Telefon je zazvonio trenutak prije nego što je moj suprug izašao iz kuće. Spremao se odnijeti na analizu uzorak zemlje s našeg imanja, u nadi da će na taj način možda otkriti zašto nam pšenica posljednjih godina tako slabo uspijeva.
Iako je prošlo gotovo devet godina otkad sam posljednji put razgovarala s njom, odmah sam s druge strane linije prepoznala Aleksandrin glas.
- Zdravo, Jadranka - pozdravila me svojim karakterističnim blago promuklim glasom. - Prošlo je zaista puno vremena otkad smo se čule, jesi li me prepoznala?
- Naravno, kakvo pitanje, tvoj glas se ne može zaboraviti! - odgovorila sam nasmijavši se. - Kako si, Aleksandra?
- Odlično, hvala. Ustvari, nazvala sam te jer sam ti htjela reći da ću doći posjetiti neke rođake pa mi je palo na pamet da bih mogla ostati kod tebe nekoliko dana. Tako mi nedostaju naša čavrljanja otkad si se udala i odselila.
- Bilo bi lijepo da dođeš, Aleksandra - rekla sam bez posebnog entuzijazma.
Aleksandra je vjerojatno zamišljala da živim u raskošnoj seoskoj vili s bazenom. Sasvim sigurno nije imala pojma da sam se udala za skromnog poljoprivrednika i da nam naše malo imanje jedva omogućuje koliko-toliko pristojan život.
- Imat ćemo gošću - rekla sam svom suprugu čim sam spustila slušalicu. - Doći će jedna moja stara školska prijateljica.
- Dobro, drago mi je - prokomentirao je. - Možda će ti to zadati malo više posla, ali siguran sam da će ti biti drago vidjeti staru prijateljicu. Tako ćeš barem malo ublažiti monotoniju ovog seoskog života.
- Nemoj biti šašav - pobunila sam se nježno ga lupivši po ramenu. - Jesam li se ikad žalila da mi je ovdje dosadno? Jesam li ikad prigovarala?
- Ne, ali…
- Sutra ćeš morati otići na aerodrom po nju - prekinula sam ga promijenivši temu.
- Zašto bih ja išao po nju? To je tvoja prijateljica, bolje je da ideš ti. Ja ću ostati kod kuće s djecom.
- Ne, ja ne mogu ići. Aleksandra će doći u pet, a ja je želim dočekati savršenom večerom - progunđao je Josip.
- Vidjet ćeš da neće biti neugodan zadatak otići po nju - bocnula sam ga. - Aleksandra je vrlo zgodna i šarmantna žena.
Josip se nasmijao, prišao mi i privukao me k sebi poljubivši me s istom strašću kao i kad smo se tek zaljubili.
Nakon nekoliko trenutaka, kad sam podigla pogled prema njegovu licu, ugledala sam sjenu brige i to me uznemirilo.
- Što je, Josipe? Nešto nije u redu?
- Ne, sve je u redu - odgovorio je zamišljeno. - Samo sam se sjetio dana kad sam te upoznao. Tada si imala dobar posao i zanimljiv život. Išla si na koncerte, u kazalište, nalazila se s prijateljicama. Često se pitam kako si uopće pristala na život ovdje, na selu, daleko od svake civilizacije.
Nježno sam mu rukom dotakla obraz.
- Imam više nego dobar razlog: volim te i ništa me ne može učiniti sretnijom od ovog života s tobom. Nije mi jasno kako još uvijek imaš nedoumice oko toga.
Kasnije, dok sam prala bočicu svoje mlađe kćeri, još uvijek sam razmišljala o Josipovim riječima. To je bilo prvi put da mi je takvo što rekao. Tko zna otkad mu se to mota po glavi. Zar je moguće da zaista misli da je za mene žrtva živjeti na našem imanju?
Upoznali smo se slučajno prije deset godina u mom rodnom gradu, uoči Božića. Prisjetila sam se tog davnog dana kad sam krenula u kupovinu poklona. Tek što sam se vratila kući iz grada, primijetila sam da sam izgubila torbicu, no već nekoliko trenutaka kasnije nazvao me muškarac koji me obavijestio da je našao moju torbicu. Rekao je da će me čekati u kafiću u centru grada. Kad sam stigla na dogovoreno mjesto, ugledala sam jednog muškarca kako sjedi u uglu kafića držeći u ruci moju torbicu.
- Jadranka? - pitao je prišavši mi.
- Da, ja sam - rekla sam kimnuvši glavom.
Nasmiješio se.
- Našao sam vašu torbu na parkiralištu trgovačkog centra - objasnio mi je dok mi ju je pružao. - Srećom, unutra je bio rokovnik u kojem sam našao vaš telefonski broj.
- Ne znam kako da vam zahvalim.
Osjećavši se malo nelagodo, izvadila sam iz novčanika jednu novčanicu, no on je istog trena odmahnuo glavom.
- Nemojte, molim vas, sretan sam što sam vam je uspio vratiti.
Zamolila sam ga da prihvati barem poziv na kavu, što nije odbio pa smo malo ležerno porazgovarali. Djelovao je vrlo simpatično.
Tek nakon što smo već izašli iz kafića, sjetila sam se da ga nisam pitala čak ni kako se zove. Mislila sam da ga više nikad neću vidjeti pa sam se jako iznenadila kad me nedugo poslije ponovo nazvao.
- Ovdje pošteni nalaznik - rekao je.
Prepoznala sam mu glas i nasmijala se.
- Zar se uvijek tako predstavljate? - rekla sam u šali. - Ili imate i neko drugo ime?
- Pa, kad bolje razmislim, osim vašeg novčanika, ništa drugo nisam našao pa bi možda zaista bilo vrijeme da se predstavim na normalan način. Zovem se Josip.
Rekao mi je da radi u velikom skladištu i da su njegovi kolege s posla organizirali proslavu vjenčanja za jednog od njih te priznao da bi mu bilo jako drago kad bih mu pravila društvo.
Možda tek da mu uzvratim uslugu koju mi je učinio vrativši mi novčanik, a možda iz znatiželje da ga ponovo vidim u nekoj drugoj situaciji, prihvatila sam poziv.
Kad sam ušla u prostor u kojem je bila organizirana proslava, ugledala sam visokog i zgodnog muškarca - dok mi je vraćao tirbicu, bila sam previše uzrujana da bih obraćala pažnju na njegov izgled.
Sjeli smo za stol koji je bio malo po strani i večerali uz ugodan razgovor. Poslije smo satima plesali, uvučeni u neku nestvarnu atmosferu i osjećajući se kao da smo posve sami u dvorani.
Kad me otpratio kući, odmah mi je bilo jasno da to neće samo tako završiti. Znala sam da se među nama događa nešto posebno. I doista, od toga dana počeli smo se redovito viđati i Josip mi je otkrio da bi u budućnosti želio preuzeti imanje koje su njegovi rođaci zapustili i ostavili. Rekao mi je da je imanje na drugom kraju zemlje i pitao me želim li se udati za njega i preseliti s njim tamo. Bila sam najsretnija djevojka na svijetu i nisam ni trenutka premišljala o tome želim li s njim provesti ostatak života. Znala sam da se nikad neću pokajati.
Prestala sam razmišljati o našem prvom susretu i početku veze i vratila se u stvarnost. Aleksandra je trebala doputovati sutradan i trebala sam obaviti još gomilu posla kako bih što ljepše dočekala ženu koja je nekoć bila moja najbolja školska prijateljica, unatoč tome što mi je preotela svakog dečka koji mi se ikad svidio. Posljednji put to se dogodilo nedugo prije nego što sam upoznala Josipa. Izlazila sam s mladićem koji se zvao Oliver i ona je odjednom počela, kao što je to uvijek činila, koketirati s njim sve dok je nije pozvao da izađe s njim, a mene ostavio. Isto je bilo i sa svakim drugim mladićem s kojim sam ikad bila.
No, bila sam već toliko navikla da svaka moja veza završava na taj način da se nisam mogla čak ni ljutiti na Aleksandru. Previše mi je imponirala: bila je tako lijepa, elegantna, sigurna u sebe da sam mislila da je jednostavno neizbježno da svi muškarci polude za njom.
Isprala sam kćerinu bočicu i uzdahnula. Ustvari, bila sam Aleksandrina dužnica: da mi nije preotela Olivera, ne bih otišla na svadbenu proslavu na koju me pozvao Josip i ne bismo se zaljubili jedno u drugoga.
- Mama, Linda plače! - pozvao me moj šestogodišnji sin Denis. - Zar je ne čuješ?
Nježno sam se nasmiješila. Denis se još nije navikao na Lindinu vrisku i, iako je od njezina rođenja prošlo već šest mjeseci, svaki put se uspaničio kad bi je čuo kako plače.
Tijekom cijelog dana, dok sam obavljala kućanske poslove, nisam razmišljala ni o čemu drugome doli o Aleksandrinu dolasku. Bilo mi je jako stalo da se pred njom prikažem u što boljem svjetlu i htjela sam da sve bude čisto i uredno.
- Danas će doći Aleksandra - podsjetila sam Josipa za vrijeme doručka. - Bilo bi dobro da kreneš malo ranije na aerodrom da ne zakasniš.
- Dobro - rastreseno je odgovorio pijuckajući kavu.
- Jesi li čuo što sam ti rekla? - bila sam uporna. - Ne bih htjela da…
- Čuo sam, čuo sam - prekinuo me. - Daj se opusti, Jadranka! Zvuči kao da treba doći kraljica. Zašto se toliko brineš oko njezina dolaska?
Pošto Josip nikad nije vidio Aleksandru, pokazala sam mu njezinu fotografiju kako bi je mogao prepoznati, a dok sam ga gledala kako odlazi, u sebi sam se nadala da će naći nekakvu temu za razgovor s njom na putu kući.
Oko podneva sam otišla pripremiti sobu za goste: ulaštila sam namještaj i pod, a na krevet stavila najljepšu posteljinu koju sam imala. Poslije ručka, dok je Linda spavala, a Denis se igrao u vrtu, posvetila sam malo vremena sebi: istuširala sam se, presvukla i razmišljala što bih posebno mogla pripremiti za večeru.
Poslije pet sati poslijepodne postala sam nervozna. Još nisam napravila kolač i bojala sam se da neću stići završiti sve što mi je preostalo.
- Denis, bi li postavio stol dok tvoja seka jede? - pitala sam sina koji je gledao televiziju. - Stavi onaj lijepi bijeli stolnjak i prave ubruse, uzmi ih tamo u ormariću. Uzmi i nadstolnjak s čipkom.
- Ali ima još vremena, mogu li još malo gledati televiziju? - pokušao me nagovoriti tužnim pogledom, no kako nije postigao nikakav rezultat, bezvoljno se odvukao do ormarića i počeo postavljati stol.
Kad je Linda pojela, odjenula sam nju i Denisa u najljepšu odjeću jer sam htjela da moja prijateljica odmah vidi kako imam lijepu djecu. Tek kad sam nekako uspjela ukrotiti Lindin nestašni čuperak, začula sam kao se otvaraju ulazna vrata i kako me Aleksandra doziva.
- Jadranka, gdje si?
Stavila sam Lindu u kolijevku i krenula u dnevnu sobu.
- Kako je divno vidjeti te opet - uskliknula je Aleksandra zagrlivši me. - Koliko je vremena prošlo? Oh, nije važno, bolje da o tome ne razmišljamo. Važno je da smo sada opet zajedno.
- I ja sam jedva čekala da se vidimo - rekla sam gotovo iznenadivši samu sebe tim riječima. - A gdje je tvoj suprug? Zar si njega ostavila kod kuće?
- Razveli smo se prije tri godine - odgovorila je ležerno. - Ostali smo prijatelji, ali nismo stvoreni jedno za drugo.
Josip je stajao kraj nas s neodređenim smiješkom na licu. Kad sam ga pogledala, namignuo mi je. Bila sam gotovo sigurna da je Aleksandra za vrijeme vožnje do našeg imanja cijelo vrijeme pričala o svom privatnom životu i ljubavima, a to ga je vjerojatno zabavljalo.
Prošavši savršeno njegovanom rukom kroz kosu, Aleksandra je nastavila.
- Nisi nimalo ostarjela otkad smo se posljednji put vidjele, Jadranka. A sada, želim čuti sve o tebi i tvom životu.
- Mislim da bi bilo bolje da provjerim večeru prije nego što se zapričamo - primijetila sam. - Koliko ga znam, moj sin Denis sada već umire od gladi.
- Naravno - odgovorila je. - Jedva čekam da upoznam vašu djecu.
Idućih sat vremena provela sam u kuhinji pokušavajući sve pripremiti na najbolji mogući način. Baš kao što sam i pretpostavljala, Aleksandri nije palo na pamet ponuditi se da mi pomogne.
Za vrijeme večere razgovarala je samo s Josipom, prepričavajući mu neki važan poslovni sastanak na kojem je sudjelovala prije tjedan dana.
- Djeca jako nalikuju na tebe, Josipe - prokomentirala je. - Ne možete zamisliti koliko mi je drago što vidim da ste tako sretni. Za mene, koja iza sebe imam već dva razvoda, sretna obitelj je nedostižan cilj. Zaista ti zavidim, Jadranka. Sigurna sam da je Josip divan suprug - okrenula se prema njemu i dobacila mu vragolast pogled. - Ili ti možda smeta kad se druge žene dive tvom suprugu? - dodala je.
- Naravno da ne - suho sam odgovorila. - Pod uvjetom da se zadrže samo na divljenju.
Aleksandra je prasnula u smijeh.
- Shvatila sam poruku, Jadranka - rekla je. - Drago mi je vidjeti da brak nije ugušio tvoju iskričavost i oštrinu.
Pocrvenjela sam pomalo se postidjevši što sam dopustila da mi izleti taj oštar komentar. Nisam imala namjeru upuštati se u rat s Aleksandrom, ponajmanje prvoga dana njezina posjeta.
- Idem donijeti desert - rekla sam ustavši od stola.
Uz izgovor da ide po mlijeko za Denisa, Josip je pošao za mnom u kuhinju.
- Što je s tobom, Jadranka? Djeluješ jako napeto - pitao je zabrinuto.
- Ne znam - promrmljala sam. - Mislim da je to zbog Aleksandrina ponašanja, koje se nije nimalo promijenilo ni nakon toliko godina.
- Nije li ti ona bila najbolja prijateljica?
- Jest, ali nas dvije smo uvijek imale neobičan odnos, teško mi je to objasniti. Jednom prilikom ću ti pričati o tome.
Nakon večere djecu sam stavila na spavanje, a Denis mi je, prije nego što je zaspao, rekao da nikad nije vidio tako lijepu ženu kao što je Aleksandra. Zbog tog komentara sam se osjetila poput stare krpe.
Dok sam se vraćala u dnevni boravak, čula sam Aleksandru kako veselo čavrlja.
- Aleksandra mi je pričala o svom putovanju u Brazil - objasnio mi je Josip kad sam ušla. A tada se opet okrenuo prema njoj i potaknuo je da nastavi s pričom.
Nikad nisam vidjela Josipa da je tako zainteresiran za neku temu i, kako su prolazile minute, gledajući Aleksandru kako je svu pažnju privukla na sebe, osjetila sam da se u mene uvlači ljubomora.
Tek oko ponoći Josip je nevoljko ustao iz naslonjača.
- Mislim da je vrijeme da odem na spavanje - rekao je.
- Oh, ali Jadranka i ja još nismo ni porazgovarale - rekla je nasmijavši se Aleksandra. Ako nemaš ništa protiv, ukrala bih ti je na nekoliko minuta da se malo opustimo uz ženske razgovore, kao u dobra stara vremena.
- Naravno da nemam ništa protiv, sigurno si puno toga imate reći.
I tako, desetak minuta kasnije u spavaćici sam otišla u Aleksandrinu sobu. Sjela sam na krevet dok je ona pred ogledalom nanosila kremu na lice.
- Pričaj mi o svom braku - potaknula sam je. - U čemu je bio problem?
- Uobičajene stvari - odgovorila je zijevajući. - Muškarci su tako glupo ljubomorni. Možeš biti najvjernija žena na svijetu, oni će i dalje biti sumnjičavi. Nije ti problem što sam ovako iznenada došla u posjet, zar ne? - dodala je okrenuvši se i pogledavši me.
- Naprotiv, drago mi je - odgovorila sam, a ona se ponovo okrenula prema ogledalu.
- Hvala ti, draga - rekla je zagrlivši me. - Josip mi je ispričao koliko je truda potrebno da bi se živjelo ovdje i čini mi se da je u pravu. Laku noć, Jadranka. Divno je biti ovdje i uživati u ovoj mirnoj atmosferi. Ti si uvijek djelovala opuštajuće na ljude.
Opuštajuće? Što je time htjela reći? Možda da nikad nisam bila tako zanimljiva kao ona? Je li mi zato otimala svakog dečka? I zašto je uopće došla ovamo nakon toliko godina?
Zavukla sam se u krevet obuzeta groznom sumnjom da bi mi mogla oteti i Josipa pa gotovo cijelu noć nisam uspjela sklopiti oka. U mraku spavaće sobe pružila sam ruku prema svom suprugu i nježno ga pogladila, kao da mi je trebala neka garancija da je još uvijek moj.
Sljedećeg jutra Josip je već završio s doručkom i počeo obavljati svoje poslove kad je Aleksandra ustala i došla u kuhinju. Pričale smo o svemu i svačemu pijuckajući kavu, a tada je Josip provirio kroz prozor kuhinje i pozvao Aleksandru da vidi imanje.
- To je dobra ideja - umiješala sam se. - Vas dvoje odite, a ja se moram pobrinuti za djecu.
Toga jutra, nakon što sam se pobrinula za djecu, pažljivo sam se našminkala i odjenula moderan sportski komplet. Pogledala sam se u ogledalo da vidim konačan rezultat: još se uvijek nisam mogla natjecati s Aleksandrom, ali ipak sam izgledala bolje nego inače.
Josip i Aleksandra su se vratili u vrijeme ručka.
- Zaista si odlična kuharica - primijetila je moja prijateljica. - Ja sam katastrofa u kuhinji pa se zato uglavnom hranim po restoranima. To je skupo, ali barem jedem ukusnu i kvalitetnu hranu, ne moram prati suđe, a i atmosfera je ugodnija nego u mom domu.
Josip me pogledao.
- Već te odavno nisam odveo u restoran na večeru - rekao je ispričavajućim tonom. - Ako se ne varam, posljednji put smo u restoranu bili kako bismo proslavili tvoj rođendan.
- Ali, Josipe, meni uopće nije stalo do izlazaka u restorane - odgovorila sam s usiljenim smiješkom. - Znaš i sam da ja uživam u kuhanju.
- Mogu li vas pozvati da izađemo na piće? - upitala nas je Aleksandra nakon ručka. - Ima li tu u blizini kakav simpatičan kafić?
- Naravno - odgovorio je spremno moj suprug. - Mogli bismo skočiti do grada, to nije daleko. Znam jedno mjesto gdje rade odlične koktele.
- Vas dvoje slobodno idite - ponovo sam bila prisiljena reći. - Ja moram oprati suđe i pospremiti kuhinju, a i vrijeme je da Lindu stavim na spavanje. Ne možemo je voditi sa sobom.
- U tom slučaju, idemo nas dvoje, Aleksandra - rekao je Josip.
Po tonu glasa moga supruga imala sam osjećaj da mi želi nešto reći, ali da ga Aleksandra ne čuje. No, prije nego što sam uspjela shvatiti o čemu se radi, Aleksandra me poljubila u obraz.
- Žao mi je što ne možeš s nama - rekla je. - Ali, tako je to kad imaš djecu.
Nije mi se nimalo sviđalo gledati ih kako zajedno odlaze dok sam ja morala ostati kod kuće i čistiti, no trudila sam se ne pokazati svoje nezadovoljstvo.
Veći dio poslijepodneva provela sam nervozno šećući ispred prozora, u nadi da ću svakoga trena ugledati Josipov auto. Pokušala sam se opustiti razmišljajući o nečem drugom, no bezuspješno. Zašto ih tako dugo nema? Kamo su otišli? Što rade sami, bez mene?
Već sam bila na rubu da se razbjesnim, kad sam začula korake pred ulaznim vratima: bio je to Josip i bio je sam.
- Gdje je Aleksandra? - upitala sam.
- Odvezao sam je na aerodrom.
Ostala sam stajati otvorenih ustiju od šoka.
- Ali kako? Što je s njezinim kovčezima?
- Stavio sam ih u auto dok ste vas dvije razgovarale u kuhinji.
- Ali zašto? - pitala sam utučeno.
- Oprosti, ali jednostavno nisam mogao podnijeti da se tvoja prijateljica šepiri po našoj kući presvlačeći se svaki sat u nove skupocjene krpice. Meni se činilo da to radi namjerno kako bi još više naglasila razliku između raskošnog života kakav je njezin i tvoje skromne svakodnevne monotonije. Bojao sam se da bi i ti mogla poželjeti takav život, život kakav ti ja ne mogu priuštiti. Osim toga, da budem iskren, to nije jedini razlog zbog kojeg sam tražio da ode. Imao sam dojam da previše koketira sa mnom. Nije da bi ti trebala imati razloga za brigu ili strah, Jadranka, jer takvu ženu ne bih odabrao čak ni za društvo uz kavu, ali vidio sam da se zbog njezinog ponašanja ti osjećaš nelagodno. Uostalom, pravi prijatelji to ne čine.
Pogledala sam Josipa, koji je gledao u pod, pomalo se stideći svog postupka. No, upravo mi je tim svojim činom iskazao tako odanu ljubav da sam ostala bez riječi. Naposljetku sam mu prišla i poljubila ga.
- A ja sam bila uvjerena da si ti taj koji želi drukčiji život - rekla sam nasmijavši se.
- Ne bih mijenjao svoj ni za što na svijetu - promrmljao je i uzvratio mi poljubac.
Dugo smo se gledali u oči i više nisam imala nikakvih sumnji u dubinu naših osjećaja. Osim toga, tada mi je prvi put u životu bilo žao Aleksandre: na kraju krajeva, mora da njezin život uopće nije bio tako sretan kao što je to željela prikazati, s obzirom na to da još uvijek traži ono što sam ja odavno našla.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....