TVRDOGLAVE ČINJENICE

Frakcijski rat u SDP-u na ljetnim praznicima

 Tomislav Krišto / CROPIX

Kao da frakcijski rat u SDP-u ionako već nije stekao sva obilježja jedne od onih beskrajnih televizijskih sapunica koje uskom krugu pasioniranih gledatelja svakog dana u istom terminu serviraju istu dozu istih predvidljivih zapleta i dijaloga, stiglo je i ljeto. A što to znači u intervjuu televiziji N1 objasnio je jedan od suspendiranih partijskih pobunjenika Vedran Babić najavivši zaoštravanje sukoba u SDP-u “nakon ljeta”. Spoznaja da se operacija o kojoj deklarativno ovisi budućnost stranke, pa i Hrvatske, privremeno suspendira zbog godišnjih odmora, turističke sezone, gužve na cestama, ekstremnih vrućina, najezde komaraca ili bilo koje druge pojave svojstvene srpnju i kolovozu u Hrvatskoj, najpreciznija je dijagnoza SDP-ova oboljenja.

Takva “fjakasta revolucija” nužno će kod dijela simpatizera SDP-a pobuditi tugaljive usporedbe s revolucionarnom poviješću stranke, naročito s obzirom na to da je u ovo isto vrijeme prije 81 godinu - 1. kolovoza 1937. - na konspirativnom sastanku u Anindolu kod Samobora osnovana Komunistička partija Hrvatske. Kako današnji SDP ne uspijeva jasno definirati ni najosnovnije postavke svog identiteta, ništa jasniji odnos nema ni prema tom dijelu prošlosti čija je percepcija prepuštena levitiranju između krajnosti nekritičke adoracije i vulgarne ignorancije. Može li umjerena socijaldemokratska stranka 21. stoljeća baštiniti išta od ostavštine radikalnog komunističkog pokreta prve polovice 20. stoljeća?

To zasigurno nisu politike koje su zastarjele, ni metode koje su nespojive s uređenim demokratskim poretkom, ni krajnji dosezi koji su povijesno obilježeni uspostavom totalitarizma i sustavnim kršenjem ljudskih prava, pa ni ljudi koji su u tim procesima igrali aktivne uloge. Što ostaje? Samo jedna - ali beskrajno važna - pouka. Prije točno 81 godina okupila se grupa ljudi ujedinjena spremnošću da - usprkos prijetnji teškim sankcijama, pa i gubitkom života - pokuša realizirati svoju viziju boljeg, pravednijeg i uspješnijeg društva. Taj ideal, u slučaju komunista, pretvorio se u svoju inverziju, no bilo bi pogubno zbog toga otpisati idealizam. A upravo toga nedostaje u današnjem SDP-u.

Pitate li danas istaknute dužnosnike stranke kakva je njihova vizija buduće Hrvatske, kao odgovor ćete dobiti predvidljivi niz fraza o antifašizmu, sekularnosti, ravnopravnosti i progresivnosti - visokih vrijednosti koje su u izvedbi SDP-ovih prvaka ispuhane na razinu političkih birokratizama. Politika je to lišena inspiracije, koju provodi lider amputirane karizme. Utoliko, ni aktualni rat koji se u stranci odvija ne izlazi iz okvira takve bezidejnosti. To nije sukob koji se vodi oko nekih temeljnih vrijednosti, smjera razvoja stranke, njezinih politika, djelovanja, nego isključivo oko perceptivne razine uspjeha u političkoj borbi. Predsjednik stranke u intervjuima se hvali heterogenim i poprilično nelogičnim nizom programskih mjera koje je predložio, tvrdeći kako je stranka pod njegovim vodstvom jedina alternativa HDZ-u. Njegovi protivnici, pak, prozivaju ga za pad rejtinga, osobnu neprepoznatljivost i zaključuju kako ih očito birači SDP-a ne prepoznaju kao alternativu HDZ-u.

U čemu je razlika? I jedni i drugi očito nude iste politike, i jedni i drugi smatraju da je mjera uspjeha njihova rada pozicioniranje prema HDZ-u. Samo, eto, misle da bi radeći isto bili uspješniji od ovih drugih... Vladimir Iljič Lenjin svojedobno se požalio: “U našem se pokretu sve manje sanja”. Netko bi danas mogao reći kako isto vrijedi i za cijelu hrvatsku političku scenu, no u slučaju HDZ-a i desnice taj deficit uspješno se nadoknađuje vještim manipuliranjem nostalgijom i sjećanjem. Ancien regime ne treba nove snove, nego samo dojam da je on ostvarenje onih davnih. Na SDP-u je stoga zadatak da potakne maštu građana. Da, potrebna je revolucija, ali ne rušilački, nasilan i isključiv prevrat, nego trajni proces koji će građanima na izbor stavljati mogućnosti unaprjeđenja društva, otvaranja novih razmišljanja i propitkivanja postojećih dogmi.

Da bi netko mogao to uvjerljivo propagirati, mora i sam biti sposoban preispitivati sebe, prilagođavati se novim vremenima i običajima. Skupina sivih ljudi u sivim odijelima koji već mjesecima vode privatni rat dvosmislenim izjavama, biračkim popisima i statutarnim začkoljicama možda i jest u stanju ponuditi argumentiranu kritiku postojeće Hrvatske, ali ništa više od toga. Kritikom se uspješno ruši stari svijet. A kako izgraditi novi? Pustimo sad te teške teme. Ljeto je...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. lipanj 2022 19:51