Obitelji ubijenih pripadnika Armije BiH, koji su 10. svibnja 1993. godine zarobljeni u komandi Četvrtog korpusa u zgradi "Vranica" u Mostaru, vjeruju kako
Dijana Čuljak ima dodatne snimke te traže od nje da ih objavi kako bi se doznala cijela istina. Istodobno, optužuju Dijanu Čuljak da je svojim izvještavanjem dijelom odgovorna i za njihovu smrt, piše portal kliker.info.
Dijana Čuljak prozvana zbog smrti vojnika Armije BiH
Sarajevski magazin Dani pokušao je napraviti intervju s Dijanom Čuljak, koja je to odbila i samo je dala službenu izjavu koja glasi: "Rat je ružno vrijeme u kojem novinari pokušavaju raditi najbolje što mogu. Kada gledam to s odmakom od deset godina, vjerojatno puno stvari ne bih na taj način učinila."
Osim službene izjave Dijana Čuljak se usprotivila objavljivanju ostatka razgovora i nazvala ga je prijateljskim "ćaskanjem". Novinari Dana su razgovor ustupili splitskom
Feralu.
Današnji urednik "Latince" i urednik nekada vrlo popularne emisije HTV-a "Slikom na sliku" Denis Latin izjavio je za portal Svevijesti.ba da je Dijana Čuljak pristrano i neprofesionalno uradila prilog o zarobljavanju vojnika Armije BiH.
"To što je uradila Dijana Čuljak bilo je vrlo nespretna stvar, to je zakompliciralo stvari i to što se tada dogodilo i događalo na HRT-u bila je pogrešna politika, i to pogrešna Šuškova politika. Njen prilog je samo još zakomplicirao bošnjačko-hrvatske odnose. Kako sam u sve tada bio uključen znam da je to sve bilo vođeno direktno pod utjecajem Gojka Šuška", rekao je Latin za Svevijesti.ba.
"Dijana se sada reformirala, iako se i danas kod nje osjeti prisustvo te politike. S druge strane, ja sam napravio potpuni otklon i potpunu distancu od te politike koja se tada provodila na HTV-u i koja je bila državna politika i koju se moralo emitirati", zaključio je Denis Latin.
Pogreb 10 od ukupno 13 nestalih pripadnika Armije BiH, bit će obavljen u petak 9. svibnja, točno na godišnjicu napada HVO-a na Armiju BiH u Mostaru. (jl)
|
Pročitajte razgovor koji su Dani ustupili Feralu DANI: Gospođo Čuljak Šelebaj, vi ste, izvještavajući o zarobljavanju vojnika Armije BiH u Vranici 9. svibnja 1993, rekli sljedeće: 'Ova je zgrada među Mostarcima poznata kao Vranica, inače sjedište zapovjedništva Armije BiH, i u njoj muslimanski ekstremisti drže zatočene hrvatske civile.' (...) Možete li prokomentirati vaše tadašnje izvještavanje, tj. možete li nam reći što danas mislite o tom događaju i o sebi? ČULJAK ŠELEBAJ: Za početak, morate shvatiti da je to bila sasvim normalna retorika za to vrijeme. Danas, kada to čujem, zapitam se je li stvarno moguće da sam ja to govorila. Prošlo je puno godina i na neke stvari možda gledam drugačije. Čujte, rat je uvijek prljava stvar i samo ovisi s koje se strane nalazite u tom trenutku. Ne možete gledati pojedinačno sve gluposti koje su se događale i s jedne i s druge strane. Mislila sam onda ono što mislim i danas: tko god je ubijao civile ili gađao civilne ciljeve, bez obzira na to kojoj 'strani' pripada, treba odgovarati pred sudom za to, jer je to zločin, bez obzira protiv koga je uperen. Ja sam bila prisutna kada su te vojnike zarobili i doveli pred Ministarstvo obrane. Neke od njih – imena im, nažalost, ne znam – srela sam dan-dva kasnije na Heliodromu, išli smo tamo nešto snimati, ali se ne sjećam više jesmo li izvještavali o njima. Kasnije im se gubi trag, a ja nisam ni policijski isljednik, ni sudac, ni tužitelj da istražujem. Samo sam obavljala zadatke na koje su me urednici slali. Dosta mi je više toga da uvijek ja budem crna ovca izvještavanja o bošnjačko-hrvatskom sukobu. Moja retorika je bila mala beba u odnosu na ostale, a ni sama ne znam kako se proširio mit koji već deset godina traje da sam ja bila najgora. DANI: Niste u pravu, nitko ne tvrdi da ste vi bili najgori, ipak vam je konkurencija bila dosta jaka u to vrijeme. Međutim, vi ste u centru pozornosti jer se bliži godišnjica stradanja vojnika iz Vranice i to je sve... ČULJAK ŠELEBAJ: Rat je ružno vrijeme u kojem novinari pokušavaju raditi najbolje što mogu. Kada gledam to s odmakom od deset godina, vjerojatno puno stvari ne bih na taj način učinila. Moje su namjere bile najbolje, profesionalne, a moji izvještaji sastavljani na osnovi informacija koje sam prikupljala na terenu. DANI: Druga vaša izjava, koja se također odnosi na ratni period, točnije na Dretelj, glasi: 'Mnogi nisu htjeli napustiti taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj.' Vi ste, dakle, tvrdili da je koncentracijski logor bio 'udoban smještaj'. Kako to komentirate? ČULJAK ŠELEBAJ: Nije u pitanju Dretelj, nego Heliodrom, krivo su vas brifirali… Nikad u životu nisam bila u Dretelju, a prilog s Heliodroma reemitiran je nedavno u 'Latinici', i to je istina. Svojim očima sam vidjela ljude koji nisu htjeli otići odatle, jer nisu imali kamo – domovi su im bili porušeni, obitelji nestale, sela sravnjena sa zemljom. DANI: A jeste li ikad pomislili da bi se u hrvatskom javnom mnijenju vaši izvještaji mogli protumačiti kao ratno huškanje? ČULJAK ŠELEBAJ: Nisam nikad o tome razmišljala, jer smatram da su u to vrijeme svi tako izvještavali. DANI: Ja sad moram biti potpuno direktan i pitati: mislite li da su, u onakvim okolnostima, konstrukcije tipa 'muslimanski ekstremisti' mogle navesti hrvatsku javnost da na neki način opravda ubijanje tih vojnika? U tom se kontekstu, priznat ćete, može izmjeriti ratno huškanje. ČULJAK ŠELEBAJ: 'Ekstremne snage' je sintagma koju su koristili ama baš svi na televizijama. Je li ona dobra i ispravna, trebalo bi raspraviti u debati s novinarima koji su izvještavali sa sve tri strane. DANI: Podsjećam vas da ste vi u svojoj izjavi izjednačili regularnu i legitimnu armiju jedne zemlje s ekstremnim snagama. ČULJAK ŠELEBAJ: A što da vam na to kažem?! Zar je od mene netko stvarno očekivao da izniveliram razliku između ekstremista i regularne vojske? Osim toga, vi ste u Armiji i imali ekstremne snage. DANI: Naravno, to nitko ne poriče, niti može. ČULJAK ŠELEBAJ: Sve je ovo cjepidlačenje na zarezu. Kako sam ja mogla znati da mudžahedini nisu u Vranici, ako ćemo stvar već dovoditi do apsurda? DANI: Pa vi ste vidjeli te ljude, jesu li oni bili mudžahedini? ČULJAK ŠELEBAJ: Ne razumijem, što sad želite od mene, deset godina kasnije, koju rečenicu? Ja sam vidjela trinaest ljudi, a koliko ih je bilo u Vranici, to ne znam, i kako sam mogla znati da možda unutra nema mudžahedina. DANI: Niste znali, ali ste to svejedno rekli. ČULJAK ŠELEBAJ: Jest, ali vjerojatno zato što je to tada netko rekao meni. Imate li možda primjer kako su drugi mediji iz Hrvatske pisali o Vranici? DANI: Ali vi ste bili na licu mjesta! ČULJAK ŠELEBAJ: Ali ja nisam nikad ušla u Vranicu, nego sam se držala sporednih ulica gdje se nije puno pucalo, ta nisam luda da idem tamo gdje se puca! Tada sam imala, ne znam, 27 godina, bila sam žena i pritom sam vidjela hrpu, s oproštenjem, pizdarija koje su se događale. Snimila sam to i pobjegla glavom bez obzira. Niti sam uživala, niti sam huškala, niti sam mislila da je bilo što od svega toga super, shvatite me. Što sam trebala reći – ovi ljudi su divni i krasni i nema veze što su ubijali Hrvate? Znate li vi koliko je mladih Hrvata poginulo u Bosni, a i te je ljude netko ubio? |