ISTINITA PRIČA: 'Njezina posljednja želja prije smrti bila je da joj prepustim svog supruga!'

Preslagivala sam ormar u spavaćoj sobi kad mi se učinilo da čujem zvonce na ulaznim vratima i razgovor. Bacila sam pogled na novi, lijepo oblikovan dizajnerski digitalni sat koji smo prošlog tjedna Edvin i ja dobili kao poklon od njegova vjenčanoga kuma za desetu godišnjicu braka, koji je stajao na noćnom ormariću uz moje uzglavlje. Bilo je pola deset navečer pa sam odmahnula glavnom uvjerena da mi se samo pričinilo, jer teško je da bi nas netko posjetio u to doba. Međutim, iznova mi se učinilo da čujem glasove pa sam se uputila prema hodniku i začuđeno zastala kad sam ugledala Edvina u čvrstom zagrljaju s nepoznatom brinetom za koju sam odmah procijenila da je otprilike naših godina.

Moja je zaleđenost kratko trajala pa sam diskretno pročistila grlo kako bih upozorila na svoju prisutnost. Nepoznata žena i moj suprug okrenuli su se prema meni, ali nisu jedno drugo iz zagrljaja ispustili odmah, nego tek nakon nekoliko dugih sekundi.

- Klara, vidi, to je Sanja! - glas moga supruga odavao je osjećaje osobe iznenađene neočekivanim susretom. Nisam bila sigurna je li njegovo uzbuđenje obojeno pozitivnim tonom nevina iznenađenja ili su se upleli i neki složeniji osjećaji.

Sinulo mi je zašto mi se učinilo da ipak prepoznajem lice nepoznate. Sanja, Edvinova velika ljubav! Njezin mi je lik bio poznat s bezbrojnih fotografija jer su ona i Edvin dijelili djetinjstvo i prije nego što su postali par u završnim razredima gimnazije. Kroz glavu su mi prostrujale slike Sanje kao tamnopute djevojčice koja je zbog svoje mršavosti i neobično dugih nogu podsjećala na ždrijebe, kao i starije Sanje, uvijek u Edvinovu društvu ili zagrljaju. Je li je ikad uspio potpuno preboljeti? To pitanje, koje sam si i ranije mnogo puta postavila, sada je dobilo na težini. Ipak nisam dopustila da neugodan ubod sumnje nadjača dobar odgoj. U maniri savršene domaćice srdačno sam je pozvala da nam se pridruži uz čašu crnoga vina.

Dok su Sanja i Edvin razmjenjivali bujicu informacija uobičajenu za ljude koji su nekoć bili bliski, ali se dugo vremena nisu vidjeli, ja sam je promatrala. Bilo je prelijepa. Sjajna, njegovana kosa bila je kratko ošišana u modernu frizuru koja je naglašavala njezinu ženstvenost. Lice je bilo savršeno, bez i najmanje nepravilnosti, vješto našminkano skupom šminkom. Vitko joj je tijelo isticala prekrasna vunena haljina boje afričkog noćnog neba. I sve ostalo na njoj odavalo je dobar ukus i bogatstvo te ono nešto neopisivo za što se obično koristi riječ šik. Duh Pariza, pomislila sam, ne bez ljubomore, upravo u trenutku kada je Edvin postavio pitanje:

- Ali, molim te, što te dovelo u ovo naše malo provincijsko mjesto? Dosadio ti je Pariz ili si samo na proputovanju? Je li ti otac dobro?

- Oh, ne brini, Frane je dobro. Znaš njega, čvrst kao stijena. Čini mi se da je to zdraviji što je stariji - Sanja je odgovorila uz smiješak koji joj je na obrazima stvorio dvije neodoljive rupice koje sam poznavala s fotografija.

- Nisi valjda dobila otkaz u onoj famoznoj galeriji pa zbog toga došla ranjeni ponos i uvrijeđenu taštinu liječiti u mjesto kojemu su ti korijeni? - zadirkivao ju je Edvin.

- Ne, nisam dobila otkaz - ovaj mi se put učinilo da je Sanjin osmijeh grčevit i lažan.

- No, sada sam iscrpio sve moguće loše razloge zbog kojih bi mogla napustiti grad svjetla i ljubavi, pa mi ostaju samo dobri. Dakle, kojim si nam dobrom došla? - Edvin nije prestao navaljivati.

Sanjino se lice naglo uozbiljilo i zaledilo u potpunoj bezizražajnosti. Dvije-tri sekunde vladala je tišina u kojoj je moj suprug i dalje zapeo u bezazlenoj znatiželji, dok je meni postalo jasno da se sprema nešto, ako ne zastrašujuće, a onda vrlo ozbiljno.

- Imam tumor na mozgu. Liječnici su procijenili da ću živjeti još otprilike jednu godinu - izgovarajući svoju smrtnu presudu, Sanja se pobrinula da joj se izraz lica ni najmanje ne promijeni, istodobno Edvinu i meni oduzevši sposobnost govora.

- Žao mi je - napokon sam uspjela izreći, dok je Edvin i dalje bez riječi, blijedoga lica, zurio u svoju prvu, veliku i možda jedinu pravu ljubav, pomislila sam osjetivši kako me, unatoč svemu, još jednom liznuo otrovni jezik ljubomore.

Nakon nelagodne šutnje Sanja je napokon progovorila:

- Došla sam kući kako bih se od života rastala na mjestu gdje sam bila najsretnija. Iz istog sam razloga došla k tebi Edvine, jer nikad poslije nisam bila tako sretna, zaljubljena i voljena kao dok smo nas dvoje bili zajedno. Poželjela sam posljednje dane svoga života provesti ovdje, gdje mi je sve poznato i blisko, s ljudima koje poznajem cijeli život, pred kojima gotovo i nemam tajni jer me predobro poznaju da bih išta uspjela sakriti. Željela sam s tobom provesti vrijeme koje mi je preostalo, prisjetiti se prošlosti, činiti ono što smo nekada činili, ali i ono što smo željeli, ali nismo imali prilike ili vremena. To mi se učinilo kao divna ideja, izvrsna ideja. Sada vidim da sam pogriješila. Žao mi je, nisam znala da si oženjen.

Sanjin se pogled otvoreno susreo s mojim. Nije u njemu bilo neprijateljstva, samo žaljenja pomiješanog sa znatiželjom, kao da se pitala tko je ta sitna žena koja je uspjela bračnim sponama vezati ljubav njezina života.

- Ali, Sanja, kakve veze ima moj brak s time? - uzviknuo je Edvin očito glasnije nego što je namjeravao jer se odmah nelagodno nakašljao, a kada je shvatio kako su mu riječi mogle biti protumačene, brzo je dodao objašnjenje:

- Pa, ti i ja smo prije svega prijatelji. Dvoje prijatelja iz djetinjstva. Ništa nas ne sprečava da se družimo, da činimo ono što si isplanirala, da ti ispunimo želje.

Sanjin izraz lica otkrio mi je da ona svoje posljednje dane koje je planirala provesti s mojim mužem nije tako zamislila. Ipak, vješto je odglumila oduševljenje njegovim prijedlogom ne zavaravši me ni na trenutak, mada je više puta naglasila kako se bez mog blagoslova ne namjerava vratiti u Edvinov život.

Ostavši još samo onoliko koliko je bilo nužno da ne ispadne nepristojna, Sanja je napokon odlučila poći. Onako usput, na odlasku, rekla je da će se javiti za nekoliko dana. Nitko više ništa nije rekao, ali je bilo sasvim jasno da je Sanja Edvinu i meni ostavila nešto vremena kako bismo odlučili jesmo li je spremni primiti u svoj život.

Edvin je već donio odluku. Znala sam to i prije nego što sam ga pogledala, i prije nego što je rekao ijednu riječ. Osjetila sam kako me preplavljuje val tuge znajući da je Sanjinim dolaskom zauvijek nestalo nešto dragocjeno i neprocjenjivo lijepo.

- Bože, ovo je prava tragedija! - Edvin je odmahivao glavom u nevjerici, istodobno sakupljajući vinske čaše sa stolića u dnevnom boravku i noseći ih u kuhinju.

- Da, to je stvarno strašno. Ali je li vrijedno našega braka? - ne želeći okolišati, odmah sam napala središte problema.

Ignorirala sam Edvinovu nevještu glumu kojom me pokušao uvjeriti da ne razumije moju primjedbu i prekinula njegove pokušaje da me uvjeri kako se Sanjinim pojavljivanjem baš ništa nije promijenilo u našem životu.

- Sanja je bila tvoja velika ljubav. Nema nikoga i ničega što bi moglo promijeniti tu činjenicu. Ja to nikada nisam ni željela jer znam da je prošlost nepromjenjiva. Mijenjati se može samo budućnost i vjerovala sam da svojom ljubavlju činimo upravo to - gradimo vlastitu, novu budućnost. Ali sada je ta tvoja nekadašnja velika ljubav izronila iz zaborava, ranjiva, prestrašena i smrtno bolesna, tražeći utjehu u toplini poznatoga. Ovaj gradić, koji je ranije prerasla i zbog toga ga napustila, sada je postao jedino mjesto koje joj može pružiti utjehu, jer među ljudima koji u njemu žive bez straha i opreza može biti ranjiva i bolesna. Oni će je voljeti i prihvatiti sa svim njenim slabostima - zastala sam na trenutak osjetivši da mi je nagomilana zla slutnja oduzela gotovo svu snagu.

- Znao sam da ćeš razumjeti - Edvin je u mojim riječima čuo samo ono što je želio čuti, natjeravši moje srce da potone još malo dublje. Kad sam iznova progovorila, više nisam ni mogla ni željela prikrivati netrpeljivost i nezadovoljstvo koje su Sanjino nenadano pojavljivanje i njezino posezanje za mojim mužem u meni izazvali:

- Vidim da si već odlučio. Djeva u nevolji u tebi je probudila viteza. Zar si već zaboravio kako ti je slomila srce? Jesam li dobro upamtila da te bez razmišljanja i gotovo bez riječi ostavila zbog odlaska u Pariz gdje ju je čekao posao iz snova? Nije te čak ni reda radi pozvala da joj se pridružiš, a poslala ti je ukupno dva pisma. Prvo je bilo sažeto i u njemu ti je samo kratko javila da je sretno stigla, dobro se smjestila u Parizu i izvrsno snašla na novom poslu. Drugo je bilo još kraće i u njemu je objavila kraj vaše veze. Nakon toga ti si patio, emocionalno propadao, izgubio dobar posao, posvađao se s roditeljima i tek nakon dvije godine došao k sebi i oporavio se dovoljno da bi mogao početi normalno funkcionirati.

Kad sam te upoznala, rane više nisu bile svježe, ali se primjećivalo da su još uvijek jako bolne. To što smo se zavoljeli oduvijek mi se činilo kao pravo čudo. Sanjine sjene je nestalo, a ja ni jednoga trenutka nisam sumnjala u iskrenost tvojih osjećaja prema meni. Zato sam bez trunke straha svoj život povezala s tvojim. Zar ti to ništa ne znači? Zar sam ipak pogriješila vjerujući u snagu tvojih osjećaja?

Edvin me dugo bez riječi promatrao, a ispod mirne površine mogla sam naslutiti komešanje snažnih osjećaja.

- Što je tebi!? Ona umire, je li ti to jasno?! Kakve veze s tim ima moje slomljeno srce? Ili naš brak? Sanja nije samo moja bivša djevojka. Ona je i moja dobra prijateljica, i to prijateljica iz djetinjstva. Prijatelji u nevolji pomažu jedan drugome. Osim toga, kako umirućem uskratiti ispunjenje želje? - njegove su mi riječi jasno poručile da sam već izgubila ovu prvu, neravnopravnu bitku.

Prvi put nakon deset godina braka te smo noći Edvin i ja zaspali okrenuti jedno drugome leđima, čvrsto zgrčeni u svojim suprotnim stavovima, ne razmijenivši inače obavezne poljupce za laku noć.

Jutro nas je oboje smekšalo. Ispričali smo se jedno drugome, ne baš sasvim iskreno, ali s dobrim namjerama. Edvin je rekao da razumije moje osjećaje, ali da nemam razloga za zabrinutost ili ljutnju. Ja sam priznala da bih i sama u sličnoj situaciji vjerojatno slično postupila.

- Ne ljutim se na tebe - dodala sam dok smo se poljupcem pozdravljali odlazeći svatko na svoj posao. Prešutjela sam da je iz trenutka u trenutak ljutnja koju sam prema Sanji osjećala sve snažnija. Podrazumijeva li se da neizlječiva bolest daje pravo na samoživu sebičnost? Ne bi li bolja osoba, bez obzira na vlastitu tragediju, pokazala zanimanje za život onoga koga je, navodno, nekad silno voljela? Zar već sama za sebe ne govori činjenica da joj nije ni palo na pamet da bi Edvin mogao biti oženjen? Taština joj nije mogla podnijeti zamisao da njena mladenačka ljubav može voljeti drugu i s drugom pronaći sreću.

Kada je tri dana kasnije rano predvečer zazvonio telefon, i Edvin i ja znali smo tko je s druge strane veze i prije nego što se javio. Promatrala sam kako mu se izraz lica mijenja od napetosti popraćene jedva primjetnom nelagodom do nježnosti pojačane blagim uzbuđenjem. Nije mi morao ništa reći jer sam i sama iz njegove polovice razgovora uspjela shvatiti da su već za taj vikend dogovorili zajednički odlazak na obližnje omiljeno izletište.

Iako sam se tek nakon udaje doselila u ovaj zgodan, mali gradić, dobro sam znala za omanji borik na uzvisini s koje je pucao pogled na more i po njemu rasute otoke. Bilo je to omiljeno mjesto mladih parova koji su čari ljubavi otkrivali potajice, stisnuti na neudobnim sjedalima automobila, promatrajući zvijezde iznad sebe i slušajući šum mora ispod sebe. Istina, Edvin i Sanja ondje su se uputili u rano subotnje jutro, što je svemu, umjesto romantične, trebalo dodati prijateljsku notu.

Ni na trenutak u to nisam povjerovala. Edvinovo me samozavaravanje rastuživalo, a Sanjina prijetvornost kroz glumljenu želju da držeći navodno prijateljsku distancu poštuje Edvinov i moj brak, zagrijavala mi je bijes do usijanja. Sati do Edvinova povratka bili su ravni paklenim mukama, iako sam ih pokušala prekratiti žustrim spremanjem kuće koje sam započela u kuhinji i nastavila u kupaonici, nadajući se da će se Edvin vratiti prije nego što budem morala prijeći na druge prostorije. Međutim, detaljno sam spremila i dnevni boravak i spavaću sobu i obje radne sobe. Zatim sam pripremila kasni ručak i sama ga pojela. Kada sam začula da se otvaraju ulazna vrata, već je bilo dovoljno kasno da sam morala upaliti svjetlo kako bih u polumraku uspjela razaznati slova knjige čije sam rečenice prelijetala pogledom bez razumijevanja.

Edvin je izgledao onako kako ljudi obično izgledaju nakon cijeloga dana provedenoga u prirodi: zarumenjenih obraza, razbarušene kose, sa sjajem u očima. Ovlaš me poljubio, ispričao se što se vratio tako kasno i odmah navalio na ohlađene ostatke pečenja i salatu od krumpira koje sam spremila na ručak. Između zalogaja govorio mi je što su radili i prepričavao Sanjine zgode iz Pariza, a ja sam se čudila kako je moguće da ne primjećuje moje neraspoloženje.

- Znaš, teško mi je povjerovati da je Sanja neizlječivo bolesna. Izgleda tako zdravo i nikakvi se simptomi ne primjećuju - rekao je odlažući vilicu i nož na prazni tanjur, dok mu se izraz lica naglo promijenio pod utjecajem zabrinutosti i straha.

- Za sada - kratko sam odgovorila nastojeći prikriti vlastite osjećaje.

- Mislim da bi trebala tražiti mišljenje još kojeg liječnika. Nisam joj danas ništa spominjao, ali odlučio sam je već sljedeći put kad se vidimo pokušati nagovoriti na dodatne pretrage - Edvin se zamišljeno zagledao u daljinu, odlutavši mislima daleko iz naše blagovaonice.

- Koliko sam shvatila, već je bila kod dvojice najboljih francuskih specijalista. Sumnjam da bi naši liječnici mogli znati nešto više - znala sam da moje riječi zvuče hladno i bezosjećajno, ali morala sam ih izreći jer mi je pomisao na Edvinove lažne nade i njihovo prenošenje na Sanju bilia izrazito odbojna. Uostalom, i ja sama bila bih presretna da Sanja ozdravi i iznova, ovaj put zauvijek, nestane iz Edvinova života. Njezina smrt za mene ne bi bila dobitak, jer bi je ovila romantičnim velom tragedije i učinila je nedodirljivom u Edvinovu srcu i uspomenama.

- Mislim da ne može škoditi da još jednom pokuša. Naši su liječnici jako dobri, nerijetko bolji od stranih. Uostalom, što može izgubiti? - slegnuo je ramenima na način koji je otkrio da ga pomisao na najgori scenarij baca u očaj.

Sanja bi mogla izgubiti duševni mir, a možda i dostojanstvo, pomislila sam, ali svoje sam misli zadržala sa sebe. Shvatila sam da se u ovom trenutku Edvinu ne može objasniti da je smrtno bolesnim ljudima ponekad potrebnija pomirenost sa sobom i svijetom nego buđenje lažnih nada.

Idućih sam dana bila na pravim mukama slušajući i promatrajući svog supruga kako sa Sanjom vodi svakodnevne duge telefonske razgovore koji bi započinjali gotovo odmah nakon što bi se vratio s posla, a završavali dogovorom o njihovu sljedećem sastanku. Bili su to samo kratki odlasci u neki od lokalnih kafića, jer radni ritam Edvinu nije ostavljao dovoljno slobodnog vremena za bilo što drugo. Bolio me svaki njegov odlazak, iako sam pokušavala prikriti grč koji bi mi stisnuo srce kada bi moj suprug odlazio ususret svojoj staroj ljubavi.

Boljelo me što me ni jednom nije pozvao da im se pridružim. Zar je zaista bio toliko naivan? Jer, da su Sanjine namjere bile poštene i čisto prijateljske, moje joj društvo ne bi smetalo. Dapače, sigurno bi poželjela upoznati suprugu svog dragog, starog prijatelja. A možda Edvin nije bio naivac, nego mu, uz Sanjino, moje društvo nije bilo ni poželjno ni potrebno.

U petak mi je rekao da će izbivati cijeli vikend jer je za sebe i Sanju isplanirao odlazak na jedan od otoka. Bio je vrlo uzbuđen dok mi je objašnjavao da će time ispuniti veliku Sanjinu želju, jednu od onih kojih se prisjećao još iz njihovih mladenačkih dana, a koju nikad nisu uspjeli ostvariti. Na tom je otoku navodno bila predivna pješčana plaža okružena visokim vapnenačkim liticama koja je u poslijepodnevnim satima, kada bi se razlika u temperaturi mora i tla pretvorila u vjetar, bila savršena za puštanje zmajeva.

Čak mi je s ponosom pokazao materijal od kojeg je još iste večeri, u našoj garaži, planirao napraviti dva jednostavna, šarena papirnata zmaja. Nije ni primijetio moje stisnute usne i teškom mukom suspregnute suze kada se uputio u garažu, iz koje se nije vratio do sitnih noćnih sati.

Taj je vikend bio paklen, mučniji od svih prethodnih dana koje sam provela pokušavajući pronaći opravdanje za Edvinove postupke. Iz glave nisam mogla izbiti sliku njih dvoje sretnih i nasmijanih, kako se bore s vjetrom koji im iz ruku pokušava iščupati šarene papirnate zmajeve koje je Edvin s ljubavlju izrađivao do kasno u noć. Zamišljala sam kako bosih nogu gaze po pijesku, povremeno zalazeći u svježinu plićaka, smiju se, skupljaju školjke...

Nisam mogla spriječiti slike koje su mi se oblikovale u mislima, slike Edvinova pogleda punog značenja koji susreće Sanjin, osmijeha koje razmjenjuju, trenutka kada se Sanjina ruka nađe u Edvinovoj ili kada moj suprug obujmi njezin vitak struk.

Kada se Edvin vratio kući u nedjelju već kasno uvečer, ja sam bila u krevetu i pretvarala se da spavam. Osluškivala sam kako se sprema na počinak, obrisala dvije suze koje su mi skliznule iz kuteva očiju i očajnički se pokušavala domisliti što bih u ovoj nemogućoj situaciji mogla učiniti da spasim naš brak.

Kada je oprezno i tiho kliznuo u postelju pored mene, poželjela sam se priviti uz njega, osjetiti poznatu toplinu njegova tijela koja mi je uvijek pružala utjehu. Ali, svladala sam se, svjesna da bi mi njegov dodir u ovim trenucima umjesto utjehe donio samo bol.

Vjerojatno jer je ipak osjetio moje raspoloženje, ali i morao samome sebi priznati da, bez obzira na izvanredne okolnosti, za brak baš i nije sasvim zdravo dane i vikende provoditi sa ženom koja ti nije supruga, Edvin se već sljedećeg dana pojavio s maštovito umotanim poklonom. Bila je to vrlo lijepa ogrlica od poludragog kamenja koja je divno pristajala uz moju boju očiju. Mada sam instinktivno, kroz kolektivno naslijeđe ženskoga iskustva, osjećala da darivanje u ovom trenutku može biti jasan dokaz nečiste savjesti, dar sam ipak odlučila prihvatiti kao znak pomirenja i izraz odanosti. Ali odmah je uslijedio hladan tuš.

- Što misliš, hoće li se svidjeti Sanji? - upitao me s napetim iščekivanjem muškarca nesigurnog u vlastitu procjenu ukusa žene koju daruje, pokazujući mi lijepu, skupocjenu svilenu maramu.

Nakratko sam stajala zaleđena, a zatim bez riječi otrčala u spavaću sobu, zalupila vrata za sobom i u očaju se bacila na krevet. Čula sam kad su se vrata otvorila, osjetila pritisak Edvinova tijela na madrac kada je sjeo na rub kreveta i kao iz velike daljine čula da govori, shvaćajući da mi još jednom pokušava objasniti, zapravo utuviti u glavu, da mu je Sanja draga prijateljica iz prošlosti koju u ovakvoj situaciji ne može ostaviti na cjedilu. Nisam imala ni volje ni snage upuštati se u jalovu raspravu, pa sam i dalje beživotno ležala glave zabijene u jastuk.

- Klara, zaboga, pa ona umire! Što bih trebao učiniti?! - iako je zvučalo kao iskreno očajanje, ni ovo Edvinovo zapomaganje nije izazvalo moju reakciju.

Madrac se lagano zatresao, a zatim sam čula kako se vrata zatvaraju. Tu je noć Edvin proveo na kauču u svojoj radnoj sobi.

Nekoliko dana kasnije Sanja se iznenada pojavila pred našim vratima. Edvin nije bio kod kuće pa sam se pitala je li u pitanju nesporazum ili se namjerno sa mnom željela susreti nasamo. Izgledala je predivno pa je bilo teško povjerovati da je teško bolesna. Iako mi nije bilo do njezina društva, pristojno sam je pozvala da uđe.

Nakon što smo kratko vrijeme neuspješno pokušavale voditi neobavezan razgovor, napokon je prešla na stvar:

- Došla sam te zamoliti da pokušaš shvatiti Edvina i mene i da nas ne osuđuješ. Mogu razumjeti tvoju ljutnju, ali time Edvinu nanosiš puno boli.

- A zašto to tebe brine? - hladno sam odbrusila.

- Zato što mi je stalo do Edvina. Ne mogu biti ravnodušna prema njegovoj tuzi - pogled svojih lijepih očiju prikovala je uz mene kao da me želi hipnotizirati i tako uvjeriti u sve što govori.

- Misliš, nije ti zabavno s frajerom koji stalno kuka zbog toga jer se njegova žena ljuti na njega? To nije onakva zabava kakvu si zamislila, zar ne? - možda je u mojim primjedbama i bilo malo previše zlobe, ali sigurno je bilo i podosta istine.

Čim je shvatila da me svojim hinjenim uvrijeđenim iznenađenjem nije uspjela uvjeriti, Sanja je otvorila karte:

- Slušaj, ja ga želim za sebe ovo vrijeme koje mi je preostalo. Znaš, kada ti kažu da ćeš ubrzo umrijeti, sve ti postane kristalno bistro, dvojbe nestanu i odjednom jasno možeš sagledati vlastitu prošlost. A još jasnije znaš što želiš od ono malo budućnosti koja ti je preostala. Ja sam shvatila da nikada nikoga nisam voljela osim Edvina, da su godine provedene s njim u ovom mjestu bogu iza leđa bile savršene i želim ponovno doživjeti barem djelić te sreće. Tko si ti da mi to uskratiš? I zašto bi to uopće željela? Jer, za godinu dana, ti i on opet ćete biti sami, a mene neće biti da ti kvarim bračnu sreću. Meni je preostalo još samo nekoliko mjeseci, a tebi ostaje cijeli život.

- Molim te, idi sada - rekla sam joj tiho nakon što sam, poslije kraćeg premišljanja, odlučila da joj neću odgovoriti. Možda iz njezinoga kuta stvari i izgledaju onako kako ih je postavila, ali ja sam duboko u kostima osjećala da je stvarnost drukčija. Na žalost, nije sve moguće popraviti nakon što se pokvari, a jednostavno biti živ nije dovoljno da bi se ispravile stvari koje su nepovratno pokvarene ili uništene.

Zašto bih povjerovala da bismo Edvin i ja mogli nastaviti ondje gdje smo stali, prije one večeri kada se Sanja vratila u njegov život? Osjećaji koje je u njemu probudila, prirodna tuga koju će osjećati jer ju je iznova izgubio, ovaj put neosporno konačno, osjećaj izdaje i tuga koji me muče već danima, sve to neće nestati. Prava je istina da svaka, čak i najbeznačajnija stvar ili događaj, ostavljaju neizbrisive tragove.

U danima koji su slijedili ništa se nije promijenilo. Edvin je Sanju vodio na sladoled u slavnu slastičarnicu u obližnjem gradu gdje su se stisnuli za malen stol na rubu staroga renesansnog trga na kojem se nalazila još starija crkva. Odlazili su u kino, na izložbe, pokušavali jedriti i biciklima obići cijelu okolicu. Dok su oni prvi put ili iznova otkrivali dijelove svijeta oko sebe, ja sam čamila u kući, tonući u mračne misli.

Uza sve to bila sam prisiljena svjedočiti Edvinovim upornim i iz dana u dan sve očajnijim pokušajima da pronađe liječnika koji bi Sanji mogao uliti makar malo nade. Nakon posla, telefonskog razgovora ili susreta sa Sanjom satima bi pretraživao internet ili listao stručne časopise koje je donosio kući iz gradske knjižnice ili ih naručivao, a zatim nestrpljivo iščekivao pošiljku.

Njegovi su napori napokon urodili plodom. Vrlo se jasno sjećam trenutka kada mi je uzbuđeno i prilično nesuvislo rekao da je pronašao liječnika koji je voljan ponoviti testove i koji ne isključuje mogućnost operacije. Uletio je u moju radnu sobu naglo i bez kucanja, uzbuđeno mi pred licem mahao snopom papira, uopće ne primjećujući da sam se u tim trenucima predala i odustala od borbe.

Sutradan sam uzela godišnji odmor, spakirala najosnovnije stvari, okamenjena srca napustila našu kuću i sjela na prvi autobus koji je kretao s malog autubusnog kolodvora. Nisam imala snage gledati svog supruga kako proživljava dramu ponovnog buđenja nade i nisam željela biti ondje ni kada dođe do raspleta, ma kakav on bio. Sanji sam željela da ozdravi. Bila je to vrlo iskrena, mada podosta sebična želja jer nisam nimalo sumnjala da bi nakon ozdravljenja iznova napustila svoj rodni grad, svog staroga oca i moga supruga, privučena neodoljivim svjetlima velegrada i njegovim uzbudljivim životom. Možda bismo Edvin i ja tada dobili novu priliku.

Ali, nisam više željela prepuštati vremenu da mi odredi sudbinu. Svojim odlaskom prisilit ću Edvina na odluku i napokon učiniti ono što sam trebala učiniti odmah. Dok su pod kotačima autobusa promicali kilometri, obuzeo me dubok mir. Iako ne mogu upravljati tuđim osjećajima, slobodna sam od svoga života učiniti što god želim. U njemu, kao i u mojemu srcu, čuvam mjesto za Edvina, ali samo ako to želi i on, iskreno i svim srcem.