Mladima treba pomoći da se zaposle u drugim državama EU

Umjesto da kukaju kako sve veći broj ljudi iz Hrvatske odlazi raditi u druge države Europske unije, hrvatska vlast, nova predsjednica i oporba trebali bi se više angažirati kako bi im pomogli da što lakše nađu posao, makar i izvan Hrvatske. Upravo je sada prilika i krajnje vrijeme za to, jer one države EU koje su uvele ograničenja za pristup tržištu rada hrvatskih državljana sada imaju rok to preispitati i odlučiti hoće li takva ograničenja produljiti za dodatne tri godine ili će ih ukinuti. Ukidanje tih restrikcija olakšalo bi dobivanje posla hrvatskim državljanima koji u državama poput Njemačke, Austrije ili Belgije više ne bi morali tražiti i radnu dozvolu, već bi posao mogli tražiti s jednakim pravima kao i domaće stanovništvo. Kako je nezaposlenost u Hrvatskoj ozbiljan problem i kako je jasno da se taj problem neće uskoro riješiti, čak i kad bismo imali najbolju moguću vladu na svijetu, prirodno je da mladi traže priliku za rješenje svojih egzistencijalnih problema odlazeći u druge države EU. U normalnoj je situaciji tužno i žalosno da ljudi napuštaju svoj dom kako bi zarađivali za život, ali u Hrvatskoj, barem što se tiče nezaposlenosti, situacija nije normalna. Mnogi koji se odluče tražiti posao izvan Hrvatske suočeni su s dilemom je li bolje to ili živjeti s roditeljima, i to često od njihove mirovine. A Hrvatska, osim što ima jednu od najvećih stopa nezaposlenosti u EU, ima i veliku stopu nezaposlenosti mladih. Oni ne mogu čekati da Hrvatska postane jedna od najrazvijenih država Europske unije, kako to obećava nova predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Ne mogu čekati niti da Hrvatska postane prosječno razvijena EU država. Prema sadašnjim kretanjima i prognozama, mogli bi tako čekati do mirovine. Čak i da hrvatsko gospodarstvo izađe iz recesije, čak i da počne bilježiti značajni rast BDP-a, što se prema procjenama Europske komisije neće uskoro dogoditi, takvi pozitivni pomaci tek će kasnije imati značajan utjecaj na smanjenje nezaposlenosti stvaranjem novih radnih mjesta. Mlade u državi neće se moći zadržati lijepim željama i parolama o tome kako je Hrvatska bogata resursima i kako ima velike potencijale.

Odlazak hrvatskih građana koji mogu naći posao u drugim državama EU ima i svoje pozitivne strane. Oni privremeno mogu riješiti težak životni problem, stjecati nova znanja i iskustva, naučiti jezike te se kasnije vratiti i dati još veći doprinos u svojoj državi. Po tome Hrvatska nije i ne može biti znatno drugačija od istočnoeuropskih država članica EU. Sve one imaju znatno manju nezaposlenost nego Hrvatska, a dijelom su to postigle i zapošljavanjem svojih državljana u drugim državama EU. Zato i postoji zajedničko radno tržište Europske unije, a na našoj je Vladi, diplomaciji i svima koji mogu pomoći zadaća da se izbore za ukidanje svih restrikcija za naše državljane.

Prema formuli 2 plus 3 plus 2 države članice mogu do sedam godina ograničavati slobodan pristup svom tržištu rada (prema istim uvjetima kao za svoje državljane), što znači da neke od njih hrvatskim državljanima mogu “držati” restrikcije do kraja lipnja 2020. godine. Kako je Hrvatska relativno mala država, a mobilnost radne snage prilično slaba, očekivalo se da će tek manji broj država koristiti pravo na restrikcije. Međutim, čak ih je 13 odlučilo nametnuti te restrikcije u prve dvije godine našeg članstva, više zbog javnog mijenja nego nekog straha, ali u slučaju Austrije i Njemačke i zbog procjene da bi određen broj osoba iz Hrvatske ipak išao tamo raditi ako se ne uvedu restrikcije. Od zapadnoeuropskih država samo Švedska, Finska, Danska i Irska nisu uvele restrikcije. Od novih članica takve su restrikcije uvele Slovenija, Malta i Cipar.

Zasad nema točnih podataka koliko je hrvatskih državljana našlo posao u drugim državama EU od kada smo postali članica. Podaci Europske komisije o stanju 2013. godine daju izuzetno zanimljiv podatak. Gotovo 12 posto radnosposobnih građana Hrvatske već radi u nekoj drugoj državi EU, po čemu smo drugi nakon Rumunjske i otprilike na razini Poljske. Postotak Slovenaca je tako malen da nije mogao ni biti prikazan na ljestvici analize. No, od tih hrvatskih državljana koji rade u drugim državama EU većina radi dulje od deset godina, što ide u prilog procjeni da se radi o starim gastarbajterima koji su već dugo u Njemačkoj i Austriji, ali su državljani RH.

Europska komisija procjenjuje da je mobilnost radnika unutar EU još uvijek premala te da je samo oko tri posto građana koji rade izvan svoje države u nekoj drugoj državi članici, iako bi gotovo svaki četvrti građanin EU, prema anketama, razmotrio mogućnost odlaska u drugu državu radi posla.

Dodatni problem nezaposlenih u Hrvatskoj jest i to što je velik broj njih dugoročno nezaposlen, po čemu je Hrvatska u najgoroj poziciji, nakon Grčke i Španjolske, nezaposlenost mladih također je među najvišima. Hrvatskoj je problem i to što je premalo prihvaćeno takozvano cjeloživotno učenje. Kod nas u tome sudjeluje tek oko tri posto građana, dok je postotak u Danskoj ili Švedskoj i do 45 posto.

Mogućnost školovanja u drugim državama EU, kao i mogućnost zapošljavanja, bili su jedni od argumenata zbog kojih je dio građana i glasao za članstvo u EU. Zapravo, druge se države EU po tome više ne mogu smatrati “inozemstvom”. Najbolje bi bilo da je u Hrvatskoj nezaposlenost na razini Češke (7 posto ukupna, a samo 6 posto nezaposlenost mladih), ali nažalost nije tako. Kada se stanje promijeni nabolje, ne samo da će se mnogi vratiti, nego će vjerojatno i državljani drugih članica htjeti doći raditi u Hrvatskoj.