Ima li demokracije za nedemokrate - na to je pitanje zagrebačka policija, dozvoljavajući anti gay prosvjede, praktično odgovorila potvrdno, tvrdeći da isto pravo na izražavanje svoga stava imaju i oni koji sudjeluju u već tradicionalnoj zagrebačkoj povorci homoseksualnih osoba i njihovi protivnici. Kada bi se radilo samo o izražavanju stava, policija bi bila sasvim u pravu.
Gay Pride svakako je manifestacija različitosti. Seksualne manjine javno demonstriraju svoj identitet. Da bi osigurala svoje pravo da bude drugačija, svaka se manjinska skupina mora učiniti vidljivom.
Povorka ponosa društveni je, dijelom i zabavni hepening koji promiče toleranciju te ljudska i građanska prava homoseksualne populacije.
Anti gay skup - to je otpočetka bilo jasno - nikako se neće zaustaviti samo na izražavanju svoga kontra stava. Njegovi organizatori, Hrvatski nacionalisti i Hrvatska čista stranka prava, javno su pozivali na nesnošljivost.
Njihov je cilj, kako su sami objavili, sprečavanje održavanja gay parade za koju tvrde da je “nedopustiva i nemoralna manifestacija koja truje hrvatsku mladež”.
Njihov poziv na prosvjed, impregniran govorom mržnje i huškanjem na nasilje, okončava ustaškim Za dom spremni pozdravom, a prenijeli su ga svi portali koji se otvoreno deklariraju kao fašistički.
Policija je odbila zahtjeve da se, zbog povezivanja s fašizmom, anti gay skup zabrani. Oglušila se i na prijetnje nasiljem. Smatrala je dovoljnim spriječiti njegovu primjenu, pa je između dvije skupine postavila svoje jake kordone. Nije spriječila vrijeđanje i pljuvanje, kojima su sudionici gay kolone bili izvrgnuti. Nije reagirala na govor mržnje, ni glasno “Ubij, ubij pedera”, “Pedere u logore”, “Pedere na vrbe” i slična skandiranja iz dobro poznatog arsenala hrvatskih desničarskih skupina.
Policija je pogriješila iz više razloga. Pogriješila je, kako upozoravaju i neke nevladine organizacije, ignorirajući odredbe Zakona o javnom okupljanju, koje izrijekom zabranjuju poticanje na bilo koji oblik nesnošljivosti. Pogriješila je utvrđujući opasnosti od anti gay skupa isključivo sa sigurnosnog aspekta.
Zaključila je da nema razloga za njegovu zabranu jer ne predstavlja “sigurnosnu prijetnju”. Ali, dopuštajući skup u organizaciji ultranacionalističkih i profašističkih skupina, s procjenom da je sigurnosni rizik za nju savladiv i prihvatljiv, policija je zapravo izdala dozvolu za govor mržnje. Dala je legitimitet javnom zazivanju prijetnji.
Pogriješila je što je dva sadržajem dijametralno različita skupa stavila u istu ravan: na isti način tretira miroljubivu gay paradu, koja se nekome ne mora sviđati, ali nikomu nije prijetnja, i nabrijanu anti gay družinu koju su samo jake policijske snage spriječile da ne pomlati sudionike homoseksualne povorke.
Ako su za policiju tolerancija i fundamentalistička nesnošljivost isto, ako ona - malo patetično rečeno - ne vidi razliku između pozivanja na ljubav i zova na ubijanje, ako jedno i drugo smatra demokratskim pravom na iskazivanje mišljenja, onda se ne treba čuditi da je Hrvatska natopljena ne samo retorikom, nego i praksom nasilja. Takvim rezonom čuvari reda i zakona otvaraju vrata snagama nereda i bezakonja.