ISTINITA PRIČA: 'Njegov ego nije mogao podnijeti odbijanje, proširio je trač da sam laka žena i alkoholičarka!'

Ranim jutrom u ponedjeljak sjedila sam za svojim radnim stolom sva podbuhla od plača. Oči su mi bile crvene i otekle poput sarmi. Kako i ne bi, nakon paklenog vikenda koji sam proživjela. Mario, dečko s kojim sam tri godine živjela, nabio mi je u subotu nogu. On meni!

Pritom sam ja bila ta koja je ulovila njega s drugom. Nekom dugonogom plavušom koja je izgledala kao da je upravo sišla sa stranica modnog žurnala. Zatekla sam ih kako se ljube u kafiću, i to pukim slučajem. U petak sam, naime, završila nešto ranije s poslom i na povratku kući odlučila kupiti još neke sitnice u gradu, no umjesto šopinga dočekao me šok: moj Mario i ta plavuša, zagrljeni i zaljubljeni poput dva goluba!

Nekoliko trenutaka sam kao oduzeta stajala ispred izloga kafića u kojem sam ih ugledala, ne vjerujući očima da me moj dragi zaista tako bezočno vara, a potom uletjela unutra poput furije i raspalila zbunjenog Marija nekoliko puta svojom ručnom torbicom po glavi. Na kraju sam još prestrašenu plavušu smjestila tamo gdje joj je mjesto, nazvavši je "jeftinom flundrom", a potom visoko uzdignute glave, na opće čuđenje svih prisutnih, izletjela iz kafića.

I što se dogodilo nakon toga? Umjesto da me ponizno moli za oprost i da se zakune da se takvo što nikad više neće ponoviti, Mario mi je iste te večeri bacio moje stvari pred noge. Bio je bijesan k’o ris.

- Da ti nije palo na pamet napraviti mi ikad više ovakvu scenu! - vikao je dok su mu iz očiju sijevale munje. - S nama je gotovo. Trebao sam ti to već ranije reći, ali čekao sam pravi trenutak. Očito je on upravo osvanuo!

Rekavši to, izjurio je iz stana ostavljajući mene usred gomile razbacane robe pred mojim nogama. Na vrhu brdašca rumenjelo se kičasto plišano srce koje sam mu poklonila jednom prilikom u napadu zaljubljenosti.

Vikend sam provela ridajući u naručju svoje najbolje prijateljice Meri, koja je plakala zajedno sa mnom. Potrošile smo brdo paketa papirnatih maramica, ispile cijelu bocu vina i kovale zajedno planove za osvetu.

- Gad jedan obični - žestila se Meri. - Trebalo bi njemu pokazati! - mahala je prijeteći prstom dok je izmišljala razne načine kako bismo mu mogle napakostiti. Moram priznati da mi je ovakva njena podrška pomogla i da mi je nakon razgovora s njom bilo malo lakše.

No, u ponedjeljak ujutro došlo je vrijeme za otrežnjenje. Probudila sam se s užasnim mamurlukom, crvenim nosom i očima otečenima od plača, a najgora od svega bila je spoznaja da sam sa svojih dvadeset i osam godina ponovo sama. Nebesima hvala na šminki kojom se mogu prekriti tragovi ovakvih neprospavanih noći, pomislila sam dok sam nanosila na lice debele slojeve pudera.

Senka, moja kolegica u sobi, svejedno me pogledala ispod oka čim sam kročila kroz vrata.

- Jesi li dobro? Izgledaš mi kao da nisi cijelu noć oka sklopila - gledala me pronicljivo. Sa Senkom sam radila već nekoliko godinama i teško da joj je bilo što u vezi sa mnom moglo promaknuti.

- Ma, dobro sam, samo me malo boli glava - lagala sam okrećući glavu u stranu. Nije mi se dalo objašnjavati što sam dva dana ranije doživjela. Uostalom, nikad se ne zna. U Senku sam, doduše, imala povjerenja, ali nisam željela da nekome u "povjerenju" prenese vijest o mom prekidu pa da ubrzo cijelo poduzeće o tome bruji.

Nakon Senke, sljedeći s glupim pitanjima bio je Hrvoje, kojeg sam srela u fotokopiraonici.

- Onda, jesi li se lijepo provela za vikend?

Iako sam bila prilično imuna na njegove čari, Hrvoje je bio vrlo atraktivan i gotovo da nije bilo ženskog stvora u firmi koji nije uzdisao za njim.

- Jesam, valjda - zarežala sam, ne podižući pogled s fotokopirnog stroja.

- Hej, što je s tobom? - reagirao je iznenađeno na moj ton i sad me upitno gledao ispod oka. - Jesi li dobro? Čini mi se kao da si plakala. Reci mi što te muči, bit će ti lakše!

Pravila sam se da sam jako zaposlena i usredotočila se na fotokopiranje kao da mi o njemu u najmanju ruku ovisi život. Lijepo je bilo od njega što mi je nudio svoje rame za plakanje, ali, ne hvala, radije ne bih.

- Ma nije mi ništa, pusti me na miru - rekla sam daleko neljubaznijim tonom nego što mi je to bila namjera.

Samo mi je još on falio: ljepuškasti Hrvoje! Nakon onoga s Marijom, avantura s dežurnim Don Juanom bila je zadnje što mi je trebalo.

Nije da nije bio atraktivan s onom svojom trodnevnom bradom, atletskim ramenima i čvrstom guzom, koliko sam mogla primijetiti dok mi je na trenutak okrenuo leđa. Tamne sjajne kovrče također su mu vrlo dobro pristajale i davale zanimljiv kontrast u odnosu na njegove svijetle oči. No, ako se mene pitalo, glavna mana mu je bilo to što je bio umišljen i itekako svjestan svog učinka na žene. Iako je navodno bio u dugogodišnjoj vezi s nekom djevojkom, vjerojatno nije bilo žene u firmi s kojom nije očijukao. Ja sam vjerojatno bila jedina kod koje njegov šarm nije postigao uspjeh.

- Dobro, dobro! - podigao je ruku kao da me želi umiriti. - Budeš li me trebala, znaš gdje me možeš naći. Za tebe sam uvijek tu.

- Muškarci - frknula sam nosom kad je otišao i ljutito gurnula fotokopirani materijal pod ruku. Što su si oni umišljali? Da je dovoljno samo pucnuti prstima pa da će glupače odmah pasti ničice pred njih?

Praćena ovom mišlju, žustrim korakom uputila sam se prema dizalu. Misli su mi bile u oblacima kad sam iznenada osjetila snažan udar. Gotovo u istom trenu vidjela sam kako zrakom lete moji papiri koje sam do maloprije tako brižno sortirala. Otvorenih usta gledala sam kako padaju po podu oko mene.

- Dovraga! Zar ne možete paziti kamo hodate? - puhnula sam ljutito i sagnula se da pokupim razbacane papire. No, gotovo u istom trenu osjetila sam bol. Osoba koja je maloprije naletjela na mene sad se sagnula da mi pomogne pri skupljanju papira, i ovaj put su se sudarila naša čela. Možda bi mi cijela scena bila i smiješna da nisam bila tako nervozna.

- Nespretnjakoviću! - vrisnula sam trljajući si bolno čelo na kojem kao da je već počela nicati čvoruga.

- Oprostite - začula sam pokajnički muški glas. - Samo sam vam htio pomoći.

Bijesno sam zurila u dva smeđa oka. Tko je bio taj tip, nikad ga ranije nisam vidjela?

- Ja sam Tomislav i novi sam u odjelu za marketing - dao mi je odgovor na moje neizrečeno pitanje.

Ajoj, na to sam bila sasvim zaboravila! A šef mi je lijepo rekao da nam u ponedjeljak dolazi novi stručnjak za marketing. To je dakle bio on? Nije li bio premlad za tako vrsnog stručnjaka? U svakom slučaju, to nije bio nimalo ugodan način za upoznavanje!

- Oh… - zbunjeno sam privila skupljene papire na grudi. - Ja sam Mirjana i također radim u marketingu. Tajnica sam direktora marketinga. Žao mi je ako sam bila gruba, no ovih mi dana ništa ne ide od ruke.

- Nema veze - rekao je i razvukao usne u simpatičan osmijeh. - Možemo se praviti da se ovo nije dogodilo i upoznati se ispočetka. Dakle, ja sam Tomislav - rekao je i ispružio ruku.

Prihvatila sam je i uzvratila mu smiješak.

- Mirjana - još jednom sam ponovila svoje ime. Zapravo mi je nekako bio simpatičan. Odmjerila sam ga blagonaklono ispod oka, ali onda sam se opet sjetila Marija. Ne, ja nisam više željela imati pored sebe nikakve muškarce, pogotovo ne ovako simpatične i zgodne poput Tomislava. Takvi su najopasniji, razmišljala sam dok sam ulazila u dizalo. Najprije te pridobiju svojom slatkorječivošću, a potom te šutnu kao staru krpu.

Dok se dizalo uspinjalo, odlučila sam se ponašati prema Tomislavu poput ledene kraljice. Svaki njegov pristojan pokušaj da uspostavi bliži kontakt sa mnom sasjekla sam svojom hladnoćom u korijenu. Još lakše mi je bilo provoditi moj naum kad su uredskim kuloarima potekle priče o novom marketinškom stručnjaku.

Referentica s kojom je Senka bila dobro vidjela je, navodno, Tomislava s Adelom iz knjigovodstva. I to baš s Adelom! Trebam li napomenuti da je Adela također plavuša? I to vrlo obdarena. Naravno, čista suprotnost meni, koja sam ravna poput daske.

Osim toga, ako je bilo vjerovati pričama, Adela nije bila jedina na koju je simpatični Tomislav bacio oko. Navodno je trzao i na Zrinku iz kadrovske službe. Znači, nisam se prevarila u svojoj procjeni, pomislila sam slavodobitno, ali i pomalo sjetno. Je li uopće postojao muškarac na kugli zemaljskoj kojem se moglo vjerovati?

- Šteta, takav muškarac. Baš bi bio dobar za mene! - uzdahnula je Senka teatralno dok smo zajedno ručale u kantini. Tomislav je upravo prošao pored nas i pritom mi veselo namignuo.

- Ma, pusti ga. Što će ti takav? - podcjenjivački sam odmahnula rukom. - Vidiš da nije vrijedan tvojih uzdaha čim pada na takve kao što je Adela!

Adela je u našem poduzeću bila sinonim za ženu koja se dopadala svim muškarcima i koja navodno nijednom nije rekla ne.

Senka je samo kimnula glavom i popratila Tomislava sjetnim pogledom.

Tog istog popodneva šef me pozvao na razgovor.

- Mirjana, biste li mogli danas ostati nešto dulje? Moramo razraditi prezentaciju za sastanak uprave sljedeći tjedan.

Dragi moj šef! On je na svoj poseban način brinuo da mi skrene misli s mojih ljubavnih jada. Ne, nisam imala ništa protiv toga da ostanem raditi dulje. Zapravo, dapače. Doma me ionako nije nitko čekao.

Dok sam se kasno tog popodneva spremala kući, u dizalu sam srela Hrvoja.

- Što ti još radiš ovdje? - upitala sam ga začuđeno. Hrvoje je obično među prvima napuštao zgradu i žurio svojoj djevojci.

- Imao sam brdo nekakvih zaostataka koje sam danas morao riješiti. Jesi li možda za piće? - prošao si je rukom kroz kosu. - Smlavljen sam do daske i piće bi mi dobro došlo.

- A što će reći tvoja djevojka na to što dolaziš tako kasno doma? - upitala sam ga zajedljivo.

- Ah, ona, zar ne znaš? Mislio sam da se već pročulo po firmi. Prekinuli smo. Ima tome već više od dva tjedna. Ako me moj predosjećaj ne vara - osmjehnuo se - čini mi se da ti i ja dijelimo istu sudbinu.

Dobacila sam mu otrovan pogled. Nije bilo nimalo šarmantno od njega podsjećati me na moj ljubavni fjasko.

Otišli smo u jedan mali kafić u blizini firme i pronašli još jedan slobodan stol. Naručili smo svaki po čašu crnog vina i nazdravili našim nevjernim partnerima. U opuštenoj atmosferi zaboravila sam na svoj oprez i ispripovijedala Hrvoju sve o Marijevoj bestidnoj prevari. Jedino sam izostavila svoj vatreni nastup u kafiću, kad sam napala svog bivšeg i onu njegovu fificu. Taj sam detalj, kao i svoje dostojanstvo, ipak radije zadržala za sebe.

I Hrvoja je, kako je rekao, njegova djevojka prevarila. I to nakon punih pet godina veze! Tko bi rekao da se takvo što može dogoditi nekome poput Hrvoja. Jadničak!

Zaneseno smo pričali o svemu i svačemu i uopće nismo primijetili kako vrijeme brzo prolazi. Kad sam se osvrnula oko sebe, shvatila sam da nas konobari čudno gledaju i da smo posljednji gosti. Platili smo i izašli u noć. Zrak je bio svjež, no umor i vino učinili su svoje i sad sam se jedva držala na nogama.

- Hopla! - rekla sam kad sam posrnula preko rubnjaka i u posljednji tren se uhvatila za Hrvojevu jaknu da ne zaronim na nos.

Galantno mi je pružio oslonac i pomogao mi da prijeđem cestu.

- Nemoj mi samo reći da ti je to malo vina udarilo u glavu? - upitao me u nevjerici.

- Ni govora! Ma, mogu ja podnijeti i daleko više - frfljala sam.

Za svaki slučaj, Hrvoje mi je ipak naručio taksi. Štoviše, odvezao se sa mnom na moju adresu. Dok smo stajali ispred ulaznih vrata moga stana, ne znam što mi je došlo da ga upitam je li za kavu. Bio je.

U kuhinji sam pronašla još jednu bocu vina pa sam je ponijela u dnevni boravak. Za to je vrijeme Hrvoje uključio glazbu i upalio svjećicu na stolu.

- Jako ti je ugodno ovdje - rekao je osvrnuvši se oko sebe. Kad se njegov pogled zaustavio na meni, osjetila sam kao da prodire u mene i u trbuhu su mi se probudili oni famozni leptirići. Stajali smo toliko blizu jedno drugome da sam osjetila opojni miris njegove kolonjske vode u svojim nosnicama. Znala sam da će me svakog trena poljubiti i nisam isprva imala ništa protiv toga, sve dok mi u glavi nije zazvonio alarm. Sjetila sam se, naime, kakve su glasine kružile o njemu u poduzeću i ustuknula korak unatrag. Osim toga, nisam još ni izbliza bila spremna na novu avanturu, rana je još bila previše svježa. Pogotovo mi nije trebala nikakva veza s kolegom s posla!

Okrenuvši mu leđa, brzo sam posegnula za svojom čašom na stolu i ispila ju naiskap. U glavi mi se sad tako vrtjelo da sam se jedva držala na nogama.

- Izgleda da sam ipak previše popila. Možda bi bilo najbolje da sad ideš - rekla sam i spustila glavu na njegove grudi. Bilo je to posljednje čega se sjećam. Oči su mi se potom sklopile i nisam više bila svjesna kad me je Hrvoje podigao u naručje i odnio u spavaću sobu. Polegao me na krevet i pokrio, na što sam ja smjesta počela hrkati.

Sljedećeg jutra probudilo me prodorno zvrndanje budilice. Prokletstvo, promrsila sam kroz stisnute zube, osjetivši oštru bol u glavi. Ispružila sam ruku prema noćnom ormariću kako bih ušutkala nesnosan zvuk, no umjesto budilice pod rukom sam osjetila nos! A onda, bodljikavu bradu i, o moj Bože, gole muške grudi.

Skočila sam uvis kao da me u najmanju ruku ugrizla tarantula i brzo upalila svjetlo. Ajme meni, što se to dogodilo? Ležala sam u krevetu samo u donjem rublju, a pored mene je spavao Hrvoje. Na moj vrisak otvorio je oči i uputio mi širok osmijeh.

- Hej, Mirjana, dobro jutro. Jesi li lijepo spavala?

- Što se dogodilo? Jesmo li mi? Mislim… ti i ja, jesmo li…? - mucala sam zbunjeno.

- Bez brige - na brzinu me umirio. - Ništa se nije dogodilo. Nisam te ni pipnuo! Nemam običaj iskorištavati pripite žene. Iako, moram priznati da me slika koju sam jučer imao prilike vidjeti prilično fascinirala. Posebno mi se svidio onaj madež pored tvoga pupka.

Rekavši to, Hrvoje je iskočio iz kreveta i nestao u kupaonici. Desetak minuta kasnije vratio se u spavaću sobu umotan samo u ručnik.

- Mislim da bi trebala požuriti želiš li da ne zakasnimo na posao. Dok se ti spremaš, ja ću nam skuhati kavu. Naravno, ako mi prethodno otkriješ gdje skrivaš čarobni napitak!

Kasnije toga dana u uredu bilo mi je vrlo teško usredotočiti se na posao. Misli su mi se uvijek iznova vraćale na prethodnu večer. Nikad ranije u životu nisam se našla u tako neugodnoj situaciji. Da barem nisam onako puno popila! Morala sam priznati da me Hrvojevi pokušaji šarmiranja nisu ostavili ravnodušnom, no s druge strane, kao što sam već rekla, nisam još ni izbliza bila spremna na novu vezu. Zato sam tijekom sljedećih dana konstantno odbijala Hrvoja kad god mi se pokušao približiti. Koliko sam pritom povrijedila njegov muški ponos, trebala sam saznati kasnije, na nimalo ugodan način.

Jedan dan Senka mi je rekla da mora o nečem važnom razgovarati sa mnom i zamolila me da odemo skupa u kantinu na kavu. Tamo mi je ispričala nešto od čega mi se doslovce zavrtjelo u glavi. Onaj luđak Hrvoje rastrubio je po cijelome poduzeću da je spavao sa mnom i da me je "lako obrlatiti", samo kad dovoljno popijem! I to nije bilo sve. Još je svima u povjerenju odao tajnu da sam alkoholičarka i da je zbog toga radije odustao od mene!

- Morala sam ti to reći - Senka se ugrizla za usnicu. - Ovih dana svi pričaju samo o tome. Htjela sam da radije saznaš od mene nego da dopre do tebe s neke druge strane. Ja dobro znam da on lupeta gluposti, no odakle mu uopće takve ideje?

O, Bože, kakva svinja! Rukama sam se uhvatila za glavu. Sad me više ništa nije čudilo. Konačno su mi bili jasni svi oni podsmješljivi pogledi, sva ona šaputanja iza mojih leđa i tišina koja bi nastupila istog trena gdje god bih se pojavila. Nije li me i inače uvijek nasmijani Tomislav nedavno čudno gledao? Nisam znala kako to protumačiti, no sad mi je sve bilo jasno.

Osjetila sam kako u meni raste bijes. Naglim pokretom odgurnula sam stolac i ustala.

- Platit će mi to, bestidnik, kunem se! - rekla sam Senki zajapurenih obraza. - Ocrnio me pred svima samo zato što sam ga odbila! Nisam mislila da je takav podlac.

- Mirjana, čekaj! Nemoj se prenagliti! - vikala je Senka za mnom u pokušaju da me zaustavi, ali ja se nisam osvrtala na nju. Pred očima sam vidjela samo crveno. Žustrim korakom sam izašla iz kantine i uputila se ravno prema stubištu. Nisam imala živaca čekati dizalo te sam dva kata do Hrvojeva ureda gotovo pretrčala. Naglom kretnjom otvorila sam vrata njegove sobe i istog trena sasula paljbu na njega.

- Ti, gade bezobrazni! Ti, lažljivi… - sve ostale pogrde koje sam mu imala namjeru izgovoriti zapele su mi poput kosti u grlu. Posljednja riječ koju sam izgovorila ostala je zaleđena na mojim usnama. Smrzlo se i moje srce od prizora koji sam ugledala u Hrvojevu uredu. Ondje, naime, zajedno s Hrvojem, okupljeni oko njegova stola sjedili su moj šef, dvojica iz upravnog odbora i jedan od naših najvažnijih klijenata. Svi su zinuli u čudu kad sam onako poput orkana uletjela u sobu. Kad sam utihnula, zavladao je takav muk da se mogla čuti muha.

O ne, samo mi je to još trebalo! U glavu mi je navalila vrućina. Nekako sam, ne znam ni sama kako, uspjela promucati ispriku i natraške se povući iz sobe. Gorućih obraza otišla sam do svog ureda, gdje sam kao u transu sjela na svoje mjesto. Kad je nešto kasnije u sobu ušao Tomislav i vidio me u takom stanju, odmah mu je bilo jasno da se moralo dogoditi nešto strašno. Zabrinuto mi je položio ruku na rame i upitao što mi je.

- Hrvoje, ta svinja - bilo je sve što sam uspjela procijediti.

- Da, čuo sam da je prekinuo s tobom. Žao mi je - glas mu je zvučao tužno, kao da doista misli to što govori.

Podigla sam pogled i susrela se s parom suosjećajnih očiju. Odjednom sam prasnula u histeričan smijeh.

- On? Prekinuo sa mnom, kažeš? Da puknem od smijeha!

- A nije li? Dobro, smiri se i ispričaj mi što se dogodilo.

Tomislav me nije trebao dugo nagovarati da mu sve ispripovijedam. Zapravo, jedva sam čekala da izbacim sav taj jad iz sebe.

- Glasine koje je proširio po firmi samo su njegova osveta jer sam ga odbila. Dala sam mu košaru i zato me morao pošto-poto ocrniti pred svima, shvaćaš?

Tomislav je namrštio čelo.

- To stvarno nije fer od njega. No, moram ti reći da već i vrapci u firmi pjevaju njegovu verziju priče. Mislim da bi morala obavezno razgovarati sa šefom o tome, prije nego što priča dođe i do njega.

Blagi Bože, moj šef! Prekrila sam rukom usta. Na njega sam bila sasvim zaboravila. Što će on misliti o meni nakon mog histeričnog ispada maloprije? Namjeravala sam u što skorije vrijeme razgovarati s njim o tome, no prilika za razgovor ukazala se i prije nego što sam mislila. Moj šef me, naime, nepunih sat vremena kasnije pozvao k sebi.

- Mirjana, dođite do mene u ured. Smjesta!

Sa zebnjom sam otišla k njemu i sjela preko puta njegova velikog stola.

- Oprostite, nije onako kako vam se vjerojatno učinilo, mogu vam sve objasniti… - počela sam mucati prije nego što mi je stigao išta reći.

Oči moga šefa stisnule su se u dva uska proreza.

- Isprika za vaše nečuveno ponašanje najmanje je što mi možete ponuditi. Što mislite, kako je onaj vaš ispad izgledao pred našim klijentom? Na sreću, Hrvoje je malo ublažio cijeli incident objasnivši nam svoj odnos s vama i razlog zašto ste ga onako napali. Međutim, bez obzira na vaše privatne probleme, morate znati da neću tolerirati takvo ponašanje u poduzeću! - grmio je šef.

Inače se ne bih nikada usudila suprotstaviti šefu, ali ovaj put je na sam spomen Hrvojeva imena moje strpljenje bilo stavljeno na kušnju.

- Tako dakle - rekla sam stisnuvši usnice. - Dragi gospodin Hrvoje vas je u sve uputio! Baš lijepo od njega. No vjerojatno vam nije rekao da je izmislio cijelu tu priču o našoj vezi samo da bi mi se osvetio što sam ga odbila. Nikad nisam imala nikakvu aferu s njim niti je namjeravam ikad imati. No, muškarcima se, naravno, više vjeruje nego jednoj ženi. To jasno vidim iz vaše reakcije - zaključila sam ogorčeno svoje izlaganje.

Šef me nekoliko trenutaka šutke promatrao, kao da važe ono što sam upravo rekla. Već sam pomislila da će mi uručiti momentalni otkaz, kad je progovorio:

- Ako je točno to što ste upravo rekli, onda ste vi postali žrtvom običnog trača!

Ne gledajući me više, posegnuo je za telefonom na stolu i okrenuo broj za koji sam samo mogla pretpostaviti čiji je.

- Smjesta dođite k meni! Moramo hitno razgovarati! - naložio je ljutito.

Kad je Hrvoje nešto kasnije došao i ugledao u šefovoj sobi i mene, problijedio je.

- Vaše lice govori više od tisuću riječi - rekao mu je moj šef vidjevši njegovu reakciju. - Je li istina da ste širili laži o gospođici Mirjani po poduzeću? Vi znate da ja takvo što neću tolerirati!

Hrvoje se pokušavao izvući na sve mile i nemile načine, ali je u konačnici priznao da je lagao.

- Pretpostavljam da shvaćate da nakon ovako nečega ne možete više ostati raditi zajedno s nama. Nudim vam priliku da sami podnesete ostavku, izgledat će bolje u vašem životopisu!

S vremenom se prašina slegla i ja sam prestala biti glavna tema razgovora. Plele su se nove intrige i puštali u optjecaj novi tračevi, a ja sam polako pala u zaborav. Usprkos tome, svejedno nisam mogla zaboraviti kako sam se osjećala kad sam na vlastitoj koži osjetila što može učiniti trač. Zato sam se zaklela samoj sebi da nikad više neću sudjelovati u tračanju drugih kolega. Baš nikad!

Cijela ova priča pokazala mi je i tko su mi pravi prijatelji. Senka od samog početka nije vjerovala u glasine, a svoje mi je povjerenje poklonio i Tomislav, dok su drugi okretali glavu od mene.

Što se tiče mog privatnog života, samoj sam sebi obećala da tako skoro neću ulijetati ni u kakve veze. Ali, obećanje nisam ispunila. Naime, prijateljstvo koje me povezivalo s Tomislavom ubrzo je počelo prerastati u nešto drugo. Odjednom sam primijetila da moje srce brže kuca i da sunce jače sja kad je on u mojoj blizini.

Usprkos čvrstoj odluci da nikome neću tako skoro otvoriti svoje srce, preko ušiju sam se zaljubila u Tomislava. Naročito mi je postalo milo oko srca kad sam shvatila da on uopće nije zavodnik kako se o njemu pričalo u firmi. I te su priče bile samo puka izmišljotina, poput one koju je Hrvoje lansirao o meni. Kako sam kasnije saznala, Tomislav je prilikom dolaska u naše poduzeće imao iza sebe propalu dugogodišnju vezu i nije, baš kao ni ja, ni sanjao ni o kakvoj novoj.

Danas smo Tomislav i ja zajedno. On mi je vratio vjeru u muški rod i dokazao da i zgodan muškarac može biti vjeran samo jednoj ženi. Nedavno mi se zavjetovao da će biti uz mene i u dobrim i u lošim vremenima te da će ovaj zavjet ponoviti i pred oltarom. Na uredske tračeve više se ne osvrćemo…