ISTINITA PRIČA: 'Lažnim ljubavnim pismom osvetile smo se štreberici!'

Htjela sam propasti u zemlju. Mamu još nikad nisam vidjela tako bijesnu. Nisam je se usuđivala ni pogledati, ali kad sam se konačno ohrabrila, podigla pogled i vidjela njezino razočarano lica, osjetila sam se manjom od makova zrna. Zaista sam se ponijela djetinjasto. Znala sam da će mama sve ispričati tati i možda će mi zabraniti da koristim mobitel idućih petsto godina. Bez obzira na kaznu, zbilja sam se osjećala krivom. Šala je bila totalno glupa.

- Kako ti je samo moglo pasti na pamet da se tako ružno našališ s Karlom? - upitala me mama, kao da mi čita misli. - Zar nisi razmišljala o tome kako će se ta cura osjećati?

Zaustila sam da ću joj odgovoriti, ali onda sam se predomislila. Mama je imala pravo i tu se više ništa nije imalo reći. Stvar je bila u tome da mi nije bilo ni na kraj pameti da će iz toga nastati takav problem niti da će to Karli tako teško pasti. Ideja je, zapravo, bila Sonjina, ali očigledno smo obje bile podjednako krive, nitko me nije tjerao na to.

- Valjda ti je jasno da joj se moraš ispričati - nastavila je mama. - Ali to nije dovoljno, Jana. Ovaj put te zbilja moram kazniti. Jedino ćeš tako shvatiti da si se zaista ružno ponijela.

- Već sam shvatila… - prošaptala sam. I to sam zbilja i mislila. Iako mi mama možda nije vjerovala.

Sonja, Karla i ja išle smo u isti razred. Sonja je bila moja najbolja prijateljica, voljela sam je jer je bila otvorena i mnogo prodornija od mene. Ja sam bila prilično sramežljiva, ali kad god bih bila s njom, jednostavno bih živnula. Voljela sam biti u njezinu društvu i mojima je bilo drago što se nas dvije družimo. Karlu pak Sonja nikad nije mogla prožvakati.

Moram priznati da ta cura zbilja nije bila oličenje simpatičnosti. U školi joj je išlo bolje nego nama i često se držala prepotentno, pogotovo kad bi dobila bolju ocjenu od nas. Sve u svemu, ponekad nam je zbilja znala ići na živce. Iz nekog neobjašnjivog razloga ja sam joj bila naročito draga i voljela se družiti sa mnom.

Jednom prilikom povjerila mi je da je ludo zaljubljena u Andreja iz našeg razreda. Iznenadila sam se, mislila sam da joj je samo štrebanje na pameti, a ona je već dulje od godinu dana sanjarila o Andreju.

- Nemoj to nikome reći! - zamolila me. - Samo ti znaš da mi se on sviđa. Ako on to sazna, umrijet ću od srama.

- Ne brini. To će ostati između nas - umirila sam je. - Nego, zašto bi se toga sramila? Možda se i ti njemu sviđaš?

- Možeš misliti! - odgovorila je. - On me i ne primjećuje!

Tu tajnu zaista dugo nisam nikome odala. Ali između njih dvoje ništa se nije promijenilo. Ona je i dalje bila zaljubljena u njega, a on je i dalje nije primjećivao. Bilo mi ju je žao. Lijepo je kad ti se netko sviđa, svijet kao da postane šareniji. Ali ako ti ljubav nije uzvraćena, onda patiš. Znala sam to iz vlastitog iskustva. Bila sam do ušiju zaljubljena u dečka iz suprotnog turnusa. Sramežljiva kakva sam bila, nisam mu nikad pristupila, a kad je on prohodao sa svojom sadašnjom curom, jako sam patila. Sada me sve to prošlo, ali još uvijek sam se sjećala razočaranja i prolivenih suza.

Bez obzira na to što između Karle i Andreja nije bilo ničeg, čuvala sam njezinu tajnu. Sve dok mi jednoga dana nije izletjelo pred Sonjom da se Karli sviđa Andrej. Znam da to nisam smjela reći, obećala sam Karli. Ali Sonja i ja bile smo najbolje prijateljice, a osim toga, ona je toga dana bila prilično bijesna na Karlu. Profesor iz biologije ih je zajedno ispitivao. Sonja, naravno, nije ni otvorila knjigu, a Karla, umjesto da joj pokuša pomoći ili šapnuti, samo je razmišljala kako da se što više istakne svojim znanjem. Sonja mi se odmah nakon završetka sata požalila na nju.

- Zbog te koze sam dobila jedinicu! - bijesno je rekla. - Ta štreberica samo bulji u knjige, ne zna ni za što drugo u životu!

- Pa i nije baš tako - izlanula sam se - sigurna sam da bi rado sve svoje knjige zamijenila za samo jedan njegov pogled.

- Čiji pogled? - upitala me moja prijateljica raširivši oči.

- Pa Andrejev. Ludo je zaljubljena u njega.

- Zbilja?

Odmah sam požalila što nisam držala jezik za zubima. Dala sam riječ da to nikome neću reći. Ali, na kraju krajeva, to nije bila nikakva tragedija, zar ne? Sonja nije bila tračerica i znala sam da će to ostati između nas tri.

Neko vrijeme moja prijateljica uopće nije komentirala tu ljubavnu priču. Sve dok joj jednog nedjeljnog popodneva, dok smo sjedile u mojoj sobi, nje na pamet pala luda ideja.

- Mogle bismo se malo našaliti s Karlom. Da je malo spustimo na zemlju…

- A kako to misliš izvesti?

- Pa, Andrej će dobiti ljubavno pismo s njezinim potpisom - vragolasto se nasmijala.

Zapravo, tog smo se popodneva obje ludo zabavljale pišući pismo. Sonja ga je pisala na kompjutoru, ali sadržaj smo zajedno smislile.

"Možda ne izgledam tako, ali zapravo sam vrlo sramežljiv", napisale smo u pismu, gušeći se od smijeha, "i zato ti se dosad nisam usudio priznati da mi se jako sviđaš. Svakoga dana ti pokušavam prići, ali ponestane mi hrabrosti čim ugledam tvoje prekrasne plave oči… Imam li ikakve šanse kod tebe?"

- Nisam znala da si tako romantična! - vrištala sam od smijeha dok je Sonja pisala.

- Nisam ja, to su Andrejeve riječi! - cerekala se ona.

Karla je zaista imala prekrasne oči i da je malo više pažnje posvećivala svom izgledu, mogla je biti vrlo zgodna. Isprintale smo pismo, stavile ga u omotnicu i idućeg dana, kad je učionica bila prazan, umetnule ga u Karlinu knjigu iz povijesti. No povijest je bila tek posljednji sat. Prvi put u životu s nestrpljenjem smo iščekivale taj inače mrski predmet.

- Otvorite knjigu na stranici trideset - rekla je profesorica na početku sata. - Karla, sjećaš li se gdje smo prošli put stali?

Karla je samouvjereno kimnula. Naravno da je štreberica vrlo dobro znala gdje smo stali. Kad je otvorila knjigu i ugledala pismo, razrogačila je oči. Sonja i ja smo se pogledale i jedva se suzdržale da ne prasnemo u smijeh. Tko zna što je sve Karli prolazilo glavom dok je s profesoricom razgovarala o prošloj lekciji!

Kad je zazvonilo, izletjela je iz razreda, izgarajući od znatiželje da vidi što piše u pismu. Kad se idućeg jutra pojavila u školi, izgledala je poput druge osobe. Smiješak joj nije silazio s lica, a pogled joj je bio sanjarski. Čak se i sramežljivo nasmiješila Andreju, koji je djelovao vrlo iznenađen. Nije imao pojma o čemu se radi! Zatim je otišla sjesti na svoje mjesto. Ali svako malo bi ga pogledavala. Sonja i ja smo u zadnjoj klupi umirale od smijeha. Ipak sam se u jednom trenutku zapitala kako će se sve to završiti. Zbilja je izgledalo kao da Karla nimalo ne sumnja da je Andrej napisao to pismo. Kad sam je vidjela kako mu je prišla za vrijeme velikog odmora, počela sam se brinuti.

- Što ćemo sada? - upitala sam Sonju.

- Nemam pojma - odgovorila je i slegnula ramenima.

Odgovor smo, nažalost, dobile ispred škole, kad smo svi izišli. Moja mama nikad nije dolazila po mene, ali toga je dana bila na informacijama i odlučila me pričekati. Zajedno sa Sonjom zaputila sam se prema njezinu autu. U međuvremenu je do mene dotrčala Karla. Bila je izvan sebe, crvena od bijesa i lica oblivenog suzama.

- To si bila ti! Samo si ti znala za to! - napala me.

Bila sam potpuno zbunjena njezinom reakcijom. A najviše od svega tugom koja joj se vidjela u očima. Tek sam u tom trenutku shvatila da smo se Sonja i ja baš ružno našalile s njom. Svejedno sam i dalje to poricala, dok me mama zbunjeno promatrala držeći otvorena vrata auta. Karla je pogledavala čas mene, čas Sonju i u trenu je sve povezala.

- To je vaše zajedničko maslo! Kako ste mogle biti tako zle?

Iz njezinih sam optužbi uspjela shvatiti da je pod velikim odmorom prišla Andreju i sramežljivo mu pokazala pismo. On, naravno, nije imao blage veze o čemu to ona priča. Tek u tom trenutku, dok je Karla opisivala tu scenu, zapitala sam se kako bih se ja osjećala na njezinu mjestu. Užasno, vjerojatno bih promijenila školu! Karla je zatim posramljena i sva u suzama odjurila kući. Sonja se također pokupila doma. Ja sam ušla s mamom u auto i ona mi je održala bukvicu.

- Žao mi je - bilo je sve što sam rekla. I to sam zaista i mislila.

Osjećala sam se baš jadno. Svojim lažnim ljubavnim pismom narugala sam se svojoj nesretno zaljubljenoj prijateljici iz razreda.

Kako je sve završilo? Moji su me zaista kaznili. Zabranili su mi da koristim mobitel. Istina, ne petsto godina, nego mjesec dana. Karla nas je tek nedavno, nakon više od mjesec dana, ponovno počela pozdravljati. Imala je potpuno pravo, zbilja smo joj gadno smjestile. No cijela ta priča imala je i svoju pozitivnu stranu. Andrej je Karli, koja je nakon svega od srama bježala od njega, nekoliko dana kasnije prišao i sav crven u licu priznao:

- Zapravo sam ti ja i mogao napisati takvo pismo. I ti se meni sviđaš.

Tako je ispalo da je svako zlo za neko dobro. Ali od toga se ne osjećam ništa bolje jer sam izigrala prijateljičino povjerenje. Strašno mi je drago što su Andrej i Karla završili zajedno. I nadam se da ćemo Karla i ja ponovno biti prijateljice.