Doktorova cijena hrvatske krvi

Već zbog silnih godina teških škola koje moraju završiti, liječnike smatramo intelektualcima, ljudima velikog znanja i duha.

Zbog plemenite naravi njihova zvanja, o njima mislimo i kao o humanistima koji svakodnevnom požrtvovnošću iskazuju ljudskost. U društvu kao što je naše, u kojem plaća vrlo često nije u skladu s važnošću i težinom posla koji netko obavlja, ta dimenzija još više dolazi do izražaja.

Od primarijusa do medicinskih sestara i bolničara, ti premalo plaćeni ljudi malu satisfakciju dobivaju barem u društvenom ugledu i ono malo poštovanja koliko ga je u nas za stručnost i predanost poslu preostalo. Njihove nas ruke prihvaćaju na ovaj svijet, oni nas najčešće s njega i ispraćaju. Prije ili kasnije njihovu znanju i plemenitosti bude povjeren život svakog od nas.

Utoliko su me više zgrozile riječi za koje sam u prvi mah bio siguran da su mi se pričinile kada ih je prošle nedjelje na HTV-u izgovorio jedan liječnik na iznimno visokom i odgovornom položaju ravnatelja splitskog KBC-a. Čekao sam da se snimka posljednje emisije “Nedjeljom u 2” pojavi na internetu, pa sam je slušao jednom, dvaput, triput, sve dok nisam napamet naučio riječi koje sam, na žalost, i prvi put točno čuo i razumio: “Splitska bolnica je liječila tijekom rata i Hrvate i Srbe i Muslimane... dala je 18.000 doza krvi, od toga je otprilike polovica išla Muslimanima... i kad će nam to tko platiti?“

Dobro znam što je živi govor i što može učiniti televizijska trema i povećano uzbuđenje pod studijskim reflektorima.

Ali, isto tako dobro znam da svaki čovjek koji iole drži do sebe i do svojih riječi baš u takvim uvjetima i pred tolikim auditorijem itekako pazi što će reći i jednostavno ne postoji šansa da izlane nešto što inače uopće ne misli, a kamoli nešto što bi bilo u suprotnosti s njegovim uvjerenjima i opredjeljenjima.

Prema načinu na koji ih je izgovorio, bez trunke oklijevanja, štoviše vrlo strastveno pa čak i nekako ponosno, riječi dr. Marasovića bile su, čini mi se, potpuno u skladu s njegovim najdubljim ljudskim, profesionalnim i političkim uvjerenjima.

U emisiju je bio pozvan u prvome redu kao političar, prvi čovjek splitskog HDZ-a i član Središnjeg odbora stranke na vlasti. U političkom smislu imao je dvije jasne mete: Željka Keruma i Ivu Josipovića. Političke (dis)kvalifikacije dr. Marasovića na Josipovićev račun ovdje me uopće ne zanimaju.

Ali, objašnjavajući zašto je osobno uvrijeđen Josipovićevim nedavnim putovanjem u Bosnu i Hercegovinu i nastupima koje je tamo imao, dr. Marasović je naglasio svoju funkciju ravnatelja splitske bolnice.

Izrekao je on još nekoliko jednako groznih stvari, kakve se u javnom i odgovornom govoru doista nisu čule još od najcrnjih dana vladavine i provođenja politike Franje Tuđmana.

Premda je rekao kako sve žrtve uvijek zaslužuju da im se poklonimo, dr. Marasović je krvavi sukob između Hrvata i Muslimana (kako on isključivo naziva Bošnjake) ovako banalizirao: “...ispričavati se zbog toga što su se dva sela na neki način svadila pa se poubijala... i zbog toga okriviti Hrvatsku, to jednostavno nije istina“.

Podjednako je to uvredljivo za žrtve “oba sela” i oba naroda. A rekao je i to da je tijekom rata “Split u jednom momentu sličio na jedan muslimanski grad s onim dimijama...”.

U svojoj samouvjerenosti, hadezeovac i doktor Marasović činio se potpuno nesvjesnim svog rasističkog i fašističkog diskursa koji zvuči utoliko gadnije i opasnije kad zmijski jezik prosikće iz usta visokopozicioniranog člana vladajuće stranke, još k tomu pod Hipokratovom zakletvom. Za njegovu stranku takav istup očito nije sramota, jer bi se od njega inače već bili ogradili.

A uvrede koje je nanio mom i bošnjačkom narodu, ja osobno, osim s ovih par riječi, mogu sprati samo krvlju. Onom koju ću prvom prilikom opet darivati. Dobrovoljno, ne pitajući se kome će ona pomoći. I besplatno.