Čovjek je parkirao crni Audi ispred banke i došao kupiti robnu kuću, dvije tisuće četvornih metara poslovnog prostora u središtu grada, gdje je namjeravao otvoriti dućane s luksuznim automobilima i satovima, samo prestižnim markama kakve nosi tajni agent Njezina veličanstva s dozvolom za ubojstvo. Sekretarica je otrčala po kavu i sok, a pravna služba žurno sastavljala ugovor dok je direktor ugledne novčarske ustanove s investitorom čavrljao o londonskom šopingu, restoranskoj ponudi skijališta u Aspenu, uvodniku u jutrošnjem Financial Timesu ili takvoj nekoj temi o kojoj inače razgovaraju ljudi od biznisa.
Ugledni gost pokazao se rječit, šarmantan i izvanredno upućen u navike poslovne zajednice, premda je imao samo dvadeset osam godina i četiri i po tisuće kuna na računu. Ovo posljednje vrijedi ponoviti. Četiri i po. Tisuće. Kuna. Obrtni kapital bio mu je u visini mjesečne plaće blagajnice u supermarketu. S tim iznosom, naravno, nije lako kupiti robnu kuću od dvije tisuće kvadrata u centru, jer oni što trguju nekretninama prilično nevoljko uzimaju dvije kune i dvadeset pet lipa po kvadratu, ali dečko je imao potpisano čvrsto jamstvo jedne njemačke banke. U jamstvu je odlučno stajalo:
Molim vas, dajte ovom dragom mladiću četristo tisuća milijardi novaca.
direktor
Spajdermen
Na ovome mjestu u priči nekako očekujete da će šef banke krišom pritisnuti crveno dugme s donje strane pisaćeg stola, u kancelariju utrčati dvojica iz osiguranja i malo zatim s ulice se začuti zavijanje sirene kola hitne pomoći. Bolničari mesarskih proporcija iznijet će investitora, koji će se otimati, pjeniti, kričati i grčevito hvatati za dovratke, a niska plava liječnica iz psihijatrijskog odjela gradske bolnice se ispričati zbog Alena, koji je inače mio i pristojan pacijent, ali u posljednje vrijeme odbija uzimati lijekove. Sestri Ljerki široko zine da joj pokaže da je progutao, a ustvari sakrije tabletu pod jezik.
Međutim, ništa se tako dramatično nije dogodilo. Dapače, mladi poduzetnik, koji je s četiri i po tisuće na računu htio kupiti robnu kuću, bio je na nokat od ostvarenja nauma. Audi na lizing, reklamne fotografije Ferrarija na traljavoj internetskoj stranici njegove firme i šaljivo bankovno jamstvo iz Njemačke, jedva nešto uvjerljivije od škrabotine na listu istrgnutom iz male teke na crte, umalo su ga doveli u posjed dvije tisuće kvadrata na riječkom korzu.
Novine se nekoliko dana vedro iščuđavaju aferom s mladim varalicom, naglašavajući nevjerojatnost kako je uhvaćen pred samim potpisivanjem ugovora sa Zagrebačkom bankom. Policija je s izvučenim službenim oružjem upala u kancelariju, takoreći, dok je direktor banke držao kemijsku olovku u zraku nad papirom. Ali, zamislimo se, po duši, što je tu zaista nesvakidašnje? Poznajući našu suvremenu poslovnu praksu, nevjerojatno bi bilo upravo suprotno, da hrabri mladić nije uspio. Bogu hvala, vidjeli smo ostvarenja i mnogo mahnitijih poduzetničkih snova.
Zaboravite gornji pasus o bolničarima i pacijentu koji ne pije lijekove, to sam napisao samo za zajebanciju. Činjenica je da se takve stvari u nas svakodnevno događaju i nitko ih ne drži nenormalnim. Tri četvrtine poduzeća u ovoj zemlji zovu se ili Šizofrenija d. d. ili Manična depresija d. o. o. Analiziramo li riječki slučaj točku po točku, baš ništa u njemu ne odudara od poslovnih običaja kakvi ovdje vladaju.
Dečko je drsko i besramno lagao, pa što onda? Nije li to sama esencija hrvatskog biznisa. Imao je falsificirana bankovna jamstva i lažne partnere u inozemstvu? Ej, ljudi, pa gdje vi živite, nitko nikad u Hrvatskoj nije imao pravo bankovno jamstvo, a inozemni suradnici domaćih firmi u većini su tek razbijeni poštanski sandučići u trošnim karipskim kuplerajima. Čitava nam je ekonomija u rukama ovakvih mudobubregologa.
Željko Žderić, direktor i većinski vlasnik Konstruktora, najvećeg građevinskog poduzeća u zemlji, prije nekog je vremena došao na sud s dokazom da mu je zbog pisanja Slobodne Dalmacije upropašten posao negdje u arapskom svijetu. Čovjek se u suzama kleo, njegov prijatelj, arapski princ Ali Baba, Šeherezadin prvi rođak, prekinuo lov sa sokolovima kad je čuo što Slobodna piše da bi Žderiću lično napisao kako razvrgava ugovor s Konstruktorom. I što se otkrilo već gotovo kad je sud Konstruktoru dodijelio nekoliko milijardi odštete? Poslovno pismo bilo je krivotvoreno. Bogzna što je direktor Konstruktora priložio u optužnici, valjda nekakvu arapsku garanciju za usisivač.
Ako se najveći poslovni subjekti s tisućama zaposlenih služe ovakvim bijednim krivotvorinama, tko bi zamjerio jednom mladom čovjeku iz Rijeke da je sanjao nedužni san da živi na tuđe špale. Istina, on nije bio ni obrazovan ni iskusan, ni strani jezici mu možda nisu išli, ali imao je ono presudno za biznis u Hrvatskoj. Bio je besraman. Osim toga, dobro je odabrao auto, susjedov mali skockao mu je internetsku stranicu i vizitkarte i u PhotoShopu ga vješto umontirao na fotografiju audijencije kod Svetog Oca. Primijetili ste vjerojatno, to mora imati svaki direktorski ured u Hrvatskoj. Jednom se davno jedan slikao s pokojnim Ivanom Pavlom Drugim, a drugi su samo kompjutorski umetali vlastitu glavu.
Elem, mladi Riječanin učinio je naoko sve da se bez para domogne dvije tisuće kvadrata robne kuće na Korzu, ali je neoprezno i glupo previdio ono najvažnije. U priči o Alenu C. (28) uistinu samo je jedan detalj nelogičan i to je zacijelo inpektorima upalo u oči. Tako su ga naposljetku i ukebali. Ne zbog lažnog bankovnog jamstva iz Njemačke, zbog četiri i po tisuće na računu ili zato što mu je na etiketi odijela Boss pisalo s jednim s. Ključno je bilo ovo:
“Ha!” rekao je policajac pobjednički. “Znao sam, nema ga u registru članova Hrvatske demokratske zajednice.”
Da je mladić bio u Hadezeu, nitko ništa ne bi primijetio.