ZAGREB - Na sceni je jedan prekrasan pas koji nam želi ispričati svoju tužnu priču o tome kako se ne snalazi više u svijetu nakon što mu je umro gazda. Jer, pas bez čovjeka ne može.
Pas i gazda beskućnik
Budući da psi ne mogu govoriti jezikom koji mi razumijemo, “unajmio” je, kaže, jednog glumca da ga “sinkronizira”. Tako Sven Medvešek, sjedeći u publici, “simultano prevodi” pseći monolog.
Pas nije samo bistar, nego i duhovit, a njegovo razumijevanje svijeta nadahnuto je dugogodišnjim skitničkim životom s gazdom beskućnikom i pjesnikom. Ali, svoj hrabrosti i cinizmu usprkos, iz njegove priče prosijava bol psećeg života.
Sve to dosjetljivo je, simpatično i silno efikasno u emocionalnom utjecaju na publiku. Svojevrsni klimaks dogodi se kad se pojavi desetak napuštenih pasa, dovedenih iz azila, a u publiku uđe desetak jednako “nereprezentativnih” primjeraka ljudskog roda, čime se, dakako, metafora o psećem životu zaokružuje.
Tuga koja iz svega toga zrači začinjena je duhovitošću, ali impresivno lako nalazi svoj put do onoga suosjećajnog dijela koji, možemo se samo nadati, svi ipak imamo negdje u sebi. Već nakon prvih minuta predstave pojavljuje se jedna opstruirajuća, razarajuća misao. Naime, pas na sceni zapravo je visoko istreniran tako da bespogovorno sluša gazdu koji sjedi u prvom redu i jedva vidljivim pokretima naređuje mu što da radi.
Čak i kad je sluđen preglasnom glazbom, on je i dalje poslušan, poput automata.
Dvostrukost kao koncept
I tu dolazi do problema na koji ne znam odgovoriti. Predstava se deklarira kao zastupnik prava životinja, premijera je izvedena na Svjetski dan zaštite životinja, publiku se moli da usvoji pokazane pse iz azila, a sve to gradi se na teškoj manipulaciji jednom životinjom.
S jedne strane to izgleda kao da se netko želi boriti protiv zlostavljanja životinja u cirkusu pokazivanjem briljantne cirkuske točke, pa tako skače sam sebi u usta. S druge strane, neki ljubitelji životinja reći će da su sva sredstva dopuštena jer je riječ o plemenitom cilju (zbrinjavanju pasa iz azila).
A opet, možda upravo tu dvostrukost treba shvatiti kao koncept jer navodi publiku na opisana promišljanja.
Ali onda se u predstavi uopće i ne radi o pravima obespravljenih, kako je proklamirano, nego o prokazivanju činjenice da svi pristajemo na manipulativnost i bezdušnost pod uvjetom da su prikladno zaogrnuti u “dobronamjernost” i “brižnost”. No, ovo su razmišljanja post festum. Iz gledališta predstava je duhovita i tužna do suza, a istodobno i nekako čudno nelagodna.
Iva Gruić
Pas i gazda beskućnik
Budući da psi ne mogu govoriti jezikom koji mi razumijemo, “unajmio” je, kaže, jednog glumca da ga “sinkronizira”. Tako Sven Medvešek, sjedeći u publici, “simultano prevodi” pseći monolog.
Pas nije samo bistar, nego i duhovit, a njegovo razumijevanje svijeta nadahnuto je dugogodišnjim skitničkim životom s gazdom beskućnikom i pjesnikom. Ali, svoj hrabrosti i cinizmu usprkos, iz njegove priče prosijava bol psećeg života.
Sve to dosjetljivo je, simpatično i silno efikasno u emocionalnom utjecaju na publiku. Svojevrsni klimaks dogodi se kad se pojavi desetak napuštenih pasa, dovedenih iz azila, a u publiku uđe desetak jednako “nereprezentativnih” primjeraka ljudskog roda, čime se, dakako, metafora o psećem životu zaokružuje.
Tuga koja iz svega toga zrači začinjena je duhovitošću, ali impresivno lako nalazi svoj put do onoga suosjećajnog dijela koji, možemo se samo nadati, svi ipak imamo negdje u sebi. Već nakon prvih minuta predstave pojavljuje se jedna opstruirajuća, razarajuća misao. Naime, pas na sceni zapravo je visoko istreniran tako da bespogovorno sluša gazdu koji sjedi u prvom redu i jedva vidljivim pokretima naređuje mu što da radi.
Čak i kad je sluđen preglasnom glazbom, on je i dalje poslušan, poput automata.
Dvostrukost kao koncept
I tu dolazi do problema na koji ne znam odgovoriti. Predstava se deklarira kao zastupnik prava životinja, premijera je izvedena na Svjetski dan zaštite životinja, publiku se moli da usvoji pokazane pse iz azila, a sve to gradi se na teškoj manipulaciji jednom životinjom.
S jedne strane to izgleda kao da se netko želi boriti protiv zlostavljanja životinja u cirkusu pokazivanjem briljantne cirkuske točke, pa tako skače sam sebi u usta. S druge strane, neki ljubitelji životinja reći će da su sva sredstva dopuštena jer je riječ o plemenitom cilju (zbrinjavanju pasa iz azila).
A opet, možda upravo tu dvostrukost treba shvatiti kao koncept jer navodi publiku na opisana promišljanja.
Ali onda se u predstavi uopće i ne radi o pravima obespravljenih, kako je proklamirano, nego o prokazivanju činjenice da svi pristajemo na manipulativnost i bezdušnost pod uvjetom da su prikladno zaogrnuti u “dobronamjernost” i “brižnost”. No, ovo su razmišljanja post festum. Iz gledališta predstava je duhovita i tužna do suza, a istodobno i nekako čudno nelagodna.
Zaoštrena kritika prema Americi?!Predstava je nastala po romanu američkog pisca Paula Austera. I premda vjerno prenosi roman na scenu, zaoštrava Austerovu kritičnost prema Americi. U predstavi je čak i američka zastava koju pas baca na pod, a na programu je otisnuta poluuništena zastava, i zatim složena u trokut, kao kod vojnih pokopa. Nejasno ostaje čemu ovakav politički aktivizam jer obespravljenih i napuštenih ima i u našem dvorištu, baš kao i manipulatora. |
Iva Gruić