ISTINITA PRIČA: 'Neprestanim zanovijetanjem zbog svake sitnice otjerala sam supruga u grob!'

- Posljednje što želim jest ići na svadbu tvoje rođakinje Gabrijele - bijesno sam se usprotivila. - Tamo će siguno biti tvoja majka, sestra... svi tvoji rođaci. A oni me svi redom mrze, to dobro znaš - bacila sam lonac na štednjak i okrenula se prema Mirku koji me gledao bez riječi.

Imam težak karakter i cijelog života nisam uspijevala pronaći zajednički jezik ni s kim, uključujući i svog supruga. Bilo mi je žao zbog toga, no i dalje je ostajala nepromijenjena činjenica da nisam željela ići na tu svadbu i družiti se s njegovom rodbinom.

- Dakle, ti želiš ići - nastavila sam zaključivši prema njegovoj šutnji da je odgovor na moje pitanje pozitivan.

- Gabrijela i ja smo odrasli zajedno - odgovorio je smireno. - Ne mogu to izbjeći, povrijedio bih je. Ako baš ne želiš ići, nemoj, ja ću otići sam.

Bilo bi to prvi put da je Mirko učinio nešto po svom, bez obzira na to slažem li se ja s tim ili ne, i to me pomalo plašilo.

- Dobro - predala sam se duboko uzdahnuvši. - Ići ću s tobom.

Naravno, potrudila sam se da mu ta moja odluka prisjedne i idućih nekoliko tjedana postala sam još nepodnošljivija. Odbila sam pomoći Mirku u odabiru poklona za mladence i neprekidno sam ga podsjećala na to da mi je mučno pri pomisli na njegovu rodbinu i da idem na svadbu samo zato da njemu učinim uslugu.

A na sam dan vjenčanja prigovarala sam čak i zbog divnog sunčanog vremena. Naime, kad smo se Mirko i ja vjenčali, bio je tmuran, kišan dan pa sam bila bijesna što je Gabrijela imala više sreće od mene.

Od naše kuće do mjesta vjenčanja trebalo nam je gotovo sat vožnje tijekom kojih sam postajala sve nervoznija zbog dana koji je bio pred nama. A onog trenutka kad smo izišli iz auta i kad sam vidjela Mirkovu obitelj, uhvatio me napadaj bijesa.

Samo neka mi netko kaže jednu krivu riječ ili dobaci neki komentar, spremna sam ga udariti, rekla sam sama sebi ispunjena gorčinom. Znala sam dobro da će svi odmah početi došaptavati jedni drugima komentare poput: Evo, stigao je Mirko s tom svojom vješticom, jadan on s takvom suprugom.

Za cijelog obreda razmišljala sam samo o tome što među sobom govorkaju o nama, a kasnije, kad je počela svečana svadbena večera, držala sam se po strani od svih i popila nekoliko čašica žestokog pića kako bih se smirila i skratila si vrijeme. Povremeno bih pogledala prema Mirku koji je i sam već bio pomalo pripit. Nikada ga prije nisam vidjela da se tako dobro zabavlja i to me dodatno razljutilo.

Smetalo mi je ne samo to što je gotovo potpuno zaboravio na mene, nego i to što sam mu zavidjela. Ustvari, duboko u sebi i ja sam priželjkivala da se mogu opustiti i da budem prihvaćena... Na žalost, nikome nisam bila simpatična, ne samo među Mirkovim prijateljima i rođacima nego u bilo kojem društvu u kojem bih se našla.

Otkad sam znala za sebe, moj nagao temperament udaljavao me od ljudi. Samo je Mirko shvatio koliko sam zapravo osjetljiva ispod te grube fasade, a ja sam mu to uzvrćala beskrajnim scenama i svađama zbog svake sitnice...

Dugo sam sjedila sama u uglu dvorane i, gledajući Mirka kako pleše, smije se i brblja s ostalima, postajala sve razdraženija. Kako će to prokomentirati njegova obitelj? Vjerojatno će zaključiti da mu je alkohol dao hrabrost da se izmakne strogoj kontroli svoje supruge rospije i da će sutradan, kad budemo sami kod kuće, ispaštati i odrađivati tko zna kakve kazne i pokore.

Već posve obuzeta bijesom, ustala sam i nesigurnim korakom krenula prema ženskom toaletu kako bih se malo osvježila. I upravo sam tamo čula komentare dviju Gabrijelinih sestara koje nisu primijetile da sam ušla prije njih.

- Ta misli da je iznad svih nas i ne želi ni s kim komunicirati... Kako ne shvaća da joj se svi smiju... Jadan Mirko, tko zna kakav užasan život ima uz takvu suprugu...

Od šoka sam gotovo ostala bez daha. Dakle, ipak sam bila u pravu kad sam govorila da nas ogovaraju i da me svi mrze... To je bilo više nego dovoljno, nisam više željela ostati ni minutu među tim ljudima.

Izašla sam iz toaleta crvena u licu i otišla potražiti Mirka.

- Vrijeme je da krenemo kući - naredila sam mu. - Hajde, požuri se. S obzirom na to da si ti pijan kao letva, ja ću voziti.

- I ti si previše popila, Lucija - upozorio me. - Tihomir mi je rekao da, ako želimo, možemo prespavati kod njega...

- Ne dolazi u obzir - odrezala sam.

Nakon toga sam odmarširala iz dvorane ne obraćajući pažnju na poglede neodobravanja koje sam osjećala. Bila sam uvjerena da će moj suprug krenuti za mnom poput psića. Sjela sam u auto i pričekala nekoliko minuta goreći od nestrpljivosti da što prije odemo, a tada se kraj prozora pojavio Mirko.

- Daj, Lucija - rekao je molećivim glasom - nemoj se ljutiti. Uvijek si ljuta... Zar se ne možeš barem ponekad opustiti? Zašto uvijek moraš sve pokvariti?

- Svi mi se izruguju - odvratila sam sa suzama u očima.

- Vjerujem da je tako jer sve odmjeravaš i gledaš svisoka. Smatraš se superiornom, naravno da takva nikome nisi simpatična...

- Pa meni su ta pijenčevanja i razularene svadbene zabave odvratni. Brak je ozbiljna stvar, a ne šala.

- Ali vjenčanje je sretan događaj, zar ne misliš tako? Slušaj, Lucija, želim podijeliti veselje sa svojom rođakinjom i zato ću se vratiti, a tebi savjetujem da mi se pridružiš. Inače ćeš dokazati da su u pravu kad kažu da si bahata i ohola.

Naravno, nije mi padalo na pamet da se vratim u taj restoran, među ljude koji su me prezirali i ismijavali. Stoga sam upalila motor i odjurila, ostavljajući supruga iza sebe na parkiralištu. U retrovizoru sam vidjela da je ostao nepomično stajati gledajući za mnom u nevjerici.

- Je li moguće da se ta budala još nije vratila kući? - glasno sam rekla te noći kad sam se odjednom probudila oko četiri sata ujutro.

No, nisam bila zabrinuta, već samo ljuta. Ustala sam i skuhala čaj kako bih se malo smirila, a zatim sam ponovno zaspala.

Sutradan oko podneva od moga supruga još uvijek nije bilo ni traga ni glasa. Nije se vratio, a mobitel mu je bio isključen. Zaista me ovaj put odlučio ozbiljno naljutiti! Ali ako je mislio da ću telefonirati njegovu rođaku Tihomiru kako bih pitala za njega i tako im dati još materijala da mi se podsmijehuju, jako se varao!

Ipak, budući da se do dva sata poslijepodne još uvijek nije vratio niti javio, nije mi preostalo drugo nego da ipak nazovem Tihomira. Sad sam se već počela brinuti.

No, upravo u trenutku kad sam posegnula za slušalicom, zazvonio je telefon. Čim mi se s druge strane linije predstavio službenik prometne policije, sav moj bijes je ispario i obuzeo me paničan strah.

- Žao mi je, gospođo, ali moram vas obavijestiti da se dogodila prometna nesreća - rekao je policijski službenik.

To su ujedno jedine riječi kojih se sjećam jer sam odmah nakon toga izgubila svijest, a kad sam počela dolaziti k sebi, već su zvonili na vrata. Od tog trenutka nadalje u mojoj glavi je samo magla: jedan od policajaca nagnut nada mnom, ja u policijskim kolima, netko je vikao, možda sam to bila ja... zatim dizalo u bolnici...

Mirko je bio mrtav. To je užasna istina: pregazio ga je automobil koji je vozio netko bez prometne dozvole... to se dogodilo dok je prelazio cestu na putu prema Tihomirovoj kući. Nije bio daleko od restorana u kojem je bila svadbena proslava. Budući da su svi auti bili popunjeni kad je zabava završila, a ja sam otišla kući našim autom, Mirko je odlučio prošetati do Tihomirove kuće kako bi udahnuo malo zraka i razbistrio glavu. I tako je poginuo...

Bila sam slomljena, nesposobna za bilo kakvu reakciju na taj stravičan događaj koji se dogodio isključivo mojom krivnjom. Nekoliko dana kasnije, na pogrebu, jedva da sam uopće bila svjesna koji je dan i što se događa oko mene dok sam gledala kako preda mnom spuštaju lijes u raku.

Je li moguće da se to dogodilo? Da se nad mene nadvio takav taman oblak? Zar sam zaista zaslužila takvu nesreću? Zar me Mirko zaista zauvijek napustio?

Nakon pogreba moji roditelji, koji su bili rastavljeni, pokušavali su me utješiti, a kad su vidjeli da ništa ne pomaže i da nije dobro da budem sama, odveli su me k mami. No, ja jedva da sam i shvaćala kamo idemo. Bila sam poput vreće kamenja - teška, nepokretna, beživotna.

Mjesec dana kasnije još sam uvijek bila kod nje, otupjela i još izgubljenija nego prije. Stigla je zima, listovi na drveću pred prozorom moje djevojačke sobe davno su otpali, a gole grane i tmurno nebo bili su nalik na odraz moje duše. U međuvremenu, moj se otac pobrinuo da se proda kuća u kojoj smo Mirko i ja živjeli te da obavijesti moje poslodavce u kakvu se stanju nalazim, što je potkrijepio liječničkom potvrdom o tome da sam zbog psihičkog stanja privremeno nesposobna za rad.

U mojoj glavi kao da je zavladala trajna magla koja je sprečavala da se sjetim bilo kojeg detalja vezanog uz Gabrijelinu svadbu.

Liječnik kojem su me odveli roditelji počeo mi je postupno smanjivati dozu lijekova za smirenje, sve dok ih nisam potpuno prestala uzimati. Poticao me na sve moguće načine da se pokušam vratiti u normalan život, no bezuspješno, jer sam duboko u sebi znala da se nikad neću moći osloboditi krivnje za ono što se dogodilo i nitko me nije mogao uvjeriti da nisam odgovorna. Uostalom, nitko nije mogao znati kako sam bila nemoguća i zagorčavala život svom suprugu i prije strašne nesreće. Tata mi je čak platio vrlo skupu terapiju kod privatnog psihijatra, no ni to nije pomoglo.

Moj je život završio, nitko me više nije volio niti će me ikad voljeti, nitko me više neće držati za ruku... Samo je Mirko imao dovoljno veliko srce da voli tako užasnu osobu kakva sam ja bila. Moja će krivnja zauvijek biti urezana u moje srce i dušu.

Jedne večeri, sjedeći uz majku u dnevnoj sobi, u trenutku najdubljeg očaja povikala sam:

- Ne mogu više ovako! Kad samo pomislim na ono što mi je Mirko rekao kad sam ga zadnji put vidjela... Nikada više neću moći biti sretna, nikad neću pronaći mir... Nikad!

- Nije istina, moći ćeš! - odgovorila mi je odlučno kao i uvijek. - Moraš gledati naprijed i pokušati izbjeći greške koje si činila u prošlosti. Mislim da bi bila dobra ideja da pokušaš napisati jedno pismo Mirku i otvoriti mu svoje srce onako kako to nikada nisi učinila dok je bio živ.

- Naravno, na koju adresu da mu ga pošaljem? - otresla sam se, gotovo histerično se nasmijavši, zatim odjurila u svoju sobu zalupivši vrata za sobom.

Kad sam ostala sama, zapitala sam samu sebe zašto imam tu užasnu naviku da svima uvijek drsko i grubo odgovaram. Osobe koje su imale nesreću da me upoznaju uvijek su me smatrale neodgojenom i bezosjećajnom, a to je bio još jedan razlog zbog kojeg sam mrzila samu sebe.

Nekoliko noći kasnije naglo sam se probudila zbog strašnog sna u kojem su se prometne nesreće događale jedna za drugom. I tada sam, ne znajući što drugo da učinim kako ne bih potpuno poludjela, odlučila poslušati majčin savjet i napisati pismo Mirku.

"Dragi Mirko, ne znam kako da se iskupim i možeš li mi ikada oprostiti što sam te ostavila samog na onoj svadbi. Voljela sam te, volim te i voljet ću te uvijek jer si bio jedina osoba kojoj je bilo stalo do mene. Nedostaješ mi do boli! Zadala sam ti toliko patnje kritizirajući svaki tvoj potez i vrijeđajući se zbog svake sitnice... Da si sada ovdje, kunem ti se da se nikad više ne bih naljutila na tebe, ljubavi! Žao mi je što sam te toliko puta povrijedila i što sam se tako ružno ponašala prema tebi, i još uvijek ne znam zašto sam i dalje tako razdražljiva... Kad bih ti barem mogla nekako reći koliko sam te voljela...“.

Nisam uspjela napisati više ništa jer su mi suze natopile papir. Pitala sam se jesam li zaista uspjela doprijeti nekako do Mirka i reći mu koliko ga volim...

Presavinula sam pismo, spremila ga u ladicu i legla u krevet. Neobično, ali to je bila prva noć u kojoj sam se uspjela naspavati. Tada sam odlučila da ću sljedeće noći ponovno pisati svom suprugu i podsjetiti ga na naš prvi susret.

Naravno, osjećala sam se pomalo glupo što pišem nekome koga više nema, nekome tko je mrtav, ali pišući ta pisma, moje se psihičko stanje iz dana u dan poboljšavalo.

- Primijetila sam da u posljednje vrijeme ideš kasno spavati, svjetlo u tvojoj sobi gori do pred jutro - rekla mi je mama jednog dana.

- Pišem... Mirku - mirno sam joj odgovorila. To je vjerojatno bilo prvi put da sam joj nešto odgovorila bez vikanja i grubih riječi.

Mama mi se nasmiješila i otišla u spavaću sobu po Bibliju. Stavila ju je na kuhinjski stol pred mene.

- Ovo je moj poštanski sandučić - rekla je. - Tu sam stavljala sva pisma koja sam napisala tvom ocu nakon rastave. To mi je jako pomoglo da prebrodim krizu, znaš?

Duboko me pogodilo kad sam vidjela sva ta stara, požutjela pisma među stranicama Biblije i tek sam tada shvatila koliko je mami moralo biti teško naviknuti se na život bez supruga. U vrijeme kad je njihov brak puknuo, ja sam bila previše obuzeta svojim pubertetskim pobunama i problemima da bih primijetila koliko ona pati.

- Smijem li pogledati? - tiho sam pitala izvukavši jedan papir.

- Naravno - rekla je kimnuvši glavom.

Tada sam pročitala riječi svoje majke koja je molila Boga da joj pomogne prebroditi još jedan dan... Moja mama je molila?? Ona koja je uvijek bila tako snažna i odlučna, preklinjala je za pomoć? A ja nikad nisam upoznala tu meni tako blisku osobu, nikad nisam shvatila da je i ona ljudsko biće, krhka i osjetljiva kao svi ostali.

Sljedećeg dana i ja sam odlučila upotrijebiti Bibliju koju sam imala u svojoj sobi kao "poštanski sandučić". Svako pismo koje sam napisala svom Mirku stavljala sam u nju, gotovo sigurna da će na taj način brže stići do njega. No, na žalost, osjećaj olakšanja koji mi je pružalo pisanje pisama pokojnom suprugu nije trajao dugo i ubrzo sam ponovno upala u duboku apatiju: ja sam sav svoj svijet bila sagradila oko Mirka, a njega više nije bilo...

- Zašto ne isprobaš metodu vizualizacije? - predložila mi je mama jedno poslijepodne vidjevši me u očajnom stanju. - Ja sam tu metodu naučila od prijatelja i mislim da je vrlo korisna za oslobađanje od bolnih uspomena i osjećaja grižnje savjesti.

Moj prvi impuls bio je, kao i obično, da joj odgovorim da ne govori gluposti, no suzdržala sam se i naredila sama sebi da je poslušam.

- Na primjer - objasnila mi je - sjećam se da me moja majka često kažnjavala zbog svake sitnice, a i ja sam to često činila tebi. Naravno, ne mogu promijeniti prošlost, ali pokušala sam izliječiti te rane vizualizirajući u mislima nježnu i osjećajnu majku, a zatim i samu sebe kao takvu. To zaista pomaže, znaš?

- Oh, mama, možda sam te ja prisilila da budeš stroga - priznala sam spontano je zagrlivši. - Bila sam tako nemoguća...

Mama se nasmiješila zbog mog zagrljaja, prvog nakon jako dugo vremena.

- Ili si možda ti postala nemoguća zato što sam ja bila previše kruta - rekla je iskreno.

Te sam noći pokušala zamisliti Luciju kao pozitivnu osobu, na primjer Luciju koja bi se na Gabrijelinu vjenčanju družila s uzvanicima umjesto da se izolira u uglu i svisoka promatra sve oko sebe. No, nisam uspjela, ali mama me upozorila da to nije lako i da će trebati dosta vježbe dok ne uspijem.

Sljedećih nekoliko noći vraćale su mi se u sjećanje mnoge epizode iz djetinjstva kad sam bila jako buntovna i divlja i pokušala sam ih u mislima promijeniti u pozitivne događaje te zamisliti sebe kao djevojčicu posve drukčijeg karaktera: kao dobru prijateljicu svojim vršnjacima, drago i milo dijete koje svi vole. To je bio cilj metode koju mi je mama preporučila i otkad mi je uspjelo zamišljati takve situacije i promjene, zaista sam se počela osjećati bolje.

Kad sam osjetila da sam napokon počela malo bistrije razmišljati, shvatila sam da od Mirkove smrti nisam imala menstruaciju. Bila sam tako duboko apatična i obuzeta boli da to prije nisam ni primijetila. Ili sam možda i nesvjesno to jednostavno pripisala lošem psihičkom stanju. No, sada sam zaključila da je vrijeme da odem ginekologu.

I tada sam, posve neočekivano, saznala da nosim dijete. Ne mogu uopće pronaći riječi kojima bih opisala svoju sreću kad sam čula tu vijest: prvo sam briznula u plač, zatim sam se počela smijati kao luda, a naposljetku i skakati od radosti.

Te noći sam ponovno pisala Mirku:

"Nećeš vjerovati kad čuješ ovu novost, ljubavi: ti i ja imat ćemo dijete!"

U tom trenutku ponovno sam se prisjetila svih nježnosti koje mi je Mirko tijekom godina pružio unatoč mojoj divljoj naravi: on me volio upravu takvu kakva sam bila. Kako sam željela da bude tu uz mene i da osjetim njegovo milovanje i dodire koje sam toliko puta znala odbiti, ljuta na njega zbog nevažnih sitnica. Zašto sam bila takva prema njemu? Zato što je moja mama bila kruta prema meni ili zato što je njezina majka svojedobno bila takva prema njoj? Pitanja je bilo mnogo, a ni jednog odgovora... Možda si više nisam ni trebala postavljati takva pitanja jer time neću postići ništa osim što bih si mogla do kraja upropastiti život.

Otada je prošlo mnogo godina. Moja kći Kristina sada je već krenula u školu, a Mirko i dalje živi u mojim sjećanjima i u mom srcu. Nešto mi govori da on nikada neće napustiti svoju malu obitelj.

Postala sam drukčija osoba. Naučila sam biti toplija i blaža s ljudima, upravo onako kako me pokušao naučiti moj suprug tijekom našeg kratkog zajedničkog života. No, ono što mi pruža najviše zadovoljstva jest to što svojoj kćeri uspijevam biti majka kakva sam oduvijek željela biti, bez potrebe da budem kruta i stroga, da vičem na nju i kritiziram svaki njezin postupak onako kao što je to moja majka činila meni, a i ja svom suprugu.