Zadnja u moru brojnih inicijativa zaogrnutih idejom ekonomske racionalnosti, a koje bi trebale naš društveni sustav transformirati u pravcu veće učinkovitosti, ona je o outsourcingu, tj. o izdvajanju popratnih djelatnosti iz korpusa pojedinih državnih ustanova. I dok još nije u potpunosti jasno u kojem obujmu će ta mjera biti realizirana, tj. u slučaju kojih institucija će biti ostvarena, njena osnovna ideja načelno je poznata.
Riječ je o tome da se različite tehničke službe, tzv. pomoćno osoblje kao što su spremačice, kuharice ili domari, prebace iz javnog u privatni sektor. Kako su procjene stručnjaka za upravljanje utemeljene na egzaktnim izračunima o kilogramima utrošenog deterdženta, kilometrima opranih hodnika ili broju zavijenih vijaka prilično neumoljive, opravdanost ove mjere iz perspektive financijskog učinka očito nije sporna. Neke procjene govore da će državni proračun uštedjeti cca 200 milijuna kuna godišnje.
Pritom se očekuje da će razina usluge povjerene privatnim poduzetnicima koji će preuzeti “tehničko osoblje”, zbog same logike tržišne ekonomije, biti na višem nivou. I dok je ovoj hladnoj ekonomskoj racionalnosti teško išta prigovoriti, a bespredmetno ju je napadati iz popularnog naivno-ideološkog diskursa “kritike neoliberalizma”, navedena ideja o outsourcingu tehničkog osoblja u sebi sadrži jedan dugoročno potencijalno ozbiljan socijalni defekt. On proizlazi iz činjenice da ono što je dobro za ekonomiju ne mora uvijek biti dobro i za društvo u cijelosti ili za pojedine društvene slojeve.
Drukčije rečeno, ekonomska racionalnost često ne proizvodi društvenu racionalnost. U slučaju navedenog outsourcinga taj socijalni defekt dobro predočava stih jedne stare pjesme koji glasi “pa-pa proleteri”!
Naime, ovim outsourcinogom nekih 20.000 ljudi zauvijek će biti izdvojeno iz specifičnih radnih zajednica kojima su generacijama pripadali. To izdvajanje obuhvatit će ljude iz nižih socioekonomskih slojeva kojima je upravo karakter ustanova u kojima su bili zaposleni pružao prilično važno područje socijalne inkluzivnosti. Jer, sve to tehničko osoblje kojem prijeti izdvajanje bilo je, a to je vrlo važno, egzistencijalno, socijalno i emotivno duboko ukorijenjeno u zajednice za čije su potrebe kuhali, čistili ili prali.
Sve te čistačice i kuharice - u vrtićima, školama, na fakultetima ili sudovima - bile su sastavni dio tih institucija, ne samo u funkcionalnom smislu već i u smislu socijalnih veza koje su u njima uspostavile, kao i socijalnog iskustva koje su u njima stjecale. Biti sastavni dio zajednice koju u velikoj mjeri čine osobe koje su na višoj razini socijalne i ekonomske hijerarhije, biti u svakodnevnom doticaju s osobama drukčijeg kulturnog habitusa, životnog stila ili socijalnog porijekla mehanizam je nadogradnje novih elementa u postojeći socijalni i kulturni kapital, pojačalo socijalnog kapitala koji pojedinac posjeduje, a time i sredstvo koje barem donekle premošćuje segregacijske barijere između pojedinih društvenih grupa.
Zbog toga je opća društvena korist socijalnog iskustva koje nastaje kao posljedica interakcija između pripadnika različitih društvenih slojeva višestruko značajna. Posebice je značajna iz perspektive međugeneracijske socijalne mobilnosti. Jer iako je Hrvatska već dulji niz godina relativno klasno zatvoreno društvo, vrlo vjerojatno je barem pokoje dijete neke od tih spremačica upisalo fakultet koji su one čistile, zaposlilo se u bolnici u kojoj su kuhale ili slušalo priče o nekim profesorima, sucima i doktorima koji svakodnevno pozdravljaju njihove majke, koji im čestitaju Božić i Novu godinu ili ponekad s njima popiju kavu.
Možda su upravo akteri u takvim pričama za neke dječje glave bili pozitivni identifikacijski modeli, poželjni uzori iz nekog drugog svijeta kojem su se zatim i sami jednom, manje ili više uspješno, pokušali pridružiti. Akcijom izdvajanja popratnih djelatnosti ovako konstruiran “zajednički” svijet života u našim javnim ustanovama zauvijek će nestati. Kuharice, domari i spremačice, kao što je to odavno slučaj sa zaštitarima angažiranim na portama naših ustanova i poslovnih zgrada, postat će samo slučajni prolaznici u institucijama u kojima će biti angažirani. Time će se i potencijal međugeneracijske socijalne mobilnosti nižih društvenih slojeva dodatno smanjiti.
Ukratko, prilično je izgledno da će outsourcing o kojem se zadnjih dana dosta govori, iako ekonomski vjerojatno opravdan, imati i više nego izvjestan učinak u pogledu daljnjeg društvenog zatvaranja - podizanja još čvršćih zidova između različitih društvenih slojeva. On će dodatno zabetonirati nepisano pravilo po kojem djeca niže obrazovanih roditelja uglavnom i sama ostaju niže obrazovana, tj. dugoročno zatočena u krugu svoje socijalne klase. Stoga, promatrajući ovaj proces s prozora viših katova ustanova u kojima se planira provesti “izdvajanje”, visokoobrazovani državni službenici, stručnjaci te profesionalci uskoro će i doslovno moći zapjevati: pa-pa, proleteri!