Draga Julija, treba mi tvoj ljubavni savjet...

Šest tisuća ljudi godišnje i dan-danas pišu pisma Juliji, junakinji Shakespeareove ljubavne tragedije iz 17. stoljeća. Od gospođice Capuletti traže savjet ili utjehu, nerijetko joj se obraćaju i kao zadnjoj osobi na svijetu od koje mogu tražiti pomoć.

Bilo da je u pismu riječ o patnji zbog “gubitka nevinosti” s muškarcem koji je nakon toga pobjegao ili usamljenosti jedne Ruskinje iz Sibira koja nikako ne može pronaći, kako je napisala, “sunce i ljubav”, svi ti ljudi dobivaju i odgovor. Dakako, ne od Julije jer ona je izmišljeni lik, već od članova Kluba Julija iz Verone (Club di Giulietta). Sasvim je dovoljno na omotnici pisma navesti “Julija, Verona, Italija” i pismo će stići na pravu adresu, u Club di Giulietta, a potom će od Julijinih tajnica i tajnika, kako ih nazivaju, stići i odgovor.

Ideja iz 30-ih godina

Odgovaranje na pisma nije tek marketinški trik, jer je ovaj Klub samo nastavio tradiciju koju je davno i samoinicijativno započeo jedan talijanski vojnik koji je sudjelujući u Prvom svjetskom ratu naučio pokoju englesku riječ. Zatim je, 30-ih godina, pronašao pismo nekog Amerikanca koje je nekako završilo u grobnici za koju Talijani tvrde da je Julijina. Odlučio mu je odgovoriti...

Nakon Drugog svjetskog rata njegovu je ulogu preuzeo jedan lokalni pjesnik koji je to radio potajno pa je odustao nakon što su ga sugrađani razotkrili. Odgovaranje na pisma koja nikako nisu prestajala stizati u Veronu riješile su na koncu gradske vlasti oformivši grupu Julijinih predstavnika. Jedan je od njih bio i Giulio Tamassia, danas umirovljenik, koji je potom i službeno osnovao Club di Giulietta 1992. godine. Njegovi članovi svoj “ured” imaju tek malo podalje palače obitelji Capello sagrađene u 14. stoljeću, za koju romaničari i turistički djelatnici tvrde da je palača u kojoj je živjela djevojka koja je inspirirala Shakespearea za Julijin lik.

Volonteri, ne psiholozi

Klubu Julija pišu i muškarci, pa i tinejdžeri koji su očajni jer su homoseksualci a okolina u kojoj žive to ne dozvoljava, ili pak nesretan srednjovječni muškarac koji je zaljubljen u redovnicu. Pisma koja im stižu, čak i danas kada rijetko tko uopće više piše pisma, najčešće su napisana perom i tintom. Valjda jer je tako osobnije i romantičnije. Stižu na različitim jezicima (pa i s našeg područja) te se samo jednom dogodilo da Klub nije uspio prevesti pismo s nekog nigerijskog narječja.

Članice i članovi Kluba Julija u svoje slobodno vrijeme prevode i odgovaraju na tužna pisma osoba koje nikada nisu srele. Njih petnaestak nisu psiholozi ili kakvi drugi stručnjaci već volonteri, uglavnom građani Verone. Jedna od njih je i Gioia Ambrosi, 25-godišnja studentica za koju kažu da je inspirirala producente filma “Letters to Juliet” (Pisma Juliji) da stvore glavni lik - mladu Amerikanku koja dolazi u veronski Klub Julija pa odgovara na pismo pristiglo još 1951. godine.

Film je romantičan

Pod redateljskom palicom Garyja Winicka (Charlottina mreža) nju u filmu tumači plavojka Amanda Seyfried, a uz nju glume meksički glumac Gael Garcia Bernal te Britanka Vanessa Redgrave. U domaća će kina film stići 15. srpnja.

Osobe koje pišu, tisuće i tisuće njih svake godine, imaju jednu zajednički karakteristiku bez obzira gdje su rođeni, odrasli, koje su vjere ili imovinskoga stanja - pate zbog nesretne ili zabranjene ljubavi i nemaju s kime iskreno porazgovarati. U filmu nema tih pomalo tragičnih doživljaja iz stvarnih pisama na koje odgovaraju volonteri kluba, ali je zato “nabrijan” romantikom.