ISTINITA PRIČA: 'Odglumila sam bolest kako bi moji ukućani počeli pospremati!'

To bi valjda bilo to - promrmljala sam samoj sebi u bradu, odmakla nadlanicom pramen kose s vlažnog čela i stropoštala se mrtva umorna na stolac.

Ne samo da mi je čelo bilo mokro, nego sam cijela bila okupana u znoju. Kako i ne bi kad sam puste sate provela rintajući po kući. U kuhinji me u sudoperu dočekala takva piramida prljavog posuđa da mi se zavrtjelo u glavi. No, nije ga bilo samo u sudoperu, već se nalazilo posvuda: na kuhinjskim elementima, stolu, štednjaku, pa čak i prozorskoj dasci!

A u sobama je situacija bila još i gora. Ondje sam, da bih uopće mogla usisati i obrisati prašinu, morala najprije sakupiti gomile odjeće i obuće koje su ležale razbacane uokolo. Koliko sam samo svojim kćerima i mužu govorila da se ne svlače gdje stignu i da barem nešto pospreme za sobom, ali uzalud.

Kao šećer na kraju čekala me kupaonica u kojoj je bilo i najviše posla. Osim ribanja pločica, kade i zahodske školjke, trebalo je razmaknuti i sve ono što su moji najmiliji nakon jutarnje toalete ostavili za sobom: četkice i pastu za zube, britvicu i pjenu za brijanje, četke, češljeve, maramice za čišćenje lica, gomile raznorazne šminke…

Na kraju, kad je cijeli stan bio doveden u red, osjećala sam se otprilike kao da me pregazio kamion. Skinula sam gumene rukavice s ruku i umorna naslonila glavu na stol. I opet mi je jedna subota prošla u rintanju. I opet sam se osjećala iscrpljenom i premorenom. I opet sam bila ljuta zbog toga! Kakvog je to sve imalo smisla? Da jedan podmeće svoja leđa za sve ostale ukućane? I to iz dana u dan, iz godine u godinu?

Osjećajući kako se znoj na meni počinje hladiti i stvarati mi osjećaj nelagode, posljednjim sam snagama otišla pod tuš. To mi je malo pomoglo da dođem k sebi, no onda me opet čekalo kuhanje ručka, pranje posuđa, glačanje…

- Hej, majčice! To smo mi!

Bio je to Majin glas, a iza njega se odmah začulo Evino cvrkutanje.

- Stigle smo!

Maja i Eva. Moje drage djevojčice! Moje srećice! Moje šesnaestogodišnje jednojajčane blizanke. Upravo su se vratile s kick boxinga koji su trenirale već godinu dana. Djelovale su tako krhko, međutim u njima je bilo neke neobjašnjive energije. Kad su mi prvi put rekle da bi se rado bavile ovim sportom, imale su četrnaest godina i ja sam se zgrozila. Što, zar da moje nježne princeze vježbaju nekakvo boksanje?

Međutim, kako nisu odustajale od svoje zamisli, na kraju sam popustila i upisala ih na treninge. Neka se djeca rekreiraju, rekao je i moj muž, inače strastveni pobornik kuglanja. I tako je odjednom subota, dan koji je trebao biti rezerviran za obitelj, postao dan za rekreaciju. Pritom su se moj muž i moje kćeri rekreirali svojim sportskim aktivnostima, a ja sve većom gomilom kućanskih poslova!

U prvi mah sam se obradovala njihovu dolasku. No, onda sam se sjetila jezivog nereda koji su i opet za sobom ostavile i smjesta me preplavila ljutnja.

- Maja! Eva! - pozvala sam ih povišenim tonom u kuhinju.

- Evo nas! - odgovorile su uglas i u trenu se našle preda mnom. Obje riđokose, zelenih očiju, malog prćastog nosa i s neodoljivim pjegicama na licu. Obožavala sam svoje kćeri, ali istodobno i pucala od bijesa zbog njih.

- Cure moje… - rekla sam uz dubok uzdah, poduprijevši se pritom rukama o struk.

- Koliko vam puta čovjek mora nešto ponoviti? Zar vas nije stid ostavljati takav nered za sobom?

I ne trepnuvši, djevojke su stoički izdržale prvi udar, nakon kojeg je odmah uslijedio drugi.

- Ja se od rane zore ubijam po kući. Evo, još nije ni vrijeme ručka, a ja sam već mrtva umorna i slomljena! Zar vi ne možete baš ništa počistiti za sobom? Nisam li vam rekla da održavate barem svoju sobu urednom, ako već ne možete s vremena na vrijeme oprati suđe ili usisati!

I dalje su šutjele, razmjenjujući povremeno poglede kao da ne razumiju o čemu pričam.

- Danas je subota, ako se ne varam, dan odmora za sve. Ili bi barem tako trebalo biti. Ali nije tako! Vaš se tata od jutra relaksira na kuglanju, vas dvije na tom svom blesavom boksu, a ja, ja se po kući borim s vjetrenjačama! Kako možete ostaviti takav svinjac za sobom? Shvatila bih da ste muška djeca, ali niste, ženska ste!

Kratku stanku koju sam napravila da udahnem zrak cure su htjela iskoristiti da klisnu u svoju sobu, no tek sad je iz mene provalila bujica nezadovoljstva i frustracija.

- Zar mi nemate ništa reći? Je'l ja vama nalikujem na kućnu pomoćnicu? Ili možda robinju? Ovo što se događa u ovoj kući je nečuveno! Zar da ja sa svojih pedeset godina kupim smeće za vama, mladim kobilama? Kakav je to način: hlače, majice, čarape, grudnjake, knjige, šminku… sve to razbacujete uokolo, kao da ste utekle iz džungle! Zar sam vas tako odgajala?

I dok su one i dalje šutke stajale preda mnom, ja sam se zamislila nad svojim zadnjim pitanjem. Kako sam ja to njih zaista odgajala? Brzinom svjetlosti, u glavi mi se odmotao film šesnaest godina unatrag, na dan kad su se rodile…

- Prekrasne su - rekao je Edo držeći ih kao štruce, svaku na jednoj ruci.

- Moraš mi obećati da ćemo učiniti sve da im život bude kao bajka! Želim da naše princeze imaju život iz snova! - rekla sam mu tada.

Ne znam ni sama što sam tada točno pod time podrazumijevala, ali jedno je bilo sigurno: Edo i ja pazili smo na naše djevojčice kao na zjenicu svoga oka. Pogotovo ja. Ispunjavala sam sve njihove želje, trudila se uvijek zadržati osmijeh na njihovu licu i ne opterećivati ih bilo kakvim zahtjevima. Čak ni onda kad već odavno nisu bile mala djeca.

Sada mi je takav moj odgoj, bez sumnje, došao na naplatu. Sa svojih šesnaest godina, i Maja i Eva bile su i te kako zrele da pospreme nered za sobom i da mi pomognu u kućanskim poslovima, no njima to nije padalo na pamet. Znale su one dobro da je uvijek tu mama koja će za njima sve pospremiti, sve im pripremiti i na kraju sve im oprostiti.

- Mama, što te spopalo? - Majin glas me vratio u stvarnost.

- Stvarno si čudna - i Eva se složila sa svojom sestrom. - Zašto si navalila na nas kao da smo ratni zločinci?

- Zašto? - ponovila sam tupo ne vjerujući da me to pitaju.

- Da, zašto? - kimnule su u isti mah.

- Zato što mi je dosta ovakvog života! - dreknula sam razjareno. - Vas dvije više niste djeca! Još malo pa ćete postati punoljetne. Zar je moguće da ne možete pospremiti svoje stvari za sobom i barem me malo rasteretiti? Je li vam ikad palo na pamet da vam majka ima pedeset godina i da nije više u cvijetu mladosti? Da bi joj dobro došla pomoć! Evo, danas na primjer…

Potom sam im prepričala kako sam se ubila od posla po stanu, dok su one i njihov otac uživali u svojim rekreativnim aktivnostima. Gledale su me kao da sam pala s Marsa. Moje predivne, razmažene kćeri. Prva se snašla Eva.

- Ali, mama, pa i sama si rekla da je dobro za nas da se bavimo nekom fizičkom aktivnošću! Nisi li? I zašto nam onda to sad predbacuješ?

Mogle su se one baviti u slobodno vrijeme čime su htjele, no nekakav red je valjda morao postojati!

- Radije reci tati neka malo pripazi na svoje stvari! - dodala je Maja ljutito.

- Uvijek sve predbacuješ nama, a on je gori od nas! - odmah se složila i Eva.

- Cipele uvijek izuje nasred hodnika!

- I novine ostavlja posvuda za sobom!

- I zahodsku dasku ostavlja uvijek dignutu!

- I mokri ručnik…

- Dosta! - dreknula sam iznervirano. Sve to što su cure govorile bila je istina. Edo je zaista bio užasno neuredan. Nisam više bila sigurna je li oduvijek bio takav ili je s godinama takav postao, no to je u krajnjoj liniji bilo nebitno.

- Pustite vi tatu na miru! Ja ću se s njim već obračunati. Ono što mene najviše muči ste vas dvije! Pa jeste li vi svjesne da ćete za koji mjesec navršiti sedamnaest godina? A ponašate se kao kakve šmrkave bebe. Za izlaske ste dovoljno velike, ali za pospremanje ne?!

Shvativši koliko sam ljuta, Maja i Eva su se bliže stisnule jedna drugoj.

- Zahtijevam da odmah počnete pospremati nered za sobom! I ja želim imati slobodan vikend! Zašto i ja ne bih jednom dugo spavala, pročitala nešto za svoju dušu, otišla u grad i popila kavu? Ali ne! Umjesto toga, ja moram navući gumene rukavice i boriti se s vjetrenjačama!

Zar je to tako mnogo tražiti od vas da kad operete zube vratite četkice i pastu u kupaonski ormarić, da pokupite kosu umjesto da je bacite na pod, da stavite cipele tamo gdje im je mjesto, da ubacite prljavi veš u košaru, a ispeglani složite u ormare? Kad popijete mlijeko, zar je toliko teško odnijeti šalicu u kuhinju i spustiti je u sudoper?

Zašto bih ja svaki dan morala skupljati posuđe po cijelom stanu? O šminki da i ne govorim… Ruževi, sjenila, olovke za oči, lakovi za nokte - posvuda ih ima! Jutros sam pronašla aceton u blizini bojlera! Zar hoćete da se zapalimo? Da odletimo svi u zrak?

Na trenutak sam zaustavila paljbu i pogledala svoje kćeri. Djelovale su uznemireno, to je bila istina, no budući da ovo nije bilo prvi put da smo vodile ovakav razgovor, nešto mi je govorilo da ni ovaj put neće biti velike koristi.

- Idite sad u svoju sobu i razmislite malo o svemu što sam vam rekla! - konačno sam završila svoj monolog.

- A kamo ćeš ti? - upitale su me gotovo uglas kad su vidjele da obuvam cipele i uzimam kaput s vješalice.

- Van - rekla sam kratko. - Valjda imam pravo!

Namjerno im nisam željela reći kamo idem. Zapravo sam imala zakazan dogovor s njihovom tetom, svojom sestrom, da se nađemo u gradu kako bih joj pomogla u kupovini nekih stvari za njihov novi stan. Irena me već nekoliko puta to molila, no ja sam je svaki put odbila objašnjavajući kako jednostavno nemam vremena. Toga dana sam odlučila okrenuti ploču.

- A ručak? - začula sam gotovo zdvojno pitanje iza sebe.

- Što bi bilo s njim? Pile se peče u pećnici - odgovorila sam ležerno.

- A tko će ga dovršiti?

Nasmijala sam se. Je li bilo moguće da sam odgojila ovakve neznalice?

- Što bi vi tu dovršavale? - zatresla sam glavom. - Kad kožica porumeni, izvadite ga iz pećnice, piknite malo vilicom da vidite je li mekano i postavite stol. Želim vama i tati dobar tek! Ja nisam gladna. Prošla me volja za jelom.

Prikrivajući u sebi koliko sam zapravo zabrinuta što ih ostavljam da se same snalaze u kuhinji, na brzinu sam dograbila torbu i izjurila iz stana. Valjda će sve biti dobro, mrmljala sam si u bradu dok sam hodala prema tramvajskoj stanici. Daj Bože da bude dobro i da ne dignu kuću u zrak!

Nakon što smo obavile kupovinu, Irena i ja smo sjele u jedan ugodan kafić i naručile kavu.

- Kako je ovo lijepo, seko - rekla mi je moja mlađa sestra dok nam je konobar donosio kapučino.

- Da, baš ima bogatu pjenu - potvrdila sam, ali Irena je na moje riječi prasnula u smijeh.

- Ma ne mislim na kapučino, ludice! Lijepo je to što smo se konačno nas dvije ovako našle. Izvan kuće, u gradu. Pa zaželjela sam te se!

I ja sam se zaželjela nje. Nekad, dok smo bile mlade, znale smo prijeći pješice cijeli grad uzduž i poprijeko, napričati se dosita, a na kraju zajedno negdje sjesti i guštati uz kavu. Otkada to već nismo…

- Otkada si ti rodila male monstrume! - Irena se nasmijala. - Što će reći, punih šesnaest godina!

Da, bila je to istina. U početku zaista nisam mogla nikamo mrdnuti i ostaviti male bebe. Međutim, kad su djevojčice porasle i krenule u školu, nije postojala baš nikakva potreba na nastavim onako zagriženo bdjeti nad njima kao što sam to činila. Umjesto da se sve više osamostaljuju, kako su rasle, ja sam ih sve više tetošila.

I Irena je imala djecu, dvojicu sinova, ali kod nje je situacija bila sasvim drukčija. Iako su bili dečki, pomagali su Ireni u kući više od mojih kćeri. Usisavali su, prali suđe, održavali red u svojim sobama, sami si spremali doručak i donosili joj iz trgovine sve što bi naručila.

Ja sam svojim djevojkama nosila doručak u krevet, pospremala im sobu, štedjela ih bilo kakvih kućanskih poslova govoreći da će se "već naraditi u životu". Ovakvim sam im stavom zapravo napravila medvjeđu uslugu, jer na pragu svojih sedamnaestih Maja i Eva nisu imale pojma o tome kako nešto ispeglati, uključiti stroj za rublje ili ispeći jaje.

Jedino što sam u posljednje vrijeme od njih tražila bilo je da prestanu ostavljati taj užasan nered za sobom, no izgleda da je i to bio prevelik zahtjev za njih. Iako bi mi s vremena na vrijeme obećale da će si dati truda, ništa se od tih obećanja nije ostvarilo.

- Umorna sam, Irena - priznala sam sestri koja me zabrinuto pogledala.

- Umorna od ponavljanja istih radnji i istih riječi, iz dana u dan!

Irena je bila zbunjena.

- Na što točno misliš?

- Na moju situaciju doma. Stidim se to priznati i samoj sebi, ali ti si mi sestra i mogu ti sve reći: podbacila sam kao majka. Odgojila sam dvije lijenčine koje nemaju nikakav osjećaj za red, a što je još gore, nemaju ni suosjećanja za mene. Baš njih briga što im se mati lomi od posla! Ni Edo mi nije od velike pomoći. Naprotiv, on je još samo jedno dijete o kojem moram voditi brigu!

Irena nije djelovala iznenađena mojim riječima. Nije mi jednom govorila da griješim u odgoju i da moram djecu uključiti u svakodnevne obaveze. Koliko se samo puta čudila što djevojke sjede za stolom dok ih ja dvorim kao kraljice.

- Pa nisu male, a nisu ni mutave: pusti ih neka si same uzmu iz frižidera što hoće! Zašto toliko skakućeš oko njih? Nemoj da ti se to jednoga dana obije o glavu! - znala mi je govoriti.

No, ja umjesto da shvatim dobronamjeran savjet, još bih se i naljutila na nju. Što je meni itko trebao soliti pamet kako ću odgajati svoju djecu!

Lako je bilo govoriti Ireni. Ona je bez problema zatrudnjela i rodila Luku i Marina, dok sam se ja godinama borila s neplodnošću. Kad sam konačno ostala u drugom stanju, ništa nije bilo dovoljno dobro za moje princeze. Što me je bilo briga hoću li ih previše razmaziti! Zapravo, to mi je i bila namjera. Željela sam da žive potpuno bezbrižno. Kako sam samo bila glupa …

Iako mi je sad vrlo lako mogla reći nešto poput "govorila sam ti" ili "nisi me htjela slušati", Irena me samo suosjećajno primila za ruku. Međutim, kad me već ona nije imala namjeru koriti, učinila sam to ja umjesto nje.

- A lijepo si mi govorila, no ja sam bila najpametnija! Mislila sam da im na iskazujem svoju ljubav ako im u svemu popuštam. Uvijek sam mislila kako su tvoji dečki jadni jer ih ti opterećuješ tolikim obavezama - otvoreno sam priznala.

Irena se zvonko nasmijala.

- Možeš misliti kako su jadni! Dvojica snažnih macana koji bi mogli konju iščupati rep, pa da budu jadni zato što moraju malo usisati ili otići kojiput u dućan! Ma daj, molim te!

Jasno da je Irena bila u pravu. No, ja sam to shvaćala tek sada. Puno prekasno, budući da sam totalno zakazala u svom odgoju.

- Najgore od svega je to što ne znam što da sada radim - prošla sam prstima kroz kosu. - Očito su sad prevelike da bih ih preodgajala. Evo, i danas sam se s njima posvađala na noževe. A one se samo izvlače na svog oca. Ako Edo može biti neuredan, mogu i one. Ponekad imam osjećaj da bi prije zid čuo što mu govorim nego oni svi zajedno! Očajna sam, seko, očajna…

Kad sam se vraćala iz grada kući, bila sam mnogo bolje volje. Razgovor s Irenom nije mi pomogao samo da olakšam dušu nego i da dođem do mogućeg rješenja za svoj problem. Cijelim putem dok sam hodala, smiješak mi nije silazio s usana. Kako se samo Irena toga dosjetila! Kako li je bila sva vražja ta moja sestra!

Iako mi se njezin prijedlog u prvi mah učinio pomalo okrutnim, ipak sam ga na kraju prihvatila. Konačno, kakvog sam izbora imala! Svi moji miroljubivi pokušaji da promijenim moje kćeri i muža nisu urodili baš nikakvim plodom. Ma koliko im ja trubila da pucam po šavovima i da bi bilo krajnje vrijeme da me počnu uvažavati kao osobu, oni su za sobom ostavljali sve veći nered, ne mareći pritom ni najmanje za mene.

- Ako to ne upali, onda stvarno ne znam što bi moglo - rekla je Irena na rastanku i namignula mi.

- I samo ih, molim te, nemoj žaliti! Pusti ih neka se malo prestraše. Dobro će im doći. Ako je to jedini način da shvate koliko im značiš i kako se ponašaju, onda ne treba od njega prezati!

A kakav je zapravo bio Irenin lukavi plan? Prema njenim riječima, trebala sam prijeći u totalni štrajk s kućanskim poslovima. Međutim, kako bi to bez sumnje izazvalo samo ljutnju mojih ukućana i ništa drugo, savjetovala mi je da im uz obustavu radova serviram i "malu laž". Trebala sam im se najprije požaliti da se ne osjećam dobro, potom slagati da sam bila na liječničkim pretragama i na kraju zapapriti da su nalazi zabrinjavajući. Od čega sam trebala bolovati? Toga se Irena nije mogla dosjetiti.

- Ostavi ih jednostavno u neizvjesnosti. Reci da ni liječnici ne znaju točno o čemu se radi, ali da ti je potreban strogi odmor i mir. Potom legni u krevet i promatraj što će se događati!

Legni u krevet, rekla je ona. Kao da je to bilo tako jednostavno! A tko će oprati veš, ispeglati ga, skuhati ručak, oprati suđe, iznijeti smeće, očistiti kuću, otići u nabavku?

- Ima tko! - Irena me ošinula pogledom. - Imaš dvije odrasle kćeri i, hvala Bogu, zdravog i jakog muža. Prema tome!

- Ali kako ću im tako strašno lagati? Prestrašit će se - dvoumila sam se.

- Neka se prestraše! Uostalom, ako ništa ne poduzmeš i nastaviš se ovako lomiti od posla, pitanje je samo vremena kada ćeš se zaista razboljeti. Razmisli kako će im tek tada biti!

Kad sam shvatila da su svi argumenti na strani moje sestre, obećala sam i njoj i samoj sebi da već sutradan krećem u akciju zvanu štrajk!

Tjedan dana kasnije naš stan ne da nije nalikovao na prostor u kojem borave ljudi nego se pretvorio u nešto vrlo nalik na bojno polje. Ako sam mislila da je ono što je ranije vladalo u našoj kući bio nered, onda nisam imala pojma o čemu govorim. Sada zaista nismo više imali kamo sjesti ni kamo leći od hrpetina svega i svačega koje su se nagomilale.

- Dobro, Biba, što se to događa s tobom? Je li ti to opet nešto demonstriraš? - Edo je bio vidno ljut dok je micao ogromnu hrpu prljavog rublja izmiješanog s čistim za glačanje kako bi si napravio malo mjesta na kauču. U ruci je držao čašu s pivom, ali je nije imao gdje spustiti jer je stol bio tako pretrpan da na njega ne bi više stala ni igla.

Jasno, znalo je već ranije biti situacija kad bih ja pukla i vikala da neću više ni prstom mrdnuti po stanu. No, nakon dan-dva bih popuštala i nastavljala po starom. Ovaj put se Edi učinilo da moj inat predugo traje.

- Nije to nikakav inat, Edo. Jednostavno se ne osjećam dobro!

To što sam rekla nije bilo daleko od istine. Kad sam, naime, vidjela u što su moje kćeri i moj muž bili u stanju pretvoriti kuću, zaista mi je pozlilo.

- A što ti je? - upitao me, još uvijek više ljut nego zabrinut.

- Ne znam. Imam zakazan termin kod liječnika pa ću vidjeti - lagala sam.

Nekoliko dana kasnije, kad se situacija u kući još malo pogoršala, došla sam iz grada s "lošim vijestima". Tri para očiju napeto su me gledala dok sam govorila o "lošoj krvnoj slici", "alarmantnom tlaku" i još svačem nečem lošem. O tome da nisam bila ni kod kakvog doktora, nego s Irenom na kavi, nisu imali pojma.

- I što sad? - zabrinuto su upitale blizanke.

- Ne znam - slegnula sam bespomoćno ramenima. - Dobila sam neke lijekove, ali rekli su mi da je najvažnije od svega da se odmaram. A kako da to učinim dok je kuća ovakva… - rekla sam tobože zabrinuto i podigla jednu bluzu s poda.

- Ništa se ti ne brini! Sve ćemo mi to riješiti, zar ne, djevojke? - Edo je skočio na noge kao čigra i smjesta me odveo do kreveta. Blizanke su složno kimnule.

- Da, mama, samo se ti opusti i odmori. Mi ćemo sve ovo srediti!

A onda se dogodilo čudo. Nikad ranije nisam doživjela ni jedno, ali ovo nije moglo biti ništa drugo do pravog pravcatog čuda! Moje inače do bola lijene kćeri razletjele su se po stanu i počele takvom brzinom uspostavljati u njemu red da mi se zavrtjelo u glavi. Moj muž nije pritom nimalo zaostajao za njima. Letjela je tu roba na sve strane, šištala je para iz pegle, brundao je usisivač, iz kuhinje se čulo zveckanje posuđa, iz kupaonice puštanje vode…

Dok je cijeli taj urnebes trajao, ja sam mirno ležala i u čudu promatrala što se oko mene događa. Da mi je netko rekao da ću ovo doživjeti, ne bih mu vjerovala. Zar je Maja stvarno bila tako vješta s peglanjem i slaganjem robe, a Ema tako brzo brisala prašinu i usisavala? Edo, koji se inače uvijek držao kao da ima dvije lijeve ruke, sad se u kuhinji odjednom pretvorio u pravog virtuoza. Ne samo da je u relativno kratkom roku oprao ogromne gomile posuđa, nego je čak skuhao ručak!

Ako sam u jednom trenu i osjetila grižnju savjesti što sam im lagala, već u sljedećem sam se sjetila Ireninih riječi i shvatila da je u pravu. Ja sam sada možda glumila bolest, ali tko kaže da se zaista ne bih razboljela da sam nastavila raditi i uzrujavati se onakvim tempom?

Osim toga, moja je obitelj bila i te kako sposobna za obavljanje kućanskih poslova i nije postojao baš nikakav razlog da sve padne isključivo na moja leđa.

- Kako napreduje naš plan? - upitala me Irena kad smo se kasnije tog popodneva čule telefonom.

- Savršeno! - rekla sam ispod glasa da me moji ne čuju.

Osvrnula sam se oko sebe i zadovoljno osmjehnula. Bilo je to valjda prvi put u životu da je sve blistalo, a da ja nisam bila mrtva umorna. Znači, moglo je i ovako. Kakvo blaženstvo!

- Pustit ću ih još nekoliko dana da im uđe u naviku to pospremanje i održavanje reda, a onda ću im reći da mi je bolje i da mogu polako početi raditi poslove po stanu. Naravno, uz uvjet da se ne preforsiram i da mi oni i dalje pomažu!

Na trenutak sam zastala i navirila se prema kuhinji gdje su djevojke složno raspremale suđe. Licem mi se razlio sretan osmijeh.

- Hvala ti, seko - rekla sam tiho u slušalicu. - Ti si najbolja i najpametnija sestra na svijetu!

Koliko bih si samo muke prištedjela da sam to ranije shvatila i poslušala njene savjete…