Hrvatske autoceste i Zdravko Mamić mila su majka za našu Crkvu

O novcu se u crkvi razgovara nelagodnim šaptom. Krstite li dijete, na primjer, između kuma i roditelja uvijek se nakon obreda, a prije nego će malena ili maleni biti plavim nalivperom kosim slovima upisana u debelu knjigu krštenih, u hodniku ispred župnog ureda razvije kratka tiha rasprava.

“Koliko ćemo mu dati?”

“A ne znam, koliko je običaj?”

“Sto mu je dosta.”

“Ma, kakvih sto, jesi normalan, daj mu tristo!”

“Tristo?! Pa nije se baš naradio za tristo.”

“Ajde, onda, daj mu dvjesto.”

“Nemoj, kad ti kažem, daj mu tristo.”

Djetetova majka obično se mahnitim siktanjem izbori za najveću sumu, svećenik dobije tristo, premda mu je kum planirao dati dvjesto, a sto sačuvati za uplatu na Werder protiv Schalkea, gol iz prekida, u sudačkoj nadoknadi prvog poluvremena. Novac se ostavi sramežljivo i bez riječi, u omotnici na rubu stola, kao da se podmićuje službenik u zemljišnom uredu.

Ova mučna šeprtljavost dijelom je od toga da je neprilično misliti o prostačkim, ovozemaljskim stvarima u prisustvu Transcedentnog Apsoluta, a dijelom je imamo zahvaliti činjenici da većina župa nema cjenik usluga. Sveta misa ili sakrament nije gablec pa da na ploči ispred crkve kredom stoji istaknuta dnevna ponuda: “zadušnica, pjevana - 150 kn”. Želite li se vjenčati, nemate pojma gdje vam se to najviše isplati, hoćete li otići u crkvu Svetog Kuzme i Damjana, gdje svećenik obavi stvar s odgodom, u šest rata, ili vam je pametnije u Prečistog srca Marijinog, gdje su vjenčanja na akcijskom sniženju od trideset posto.

Nakon mise za pokojnog ćaću velečasni vas neće upitati: “Imate li našu karticu?”, nema posebnih pogodnosti dovedete li novog vjernika. Ne znaju se tarife, nema računa. Poželite li se žaliti na krštenje jedinca, sedamnaest godina kasnije, kada on ukrade susjedov skuter, s obrazloženjem da se mali očito ne ponaša kao krštena duša i da je u sakramentu vjerojatno nešto zeznuto, nijedan svećenik neće vam uvažiti reklamaciju i vratiti pare.

Sve je s novcem u crkvi onako odoka, nejasno i mutno, bez papira. Sportska agencija Zdravka Mamića posluje transparentnije od Kaptola. Hrvatske autoceste su mila majka za njih. Milijuni se vrte na blagoslovima, milijarde na sakramentima, bezbrojne crkve i katedrale i bijele biskupske palače sagrađene su od neprijavljenih misa za duše u čistilištu. Ovo posljednje vjerojatno je bila najbolja investicija. Nitko nikad nije toliko zaradio na jednoj nekretnini, koliko je okrenula katolička crkva na čistilištu, a nigdje i nikad nijedan maleni novčić od toga nije uplaćen u državnu blagajnu, niti im je to itko tražio. Nigdje i nikad policija nije zorom upala u svećenika, konfiscirala mu kompjutor i zapečatila kancelariju. Tko ne bi poželio takvu firmu?

Ipak, čini se da se u crkvi razmišljaju o promjenama, o suvremenijem, financijski uređenijem biznisu. Biskupima je, tvrde, želja da uđu u porezni sustav i plaćaju porez na dodanu vrijednost. Ohoho, pomislio je mnogi od nas. Što će to značiti? Časna Suzana sjedit će na izlazu iz crkve za PC kasom i kuckati što je tko imao, elektronskim čitačem skenirati bar kodove:

“Dva blagoslova, jedna ispovijed, jedna pričest... Kako plaćate? Trebate li R1? Molim, ukucajte pin. Idite u miru, Bogu hvala.”

Naravno, biskupi to ni približno nisu tako zamislili. Ako bi ušla u sustav pedevea, crkvi je namjera prijavljivati zaradu od svijeća, svetih sličica, kipića, krunica i druge sitne vjerske robe, baš kao da se njezina temeljna djelatnost ne razlikuje od štanda s bižuterijom na plaži u Vodicama. Mise, sprovodi, vjenčanja, krštenja i blagoslovi, sve ono što se svećenicima zaista isplati, ozbiljan novac zbog kojega se mnogi mladi čovjek idealistički upisao u sjemenište, se ne konta. To je, kažu, neprofitna djelatnost. Nešto kao hobi, valjda. Ništa posebno, šačica kuna, milijun tamo - milijun ovamo.

U čemu je onda, pitate se, stvar s porezom na dodanu vrijednost? Što se biskupima treba petljati s tim, ako ih već nitko nije potezao? E, tu se otkriva prepredeni naum. Naši duhovnici redom, kako smo i navikli, imaju čvrstu materijalnu logiku. PDV im se sviđa jer bi gradnje crkava i restauracije baroknih oltara mogli otpisati kao trošak poslovanja i od financijskih vlasti tražiti povratak uloženog. Prijavit će beznačajan profit na nekakve svijeće i sličice, zatajiti svoje glavne djelatnosti, koje su, kao, neprofitne, i od države uzeti milijune.

Svi mi što bojažljivo plaćamo poreze i budimo se u znoju iz stravičnog sna u kojemu je financijska policija zaplijenila naše poslovne knjige, s dobrim razlogom vjerujemo da će nam država uzeti većinu zarađenog i ostaviti nas gole stražnjice. A na drugoj strani crkva će sebi namjestiti da plaća porez i zarađuje. Nakon sastanka s poreznicima imat će više nego je prije imala. Zar to nije prekrasan plan? Da nisu Božji službenici, čovjek bi pomislio da je biskupe ona druga, suparnička strana uputila.

Neugodno je u crkvi razgovarati o novcu, skanjujemo se u kući Božjoj upotrijebiti tu ružnu riječ na “n” i šapatom se dogovaramo kako svećenika nagraditi za krštenje, ali crkveni ljudi, ne sumnjajte, razmišljaju o tome. Nisu oni tudumi i znaju urediti da im ispod bude pozitivan saldo. Gdje svi ostali gube, crkva će izaći s dobitkom. Država će im, kao i obično, to snishodljivo dopustiti, a vama ostaje jedino da lupate glavom o zid da svih tristo kuna niste ostavili u kladionici. S ovakvim svećenicima, koeficijent da će Werder protiv Schalkea postići gol iz prekida u sudačkoj nadoknadi prvog poluvremena, veći je od koeficijenta da će itko od nas završiti u Kraljevstvu nebeskom.