“Srbi se ne trebaju nikome ispričavati, dapače, to bi trebali napraviti Hrvati koji su nad Srbima napravili mnogo veća zlodjela”, prenio je jučer riječi Milorada Dodika, predsjednika bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, Jutarnji list.
Kako to komentirati?
Mudri Rimljani su govorili: “Non quis, sed quid”. Nije važno tko (je rekao, učinio), nego što (je rekao, učinio). Budući da je to mudro, to se na Dodika ne može primijeniti. Jer, izuzetno je važno da govori baš on, čovjek koji se pojavio krajem 1990-ih kao suprotnost Karadžiću i Biljani Plavšić. I koji se onda pretvorio u najgoreg šovinista, koji je u jednom trenutku, 2012. godine, bio i najmoćniji srpski političar - tada je on definirao koaliciju Dačić-Vučić.
A onda ga je Vučić pojeo pa se pojavila opozicija u njegovu ataru. Da bi sačuvao vlast, a time vjerojatno i slobodu (protiv njega se vode kazneni postupci), pretvara se u najstrašnijeg jastreba koji odbacuje sve činjenice, pa tako i genocid u Srebrenici koji je potvrdilo međunarodno sudište. Zato, kad on popuje, treba te riječi pustiti na drugo uho van.
Što se može očekivati?
Od njega svašta. BiH ulazi u izborno doba, a Dodik nije siguran da će odnijeti pobjedu kakvu bi htio - navodno planira ući u Predsjedništvo BiH u Sarajevu. U takvim je situacijama i mentalno stabilnijim političarima jezik brži od pameti. Pa će prijetiti Rusijom, novim puškama, pljuvati po Bošnjacima i Hrvatima (bilo bi dobro da o tome malo razmisli Dragan Čović), veličati Srbe na svim stranama svijeta i, jasno, snatriti o samostalnoj državi.
Ima li tome kraja?
Dodik spada u onu skupinu ljudi koja je toliko dugo na vlasti da više i ne shvaćaju da postoji život bez vlasti. I moći (koliko god mala bila - mudri Julije Cezar rekao je radije prvi u selu, nego drugi u gradu). Neće se on dati, varat će ako treba samo da se održi na vlasti i da opet stupa pred “svojom policijom” na neustavni dan državnosti RS-a. Zapravo jadno.