U romanu “Cesta” Cormaca McCarthyja, bezimeni se glavni junak nakon lutanja opustjelim, postapokaliptičnim pejzažem u jednom trenutku sruši na tlo iznemogao i ranjen. McCarthy prikazuje svog junaka kako se osvrće oko sebe, proučava nepoznato mjesto na koje je zašao, a onda kirurški kratko izriče hladnu, nemilosrdnu istinu. “Znao sam”, piše McCarthy, “to je mjesto na kojem ću umrijeti”.
Ta kratka i neopisivo tužna rečenica pada mi na pamet svaki dan kad automobilom prolazim sjevernim Splitom i kad na sivkastom obzoru spazim dobrostive divove škverskih dizalica. Gledam taj grad u gradu kako živi zabavljen svojom rutinom, i padne mi svaki put na pamet ta McCarthyjeva rečenica, napisana kao sječivom. Jer, baš poput junaka “Ceste”, i splitski i svi ostali škverovi nakon dugog su glavinjanja došli do kraja. I oni sada mogu poput McCarthyjeva oca reći: “Ovo je trenutak kada ćemo umrijeti”.
Tu okrutnu, ledenu spoznaju jako dugo znaju svi. Znaju je već davno u Bruxellesu i u Zagrebu, znaju je svi ministri i zna je Jadranka Kosor, a isto je tako znaju svi Konzumi, IGH i Kerumi koji su još prije nekoliko godina pokupovali terene uz škverske žice u optimističnom, predrecesijskom uvjerenju da će jednom kad žica padne prokuljati u osvajanje splitske sjeverne obale. Svi su u ovoj zemlji jako dugo znali da će ovaj dan doći, jer je isti takav dan jednom davno došao i u Bergenu, Kielu i Sunderlandu.
Jedini koji su vjerovali da neće biti tako su oni ljudi koji su i jutros, dok ovo pišem, prošli kroz tvorničke porte na Kantridi, Supavlu i Balanu, ljudi koji kao posljednji mohikanci jednog nestalog svijeta žive još uvijek u socrealizmu iz pjesme Idola: rumene zore, čelična jutra, dim iz dimnjaka. To su ljudi koji će se sutra ujutro probuditi, prestari za promjene i premladi za penziju, i shvatiti da su mrtvi. Došli smo do kraja, dakle. Sutra ili preksutra ujutro škverova neće biti, a svima nama kojima je posao misliti preostaje zamišljati kako će izgledati svijet nakon njih. Ja pak zamišljam kako će izgledati moj grad, kvart i zavičaj kad se najavljena smrt konačno desi. Zamišljam još četiri tisuće ljudi koji će u idućim desetljećima prodavati turske trenirke na improviziranim bancima, zamišljam cijeli taj poverty row cjevara, varilaca i električara bačen u vrli novi svijet gdje su svi najednom blagajnice i konobari.
Pokušavam domisliti što će biti s tim prostorima skladišta, crtaona i dizalica za deset i dvadeset godina. Hoće li otok Uljanik biti kockarnica? Trogirski rt hotelski resort? Što će biti s Brodaricom i Supavlom? Prije pet godina mislio sam da znam što će biti s njima. U to doba, poslovni neboderi, dvorane i šoping centri nabijali su se što bliže škverskoj žici i činilo se da je - kao u nekom vesternu - potreban samo startni pištolj da kapital pohrli u nevini “wild west” supavalske vale graditi stanove, marine, šoping molove i biznis tauere. Sada, kad je recesija redimenzionirala naš svijet na mjeru, vidim da neće biti tako. Prije je vjerojatno da će se sa splitskim škverom dogoditi što i s Jugovinilom - još jednim industrijskim gradom u gradu. Polako će ga, iz godine u godinu, izjedati povijuše i visoka trava, sve dok u visokom gustišu i drači ne nestanu tračnice, navozi i magacini, a čitav krajobraz postane nalik “Stalkeru” Andreja Tarkovskog, ili napuštenom černobilskom gradiću Pripjat, gdje se korov u ova tri desetljeća popeo do trećeg kata. Škver je dakle mrtav. A jedina razlika između njega i onih “običnih” mrtvaca je u tome što je svoju šonetu i svoj memoriam škver dobio dok je još živ. Pala mi je ovih dana u ruke ta osmrtnica, u vidu jedne knjige, krasno ukoričene, manjkavo redigirane i potresno dirljive, knjige koja nije pisana s nakanom da bude nekrolog jednoj industrijskoj kulturi, ali ju je prst okolnosti pretvorio baš u to. Čovjek koji je napisao tu knjigu zove se Igor Belamarić, Šibenčanin je, umirovljenik i brodograđevni inženjer, a svezak koji je napisao nosi naslov “Brodosplit u supavalskoj uvali”.
Brodosplit u supavalskoj uvali” knjiga je koju nije moguće žanrovski odrediti. Malo fotomonografija, a malo memoari, knjiga Igora Belamarića s dirljivim diletantizmom mutira iz leksikona u tehnički priručnik, da bi postala putopis. Jedan čovjek koji je 40 godina radio u škveru sakupio je u toj knjizi, neopisivo kaotično, ali s dosta literarnog dara, sve slike, sva sjećanja, sve tehničke podatke, crteže i nacrte koje je mogao naći, a koji svjedoče o tvornici u kojoj je proveo život. Belamarićevu knjigu otvaraju prapovijesne fotografije škvera iz tridesetih, kad je još bio mali, nevini kalafatić u ubavoj vali s trpimirovićkom nekropolom. Slijede potom vizualno veličanstvene fotografije brodogradiliša satranog Lancasterima, s polomljenim dizalicama, razmama i sartizima koji se dramatično dižu u nebo nakon razaranja.
Smjesom autobiografije i ozbiljne povjesnice, Belamarić dokumentira svoje studentske dane kao i “javnu” povijest škvera, bilježi po riječ-dvije o ruskim imigrantima i predratnim francuskim inženjerima, partijskim direktorima kao i starim traserima, piše o krivuljarima i šiberima, propelama i diesel motorima, tehničkim inovacijama i ekonomskim mijenama. Na koncu, popisao je ali baš svaki brod i seriju koju je škver sagradio, od prvih remorkera iz pedesetih, preko brazilske putničke ljepotice Rosa Fonseca iz 1960., do tankera porinutih jučer. Čitajući njegovu knjigu, čovjek otkriva privlačni, nepoznati metajezik nestajuće struke: potkrepe i bulb, proveza i istokraka, ukrepa i statva: čovjek se pita hoće li jezikoslovci jednom popisati taj ekskluzivni plemenski jezik prije nego što umre zavazda skupa sa škverskim aboridžinima. Od svega o čemu piše, međutim, Igor Belamarić najljepše piše o brodovima. Opisuje ih i analizira onako kako umjetnički kritičar piše o koncertu ili zbirci poezije. Hvali proporcije i tehnička rješenja, divi se ljepoti i jasnoći nacrta, kudi nezgrapnosti i samoanalizira manjkavosti. Oblici prove, bulba ili krmenog zrcala postaju oznake škola, autorski rukopisi, mjera dobrog ukusa ili nesretnog pomodarstva: brod i brodograđenje postaju u toj knjizi ono što su uvijek bili - grana visoke kulture.
Igor Belamarić svoju knjigu posvećuje “budućim radnicima Brodosplita”- dakle, onima kojih nikad neće biti. Ta naivnost ne staje na posveti: stari inženjer piše o škveru onako kako vjernik piše o Bogu, kao o nečem što jest i uvijek će biti. Piše on, dakako, realistički i trezveno o krivo ugovaranim cijenama, rasipanju i neredu, piše o naručiteljima koji su trljali ruke jer su “platili Volkswagen, a dobili Rolls Royce”. Ali - ni u jednom času ne pomišlja da sunce sutra ne bi moglo izići, i da se brodove ne bi mogli raditi. Nama, koji gledamo kako se neumitna smrt događa, zato je još strašnije čitati “Brodosplit u supavalskoj uvali”. Razoružava te naivni optimizam te knjige, peče nevina jednostavnost tog mrtvog svijeta u kojem je sustav vrijednosti bio šokantno jednostavan: načiniti brži, čvršći, ljepši i naprosto bolji brod.
Gledajte taj sustav vrijednosti koji je umro u industriji, u biznisu, u školstvu i u medijima, koji je u svakom smislu mrtav kao ptica dodo. I onda najednom shvatite - te će se hiljade škverana možda jednom zaposliti, Konzumi i Kerumi možda će jednom tapecirati Supaval kockarnicama, stanovima i mallovima. Ali, to “nešto” čemu je Belamarićeva knjiga spomenik zauvijek će nestati. A to “nešto” je ono što razlikuje one koji stvaraju od onih koji naplaćuju gusti sok, to je ono što stanje kulture razlikuje od stanja divljaštva. To je ono što ćemo u tjednima koji slijedi proliti u slivnik, skupa s tim indijanskim jezikom ukrepa i statvi koji za dvadeset godina neće razumjeti nitko.