Kad su prošle jeseni gnjevni mladi imigranti izišli na ulice Saint Denisa i drugih pariških novogradskih predgrađa, stali paliti automobile te kamenovati apoteke i dječje vrtiće, Europa je za trenutak ostala smrznuta. Do tada su obojena loša predgrađa i rasni sukobi pripadali kulturnom imaginariju Sjedinjenih Država. Europa - koja je pogrešno vjerovala u asimilacijsku moć dominantnih domicilnih kultura - u buktinji limenih olupina gledala je početak novog svijeta.
Pet mjeseci prije toga u francuskim je kinima počeo igrati jedan film za koji će se uskoro ispostaviti da je proročanski napipao ono što će se pola godine kasnije dogoditi u pariškim "banlieuima". Taj film se uopće nije bavio krupnim političkim pitanjima.
Bijeli i obojeni
Riječ je o filmu koji je po temi sasvim intimistički, a po žanru bi možda najprije prošao kao horror. Ipak, taj film kroz sjajnu kafkijansku metaforu dodiruje upravo one teme koje će iduće jeseni marširati na ulicama: odnos bijele i "obojene" Francuske, pitanje periferije i centra, povijesne krivnje i kolektivnog klasnog sjećanja. Taj sjajni film nije napravio Francuz, nego Nijemac s austrijskom putovnicom i pariškom adresom. Njegovo je ime Michael Haneke, a film se zove "Cache" (Skriven).
Francuska, 2005.
Režija i scenarij: Michael Haneke
Uloge: Daniel Auteuil, Juliette Binoche, Maurice Benichou, Lester Makedonsky, Walid Afkir, Anne Giradot
|
SKRIVEN
|
Pripadnik upravo takve Europe junak je Hanekeova filma, književni kritičar i voditelj TV emisije o književnosti Georges Laurent (Daniel Auteuil). Laurent živi sretnim životom srednje klase, ima lijepu i pametnu ženu Anne (Juliette Binoche), sinčića, stan pun knjiga, pametne prijatelje i dovoljno novca. Tu idilu srednje klase prekida jedna poštanska pošiljka.
Sjećanje na Tadića
Georges i Anne poštom dobivaju jednu za drugom videokasete. Na prvima ih nepoznati snimatelj prati u njihovim dnevnim aktivnostima. Potom snima njihov privatni život. Oni pozivaju policiju, koja im priopći da ne može ništa zato što kasete same po sebi nisu prijetnja. Uskoro stižu dvije kasete na kojima su snimljeni jedan prigradski sirotinjski haustor i unutarnje dvorište jednog seoskog imanja. Georges tada shvati da su kasete zapravo igra asocijacija, dio puzzlea koji treba složiti. A taj puzzle progovara o onome što je Georges potiskivao kao najdublju, od svih skrivanu djetinju tajnu.
Bolje poznavatelje hrvatskog filma priča "Cachea" može podsjetiti na jedan davni i pomalo zaboravljeni hrvatski film, a to je "Treći ključ" Zorana Tadića. I kod Tadića mladi bračni par počinje dobivati tajanstvenu poštu - kuverte novca. I kod Tadića pošiljke imaju veze s potisnutom krivnjom primalaca - mitom koje su dali da bi se domogli društvenog stana. Tadić je bio hičkokovski đak, za uzor je imao "Ptice", pa film nije realizirao kao realistički motivirani triler, nego kao metaforički horror u kojemu iz političke metafore proizlazi irealni, fantastični rasplet. Nešto jako slično radi i Haneke.
Igranje trilerom
Ne želim vam, naravno, odati rasplet filma da ne pokvarim gušt, ali gledatelj se mora pripremiti na to da Hanekeov rasplet neće biti realistički, s konkretnim zlikovcem kojega junak može identificirati i svladati, kao u holivudskom trileru. Umjesto toga, Haneke je - baš kao i Tadić - posegnuo za kafkijanskom realiziranom metaforom. Krivnja više nije krivnja jednog čovjeka. Krivnja postaje stanje jedne klase. U srazu s tim sjećanjem make up liberalnog humanizma pada: nema više uljuđenosti i tolerancije, svatko može postati lepenovac, gnjevna zvijer koja riče kad joj je ugrožen sveti komoditet.
Michael Haneke redatelj je koji se uvijek rado igrao trilerom i hororom te spretno pervertirao obrasce popularnog filma. U tom smislu, "Cache" se nastavlja na Hanekeova istraživanja kulture filmskog nasilja u "Funny Games", obiteljskog morala u "Bennyjevu videu" ili, pak, tematiziranje žanra katastrofe u "Vučjim vremenima". Haneke može prevrtati populističke žanrove jer je u najmanju ruku jednako vješt kao i oni koji se njima bave. Njegov film pun je istinske jeze, a nekoliko horrorskih situacija u njemu doista je šokantno. Međutim, Haneke odlazi korak dalje, izmiče očekivanoj žanrovskoj arhitektonici i svoj horror polako pretvara u izvještaj o stanju nacije. "Skriven" je jedan od najboljih filmova u karijeri sjajnoga Austrijanca.
Šest najvažnijih Hanekeovih filmova
Michael Haneke rođen je 1942. u Munchenu, a odrastao u Austriju, u Bečkom Novom Mestu, gradiću u kojem su smaknuti Zrinski i Frankopan. Studirao je filozofiju i psihologiju u Bavarskoj, te dugo radio kao realizator na južnonjemačkoj televiziji. Režirao je dokumentarce i TV emisije, a igranofilmski debi dočekao je kasno, u 47. godini (Sedmi kontinent, 1989. godine). Dosad je snimio 9 kino filmova. Evo najvažnijih:
- Sedmi kontinent (1989) - Film o djevojčici koja se pravi da je slijepa da bi skrenula pozornost roditelja. Prvi od Hanekeovih filmova koji tematiziraju građansku obitelj i slijepe pjege roditeljstva.
- Bennyjev video (1992) - Roditelji otkrivaju da je njihov 14-godišnji sin sadistički ubojica. Film koji je prvi put proslavio Hanekea i naveo kritiku na usporedbe s Fassbinderom.
- Funny Games (1997) - Dotad najveći Hanekeov uspjeh. Film o iracionalnom nasilju na tragu 'Paklene naranče', 'Pasa od slame' ili 'Ćorsokaka'. Haneke u filmu primjenjuje šokantan autoreferencijalni postupak: u času kad junak svlada otmičare, jedan od njih odvrti film unatrag daljinskim upravljačem i otme mu pištolj!
- Nepoznati kod (2000) - Hanekeov prvi francuski film. Mozaički film o suvremenoj Europi prikazanoj kroz klasne odnose, te odnose Zapada i ilegalne (rumunjske) imigrantice. Naslov nosi po šifri kojom se otvara haustor u finijim zgradama.
- Pijanistica (2001) - ekranizacija romana (buduće) nobelovke Elfride Jelinek. Film o potisnutoj seksualnosti i represivnoj austrijskoj glazbenoj kulturi.
- Vučja vremena (2003) - Film se događa u Francuskoj koju je zadesila katastrofa i kolaps civiliziranog organiziranog društva. Neki dijelovi filma vidno su inspirirani jugoslavenskim ratom. Haneke je film namjeravao početi 60-minutnim uvodom u kojem pokazuje kako društvo postupno, korak po korak tone u kolaps. Nakon 11. rujna tih je prvih 60 stranica naprosto pokidao iz scenarija kao nepotrebne.
Jurica Pavičić