Odlazak Dušana Bilandžića, hrvatskog Mikojana

Kad je 1999. godine u palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, čiji je redoviti član bio, Dušan Bilandžić predstavljao svoje najopsežnije djelo, “Hrvatsku modernu povijest”, uzviknuo je da je on hrvatski Mikojan. “Nisam bio žrtva ni onog, ali ni ovog režima”, rekao je Bilandžić koji je efektnim rečenicama, izgovorenim glasnije no što je to bilo potrebno, uvijek znao na sebe skrenuti pozornost. Mada se početkom devedesetih odrekao onoga što je do tada napisao, njegovi najvažniji radovi i nakon prestanka razdoblja, koje je često nazivao Periklovim, u usporedbi s onim što je slijedilo bili su zapravo modifikacije jednog, temeljnog teksta o povijesti Jugoslavije, koji je neprestano dopisivao. Dušan Bilandžić poznavao je sistem iznutra, mnoge od aktera socijalističke Jugoslavije znao je osobno, mnogo toga je saznavao u druženju s onima koji su znali još više i to je zapisivao u dnevnik. “Povijest izbliza. Memoarski zapisi 1945. - 2005.” dobili su i nagradu Jutarnjeg lista za najbolje publicističko djelo 2007. godine. Dnevnici su pokazali kako je on vidio vlastiti hod po ivici koja ga je, smatrao je, dijelila od disidentstva.

Po načinu na koji je govorio, pripovijedao, pisao, šalio se, ponavljao ono što je bilo efektno, Bilandžić je ostao pravi Dalmatinac iz Zagore. Rođen je u Maljkovu ispod Svilaje, u Sinjskoj krajini. U “selu koje civilizacija nije dodirnula” završio je četiri razreda osnovne škole, a onda krenuo u Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju. U Feričance, nedaleko od Našica, obitelj se preselila 1938., pa je školovanje nastavio u Osijeku. Tako je postao Slavonac. U Slavoniji je postao i partizan, komesar 21. bataljuna 21. brigade, jedan od vodećih skojevaca u osječkom kraju. “Mi na Papuku, a u Požegi elektrika”, rekao je jednom kada smo se vozili prema zapadnoj Slavoniji. Iz rata je izišao kao vojnik, viši oficir, materijal za najvažnije vojne funkcije. Do smrti 4. ožujka 2015. postat će i visoki časnik, visoki političar, akademik, profesor, javna osoba. Supruga Branka govorila je da joj odmah po vjenčanju, neposredno poslije rata, nije dao nositi rukavice.

Bio je to “buržujski dodatak”, smijao se kasnije Bilandžić, ilustrirajući duboku vjeru u marksizam. Opet, znao je reći da su komunisti poput rotkvica, tek crveni izvana. Od 1949., zbog strastvenog branjenja Tita u sukobu sa Staljinom, prešao je u ideološko-propagandni sektor JNA, a onda vojnu povijest počeo predavati u Oficirskoj školi. U JNA je Bilandžić petnaest godina; u Prvoj upravi generalštaba bio je u sobi do Veljka Kadijevića i Franje Tuđmana. Završio je pravo, pa napustio vojnu službu. Prvi posao u civilstvu dobio je u Sindikatu. Obilazio je poduzeća, promatrao probleme samoupravljača u praksi, a onda ih pokušao poopćiti, objasniti. Ulazak u privredu doveo ga je i do doktorata iz ekonomije. U Hrvatsku se vratio iz Beograda 1967., kada je postao direktor Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, odmah nakon Tuđmana s kojim se druži desetak godina. Kada bi tih godina iz Beograda dolazio u Zagreb, spavao bi kod Franje, bila je česta rečenica kojom je želio ilustrirati bliskost s Tuđmanom, kako bi mogao efikasnije izgovoriti kritiku. U Hrvatskoj je saborski zastupnik i do početka osamdesetih, član CK SKH. Dekan Fakulteta političkih znanosti postao je sredinom sedamdesetih. Na fakultetu na kojem je radio trebao je provoditi partijsku liniju, ali ga je upravo on i sačuvao od težih lomova.

Malo prije demokratskih promjena 1989. studentima je rekao da će se vrijeme u koje ulazimo moći usporediti s puštanjem na slobodu životinja iz zoološkog vrta u Maksimiru. Trećina životinja stradat će već na Maksimirskoj cesti; trećina će se vratiti u kaveze, a tek trećina će se snaći i prosperirati. Bilandžić je, kao član Predsjedništva SR Hrvatske u ime SDP-a, bio jedan od onih koji su ostali u vrhu i na površini. Potom je Hrvatsku sredinom devedesetih zastupao u Uredu u Beogradu, onome što je prethodilo veleposlanstvu.

Dugogodišnje prijateljstvo i vezu s Tuđmanom prekinuo je nakon što je izjavio da u “vladajućim strukturama Hrvatske ima više kriminalaca i beskičmenjaka” nego ikad prije u povijesti. Tuđman ga je tada nazvao slugom svih režima i čudovištem. Kao i prije u životu, kada ga je politika odbacila, okrenuo se pisanju. Bilo je tako početkom osamdesetih jer je sporio postojanje Jugoslavena, jer se družio sa smijenjenim političarima Hrvatskog proljeća i liberalima u Srbiji, pa i krajem devedesetih. Upravo je hrabrost da govori, jedna od najvažnijih zasluga Dušana Bilandžića. Njegov javni angažman u tome je smislu važniji od knjiga koje je pisao, pa i partijskih dokumenata koje je pronalazio.

U vrijeme kada se tvrdilo da su političke namjere hrvatskog državnog vrha u Bosni bile samo humanitarne, Bilandžić je ponovo bio hrabar, ali i pokazivao vlastitu blizinu vrhovima vlasti. Zbog mnogo stvari nije se uzbuđivao. Kada ga je na jednom skupu student šezdesetosmaš pitao zašto ga je tada uhvatio za rever i rekao ‘da se može izgubiti i pravo na studij’, Bilandžić je, ne sjećajući se očito ničega, jedva zainteresirano uzdahnuo: “Ah, činio sam ja i puno gore stvari”.

Činio je i puno toga dobrog. Bio je zanimljiv, otvoren i hrabar, kontroverzan isto, osoba koja je postala simbol jednog razdoblja.