta.
Ima ih koji znaju da ona tri ispružena prsta znače vjerovanje u Sveto Trojstvo, a ona dva skvrčena vjeru u dvije naravi Isukrstove, božansku i ljudsku - ali malobrojni to uzalud trube, a i od onih koji znaju većina to krije kao zmija noge, jer u ime čega bismo se klali kad bismo znali da to nije nacionalna oznaka nego trag Nicejskog koncila, zajedničkoga i pravoslavnima i katolicima (budući da su se njihovi preci time razlikovali od monofizita, o kojima nećemo ovaj put).
Kad bismo to znali, ili kad bismo to uzeli u obzir, kada bismo se zapitali zašto švicarski gardisti prisižu vjernost Papi trima ispruženim prstima, onda neki Rade Leskovac ne bi mogao smatrati (ili se praviti) kako tim trima prstima pokazuje svoju privrženost idealima srpstva ne bi li ga baš zato birali u Sabor, niti bi branitelji bili ogorčeni sjećajući se da su tako držeći prste četnici razarali Vukovar. Ni samo Sveto Trojstvo, očito, ne bi izišlo na kraj s budalama i glupošću (koju je Krleža proglasio svemirskom silom, ne bez razloga). Umirimo, dakle, preplašenu čeljad: ne, neće sutra vjeronauk djeci valjanih katolika (i isprepadanih ateista) predavati kaluđer; ne, neće nekoga od sljedećih dana rimski papa imenovati novog mitropolita zagrebačko-ljubljanskoga (jedinog dužnosnika koji još nominalno spaja Hrvatsku i Sloveniju, ako ne računamo nazive ulica posvećenih obojici Dalmatina i jednome Vrazu, pošto je katolička bratska ljubav preko Sutle odlepršala u Vražju mater). U Ravenni nisu katolički i pravoslavni izaslanici potpisali nikakvu uzajamnu kapitulaciju, prebrisavši jednim pokretom pera vjekovne razlike, započete znatno prije raskola s anatemom 1064. Katolištvo i pravoslavlje mnogo su dalje jedno od drugoga negoli su bili 1431-1449, kada su na Koncil (u Baselu, Ferrari, pa Firenzi, s izlišnim finalom u Lausanni) došli predstavnici bizantskog pravoslavlja, s nožem pod grlom, jer im je Turčin Carstvo sveo na avliju oko Carigrada. Čak ni tada nisu svi pravoslavni prvaci bili jednodušni. Većina ih je, ne zaboravivši da je Osmanlijama put olakšao Četvrti križarski rat kada je katolička vojska opljačkala Carigrad i srušila Istočno Rimsko Carstvo za račun Mletaka, ostala pri ocjeni da joj je manje zlo i polumjesec nego latinski križ. Ali neki su odlučili drukčije: arhiepiskop nikejski Vissarion ostao je u Italiji, zajedno sa svojom bibliotekom dragocjenih antičkih tekstova, ušavši u povijest kao kardinal Bessarion. Bez njegova i Pletonova znanja i rukopisâ, koje je pravoslavni Bizant uspio spasiti, ni renesansa ni katolička teologija ne bi bile kakve su bile. U dokumentu sročenome u Ravenni prošli mjesec, na Plenarnom zasjedanju Mješovitoga međunarodnog povjerenstva za zajednički teološki dijalog Katoličke crkve i Pravoslavne crkve, koncil se još i ne spominje, čak ni sastanak na vrhu između rimskog Pape i pravoslavnih patrijarha.
A ipak je taj dokument značajan, jer prvi put poslije neuspjelog Firentinskog koncila težnju za kršćanskim jedinstvom pretvara u konkretan papir. Pri tome se - kao što je najavljeno za sastanka Benedikta XVI i Vartholomeosa I na Fanaru - polazi od pitanja papinskog primata, što pokazuje da razdor pravoslavlja i katolištva nije u teologiji, nego na području crkvene vlasti, odnosno autoriteta, kako se to učenije kaže. Ipak, veoma smo daleko od definitivne odluke. Povjerenstvo će tek raspravljati o ulozi papinstva u prvom, pa u drugom tisućljeću, pa o vatikanskim koncilima (i papinskoj nezabludivosti)… Teško da će ta faza, papirnata, biti dovršena prije 2010, sve kad bi sve išlo glatko. Dokument sročen u Ravenni temelji se na trima konceptima: crkvenom općinstvu (zajedništvu), koncilijarnosti, te autoritetu. Predloženo je da se "jedina sveta Crkva" ostvaruje u mjesnim crkvama (dakle postojećima), da svaki biskup bude suveren u svojoj dijecezi (dakle kao i dosad), da u regionalnim okvirima svaka grupa crkava izrazi svog prvaka (kao što i sada Katolička crkva bira svog papu, pravoslavne crkve svoje patrijarhe), a ključna je novost da bi na najvišoj razini svi ti prvaci zajedno zastupali i izražavali univerzalnu Crkvu. Pritom bi Papa i dalje bio prvi među jednakima (tu protokolarnu prednost priznavali su mu i dosad svi pravoslavni patrijarsi s kojima se sastajao rimski biskup, od povijesnog zagrljaja Pavla VI i Athinagorasa I), ali ne bi imao nikakvih prava odlučivanja u pravoslavnim mjesnim crkvama - a na svjetskoj razini bi za mjerodavnu odluku bio potreban konsenzus pape i patrijarhâ.
Prema tome bi to sjedinjenje, kako smo već zaključili, funkcioniralo više kao koordiniranje na najvišoj razini nego kao jedinstvo, a osobito ne u bazi, među vjernicima. Tek se očekuje što će o tome sljedeći tjedan u konsistoriju reći Papa i kardinali, a još se napetije čeka što ima reći patrijarh moskovski i sveruski Aleksej II, poglavar najbrojnije, najbogatije i najmoćnije pravoslavne crkve, koji je svog delegata povukao iz Ravenne prije potpisivanja dokumenta, pod izlikom da ne može sjediti s predstavnikom Estonske pravoslavne crkve (toliko o jedinstvu). Benedikt XVI je na početku svog pontifikata ukinuo sebi naslov patrijarha Zapada, upozorivši da se ne smatra jednim od patrijarha nego samo jedinim papom. Aleksej II je prije nedavnog odlaska u Francusku, u prvi posjet nekog moskovskog patrijarha katoličkom Zapadu, zatražio pismom neku vrstu suglasnosti Svete Stolice, što je bio dvosjekli potez: priznajući Papi apsolutnu jurisdikciju na Zapadu, implicitno je sebi arogirao isključivu jurisdikciju na području nekadašnjega Ruskog Carstva, što podrazumijeva ne samo Estoniju, nego i Ukrajinu, dakle i tamošnje grkokatolike, a jamačno i rimokatolike po Rusiji. Ključan moment mogao bi stoga biti tek najavljivani, ali nipošto još ugovoreni sastanak rimskog pape i moskovskog patrijarha. Tek ako se to zbude i kad se zbude, znat ćemo nešto pouzdanije kakve su šanse papira iz Ravenne. A i ako se ostvari, nema straha, nitko neće potrti razlike između Srba i Hrvata.
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Inoslav Bešker
Mnogima od nas srušio bi se svijet temeljen na tako jednostavnoj ali stamenoj postavci da smo mi Mi, a da su oni Oni, i da nam se nacije razlikuju po tome križamo li se držeći pet prstiju ispruženih, kako doliči katolicima, ili pak skvrčivši dva a ispruživši tri prsta.
Ima ih koji znaju da ona tri ispružena prsta znače vjerovanje u Sveto Trojstvo, a ona dva skvrčena vjeru u dvije naravi Isukrstove, božansku i ljudsku - ali malobrojni to uzalud trube, a i od onih koji znaju većina to krije kao zmija noge, jer u ime čega bismo se klali kad bismo znali da to nije nacionalna oznaka nego trag Nicejskog koncila, zajedničkoga i pravoslavnima i katolicima (budući da su se njihovi preci time razlikovali od monofizita, o kojima nećemo ovaj put).
| Dokument još ne spominje sastanak Pape i pravoslavnih patrijarha |
A ipak je taj dokument značajan, jer prvi put poslije neuspjelog Firentinskog koncila težnju za kršćanskim jedinstvom pretvara u konkretan papir. Pri tome se - kao što je najavljeno za sastanka Benedikta XVI i Vartholomeosa I na Fanaru - polazi od pitanja papinskog primata, što pokazuje da razdor pravoslavlja i katolištva nije u teologiji, nego na području crkvene vlasti, odnosno autoriteta, kako se to učenije kaže. Ipak, veoma smo daleko od definitivne odluke. Povjerenstvo će tek raspravljati o ulozi papinstva u prvom, pa u drugom tisućljeću, pa o vatikanskim koncilima (i papinskoj nezabludivosti)… Teško da će ta faza, papirnata, biti dovršena prije 2010, sve kad bi sve išlo glatko. Dokument sročen u Ravenni temelji se na trima konceptima: crkvenom općinstvu (zajedništvu), koncilijarnosti, te autoritetu. Predloženo je da se "jedina sveta Crkva" ostvaruje u mjesnim crkvama (dakle postojećima), da svaki biskup bude suveren u svojoj dijecezi (dakle kao i dosad), da u regionalnim okvirima svaka grupa crkava izrazi svog prvaka (kao što i sada Katolička crkva bira svog papu, pravoslavne crkve svoje patrijarhe), a ključna je novost da bi na najvišoj razini svi ti prvaci zajedno zastupali i izražavali univerzalnu Crkvu. Pritom bi Papa i dalje bio prvi među jednakima (tu protokolarnu prednost priznavali su mu i dosad svi pravoslavni patrijarsi s kojima se sastajao rimski biskup, od povijesnog zagrljaja Pavla VI i Athinagorasa I), ali ne bi imao nikakvih prava odlučivanja u pravoslavnim mjesnim crkvama - a na svjetskoj razini bi za mjerodavnu odluku bio potreban konsenzus pape i patrijarhâ.
Prema tome bi to sjedinjenje, kako smo već zaključili, funkcioniralo više kao koordiniranje na najvišoj razini nego kao jedinstvo, a osobito ne u bazi, među vjernicima. Tek se očekuje što će o tome sljedeći tjedan u konsistoriju reći Papa i kardinali, a još se napetije čeka što ima reći patrijarh moskovski i sveruski Aleksej II, poglavar najbrojnije, najbogatije i najmoćnije pravoslavne crkve, koji je svog delegata povukao iz Ravenne prije potpisivanja dokumenta, pod izlikom da ne može sjediti s predstavnikom Estonske pravoslavne crkve (toliko o jedinstvu). Benedikt XVI je na početku svog pontifikata ukinuo sebi naslov patrijarha Zapada, upozorivši da se ne smatra jednim od patrijarha nego samo jedinim papom. Aleksej II je prije nedavnog odlaska u Francusku, u prvi posjet nekog moskovskog patrijarha katoličkom Zapadu, zatražio pismom neku vrstu suglasnosti Svete Stolice, što je bio dvosjekli potez: priznajući Papi apsolutnu jurisdikciju na Zapadu, implicitno je sebi arogirao isključivu jurisdikciju na području nekadašnjega Ruskog Carstva, što podrazumijeva ne samo Estoniju, nego i Ukrajinu, dakle i tamošnje grkokatolike, a jamačno i rimokatolike po Rusiji. Ključan moment mogao bi stoga biti tek najavljivani, ali nipošto još ugovoreni sastanak rimskog pape i moskovskog patrijarha. Tek ako se to zbude i kad se zbude, znat ćemo nešto pouzdanije kakve su šanse papira iz Ravenne. A i ako se ostvari, nema straha, nitko neće potrti razlike između Srba i Hrvata.
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Inoslav Bešker