ISTINITA PRIČA: 'Nadala sam se romantičnom susretu, a zatekla ga s konobaricom! Živjeli su u našem stanu!'

Ozrenov je mobitel bio isključen pa sam, čim sam došla s puta, nazvala njegovu majku. Nije bila sretna što me čuje i jedva je izgovorila da još nije sve stvari prenio u njezin stan. Mislila sam da Ozren odugovlači s preseljenjem, a s obzirom na sebičnost njegove majke bilo mi je jasno i zašto.

Ništa ne sluteći, odvezla sam se do zgrade u kojoj smo donedavno zajedno živjeli. Njegov je stan bio u visokom prizemlju i razveselila sam se kad sam vidjela svjetlo. Doma je, još koji trenutak i opet ću biti u njegovu zagrljaju, sretno sam pomislila. Parkirala sam na pločniku, izišla iz auta, popela se na stepenice i provirila u naš dnevni boravak. Koje li greške!

Ozren, njegov šestogodišnji sin Dean i mlada konobarica koja je odnedavno radila u njegovu restoranu sjedili su na trosjedu. Mislim da se zvala Vlatka. Dječak joj je položio glavu u krilo i djelovali su sretno.

Obuzeo me bijes. Grozničavo sam razmišljala što mi je činiti. Nije me bilo samo nekoliko mjeseci, a ova je djevojka iskoristila priliku i zauzela moje mjesto. Sjedi, po kosi miluje Deana i smješka se Ozrenu kao da joj to mjesto oduvijek pripada.

Ozren više nije trebao biti u tom stanu. Rekao je da će se preseliti majci i tim smo novcem trebali kupiti naš stan na moru. I s bratom se već dogovorio da mu prepusti svoju polovicu restorana, a ovaj ga isplati.

U manjem primorskom gradiću koji nas je oboje oduševio Ozren i ja planirali smo početi novi život. Obećao me i posjetiti, no nije to napravio. Kad smo se čuli, govorio je da mu treba više vremena nego što je planirao. Žalio se da mu brat radi probleme oko isplate i zamolio da budem strpljiva.

I bila sam, no scena koju sam vidjela kad sam se nenajavljena vratila prelila je čašu mog strpljenja. Prošla su samo tri mjeseca od našeg posljednjeg susreta i silno mi je nedostajao. Uzela sam tjedan dana godišnjeg odmora i vjerovala da ću ga iznenaditi. Umjesto njega, iznenadila sam sebe. Nadala sam se romantičnom susretu, a zatekla ga s njegovom konobaricom.

Možda bi sve bilo u redu da nismo bili toliko razdvojeni, pomislila sam. Potpuno slomljena, okrenula sam se i otišla svojim roditeljima.

Mama je moju djevojačku sobu već pretvorila u salon u kojem je šivala, a krevet na kojemu sam godinama spavala odnijela u potkrovlje. Bilo je prilično hladno jer se u kući nisu grijale sve prostorije. Osim toga, nisu me ni očekivali.

Mama je odmah vidjela da nešto nije u redu, no bila sam previše shrvana za razgovor. Svukla sam se i legla u krevet. S dva popluna prekrila sam i glavu nadajući se da ću se tako ugrijati. I baš kad sam utonula u prvi san, zazvonio je moj mobitel. Bio je to Ozren.

- Mama mi je rekla da si stigla. Zašto mi se nisi javila? - zvučao je uvrijeđeno.

- Kako ti je sada kad ponovo živiš s majkom? - upitala sam umjesto odgovora.

- Odlično, uživam u njezinoj hrani. I večeras sam se dobro najeo - spremno je odgovorio.

- Zašto lažeš? Razgovarala sam s njom i rekla mi je da se još nisi preselio. Osim toga, bila sam pred zgradom i sve vidjela. Živiš s konobaricom u našem stanu! - pobjesnila sam.

Umjesto da se brani ili barem pokuša nešto slagati, Ozren je šutio.

- Kako mi možeš lagati da živiš s majkom? - urlala sam.

S druge strane i dalje tišina. Nakon nekoliko trenutaka Ozren je ipak progovorio.

- Marijana, između Vlatke i mene nema ničega. Pomaže mi u kući, čuva Deana i to je sve. A ja sam doista večeras bio kod majke. Uostalom, kako bih inače znao da si je zvala? - ton mu je bio jako ozbiljan.

- A što je sa stanom? Zašto si tamo, a ne, kako me uvjeravaš, kod majke?

- Sve sam ti rekao. Bio sam uvjeren da ću stan lako prodati. Ni slutio nisam da će mi rođeni brat raditi probleme, no sve se zakompliciralo. Teško je bilo što danas prodati, a stan ne dam u bescjenje. Uza sve to, i mama svaki put poludi kad samo spomenem da odlazim s Deanom. Eto, zato se još nisam preselio. Odlazim svaki dan tamo i ono malo što razgovaramo prisjedne mi. Ne mogu zamisliti da je po cijele dane moram slušati.

Sad sam ja šutjela jer njegove probleme više nisam mogla pratiti.

- Želim te vidjeti, znaš koliko te volim - rekao je.

Grlo mi se stegnulo. Trudila sam se šutjeti jer sam znala da bi sav bijes izišao iz mene. Osim toga, zatekla sam ga s drugom i ponos mi nije dopuštao da mu pokažem koliko ga volim.

- Što će biti s našim planovima? Uvjeravao si me da je pitanje dana kada ćemo biti zajedno - trudila sam se zvučati ravnodušno.

- A tko je rekao da su se promijenili? Nadao sam se, no očito ne ide sve kako smo zamislili. Sumnjam da je majka nagovorila brata da me ne isplati. Možda misli da će tako zadržati Deana pokraj sebe - na trenutak je zastao.

I opet šutnja, a onda je Ozren ozbiljno upitao:

- Mogu li doći k tebi?

Pristala sam usprkos tome što sam bila sigurna da ću još večeras prekinuti s njim. Osjetila sam grč u želucu kad sam se sjetila njih troje kako sjede na trosjedu i smiju se. Nikad mi se nije sviđalo što je Ozren dokasna ostajao na poslu. Sad znam i zašto. S konobaricom Vlatkom očito je bio u prisnim odnosima.

Upoznali smo se baš u tom restoranu koji je vodio s bratom. Javila sam se na oglas, a kad sam ušla, pred sobom sam ugledala najzgodnijeg muškarca na svijetu. Visok, vitak i lijepo građen, ne može imati više od trideset godina, pomislila sam tada. I on je mene odmjeravao od glave do pete. Kad smo sjeli za stol, jedno s drugog nismo mogli skinuti pogled, među nama se osjećala fatalna privlačnost.

Nije vrijeme za flert, ovdje si zbog posla, opomenula sam samu sebe. Taj privlačni muškarac je, čini se, mislio drukčije. Gutao me pogledom, a razgovor o poslu uopće ga nije zanimao. Kasnije nam se pridružio i njegov brat, koji je bio zadužen za osoblje. Ozren i ja nismo prestali čavrljati, a njegov brat nije pokazao nikakvo zanimanje da me zaposli.

Odmah mi je rekao da trebaju osoblje s iskustvom, koje ja nisam imala. Tada sam bila neutješna, no danas mi je to smiješno. Da su me kojim slučajem primili, ne bih se mjesec dana kasnije zaposlila u trgovini ženskom odjećom, a baš tamo sam kasnije napredovala i postala voditeljica smjene.

Samo jedan dan nakon tog razgovora na moju je kućnu adresu stigao buket cvijeća. U njemu je bila i poruka s pozivom na večeru. Od Ozrena, dakako. Usprkos odbijenici, njegovu sam bratu ostavila podatke, a Ozren se nije ustručavao potražiti ih. Prvi put u životu netko me je tako iznenadio. Jedva sam dočekala večeru i dugo se uređivala. Sve je bilo kao u snu. Nakon toga smo se redovito nalazili, dugo razgovarali o snovima i planovima.

Tri mjeseca kasnije upoznao me sa svojim sinom. Dean je za svoje godine bio zrelo dijete. Pametan dječak s kojim je lako bilo naći zajednički jezik. Brzo smo se sprijateljili, a naše sastanke u troje pamtim kao predivne. Većinu slobodnog vremena provodila sam u njihovu stanu i na njegov prijedlog tamo se i uselila.

Jednog vikenda nas troje smo, poput prave obitelji, otišli na more. Uživala sam u svakom trenutku, u dugim šetnjama uz more, u zvuku naših koraka po uskim, kamenim ulicama. I Ozren se, priznao je, osjećao tako. Zato smo i odlučili ostatak života provesti u tom mirnom primorskom mjestu.

Povod našim planovima bila je i prilika koja se baš tog vikenda ukazala. Upoznali smo vlasnika nekoliko trgovina, koji je tražio šeficu u jednom od dućana. Žalio se kako svi odlaze iz grada jer mladi u njemu ne vide budućnost. Željni su izazova, društvenog života, svega što u manjim mjestima ne postoji.

Ozren i ja htjeli smo baš suprotno, pobjeći iz gradske vreve i u mirnom mjestu odgajati Deana i našu djecu.

Odmah sam prihvatila ponudu, što je iznenadilo i mog zaručnika. Bio je zatečen brzinom kojom sve sve događalo i predložio je da još jednom dobro razmislimo o svemu. Ja sam pak smatrala da nemamo o čemu razmišljati kad nam se kao na dlanu ponudilo ostvarenje naših snova.

Trebala sam što prije početi raditi. Dala sam otkaz i odselila se. Unajmila sam veći stan u koji su se Ozren i Dean trebali doseliti čim proda stan i dobije novac od brata. Nitko nije slutio da umjesto sreće slijede problemi.

Moji su se roditelji radovali što nam sve ide po planu, iako im se Ozren od početka nije svidio. U njihovim očima on je bio iskusan muškarac, desetak godina stariji od mene, a imao je i dijete iz prvog braka.

Njegova bivša supruga nije posjećivala sina, što moja majka nije mogla razumjeti. Stalno je govorila da s njim nešto nije u redu kad se takvom oženio. Jednom prilikom me i uvrijedila jer je u ljutnji rekla da je naša veza samo nastavak veze s bivšom.

- Tko zna zašto ga je ostavila? I što se među njima događalo kad ne posjećuje sina? Koja bi to majka napravila? Možda nešto s njim nije u redu, a pripazi da se to i tebi ne dogodi.

- Koliko sam ti puta rekla da Vjeru obitelj nije zanimala. Dean je toj ženi bio samo sredstvo kojim je Ozrena htjela vezati uza se - ponovila sam po ne znam koji put.

- To je njegova verzija priče. Zašto je ne potražiš i ne poslušaš što ona ima reći? Možda bi se iznenadila - mama je bila uporna.

- Jer mu vjerujem!

- Sve bi bilo jednostavnije da si našla slobodnog muškarca svojih godina! Ozren je ionako previše zaokupljen novcem, taj nikad neće imati vremena za tebe - prigovorila je.

- Mama, on radi i za mene. Plaća sve naše račune, a moja plaća ostaje samo za mene. Ne dopušta da sudjelujem u kućanskim troškovima - odgovorila sam.

- I zato toliko vremena provodi u restoranu, uvijek okružen mladim konobaricama? - ironično je dodala.

- Ne trebaš se brinuti, sigurna sam u njegovu ljubav - umirila sam je.

I zaista sam mu vjerovala. Ali nakon ovog što sam večeras vidjela, doista se pitam tko je svih ovih mjeseci bio u pravu: majka ili ja?

Ozren je vrlo brzo došao u kuću mojih roditelja. Iako sam se pripremila na svađu s njim, u trenutku kad me zagrlio i strastveno poljubio, zaboravila sam na ljutnju.

- Nije sve tako kako izgleda! - umirio me.

Na rastanku mi je obećao da me već sutra vodi na romantičnu večeru. Očekivala sam njegov poziv, no nije se javio. Zato sam ja zvala njega, ali mobitel mu je bio stalno isključen. Javio se tek sutra, ispričao se i pozvao na večeru. Kad sam sjela za njegov stol, obasuo me komplimentima pa nisam imala srca prigovarati što me sinoć zanemario.

Zamolio je konobara da nam spremi hranu koja nam je ostala, a kad je spazio upitnik u mojim očima, objasnio je:

- Tako Vlatka sutra neće morati kuhati!

Šokirale su me njegove riječi, a po izrazu mog lica i on je shvatio da to nije smio reći. Srećom, brzo sam se pribrala.

- Ona ti kuha? - ravnodušno sam upitala.

- Došli smo ovamo da ti sve objasnim. Vlatka živi s nama. Sprema stan, čuva Deana i kuha.

- Šališ se? - promucala sam.

Odmahnuo je glavom i otpio gutljaj vina.

- Bili smo prisiljeni otpustiti neke ljude, a onima koji su ostali smanjiti plaće. Zato Vlatka sada pola radnog vremena radi u restoranu, a drugu polovicu kod mene doma. I meni i njoj to odgovara.

- Nisi li trebao sve prodati i živjeti sa mnom na moru? Nisam li se zato odselila? Kako je došlo do ove apsurdne situacije?

- Doselila se k meni privremeno, tako ne mora plaćati najamninu za stan! Ponovit ću ti, smanjili smo joj plaću i svoj stari stan više nije mogla plaćati - odgovorio je.

Zgužvala sam salvetu i spustila je pored netaknutog kolača. Bilo mi je žao što nisam naručila još jednu čašu vina da ga njome zalijem. Konobar se vratio noseći zapakiranu hranu, a ja sam ustala i izišla iz restorana. Ozren se požurio za mnom. Pokušao me zagrliti, a ja sam ga grubo odgurnula.

- Želiš li da sada odemo kući i da čuješ istinu iz njezinih usta? - upitao je.

- Ne pada mi na pamet tako se ponižavati. Misliš da ću joj dati zadovoljštinu? Dopustiti da uokolo priča, likuje nad mojom ljubomorom? - ljutito sam odgovorila.

- Ako te sutra odvedem na večeru k mojoj mami, hoćeš li mi vjerovati da nemam ništa s Vlatkom? Znaš i sama da bi majka jedva dočekala da se raziđemo. Da postoji nešto između Vlatke i mene, majka bi ti prva rekla - bio je uporan.

Nisam mu odgovorila. Sljedeće večeri Ozren je doista pozvonio na moja vrata i odveo me k svojoj majci. Moja buduća svekrva prostrijelila me pogledom tako da sam se sledila. Ni cvijeće koje sam joj donijela nije pomoglo da smekša svoj ubojiti pogled. Krivila me jer se zbog mene njezin sin i unuk sele u drugi grad. Atmosfera je bila toliko hladna da sam jedva čekala da odem kući.

Puna dvojbi i crnih slutnji, sutradan sam besciljno lutala gradom. Nisam znala što misliti o ovom trokutu, kako se postaviti. I u toj šetnji naletjela sam baš na nesuđenu svekrvu. Nesigurno sam je pozdravila, a ona mi je pogledom pokazala da sam posljednja osoba koju želi vidjeti. Ipak mi je odzdravila, uhvatila me pod ruku i prisilila da sjednemo na klupu.

- Ne bi smjela biti tako naivna, Marijana. Zar ne vidiš koliko se toga među vama promijenilo? - šokirala me.

Bila sam potpuno zatečena, nisam znala o čemu priča, a ona je iskoristila trenutak moje zbunjenosti i slatko se nasmijala.

- Ozren i Vlatka su zaručeni. Vole se, a on ne zna kako bi ti to rekao. Zna da bi patila ako ti prizna istinu. Nadao se da ćeš sama otići kad zbrojiš dva i dva. I ja sam mislila da imaš barem malo dostojanstva. Trebala bi znati kad je vrijeme da se povučeš - rekla je i otišla bez pozdrava.

Ostala sam kao ukopana sjediti na toj klupi. Cijelo tijelo mi je drhtalo i trebalo mi je pola sata da nesigurno stanem na noge. Mislila sam da ću se od šoka onesvijestiti. Poželjela sam nazvati Ozrena i upitati ga je li to istina, no predomislila sam se.

Žena je bila u pravu, preostalo mi je samo da se dostojanstveno povučem. No srce je lupalo kao ludo, kao da se svom snagom bunilo protiv te ideje. Zato sam pribjegla lukavstvu. Odlučila sam se 'slučajno' sresti s Ozrenom i razgovarati s njim oči u oči. Po izrazu njegova lica, nadala sam se, shvatit ću tko govori istinu.

Pola sata kasnije parkirala sam nedaleko od restorana i čekala. Kad ga ugledam, mislila sam, izaći ću iz auta i odglumiti slučajni susret.

No umjesto Ozrena ugledala sam Vlatku i izjurila iz auta kao opečena. Izbliza je bila još ljepša. Kad smo se gotovo sudarile na vratima restorana, zastala je i nasmijala se.

- Izgledaš nervozno, sigurno si tu radi posla - veselo je rekla.

- Ja sam Marijana - odgovorila sam i mrko je gledala.

Bacila sam pogled na njezinu ruku i ugledala zaručnički prsten. To me je tek izbacilo iz takta.

- Vratila sam se, a tebi je bolje da mi se makneš s puta - siktala sam.

Po njezinu zbunjenom pogledu shvatila sam da ta djevojka nema pojma tko sam. Doduše, nas dvije se nikad nismo ni upoznale, ali bila sam uvjerena da svi u restoranu znaju da je Ozren zaručen. Osjetila sam slabost, zavrtjelo mi se u glavi, a ona me uhvatila pod ruku i uvela u restoran. Ozren je bio šokiran kad nas je ugledao zajedno, a Vlatka je rekla da mi treba čaša vode.

- Tvoja majka mi je rekla da ćete se vjenčati - odmah sam istresla iz sebe.

- Marijana, i sama znaš da će moja majka učiniti sve kako se ne bi odvojila od unuka. Ne miri se s time da se Dean i ja odselimo i spremna je na sve da spriječi naše planove - mirno je odgovorio.

- Vidjela sam prsten na njezinoj ruci.

- Zar bi ga trebala skrivati? Pa Vlatka je zaručena!

- Zašto onda živi s tobom?

- Jer joj treba novac. Zaručnik joj je ostao bez posla i uskoro se zajedno sele u Njemačku. No nemaju ni za autobusnu kartu, a kamoli za najam stana dok tamo ne nađu posao. I zato štede svaku kunu - objašnjavao mi je.

- Pa je onda najbolje da ona živi s tobom, a njezin zaručnik možda s nekom drugom? Kakva je to suluda priča? Zar misliš da sam toliko naivna?

- Po stoti put ti ponavljam, Vlatka čuva Deana i brine o kući dok sam ja na poslu, a navečer smo rijetko sami. Njezin zaručnik je gotovo svaku večer s nama - pokušao me umiriti, no nisam mu vjerovala.

- Što je sa zakazanim vjenčanjem? Tko se kime ženi?

- Vlatka se udaje, ali ne za mene, nego za Beru. Mi smo prijatelji, a ja ću joj biti kum.

- Zašto onda tvoja majka govori da se volite?

- Tebe volim, ne nju. Ali u ovakvim mi situacijama smeta tvoje nepovjerenje. Zašto vjeruješ mami, za koju znaš da nas ne podržava, a ne meni?

- Kako Vlatka ne zna tko sam? Svaki zaljubljeni muškarac rado priča o svojoj djevojci. Svaki osim tebe - nisam se dala zbuniti.

- Jer je u problemima preko glave i zapravo nije u redu da joj tako očajnoj govorim o svojoj sreći. Marijana, moraš mi vjerovati. Vlatka i Dean se odlično slažu, a ja sam miran kad znam da je moj sin u sigurnim rukama. I tu je cijeloj priči kraj. Nema ničeg drugog.

Uhvatila sam njezin iskren i zabrinut pogled i shvatila da sam pogriješila. Da nešto postoji među njima, i ona bi se borila za njega. Barem bi pokušala. Zatvorila sam oči i šapnula.

- Sigurno misliš da sam veća vještica od tvoje mame.

Ozren je ustao, zagrlio me i nježno poljubio.

- Kako možeš vjerovati bilo kome više nego meni? - upitao je.

- Valjda mi se od silnog straha da ću te izgubiti pomračilo pred očima - priznala sam.

U restoran je u tom trenutku ušao neki mladić, a Vlatka mu se bacila u zagrljaj. Bio je to Bero i doista su djelovali zaljubljeno.

- Vjeruješ li mi sada?

Oklijevala sam s odgovorom. Duboko u sebi željela sam mu vjerovati, no pri pomisli da će ponovno biti u istom stanu s Vlatkom srce mi se stegnulo. No Bero i Vlatka, vidjelo se, bili su zaljubljeni preko ušiju i to me malo umirilo.

- Zašto mi odmah nisi rekao što se događa?

- Jer sam slutio kako ćeš reagirati - priznao je i nježno me uhvatio za ruku.

Nekoliko smo trenutaka šutjeli i gledali u stol, a onda je Ozren ne puštajući moju ruku kleknuo.

- Čekao sam da se Dean i ja doselimo na more, no očito je baš sada pravo vrijeme da to učinim - rekao je i stavio zaručnički prsten na moju ruku.

Od tada je prošlo godinu dana. Njegova majka ni jednom nas nije posjetila, no Dean, Ozren i ja za to ne marimo. Ni na svadbu nam nije došla. Moj suprug tek ponekad odvede sina baki na vikend i uvijek se buni zašto su njihovi susreti tako kratki.

Ozren joj i ne pokušava objasniti da Dean ne želi praznike provoditi s njom, da je sretan u našoj maloj obitelji i s novim prijateljima koje je ovdje stekao. Stan smo ipak uspjeli prodati, a i Ozrenov je brat popustio i isplatio ga. Skupili smo dovoljno novca za vlastiti stan na moru u kojem sretni očekujemo rođenje našeg prvog djeteta.