KOMENTAR

INOSLAV BEŠKER Na hrvatskoj jezičnoj praksi je kako će odrediti svoje termine

 Vlado Kos/CROPIX

Izjavom u Bruxellesu: “Ja sam jedan od većih prijatelja Srba u Hrvatskoj, ali i Srbijanaca, što je nešto drugo”, hrvatski premijer Zoran Milanović izazvao je u Srbiji kritike onih koji ne prihvaćaju pojmove “Srbijanac” i “srbijanski”, smatrajući ih čak uvredljivima, te zahtijevajući da ih se zamijeni pojmom “Srbin”, odnosno “srpski”.

Sličan slučaj nalazimo i iza još jedne granice Hrvatske: spor oko pojmova “Bosanac” i “bosanski”, odnosno “Bošnjak” i “bošnjački”, koji je s povijesne strane još složeniji, ali se nekako lakše došlo do konsenzusa da se “Bosanac” i “bosanski” shvaća u teritorijalnom smislu, da se odnosi na stanovnika zemlje Bosne ili se na nju odnosi, dok se “Bošnjak” i “bošnjački” shvaća etnički. Naime, tako je distinkcija manje-više prihvaćena u samome bošnjačkom korpusu.

U hrvatskome standardnom jeziku “Srbijanac” i “srbijanski” odnosi se na teritorij Srbije, “Srbin” na pripadnika srpskog naroda bez obzira na to odakle je, a “srpski” na taj narod i njegov jezik. Tako Rasim Ljajić može biti srbijanski političar, ali ne i srpski, a Milorad Pupovac može biti srpski, ali ne i srbijanski.

Lakše je njima, jer se tako može distingvirati politička nacija od etničke narodnosti, dok se u Hrvata, Talijana itd. mora razlikovati, da ne govorimo o tome kada Baski ili Katalonci jesu Španjolci, a kada nisu, gdje je jezik španjolski (obično izvan Španjolske) a gdje kastilski (kada ga u Španjolskoj razlikujemo od drugih španjolskih jezika), ili o tome što u Austriji ili Švicarskoj moramo a što ne smijemo definirati njemačkim…

Hrvatski jezik omogućuje razliku između posvojnog genitiva i posvojnog pridjeva (granice Hrvatske se ne podudaraju uvijek s hrvatskim granicama, npr. etničkima) - ali novokomponirani Hrvati plamenim mačem progone posvojni genitiv kao nehrvatski, i onda kada bi im pomogao da njihovo hrvatstvo bude shvaćeno.

U hrvatskom smo razlikovali i “amerikanski” (teritorijalno) i “američki” (sjetimo se Begovićeve Amerikanske jahte u splitskoj luci), pa su nam stanovnici ostali Amerikanci. Logika i leksik ne idu vazda rukom pod ruku.

Ima toga i unutar granica Srbije: mnogim Vojvođanima su Srbijanci oni južno od Save i Dunava (koji pak svoje sunarodnjake u Vojvodini i u Hrvatskoj zovu Prečanima, jer su preko rijeke, a bogme sam čuo i Srbe iz Srijema kako tim imenom zovu Bačvane, bez obzira na narodnost…).

Naravno, ima i onih koji u tome vide neprijateljsku ujdurmu: regionalizaciju srpske nacije (i u nas je bilo onih koji su pojam Dalmatinac smatrali pokušajem rashrvaćivanja). Oni razboritiji među njima pokušavaju reći da je distinkcija “Srba” i “Srbijanaca”, eto, povijesna, ali sada je prevladana. Teško ju je, naime, podvesti u kategoriju “antisrpske ujdurme”, ima li se na umu da ju je u drugo izdanje svoga Srpskog rječnika uvrstio 1852 i Vuk St. Karadžić. Ondje na 707. stranici čitamo da je “Srbijanac” “Einer von Serbien” (netko iz Srbije), dok je “Srbin” njemu “Mannsname” (muško ime), ali i isto što i “Srb” (a to je “Der Serbe”, što bismo danas rekli: Srbin).

U prvom izdanju, iz 1818, nema ni Srbina ni Srbijanca. U ta doba, dok se Karadžić služio pretežno riječima koje je sam znao, pripadnik naroda je: “Srb, Srbalj, Srbinj, Srbljin”, a naziv nacije se javlja i kao “Srbadija”. Očito je tek kasnije Karadžić doznao i za oblik koji se u crkvenoslavenskome javlja još u XII stoljeću kao Srъbinъ (a u bugarskome kao Sъrbinъ, dakle bliže našemu današnjem izgovoru), s istim dočetkom kao Turčin, Ciganin, Zagrepčanin itd.

Ako je vjerovati Akademijinu rječniku, oblik “Srbijanac” prvi put je zasvjedočen baš u Vuka Karadžića. Prilično je teško za antisrpsku rabotu optužiti autora pamfleta “Srbi sve i svuda”. Nekako u isto doba Srbin iz Hrvatske Branko Radičević u svome Đačkom rastanku pjeva i ovo: “Srbijanče, ognju živi…”. Milica Jovanović je nedavno podsjetila na notu austrougarskog ministarstva vanjskih poslova koje je 1882 prosvjedovalo protiv epiteta netom okrunjenoga kralja Milana, zahtijevajući da Kralj “ne može biti srpski, već srbijanski” - tj. da nije kralj Srba habsburških podanika. Ona je podsjetila i na studiju profesora Egona Feketea “Semantičke razlike i upotrebne vrednosti prideva srpski i srbijanski” (Naš jezik XIII/5, str. 199–209, 1978), gdje se na nizu primjera pokazuje korištenje obaju u srpskom jeziku. Stvar je Srbije i njezine jezične prakse hoće li i kako rabiti odnosno razlikovati pojmove “srpski” i “srbijanski”, odnosno “Srbin” i “Srbijanac”. A kako će oni biti korišteni u Hrvatskoj? To je, da prostite, stvar Hrvatske i njezine jezične prakse, na to se drugi nemaju tašto vrijeđati niti u to intervenirati. Čak ni kad time nepotrebno paradira neki političar.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 23:44