Bila je to knjiga “Metoda anđela”, u izdanju zagrebačke Mladosti i Željezare Sisak, i prijevodu Josipa Ostija. Ljepota ovog distiha, koji me prati kao životni moto, ili moto jednoga životnog doba, u riječi je vazda. Stih na slovenskom glasi: “Nikoli nisem bil človek./ Vedno angel.” i svaki bi drugi prevoditelj riječ vedno preveo kao uvijek. Riječ vazda pomalo je arhaična, devetnaestostoljetna, i svakodnevna ulična sarajevska riječ. Josip Osti, moj stariji drug, ubrao ju je kroz prozor svog stana u Nemanjinoj i metodom anđela pogodio anđeosku bit. Da nije tako, ja vjerojatno i ne bih upamtio ovaj Šalamunov stih, koji u srpskohrvatskom prijevodu (jer tako se zvao jezik na koji je Osti vazda prevodio) zvuči bolje i tačnije nego u slovenskom originalu. A možda se ne bih ni tako srodio s riječju vazda, i tako je štedro ispisivao i izgovarao umjesto nekih drugih, manje tačnih i zvučnih riječi.
Kada je između Božića i Nove godine, u to Krležino doba umiranja, umro Tomaž Šalamun, listao sam novine na raznim jezicima i tražio riječi oproštaja. Kada čovjek umre, dobar pisac će na tri novinske kartice ispisati njegov život i pretvoriti ga u kratku priču, u esej i tekst. U Hrvatskoj takav tekst nije bio moguć, jer je Hrvatska već bila pod svojim šatorom. Našlo ga se u Ljubljani, Beogradu, New Yorku, i tako se Šalamun pretvarao u junaka iz tuđe fikcije, nakon što je tako dugo bio junak u vlastitoj fikciji. Rodio se jednoga sličnog hrvatskog ljeta, 4. srpnja 1941. u Zagrebu. O okolnostima njegova zagrebačkog rođenja ne znamo ništa.
Likovni avangardist
Uspješno je studirao povijest i povijest umjetnosti, bio je na postdiplomskom studiju u Pisi, s bratom Andražom nekoliko je godina djelovao unutar slavne postavangardističke likovne grupe OHO, preko koje je stigao sve do MoMa-e. Ali već je početkom sedamdesetih gotovo sasvim batalio likovne prakse, i do kraja života ostao samo pjesnik. Usput se, koristeći akademske pogodnosti i rezidencijalne stipendije, bavio književnom teorijom, ali sve je to bila samo šala. Elegantan u nastupu, opušten i lijep, s držanjem aristokrata koji se ne mora brinuti o banalnostima svakodnevne egzistencije, stekao je ozbiljnu svjetsku slavu, bio slavan i voljen među američkim pjesnicima, spominjan kao dobar kandidat za Nobelovu nagradu.
Prije nego što je postao svjetski, Tomaž Šalamun bio je izrazito jugoslavenski pjesnik. Takav je bio po svojim referencama i pjesničkim uzorima, ali i po specifičnom doživljaju vlastitoga, slovenskog jezika. U njegovim se stihovima tokom sedamdesetih živo čuo Vasko Popa, odjekivao je u njima gnjevni ludizam Oskara Daviča - starog nadrealista, koji je mladome Šalamunu 1966. ispisao panegirik, i to u partijskom glasilu Komunist - ali nije u tome bilo nikakvog političkog umišljaja ni programa. Tako se prostirao i širio Šalamunov svijet i njegov jezik. Jugoslavija mu nije bila potrebna kao državna ili administrativna činjenica, nego kao njegov veliki pjesnički i jezički atelje. (Nakon njega taj je prostor na sličan način doživljavao drugi veliki slovenski pisac - Aleš Debeljak.)
Na vrlo sličan način Šalamun se služi Amerikom. Ta beskrajna zemlja pružila se najednom kao njegov prirodni, gotovo zavičajni prostor. Za razliku od tolikih drugih on taj prostor ne prisvaja na način gastarbajtera, gosta, egzilanta. Šalamun kolonizira Ameriku za svrhe svoje poezije, kao što je prethodno već kolonizirao Jugoslaviju. Šalamun je najveći osvajač i hegemon u slovenskoj povijesti, Džingis kan slovenske poezije.
Ono što čitatelja fascinira, po čemu je on različit od svih drugih pjesnika, i što mi je bilo jednako začudno kad mi je bilo četrnaest i kad sam trideset i pet godina stariji, jest Šalamunova pjesnička polivalentnost, radikalna raznolikost u doživljajima svijeta, u stilu i u književnom postupku. On kao da je istovremeno živio različite, pa i prilično udaljene epohe, kao da je u sebi objedinjavao suprotstavljene pjesničke poetike. Avangardist, nadrealist, esteta ružnog, antipjesnik i ćutilni lirik, vedri tradicionalist, romantičar, zavodljivi meštar ljubavne poezije, himnik, pripovjedač u stihu i majstor narativnog pjesništva, veliki eksperimentator i autor najžešće provokacije u povijesti jugoslavenskih pjesništva. Pjesma “Zašto sam fašista” objavljena je u studenom 1985. na naslovnoj stranici Književne reči, tada najzanimljivijih novina za književnost i kulturu. Prevoditelj je bio Milan Đorđević, a pjesma je izazvala skandal neviđenih razmjera, nakon čega je Šalamun nije uvrstio ni u jednu svoju pjesničku zbirku, niti ju je ponovo objavljivao po časopisima.
Je li Bog demokrat?
Razoran je bio već sam početak: “Dosta mi je socijalne mimikrije. Samo je/ ubijanje ljudi istinska akcija”. A dalje je išlo po redu, istinito, tačno i umnogome proročanski: “Blaženi rat. Samo majka kojoj/ čizmom gaziš sinčićevu lobanju zaista/ zaurla sa instinskim bolom i ne treba da se/ bojiš da blefira.” Pa onda: “Ako vojnik ubije vojnika,/ to je nešto prosečno. Ali kada/ simpatičan, lep, elegantan mladić/ u nastupu otkine vilicu svojoj majci/ ili palcem probuši mali otvor u lobanji/ svog bate dok ležerno/ razgovara, a njegov religiozni, smireni,/ otvoreni i mudri pogled nimalo ne gubi/ od svoje nevinosti... O, svetlosti!/ Takođe, fino je kad se dva gola vojnika/ ljube. Milijarder lepše izgleda od/ zanatlije, a bračni par koji se voli/ podseća me na debelog gadnog/ poslužitelja koji jede škembiće.” I na kraju veliki, mračni finale: “Fašizam znači moć i vlast/ I voleo bih da vidim onoga koji bi zbilja/ više voleo da bude benav, slabunjjav i progonjen./ Je li bog bio demokrata kad je jednim potezom/ odvojio vodu od neba? Onaj ko me bude uspeo/ da uveri u to napraviće od Tomaža Šalamuna/ ovcu i unuci mojih unuka pokoravaće se/ njegovim potomcima. A do tada ostajem ono/ što sam, i sve dok ne pokupim dovoljno/ oružja, novca i ljudi, sve dok ne/ prikupim dovoljno štofa za uniforme mojih/ dečaka, sve dok u vojsku i udbu ne/ infiltriram dovoljno mladih genija,/ pisaću pesme o lepoti prirode i/ skromno i tiho se pripremati za/ veliki dan.”
Bijes koji je ova pjesma izazvala u komitetima i među partijašima, tim budućim domoljubima, nacionalistima i fašistima, kao da je dolazio iz najdublje podsvijesti, iz kičmene moždine i iz već bliske i žuđene budućnosti. Šalamuna su pošteno izgazili, ali je imao sreće što se Slovenija već tada pomalo emancipirala od licemjerja i prijetvornosti južne braće i njihova huljskog ketmana, pa ga je imao tko i braniti. I našlo se dobrih tumača poezije koji su pomahnitaloj rulji uspijevali objasniti kako je Tomaž Šalamun, zapravo, antifašist. U mom životu, pak, pjesma “Zašto sam fašista”, i njezina objava na naslovnoj stranici Književne reči, upamćena je kao najvažniji pankerski čin u povijesti našeg odrastanja i sazrijevanja. S tom je pjesmom, pamtim, književnost postala važnija od glazbe, i prestalo mi je biti važno što istine i parole ne izvikujem uz pomoć gitare i pojačala.
Šator za Crnu Goru
Samo dvije-tri godine kasnije provodili smo noć u zgradi Saveza socijalističke omladine i, uz pivo i marihuanu, prelamali smo za naš časopis “Baladu za Metku Krašovec” (opet u Ostijevom prijevodu). Osjećali smo se kao pobjednici, svijet nam je bio pod nogama, i komunizam nam je bio pod nogama, poezija je trijumfirala u svome najčistijem obliku. Da smo se tada, moj prijatelj i ja, okamenili usred kancelarije časopisa Lica, bili bismo dva najsretnija kipa u povijesti južnoslavenskoga kiparstva. Nemam više Ostijev prijevod, a možda je danas i bolje da sam kraj “Balade za Metku Krašovec” citiram prema originalu: “Z zanimanjem sem opazoval svoje poročne/ priče. Pokončal sem plemenite pijače vseh/ prejšnjih gostov. Ste iz mojega/ branja za Črno Goro kupili vsaj kak lep/ šator? Na Snežniku sta se prikazali dve/ košuti./ Tu sem./ Roke mi žarijo./ Moja usoda je Amerika.”
Pjesma je, stoji u napomeni, pisana u šumama Saratoge, svibnja 1979. Bilo je to u tjednima nakon velikog potresa u Crnoj Gori. Otud zajebantsko pitanje o šatoru kupljenom za Crnu Goru od Šalamunovog dobrotvornog američkog nastupa. I onda je između Božića i Nove godine 2015. svemu ovom došao kraj. Netko me je pitao hoću li pisati u povodu njegove smrti. Neću, rekao sam, radije bih čitao u povodu njegove smrti. Tomaža Šalamuna nikada nisam sreo. Za mene je ostao pjesnik.