Godina je 2008., mjesec studeni. “Konsolidirana središnja država” Hrvatska imala je u tom mjesecu gotovo savršeno izbalansirane prihode i rashode: oko 10 milijardi kuna prihoda i oko 10 milijardi kuna rashoda. No, u prosincu se počela događati dramatična promjena: prihodi su joj ostali isti, a rashodi su naglo skočili na 10,3 milijarde.
Došla je i 2009. godina. U siječnju su rashodi nastavili letjeti uvis, no i prihodi su odjednom počeli jako padati. Do travnja su grafovi prihoda i rashoda konsolidirane središnje države izgledali kao širom razjapljene škare: mjesečni su rashodi nadmašili mjesečne prihode za punih milijardu kuna.
I što u takvoj situaciji razborita Vlada čini? Štedi! Ne može se trošiti više nego što se ima, zar ne? Država, kao ni obitelj, ne može trošiti više nego što zarađuje, zar ne? Vođena tom jednostavnom i svakome lako shvatljivom logikom, Vlada premijera Sanadera smanjila je osnovicu plaća zaposlenima u javnom sektoru za šest posto. A sve da bi “uštedjela”, točnije rečeno smanjila godišnje proračunske rashode za niti milijardu i pol kuna.
I, doista, rashodi središnje države u cijeloj 2010. i 2011. stabilizirali su se na oko 10,5 milijardi kuna na mjesec. Ali prihodi su nastavili padati! Do sredine 2011. srozali su se na nešto više od 9 milijardi. Mjesečna proračunska “rupa” od milijarde kuna, umjesto da se smanji, raširila se na milijardu i pol kuna. A što se za to vrijeme događalo s bruto domaćim proizvodom?
U cijeloj 2009. godini, mjereno stalnim cijenama, hrvatski se BDP smanjio 16,7 milijardi kuna. Pretpostavimo da je to bila neizbježna posljedica prelijevanja globalne krize. Ali, umjesto da se tada počne oporavljati i vraćati prema pretkriznim razinama, hrvatski je BDP u idućih pet godina ukupno pao za još 5,8 milijardi kuna. Proračunski deficit trebalo je pokrivati zaduživanjem, pa se javni dug od 2009. do 2014. povećao za 120 milijardi kuna. Na taj dug sada svake godine treba plaćati pet i pol milijardi kuna kamate...
Tako je to kad državom upravljaju makroekonomski diletanti. Želeći “uštedjeti” milijardu, napravili su štetu od najmanje 50 milijardi kuna, ovisno o tome kada će se BDP vratiti na pretkriznu razinu i kada će država otplatiti svoj dug. Sanaderova Vlada, a poslije nje i Milanovićeva učinile su, naime, upravo suprotno od onoga što su tom trenutku trebale učiniti: smanjile su i održavale niskima svoje plaće, umjesto da su ih povećale.
Je li za tu tešku optužbu moguće predočiti neke uvjerljive dokaze? Nije li to protivno zdravoj pameti - zarađivati trošeći? Možemo misliti da je to paradoks, možemo reći da bi to bio perpetuum mobile, ali u makroekonomiji je to upravo tako. Kad je recesija, ako država potroši na plaće svojih zaposlenika jednu kunu više, vrlo je vjerojatno da će povećati BDP zemlje za najmanje kunu i pol, a možda i dvije i pol. A ako smanji potrošnju, samo će produbiti i produljiti recesiju.
Da ta pravilnost, koju je J. M. Keynes shvatio i opisao još 1930-ih godina prošlog stoljeća, vrijedi i za današnju eurozonu, pokazala je pregledna studija londonskog “think-neta” CEPR-a iz veljače prošle godine. A da vrijedi i za današnju Hrvatsku, dokazala je Ana Grdović Gnip sa Sveučilišta “Juraj Dobrila” u Puli u svom znanstvenom radu “The power of fiscal multipliers in Croatia”, objavljenom u stručnom i recenziranom časopisu zagrebačkog Instituta za javne financije “Financial Theory and Practice” broj 2 iz 2014.
Taj rad Grdović Gnip ovih dana uvelike kruži među vodećim hrvatskim sveučilišnim ekonomistima. Svi se oni pitaju neće li i premijer Orešković, oglušujući se na ugovornu obvezu da zaposlenima u javnom sektoru vrati šest posto plaće, ponoviti katastrofalnu, epohalnu, Sanaderovu i Milanovićevu pogrešku.
“Nedavna globalna financijska kriza preusmjerila je pozornost kreatora politike i ekonomista na fiskalnu politiku kao snažno sredstvo za poticanje ekonomskog rasta”, piše u uvodu svoje studije Grdović Gnip. “Međutim, eventualni učinci stimulativnih paketa su neizvjesni i na temelju empirijskih istraživanja nije moguće o njima postići apsolutni konsenzus.”
Stoga je Grdović Gnip odlučila poći putem studije Šimovića i Deskar-Škrbića iz 2013., s time da je proširila promatrano razdoblje, državnu potrošnju je analizirala po njezinim komponentama, a rezultate je iskazala na razumljiviji način, u kunama. A ti su rezultati doista fascinantni.
S jednom kunom više koju hrvatska država potroši na plaće BDP će se u recesiji prosječno povećati i za četiri kune. Privatna potrošnja će se povećati i za 2,22 kune!
No, posebno je zanimljivo da standardni makroekonomski modeli, koje je za svoje izračune koristila Ana Grdović Gnip, za Hrvatsku pokazuju da je u njoj prosječni “fiskalni multiplikator” plaća prema BDP-u čak do 1,6 i u vrijeme ekspanzije. Drugim riječima, hrvatskoj se Vladi ne “isplati” povećati plaće u javnom sektoru samo u doba recesije, nego i danas kada je BDP počeo (slabašno) rasti!
No, današnji premijer Orešković kaže da želi povećati stope rasta BDP-a, oživjeti investicije i smanjiti javni dug, ali zaposlenima u javnim službama ne namjerava vratiti šest posto plaća.
Već je šokantno da Vlada hladno ignorira jednu svoju dospjelu i nesumnjivu novčanu ugovornu obvezu (čime je de facto proglasila bankrot), no još je nevjerojatnije da nakon svih stručnih studija koje o tome govore ignorira i zapravo jedinu mogućnost koja joj za brzo povećanje BDP-a stoji na raspolaganju, a to je da iskoristi fiskalni multiplikator plaća.