Gil’s, Svetog Dominika bb, Dubrovnik: Jako dobra hrana i ne baš dobar osjećaj

Gilles Camilleri, voditelj i glavni chef luksuznog dubrovačkog restorana Gil’s , u vlasništvu ruskog milijardera Viktora Vekselberga, uistinu nema sreće s medijima. Ne samo s hrvatskim.

Naime, stari engleski filmaš i restoranski i hotelski kritičar Michael Winner posjetio je Dubrovnik negdje o Ukrsu. Jeo je, među ostalim, u Gil’su i u Nautici.

Prije dva ili tri tjedna u Sunday Timesu izašao je hvalospjev Nautici, glavnom Gil’sovim konkurentu, dok je o Gil’su objavljeno desetak što umjereno, što neumjereno uvredljvih rečenica.

Dobar tagine od janjetine

Nema nikakve sumnje gdje će ovoga ljeta večerati oni britanski turisti koji imaju dovoljno novca da jedu u dva jedina luksuzna dubrovačka restorana.

Okej, Michael Winner ne razumije se osobito u hranu: on misli da je venecijanski Harry’s Bar, gdje se jede značajno lošije nego i u Nautici i u Gil’su, najbolji restoran u Europi.

Ali, Winner se razumije u odnos restorana prema gostima: Winner savršeno zna dočarati zašto se gosti negdje osjećaju dobro, a negdje loše.

Gil’s, nažalost, ne spada u ovu prvu kategoriju iako je hrana više nego fina.

Današnja Gil’sova kuhinja kombinacija je klasičnih francuskih sastojaka i tehnika, s ponešto istočnjačkih, osobito japanskih dodira.

Primjerice, rolice od sušenog bifteka s mirinom, avokadom i wasabijem čisto su remek djelo, jedno od najboljih predjela što sam ih ove godine kušao u Hrvatskoj.

Odrezak od piletine iz Bressea (francuska regija poznata po najukusnijoj i najskupljoj piletini na svijetu) bio je pak briljantna kalorijska bomba, gdje su maslac i vrhnje s hrenom podcrtavali snažan okus i putrastu strukturu izvanrednog mesa, koje nema baš nikakve veze s piletinom na koju smo navikli.

Tagine od janjetine također je ostavio dobar dojam.

Problemi su, međutim, počeli već s vinskom listom.

S jedne strane, Gil’sova vinska lista djeluje impresivno, s vertikalama velikih Bordeauxa ili klasičnih ronskih vina poput Vieux Telegrapha.

S druge strane, kada vidite da Santa Cristina, vino koje u nabavi košta oko 40 ili 45 kuna, u restoranu odjednom skoči na 400 kuna, poželite piti vodu ili, pak, pomislite da s ljudima koji su određivali cijenu nešto nije u redu. Jer prodavati najjeftinijeg Antinorija za gotovo 60 eura ili je nepristojno ili somnambulno.

Previše vrhnja i maslaca

Svatko, tko se bar malo razumije u vina, mora se osjećati loše kada vidi tako nešto.

Stoga sam vinsku listu ostavio neocijenjenom.

Drugo, atmosfera u Gil’su, barem u unutarnjem prostoru, koji jest atraktivno uređen, možda malo previše podsjeća na diskoteku, a premalo na restoran.

I treće, jedan kompetentni zagrebački chef, moj dobar prijatelj, predbacio je Camilleriju da kuha hranu neskladnu položaju restorana (“previše vrhnja i maslaca za Dubrovnik”), što, možda, jest samo pitanje stila. No, moj prijatelj tvrdi kako su mu prekuhali svježi bakalar, što je pitanje znanja.

Gil’s je ovim zamjerkama usprkos vrlo dobar restoran kada je riječ o hrani. Uz Nautiku najbolji u Dubrovniku.

No, Gil’s nije mjesto gdje ćete se osobito dobro osjećati.