ISTINITA PRIČA: 'Očuh je zlostavljao mog brata, a mene i silovao! Na samrti me pozvao u bolnicu!'

Prije samog odlaska na posao užurbano sam ispijala prvu jutarnju kavu i razmišljala o današnjim obvezama kad me u tome prekinula reska zvonjava telefona. Bože, tko bi me, i zašto, zvao ovako rano? Valjda se nije što dogodilo Tomi? - sa strepnjom sam pomislila podižući slušalicu.

- Dobro jutro. Doktorica Jurak pri telefonu, zovem iz bolnice. Trebala bih gospođu, ili gospodičnu Maju - obratio mi se nepoznat ženski glas kad sam se javila.

- Da, izvolite - prestrašeno sam odgovorila dok mi je nelagoda sve jače stezala srce.

- Oprostite što zovem ovako rano, ali bojim se da je stvar prilično hitna. Naime, zovem vas u ime gospodina Ivice koji je već nekoliko tjedana hospitaliziran na onkološkom odjelu naše bolnice. Kaže da bi vas želio vidjeti. Ne znam u kakvoj ste vezi, ali svakako bi bilo dobro da požurite - poslovno je nastavila.

- U redu, hvala vam - prošaptala sam i prije nego što je stigla išta dodati, spustila slušalicu. Premda je telefon gotovo istodobno ponovno zazvonio, ignorirala sam njegovu zvonjavu. Dok sam drhtala cijelim tijelom, suze tuge, ogorčenja i srama nakon punih šest godina normalnog života ponovno su potekle niz moje lice. Kako me se samo usuđuje zvati nakon svega? Zar taj čovjek doista nema nimalo srama? - razmišljala sam okupana suzama. Ožiljci koje sam nosila na duši, koliko god da sam bila sklona vjerovati u suprotno, još su bili svježi. Moj očuh Ivica bio je najveći krivac za to.

Tomo! Moram ga nazvati. On mora znati, pomislila sam zagušena suzama. Čim sam s druge strane slušalice začula Tomin glas, zajecala sam još glasnije.

- Što je, Majo? Čemu te suze? Imaš li kakvih problema na poslu? - zabrinuto je upitao.

- Ne, sve je u redu s poslom, samo, upravo su me nazvali iz bolnice. Ivica je ondje na liječenju. Želi me vidjeti. Koliko sam shvatila, njegovo je stanje ozbiljno. Mislim da umire…. - tiho sam dodala, nakon čega je s druge strane nastupila podulja stanka.

- I? Ne razumijem. Zašto bi se to tebe trebalo ticati? Ne želim se ni prisjećati svega što nam je taj čovjek učinio - napokon je progovorio u jednom trenutku.

- Znam, ali Kiki je negdje u Nizozemskoj, a Igor sam Bog zna gdje. Što god da se dogodilo, pripada prošlosti. Ne mogu umirućeg čovjeka ostaviti na cjedilu - nemoćno sam odgovorila.

- Molim?! Ne možeš ga ostaviti na cjedilu?! - ponovio je u nevjerici moj brat. - Dobro, što je s tobom, Majo?! Ponašaš se kao da ti je netko isprao mozak. Uostalom, kako možeš tog monstruma nazivati čovjekom kad to uopće nije. Kad bolje promislim, zapravo ne želim ni razgovarati o njemu. Radi što hoćeš, ali samo da znaš, ovaj put nemaš moj blagoslov. Žao mi je - glas mu je zadrhtao kao da će zaplakati, nakon čega se veza prekinula.

Premda me silno boljela njegova suzdržanost, znala sam da mu nemam pravo suditi zbog prezira koji je gajio prema našem očuhu. Gorčina i poniženje skupljani godinama u njegovu mladom srcu uzeli su danak koji je, dobro sam to znala, bilo nemoguće premostiti.

Ružna sjećanja i još gore uspomene navika su kojih se često teško osloboditi koliko god mi to željeli. A sam Bog mi je najveći svjedok da je puno toga vezano uz naše djetinjstvo i odrastanje pod Ivčinim krovom zapravo nemoguće zaboraviti.

Dok sam lica umrljanog suzama i sklupčana u naslonjaču uzalud pokušavala donijeti suvislu odluku o tome što bih trebala učiniti, misli su mi i protiv volje otplovile u prošlost, na dan kada smo zajedno s majkom i starim, pohabanim kovčegom u njezinoj ruci, u kojem je bila sva naša imovina, iz malog bosansko-posavskog zaselka stigli pred vrata trošne stambene zgrade u Slavoniji.

Tomo i ja imali smo na sebi svoju najbolju odjeću. Osobito sam bila ponosna na dvije dugačke pletenice koje mi je mama isplela tog jutra kako bih, prema njezinim riječima, izgledala kao prava mala gospođica. Bilo mi je tada pet, a Tomi godina više.

- Čini se da smo stigli - rekla je mama s odglumljenim oduševljenjem. Dok se zbunjeno osvrtala oko sebe, bilo je više nego očito da su njena očekivanja po pitanju budućeg mjesta stanovanja ipak bila ponešto drukčija.

- Ovdje stanuje striček Ivica o kojem sam vam govorila. Ne brinite, dragi moji. On jako voli djecu. Znam da je dobar čovjek i da nam kod njega ničega neće nedostajati - vedro je dodala.

- Mamice, pogledaj, klackalica! - uzbuđeno je povikao Tomo opazivši rasklimanu ljuljačku u dvorištu na samo nekoliko koraka od nas.

- Da, djeco, kasnije ćete se moći igrati koliko god to budete željeli. Sad idemo pronaći Ivicu - dodala je povlačeći nas za ruke prema rasklimanom drvenom stubištu.

Nekoliko trenutaka kasnije stajali smo pred trošnim vratima Ivičina stana i mama je pokucala. Vonj koji se širio dugačkim hodnikom bio je doslovce neizdrživ. Opazila sam kako se Tomo zacerekao i prstima zapušio nos. Zabavljena njegovom reakcijom nisam ni primijetila kad su se vrata otvorila.

- Oh, stigli ste. Moram priznati da vas još nisam očekivao. Upadajte, što čekate? - zagrmio je nečiji glas, a ja sam napokon postala svjesna prilično zapuštenog, zdepastog muškarca pred sobom.

- Iskreno, jedva sam te pronašla. Mislila sam da ćeš nas dočekati na kolodvoru - predbacila mu je mama dok smo ulazili.

- Daj, bubice, nemoj se odmah ljutiti. Imao sam posla. Pogledaj što sam sve lijepo priredio za vas - lice mu se iskrivilo u čudnu grimasu koja je valjda trebala nalikovati osmijehu. - No, djeco, što me gledate? Moje ime je Ivica i od danas ćete svi zajedno živjeti kod mene - napokon nam se obratio.

- Sigurno ste gladni, poslužite se keksima. A ima i mlijeka - dodao je kad smo pomalo prestrašeno sjeli uz mamu za stol. Iskreno, bila sam prilično gladna i premda bih u tom trenu radije pojela nešto konkretnije, shvatila sam da baš i nemam izbora. Ispružila sam ruku i s tanjurića dohvatila nekoliko čokoladnih kolačića. Taman sam ih htjela strpati u usta kad me u tome prekinuo strog Ivičin glas.

- Vidi ti male pohlepnice. Nisi sama ovdje. I drugima treba nešto ostati - ukorio me dok su mu hladne zelene oči blistale nekim čudni sjajem. Porumenjevši od nelagode, skrušeno sam vratila kekse na tanjurić. Sram koji sam osjećala u trenu mi je oduzeo tek.

- Majo, nisam li te oduvijek učila pristojnom ponašanju? Ah, ta djeca - uz nelagodan osmijeh mama je prijekorno odmahnula rukom. - Nego, zašto se vas dvoje ne biste malo poigrali dolje na klackalici. Vani je prekrasan dan, a Ivica i ja trebamo još puno toga dogovoriti - rekla je. Tomo je to očito jedva dočekao jer je istog trena poskočio sa stolca i uhvatio me za ruku.

- Ovaj Ivica mi se uopće ne sviđa. Podsjeća me na onog odurnog vilenjaka iz slikovnice koju nam je mama čitala u vlaku. Brrrr... - stresao se kako bi mi što bolje predočio svoje osjećaje dok smo se spuštali stubištem.

- Ali, mama kaže da je dobar i da će nam biti dobro kod njega. Čak nam je kupio kekse - odgovorila sam djetinjom naivnošću.

- Što ti to vrijedi kad na kraju nisi smjela uzeti ni jedan? - upitao je slegnuvši ramenima, na što sam morala priznati da je u pravu. - Siguran sam da će ih sad kad više nismo unutra pojesti sam - frknuo je nosom. Bilo je više nego očito da mu Ivica, baš kao uostalom i meni, i nije bio pretjerano simpatičan.

- Šššš… Mama bi se ljutila na tebe kada bi znala da tako govoriš o njemu. Jesi li već zaboravio što nam je pričala u vlaku? - bojažljivo sam prošaptala.

- Može ona pričati što hoće! Zašto nas je uopće dovela ovdje u ovo glupo selo gdje nikoga ne poznajemo? Ivica nije naš tata. Naš tata je mrtav. Ne volim tog čovjeka i gotovo! - tvrdoglavo je povikao. Poznajući Tomu shvatila sam da daljnja rasprava nema nikakvog smisla, stoga sam samo slegnula ramenima i zaputila se prema ljuljačci.

Te večeri kada smo iscrpljeni, ali sretni napokon ušli u stan Ivica nas je pozvao za lijepo postavljen stol. Tanjurića s keksima više nije bilo ondje. Ali zato se mama ubrzo pojavila iz kuhinje. Ugledavši je kako se opasana pregačom, ozarena lica, i sa zdjelom vruće juhe u rukama primiče stolu, znala sam da je zbog nečeg jako sretna.

- Djeco, idućeg tjedna Ivica i ja ćemo se vjenčati. Nisu li to divne novosti? - ozareno je upitala odloživši zdjelu na stol. - Ivica će se dobro brinuti o nama. Ničega nam neće nedostajati. Nije li tako, Ivice? - upitala je.

- Aha - promrmljao je. - A sad idemo jesti dok se nije ohladilo - namrgođeno je dodao i ne pogledavši nas.

Na žalost, nije mi trebalo dugo da shvatim kako Ivica toga dana nije bio iskren s nama. Odmah nakon više nego skromnog vjenčanja bez imalo je sustezanja počeo pokazivati svoje pravo lice.

Često je bio mrzovoljan i neraspoložen i tada bi uvijek pronalazio neki razlog zbog kojeg bi nas ukorio. Premda mali, morali smo raditi sve što bi nam naredio. Budući da smo u stanu imali samo štednjak na drva, Tomo je bio zadužen za dostavu ogrjeva.

U prizemlju zgrade nalazila se drvarnica iz koje bi Tomo i po nekoliko puta dnevno u golemoj košari, pogrbljen pod njegovom težinom, nosio drva uz rasklimane stube. Kad je mama jednom prilikom pokušala Ivici dati do znanja kako to nipošto nije posao za šestogodišnjeg dječaka, podrugljivo se obrušio na nju.

- Ha, ha, ne budi smiješna. Želiš mi reći da bih ja to trebao raditi? - zarežao je. - Djecu treba odmalena privikavati na rad i odgovornost. Ne brini, snažan je on. Ništa mu neće biti! - iskrivljeno se nacerio. Premda je mamin izraz lica odavao zbrinutost, nije mu proturječila. Sa suzama u očima brzo se okrenula od njega i nestala u kuhinji.

- A što ti blejiš? Misliš da će se moje cipele same očistiti? - podrugljivo mi se obratio.

No bila je to samo kap u moru problema u kojima se naša mala obitelj već ubrzo počela gušiti. Kako je vrijeme odmicalo, mama je počela pripravljati sve skromnije obroke. Uglavnom je na stol iznosila krumpirovu juhu ili varivo od graha.

Silno se trudila uvjeriti nas kako je ova situacija samo privremena, dok Ivica ne pronađe kakav posao. Njen prestrašen, zabrinut pogled govorio je više od tisuću riječi. Šutke bih pojela ono što bi stavila pred mene i strpljivo čekala bolja vremena.

Nije mi trebalo dugo da shvatim kako pravila štednje u našem domu baš i nisu ista za sve. Premda je i Ivica uvijek jeo s nama, nije mi promaklo kako bi mu mama nakon juhe redovito na tanjur stavila i komadić kakvog mesa, o čemu smo Tomo i ja mogli samo sanjati. Nakon obroka još bi redovito popio i pivo ili dva. Njegovu ovisnost o cigaretama da i ne spominjem.

Premda bi bilo bolje da to nikad nije učinio, jednom prilikom za vrijeme jela Tomo se otvoreno pobunio zbog takve nepravde.

- Ne želim svaki dan jesti krumpirovu juhu. Već mi je muka od nje! - povikao je, sa suzama u očima odgurnuvši tanjur.

- Dušo, nisi u pravu. Evo, jučer smo za ručak imali grah, sjećaš se? - mama ga je pokušavala utješiti.

- Što si to rekao? - prijeteće je zarežao Ivica odmičući se od stola. Očiju zažarenih od bijesa i s podrugljivim osmijehom na licu prišao je Ivici.

- Ivice, molim te, ne slušaj ga. On je samo maleni dječak… - mama nije uspjela niti dovršiti rečenicu kad se Ivica zatrčao prema njoj i snažno je pljusnuo.

- Ti šuti! Kako si ih to odgojila kad ne poštuju tuđi trud i muku. Hranim ih i mučim se za njih, a kako mi tvoja derišta uzvraćaju?! U ovoj se kući oduvijek znao red. Tko ga neće poštovati milom, tada će morati silom - zaurlao je otkopčavajući remen.

Prestravljeno sam pritrčala uplakanoj majci. Dok je kroz suze preklinjala Ivicu da se smiri, iz nosa joj se obilno cijedila krv. Bila sam toliko uplašena da joj nisam ni pokušala pomoći. Drhtureći cijelim tijelom panično sam se privila uz nju.

- Bježi Majo! Idi u sobu. Odlazi, molim te - zavapila je kad su sobom počeli odzvanjati Ivičini udarci. Nisam mogla slušati Tomine krikove stoga sam zapušila uši. Dok su mi krupne suze klizile niz lice, neizmjerno sam žalila svoga brata.

Koliko god da sam to željela, znala sam da mu ne mogu pomoći. Jednako tako, znala sam da ću ukoliko ostanem u sobi i sama dobiti batine. Shvatila sam da će biti najbolje da poslušam mamu. Skupila sam svu preostalu hrabrost i pobjegla iz sobe. Istrčala sam iz stana, potom iz zgrade.

Nekoliko stanarki iz okolnih zgrada, koje su se iz ovog ili onog razloga zatekle na dvorištu, znatiželjno su piljile u mene. Panično sam se osvrtala oko sebe kako bih pronašla neko skrovito mjesto gdje bih se mogla sakriti.

- Što se to događa gore? Nemoj mi samo reći da je Ivica opet poludio. A baš smo svi mislili da će se sad kad je oženjen napokon smiriti. Bože, čudna li čovjeka. Neće taj nikad na zelenu granu - zavrtjela je glavom susjeda sa šarenom maramom na glavi.

- Dušo, dobro si? Pa ti plačeš? - napokon je na mene obratila pažnju i nešto mlađa žena, koja je nekoliko metara dalje rasprostirala netom oprano rublje.

- Nije mi ništa, samo… - poželjela sam dodati kako je Ivica upravo premlatio mog brata, no strah koji sam još uvijek osjećala spriječio me u tome. Mlada žena očito je to opazila.

- Ti si sigurno Maja, dobra i marljiva djevojčica o kojoj sam čula još puno toga lijepoga - osmijehnula se. - Ja sam Nada. Stanujem u susjednoj zgradi, i možeš mi vjerovati - blago je rekla, čime je napokon uspjela steći moju naklonost. - Znaš, i ja imam djevojčicu tvoje dobi. Ime joj je Zora. Sigurna sam da bi se rado igrala s tobom. Želiš li je upoznati? - upitala je. U znak suglasnosti brzo sam kimnula glavom.

- Bit će najbolje ako se najprije javiš majci. Reci joj da ne mora brinuti, kod mene ćeš biti sigurna. Čekam te ovdje - nježno je rekla.

- Nema potrebe. Već sam rekla mami da se idem igrati - slagala sam u strahu da se ne predomisli i čvrsto je uhvatila za ruku. Činilo se da Nada uopće nije bila iznenađena takvom reakcijom. Nisam mogla doći k sebi od iznenađenja kad me ta mlada krupna žena podigla u svoje naručje i ponijela preko dvorišta.

To poslijepodne, unatoč svemu, bilo mi je jedno od najljepših u posljednje vrijeme. Ne samo da sam stekla novu prijateljicu, koja me oduševila, već sam imala priliku i kušati ukusne palačinke s džemom koje je njezina majka Nada ispekla samo za nas. Uživala sam u igri sa Zorom i potpuno zaboravila na vrijeme. Trgnula sam se tek predvečer kad me Nada nježno upozorila kako bih se trebala vratiti kući.

Nikad neću zaboraviti prizor koji sam ugledala kad sam se u strahu od Ivice gotovo na prstima ušuljala u stan. Na sreću, nije ga bilo ondje. Mama je sjedila za stolom i tiho jecala dok je Tomo, sav u modricama i ječeći od boli, ležao na kauču.

Prestrašeno sam mu prišla i pomilovala ga po kosi, no mislim da toga uopće nije bio svjestan. Njegovo malo, premlaćeno tijelo trzalo se u agoniji bola koji je trpio. Željela sam mu pomoći, no nisam znala kako. U tom trenutku, Ivicu sam mrzila iz dna duše.

- Mama, hoće li Tomo umrijeti? - drhtavo sam upitala. Čini se da je mama tek tada postala svjesna moje prisutnosti. Podigla je svoje suzama umrljano lice. Nekad lijepe i vesele plave oči sada su bile podbuhle od plača. Ugaslim pogledom zagledala se u mene.

- Ne brini, dušo. Sve će biti u redu. Tomo ti se dok si bila vani htio pridružiti, no bio je jako nespretan i pao niz stube. Ivica je upravo otišao po liječnika - procijedila je.

- Ah, tako, mislila sam da ga je Ivica… - zbunjeno sam započela.

- Majo, molim te, ne pričaj gluposti. Tomo je pao niz stube, koliko puta ti to moram ponoviti? - razdražljivo je nadodala, na što sam napokon zašutjela.

Te noći dugo sam se prevrtala u krevetu jer nisam mogla zaspati. Naćulila sam uši ne bih li začula kakve glasove iz hodnika, što bi značilo da je došao liječnik, no nije se čulo baš ništa. Kroz rasklimana vrata sobice u kojoj sam spavala i dalje sam mogla čuti još samo prigušeno, bolno stenjanje moga brata.

Zacijelo sam u neko doba ipak zaspala jer kad sam ponovo otvorila oči, vani se već razdanilo. Žurno sam ustala iz kreveta i potrčala u kuhinju, gdje je na kauču i dalje ležao Tomo. Razveselilo me kad sam shvatila da je budan.

- Drago mi je što ti je malo bolje. Možeš li ustati? - upitala sam poljubivši ga u obraz. Kada je Tomo bolno zaječao, prestrašeno sam se odvojila od njega.

- Bojim se da ne mogu - procijedio je. - Mama je otišla kod susjede okopavati njivu. A tako bih rado popio malo čaja - nemoćno je uzdahnuo.

- Zašto nisi bolje pazio dok si silazio stubama? - prijekorno sam upitala.

- Kakve stube? O čemu to govoriš? - prostenjao je. Već u narednom trenutku vrata su se otvorila i u kuhinju je nahrupio Ivica s vrećicom u rukama. Lice mu je bilo blijedo, a ramena pogrbljena. Premda mi je već i sama njegova pojava ulijevala strah u kosti, nisam se pomakla s mjesta dok nam je prilazio.

- Donio sam iz trgovine čokoladu i kekse. Možete ih podijeliti - promumljao je odloživši vrećicu na krevet. Još više me iznenadilo kada je drhtavim rukama pažljivo navukao pokrivač preko Tominog tijela. Njegov zabrinut pogled govorio je više od tisuću riječi. Bilo je jasno da se Ivica nečeg jako boji.

- Pad doista zna biti gadna stvar. Sva sreća da ništa nisi slomio - rekao je tonom koji nije trpio pogovora. - No, što čekate, djeco? Poslužite se - nutkao nas je s namještenim osmijehom. Nije nam morao dvaput reći. Pomogla sam Tomi da se uspravi u krevetu, zatim smo halapljivo pojeli sve do posljednje mrvice.

Vrijeme je odmicalo i ubrzo je Tomo krenuo u školu. Bio je povučen i miran dječak, kojem se škola baš i nije osobito svidjela. Često se iz nje vraćao sav u suzama. S obzirom na sve probleme koji su ga pratili, budući da mu naša majka zbog katastrofalnih financijskih prilika nije mogla priuštiti niti najosnovniji pribor za školu, često se morao nositi sa zadirkivanjem ostale djece.

I zbog njegove mršavosti nazivali su ga raznim pogrdnim imenima i rugali mu se u svakoj prilici. Činilo se da je jedino učiteljica imala razumijevanja za njega. Uočivši valjda našu tešku životnu situaciju, pobrinula se da Tomo dobije novu torbu i nešto odjeće.

Nakon toga mom je bratu napokon bilo malo lakše. Barem u školi. Jer kod kuće je Ivičina tortura, kojoj smo Tomo, mama i ja gotovo svakodnevno bili izloženi, uzimala sve više maha i ostavljala neizbrisive ožiljke na našim srcima.

Ivica nas je ponižavao u svakoj prilici. Kako bi nas kaznio za neki propust, često nam je uskraćivao obroke, a kada mu ni to ne bi bilo dovoljno, kažnjavao bi nas fizički.

Premda ni ja nisam uvijek ostala pošteđena batina, Ivica je ipak puno češće svoj bijes iskaljivao na Tomi. Kada bi ga mama pokušala spriječiti u tome, i ona bi dobila batine. S vremenom ga se valjda toliko počela bojati da se jednostavno prestala truditi. Očito pomirena sa sudbinom, tek blijeda sjena žene kakva je nekad bila, pustila bi ga da učini što želi, a tada dugo plakala sve dok joj ne bi ponestalo suza.

Tuga i nemogućnost da nešto promijeni potpuno su joj isprali mozak. Dok se borila sa svojim unutrašnjim demonima, Tomo i ja smo doslovce bili prepušteni sami sebi. Bili smo gladna, prljava i zapuštena djeca.

Najtužnije od svega bilo je to što je većina ljudi u selu znala što se događa u našem domu. Unatoč tome, nitko nam nije pokušao pomoći. Ipak, nisam im mogla suditi zbog toga.

Ivica je u okolici bio poznat kao veoma težak čovjek i imajući to na umu zacijelo nitko nije imao hrabrosti miješati se u naše obiteljske odnose. Da nije bilo tete Nade, Zorine mame, koja nas je unatoč skromnim životnim prilikama bezbroj puta nahranila, Tomo i ja bismo bez sumnje umrli od gladi.

Nikad neću zaboraviti jedno kišno nedjeljno popodne kad su u stan do našeg doselili ljudi iz obližnjeg grada. Gospodin Franjo je bio visok i naočit čovjek blagog pogleda. Kad bismo se slučajno sreli na stubištu, uvijek bi me ljubazno pozdravio i pomilovao po kosi.

Njegova supruga, gospođa Slavica, bila je sušta suprotnost tome. Niska i gojazna, s uvijačima koje nikad nije skidala s kose, vječno je svima u zgradi nešto prigovarala. Ipak, njihovo dvoje djece, Luka i Ana. nisu bili toliko loši i voljela sam se katkad poigrati s njima. Jednom prilikom Franjo nam je dopustio da se igramo u njihovoj dnevnoj sobi.

Tih sat vremena proletjeli su mi kao u snu. Ana je imala čak nekoliko lutaka i silno sam uživala u igri s njima.

Te večeri, baš sam se spremala na spavanje kad je netko oštro zakucao na vrata.

- Kradljivci! Protuhe! Kako vas samo nije sram? - zapjenila se gospođa Slavica kad joj je Ivica napokon otvorio vrata.

- Zašto vičeš? - zarežao je Ivica, kojeg je Slavičina dreka nakon nekoliko ispijenih boca piva prenula iz ugodnog drijemeža.

- Kako ne bih vikala? Znaš li ti što je učinila ta mala balavica danas u našem stanu? Ukrala je iz komode kutiju napolitanki, eto što! - proderala se vrludajući pogledom po skromnoj unutrašnjosti našeg stana.

- Molim?! Jesi li sigurna? - razjareno je upitao Ivica dok mu je lice poprimalo sve intenzivniju crvenu boju. Dobro sam znala što to znači. Bila sam toliko prestrašena da sam samo stajala u mjestu i bez riječi zurila u Slavicu.

- Naravno da jesam. I, samo da znaš, očekujem da mi podmiriš štetu kako god znaš! - proderala se još jednom prije nego li se još uvijek sikćući ipak udaljila.

Ivica je za njom bijesno zalupio vratima.

- Platit ćeš mi za ovo - prijeteće mi se obratio, dok je mama tiho plakala u kutu.

- Ali nisam to učinila - uspjela sam procijediti.

- I ja sam bio tamo. Maja nije ništa ukrala toj gospođi! Ona laže! - Tomo je stao u moju obranu.

- Kako vas samo nije sram?! Ne samo što kradete, nego ste, očito, postali i lažljivci. Netko vas stvarno mora naučiti pameti i pokazati vam gdje vam je mjesto - mahnito je povikao. Ubrzo su udarci njegovog remena počeli pljuštati posvuda po nama.

Toga dana Ivica je doslovce ubio boga u nama. Tomo nekoliko dana nije mogao ići u školu. Njegov izostanak mama je kod učiteljice opravdala virozom. Unatoč tome, činilo se kako ona baš i nije povjerovala u to.

Nekoliko dana kasnije baš smo sjedili za više nego skromnim doručkom kad nam je na vrata pokucala žena iz socijalne službe. Predstavila se kao Vesna i imala je najljepše plave oči koje sam ikad vidjela. Premda njezin izraz lica nije odavao razlog zbog kojeg je bila ovdje, molila sam se svim srcem da to bude zbog Tome i mene.

Puna masnica, ali i nade koju sam iznenada osjetila, molećivo sam zurila u nju. Na moju veliku žalost, tek kratko je porazgovarala s mamom i Ivicom, koji se tom prilikom pokazao kao iznimno susretljiv čovjek. Pokazao je gospođi sobičak u kojem smo spavali, pohvalio se kupaonicom koju je tobože imao u planu urediti baš ovih dana, srdačno nas nekoliko puta pomilovao po kosi i kad se već spremala krenuti, ljubazno je ispratio u dvorište.

Potrčala sam do prozora i krišom odgrnula zavjesu. Sve moje nade pale su u vodu kad je Vesna ušla u automobil i uz ljubazan osmijeh odmahnula Ivici. Dok se njezin plavi automobil gubio u oblaku prašine, bila sam toliko tužna da sam istog trena poželjela umrijeti.

Dani su prolazili i uskoro sam i ja krenula u školu. Za razliku od Tome, tih nekoliko sati daleko od doma jako su me veselili. Uz knjigu, druženje i igru barem bih nakratko zaboravljala svoje nevolje. Još kad mi je nekoliko tjedana kasnije mama rekla kako ću uskoro dobiti još jednog brata ili sestru, počela sam vjerovati da i nije sve baš tako crno.

Na žalost, vrlo brzo se ispostavilo kako ni ovaj put nisam bila u pravu. Kad se rodio Kristijan, ako je to uopće i bilo moguće, Ivica je postao još gori prema nama. Svakodnevne batine postale su neizostavan dio našeg života.

Kad je Kiki napunio tri mjeseca, mama je počela pobolijevati. Dijagnoza koju joj je postavio liječnik i nije ostavljala previše mjesta nadi, što me dodatno pogodilo. Bila je toliko slaba da danima nije mogla ustati iz kreveta.

Uz školu i pomaganje u kući često sam morala brinuti i o svom malom polubratu, no ništa mi nije bilo teško. Molila sam za mamino ozdravljenje jer se nisam usuđivali ni pomisliti što će biti s nama ako se njoj što dogodi.

Na sreću, nekoliko mjeseci kasnije njezino zdravstveno stanje se ipak popravilo. Shvatila sam to onoga jutra kad mi je sa širokim osmijehom na licu priznala da je ponovno trudna. Premda me vijest o novoj trudnoći prilično zatekla, odglumila sam oduševljenje jer nisam željela povrijediti mamu.

Šest mjeseci kasnije na svijet je došao i Igor. Htio ne htio, Ivica je bio prisiljen potražiti posao. Kad je počeo raditi na obližnjem seoskom imanju, napokon sam mogla malo odahnuti.

Zaokupljena obavezama, nisam ni opazila kad mi se tijelo počelo mijenjati i zadobivati obline. Imala sam otprilike četrnaest godina kad je mama jednog jesenskog jutra objavila da na nekoliko dana mora u bolnicu kako bi obavila detaljne pretrage.

Prema zabrinutom izrazu njezinog lica, znala sam da joj se bolest ponovno vratila. Čvrsto sam ju zagrlila i obećala da ću se dobro brinuti o braći. Kada je nešto kasnije s putnom torbom u ruci izišla iz stana, sklupčala sam se na kauču i grčevito zaplakala.

Ni sama ne znam koliko dugo sam tako plakala. U stvarnost me vratio Igorov plač, a ubrzo i nešto još puno gore od toga. Baš sam uplakanog Igora uzimala u naručje kad su se otvorila vrata i na njima se ukazalo nacereno Ivičino lice. Dok je teturao k stolu, u ruci je držao već do pola ispražnjenu bocu pića.

- Utišaj tog balavca da ne bih ja to morao učiniti. A tada mi brzo spremi nešto za jelo. Umirem od gladi - zapovijedio je petljajući jezikom.

- Proklete beštije! Namjeravali su me iskoristiti, ali ne dam se ja - pijano se zahihotao. - Neće Ivicu nitko omalovažavati i nazivati ga pijancem kad to nisam! Idem sada malo prileći, a ti napravi kako sam ti rekao - prestravljeno sam slušala njegov monolog.

Istog trenutka postalo mi je jasno zbog čega se moj očuh tako rano vratio s posla i tijelom su mi prošle ledene srsi. Bože, zašto si dopustio da ostane bez posla? Kako ću preživjeti ovih nekoliko dana uz tog čovjeka? - razmišljala sam sa suzama u očima. Tada još uvijek nisam mogla ni sanjati što mi se te večeri sprema.

Nahranila sam djecu i stavila ih na spavanje. Činjenica da smo Ivica i ja doslovce sami u stanu ledila mi je krv u žilama. Tomo je još tijekom popodneva otišao u selo kako bi pomažući seljanima u istovaru kukuruza namaknuo koju kunu.

Premda sam znala da se neće skoro vratiti, odjednom sam s velikim nestrpljenjem iščekivala njegov dolazak. Baš sam za štednjakom miješala nešto što je trebalo nalikovati prežganoj juhi, kad sam iza leđa začula Ivičin glas.

- Hm, već dugo te promatram. Moram priznati da si u proteklih nekoliko mjeseci iz ružnog pačeta izrasla u pravog labuda - promumljao je tik do mog uha. Njegov pijani zadah tjerao me na povraćanje, no bila sam previše prestrašena da bih mu to pokazala.

- Što kažeš da se nas dvoje večeras malo zabavimo? Nitko ne mora doznati za to - nastavio je obgrlivši me oko struka. Strah koji sam osjećala potpuno me paralizirao. Ni plakati nisam mogla.

- Ivice, pusti me na miru, molim te - preklinjala sam, premda mi je već tada bilo jasno da gubim bitku. Dok me sve grublje privlačio k sebi, mogla sam osjetiti njegov smrdljivi dah na svom licu. Nisam se ni snašla, a Ivica me već grubo gurnuo na pod i poput životinje skočio na mene.

Jednom mi je rukom zatvorio usta a drugom počeo grubo trgati odjeću s mene. Pokušavala sam se izvući iz njegovog čeličnog stiska, no bio je puno jači od mene. Kad je u jednom trenutku ipak sklonio ruku s mojih usta, vrisnula sam iz petnih žila. Uzalud, jer me već u sljedećem trenutku tako snažno pljusnuo da sam izgubila svijest.

Kad sam nešto kasnije napokon došla k sebi, shvatila sam da još uvijek ležim na podu. Cijelo me tijelo užasno boljelo, ali to nije bilo ništa u odnosu na bol koju sam osjećala u duši. Skupivši posljednje mrvice snage, nekako sam uspjela stati na noge. A onda sam ugledala Ivicu kako sjedi za stolom i žuč mi se popela u grlo. Dok sam se borila s mučninom, Ivica je, baš kao da se ništa nije dogodilo, mirno ispijao već tko zna koju čašu rakije po redu.

- A sad me dobro slušaj! - naredio je. - Za ovo što se dogodilo znamo samo ti, ja i dragi Bog. Bit će najbolje da tako i ostane, u protivnom moglo bi se svašta dogoditi - prijeteće je zarežao, dok su mu oči zlobno sjale. Bilo mi je jasno da se ne šali.

Dok sam se posljednjim atomima snage vukla u sobu, suze su mi u potocima curile niz lice. Mislim da sam tek tada u potpunosti postala svjesna onoga što se dogodilo. Sram koji sam osjećala bio je nepodnošljiv.

Zatvorivši vrata za sobom, spuznula sam na pod. Obgrlivši rukama koljena zaridala sam poput ranjene životinje. Sva tuga, bol i ogorčenje koji su se godinama skupljali u mom srcu napokon su isplivali na površinu. Ovo mu nikad neću oprostiti, razmišljala sam oblivena suzama.

Još uvijek sam sjedila sa šalicom davno ohlađene kave u rukama i prebirala po sjećanjima kad me iz razmišljanja prenuo zvuk zvona na ulaznim vratima.

- Bok, Majo. Znam da si iznenađena što me vidiš, ali odlučio sam ipak poći s tobom u bolnicu - započeo je moj brat Tomo čim sam otvorila vrata. Bila sam toliko iznenađena što ga vidim da najprije uopće nisam shvatila što mi pokušava reći.

- Priznajem da sam u početku bio ljut na tebe što uopće razmišljaš o odlasku u bolnicu kako bi ponovo vidjela tog monstruma. Ipak nam je nanio toliko zla - glas mu je zadrhtao u navali emocija.

- Ali, razmišljao sam o tome i shvatio. Gle, ja znam što ti je Ivica napravio one večeri i ako si mu ti u stanju oprostiti, tada bi valjda i meni to trebalo poći za rukom - nježno je rekao.

- Osim toga, nismo li se nas dvoje oduvijek držali zajedno? Nema razloga da i danas ne bude tako, pa makar bila riječ i o Ivici - dovršio je zagrlivši me. Dok smo grčevito grlili jedno drugo, znala sam da će Tomo zauvijek ostati moj veliki brat, moj zaštitnik i najvažnija osoba u mom životu. Uz njega se ni najmanje ne bojim budućnosti koja je pred nama.