Desnica u Marxu traži lijek protiv vlastitih ideala

Vremena kad su domaći desničari po zidovima žvrljali “Za Hrvatsku i Krista protiv marksista”, čini se, nepovratno su prošla. Liberalni kapitalizam sa svojim je socijalnim i ekološkim proturječjima uspio nemoguće - pomiriti vatru i vodu, katoličanstvo i marksiste.

Još prije desetak godina Žižek je pisao o tome kako se kršćani i marksisti moraju udružiti da posrame new age. Važnost čitanja Marxa prošle je godine u uvodniku apostrofirao i L’Osservatore Romano, a biskup Detroita je u “Capitalism - A Love Story” Michaela Moorea kapitalizam izravno proglasio đavolskim naukom. Sada marksisti poput Žižeka i Eagletona pišu knjige u kojima brane kršćanstvo od “znanstvenih ateista” Hitchensa i Dawkinsa, a prvo izdanje “Komunističkog manifesta” izdano u Hrvatskoj nakon 12 godina prevest će i komentirati - teolog Ivan Šola.

Ovaj globalni proces “zatopljenja” u Hrvatskoj je i jako zakasnio i izrazito stidljiv. Tome se ne treba čuditi: kroz duga desetljeća, antikomunizam je bio glavno gorivo i atrakcijski potencijal Katoličke crkve, a da je u dobroj mjeri tako i sada, pokazala je predsjednička kampanje u kojoj se crkveni vrh dao najgluplje instrumentirati čim im je netko pred očima zamahnuo krpom “crvene opasnosti”.

Međutim, okolnosti se mijenjaju. Ono što najviše tišti desnicu danas - potrošačko društvo, medijski šund, rasprodaja resursa, gubitak ekonomske suverenosti - posljedice su liberalizma, više ne socijalizma. Pokazalo se opet da je u pravu bio Žižek kad je devedesetih naviještao kako će kapitalizam zgromiti obitelj, vjeru i naciju onako kako socijalizam nikad nije. U takvim okolnostima događa se ideološki dvostrani transfer. Europsko radništvo, izgubljeno i bez klasnog zaštitnika, okreće se ultradesnim pokretima poput Lege Nord, lepenista ili - sada u Mađarskoj - Jobika.

Istodobno, konzervativna kulturna kritika traži kod Marxa instrumentarij za demontiranje kapitalizma, pošto svoj nije stvorila.

Nakon što sve to vidi, čovjek s mrvom zlobe mogao bi tek priupitati: zašto tek sada? Zašto nam, naime, sve to niste rekli ‘90? Jer, u socijalnim, kulturnim i ekonomskim procesima koji su se (bar u Hrvatskoj) dogodili u međuvremenu nema ništa naročito nepredvidivo, i ništa što tada nismo znali, pa zapravo i - htjeli! Ili, kako židovska dosjetka kaže: više od svega, čuvaj se ispunjenja svojih želja.