ISTINITA PRIČA: 'Ostavio me bez novčića, morala sam raditi kao čistačica da otplatim dugove!'

Kad sam ušla u ured, razgovor je utihnuo. Nisam razmišljala zašto je tako. Znala sam, sve kolegice sumnjaju da sam upravo ja direktoru odala što je Dijana činila te da je zbog moje nekolegijalnosti dobila otkaz. Boljelo me njihovo nepovjerenje.

- Biste li mi rekle zašto razgovor utihne svaki put kad uđem u prostoriju? - nisam mogla izdržati tu mučnu atmosferu koja je vladala u uredu.

Davorka, Ljiljana, Bojana i Vanesa samo su pogledale jedna u drugu. Na usnama im je titrao ironičan smiješak. Nije se čulo ni glasa. Ponovila sam pitanje, opet nije bilo odgovora.

- Zašto se već jednom glasno ne izjasnite o svemu što se dogodilo? Odnosite se prema meni gore nego prema optuženiku. Ne bi li bilo poštenije da mi barem kažete što mi zamjerate kako bih vam mogla objasniti što se stvarno dogodilo. Davorka, reci mi što mi konkretno zamjeraš? - prozvala sam kolegicu.

- Besmisleno je razgovarati o tome. Učinila si što si učinila, povratka nema - rekla je.

- Nemoj se praviti luda, dobro znaš kako si postupila - nadovezala se Ljiljana.

- Uvijek si takva čistunica, valjda nikad u životu nisi ništa pogrešno napravila. Ako si ti već bez grijeha, trebala bi razmišljati da smo svi mi ostali obični smrtnici - u razgovor se uključila i Bojana.

- Pogreške se svima potkradu, pa su se tako dogodile i Dijani - i Vanesa se odlučila uključiti u razgovor.

- Da nije bila u takvoj situaciji, sigurno nikad ne bi učinila to što je učinila - opet se javila Davorka.

- Ti ne možeš razumjeti što znači nemati novca. Pitam se zašto uopće i radiš. Voziš bolji automobil od vlasnika tvrtke - Vanesa je odmah ubola svojim otrovnim žalcem.

- Lako je biti poštena kad si rođena sa zlatnom žlicom u ustima. Dijana se za svaku kunu morala sama izboriti. Da smo bile na njezinu mjestu, možda bismo i mi tako postupile - dodala je i Bojana.

- Ja nisam bila ta koja ju je cinkala ni osudila. To što sam dobra s našim direktorom ne znači da sam je odala. Istina je, otkrila sam što je radila i upozorila je neka to više ne čini. Tada nisam znala njezine razloge, nego sam je samo upozorila na pogrešan postupak.

Ne znam tko je otkrio što je činila. Osim mene, još desetak ljudi ima pristup dokumentaciji, a vi jako dobro znate koji su to. Nikad ne bih odala kolegicu. Lijepo sam je zamolila neka riješi problem prije nego što ga još netko otkrije. Žalosti me vaše nepovjerenje, a posebno način na koji se odnosite prema meni - odrezala sam.

Iako sam iz imućne obitelji, nikad nikoga od kolega nisam gledala svisoka. Ljude procjenjujem prema tome kakav je tko čovjek, a ne prema tome koliko ima. Kakav automobil vozim, ne bi trebalo nikoga zanimati, baš kao ni način na koji sam do njega došla.

- Žao mi je što mi se kolegica Dijana nije obratila za pomoć. Da je rekla samo jednu jedinu riječ, sve se ovo nije moralo dogoditi. Platila bih operaciju njezina sina i nitko to ne bi znao, a ona ne bi morala krasti. Niste osudili nju, koja je bila previše ponosna da bi ikome priznala koliko joj je teško u životu, nego mene na koju ste posumnjali da sam je odala. Užasavam se svega - rekla sam, odložila torbu na svoj radni stol i uključila računalo.

Neko vrijeme ponovno je bio tajac.

- Stvarno bi joj pomogla da ti se obratila za pomoć? - pitala je Bojana.

- Bojana, i u ovom uredu, među vama, ima osoba kojoj sam bezbroj puta financijski pomogla. Ona to zna, a ipak je prstom pokazala u mene. Silno sam žalosna zbog toga - rekla sam i ne podigavši pogled s ekrana.

Kolegice su pogledavale jedna drugu, ali ona na koju su se odnosile moje riječi jako je dobro znala o čemu govorim.

Jedva sam dočekala godišnji odmor. Godinama sam ga provodila sa starom prijateljicom iz djetinjstva Milijanom. Naši su roditelji bili dobri prijatelji, a nas dvije gotovo kao sestre. Odlazak u Portugal, u kojem smo već nekoliko puta bile zajedno, silno me veselio. Uplatile smo smještaj u hotelu u kojem smo već odsjedale, znale što nas očekuje.

- Presretna sam što ću dva tjedna biti daleko od onih mojih iz ureda. Ne mogu ti opisati koliko su me povrijedile optužujući me da sam cinkarošica - rekla sam Milijani onog trenutka kad smo sjele u zrakoplov.

- Opusti se i ne misli na njih. Nisu one toga vrijedne - nasmijala se prijateljica koja je bila upućena u sve što mi se događalo.

- Imaš pravo - nasmijala sam se i sama.

- Bolje razmišljaj o nekom portugalskom ljepotanu nego o zavidnim kolegicama.

- Romantika i ja dva su pojma koja nikako ne idu zajedno - odvratila sam.

- Kad te jednom dotakne Amorova strelica, drukčije ćeš razmišljati - bila je uporna Milijana.

- Milijana, nikad me nijedan muškarac neće zaludjeti. Objema nogama čvrsto stojim na zemlji. Svi su oni isti, razlika je samo u izgledu i načinu na koji se predstave, ali na kraju svi ispadnu jednaki. I, nije mi jasno kako se možeš nadati da će John i ove godine biti u hotelu u isto vrijeme kada i mi - prisjetila sam se njezine prošlogodišnje ljetne afere s atraktivnim Englezom.

- Danijela, u nadi je spas - lice joj je opet obasjao osmijeh, ali drukčiji od onog od prije nekoliko trenutaka.

Prošlog ljeta ludo se zaljubila u Johna. Nadala se da će se njihova veza nastaviti i kada otputuju kući. Na žalost, nije se dogodilo kako je planirala. John joj je dao telefonski broj i e-mail adresu, ali ih je putem izgubila. Pokušavala ga je naći, ali nije uspjela.

Milijana je odvjetnica, vrsna stručnjakinja, stroga i moralna, koja uvijek razmišlja unaprijed. No, onoga trenutka kada je John ušao u njezin život, sve se promijenilo. Zbog njega je bila spremna na sve, na ludosti koje nikada ranije ne bi učinila, koje joj nikad ne bi pale na pamet.

Kad je on u pitanju, ona potpuno isključi mozak, činilo mi se. Često sam joj zbog toga prigovarala, uvjeravala je da ju je on samo iskoristio te da bi ga nakon svega bilo najpametnije zaboraviti. Jer, da je htio, imao je njezinu adresu i broj i javio bi joj se.

Nije me poslušala. Stalno je trubila o njemu i o tome koliko je divan, iako joj se nije javio. I njezin primjer bio mi je samo još jedan od dokaza da se nikad ne želim zaljubiti, jer je takvo stanje najobičnija zaluđenost koja nema nikakve svrhe.

Za vrijeme leta nastavile smo razgovarati o zanimljivim temama, a čim smo se smjestile u hotel, predložila je osvježenje u bazenu.

Odjevene u nove kupaće kostime, a posebno zbog naše blijede kože, isticale smo se među lijepo potamnjelim tijelima. Kad smo se uvalile u ležaljke, Milijana je predložila da naručimo koktele. Prihvatila sam i to. Još od prošlog ljeta sjećale smo se koktela koji nas je obje oduševio.

- Opet isti? - pitala je.

- Opet isti - odgovorila sam.

I, tako je krenulo. Ubrzo smo naručile još jedan, potom još jedan. Što od putovanja, što od koktela i sunca, ubrzo smo se našle u stanju koje nije bilo uobičajeno ni za nju ni za mene. Hihotale smo, pričale gluposti i na taj način sasvim sigurno privlačile pozornost ljudi koji su mirno ležali na ležaljkama ili se brčkali u bazenu.

U jednom trenutku ugledala sam muškarca koji je upravo izlazio iz bazena. Gledao je ravno u mene. Stas, preplanuli ten, duga, tamna kosa, pokreti rukom kroz kosu da bi je odmaknuo s lica, njegove kretnje činile su ga apsolutno najljepšim i najnaočitijim muškarcem kojeg sam ikad vidjela.

Kad sam shvatila da ide prema meni, zadrhtala sam cijelim bićem. Bilo je to prvi put u mojih trideset i šest godina da sam osjetila takvo što. Nisam čak uspjela Milijani ni reći da sam ga ugledala, a već se stvorio pored mene.

- Zovem se Anibal - predstavio se na portugalskom jeziku.

Odmah sam mu dala do znanja da se ne služim njegovim jezikom, nego engleskim i njemačkim. Znao je oba te smo nastavili razgovarati na njemačkom.

Bio je tako zabavan, drag, izvrsno govorio strani jezik bez imalo poteškoća, čak ni s naglaskom, inteligentno raspredao o svakoj temi, barem onoliko koliko sam u takvom stanju mogla dokučiti. Ne mogu točno procijeniti koliko smo dugo razgovarali, ali sa svakom njegovom idućom riječi sve sam više bila u sedmom nebu.

Nakon što smo se ugodno družili pored bazena, pozvao me na večeru. Prihvatila sam poziv bez puno razmišljanja. Jedva sam se spremila za večeru od silnih koktela koje sam toga dana ispila. I ne sjećam se gdje sam sve bila s Anibalom te večeri, baš kao što se ne sjećam ni kako sam se i kada vratila ujutro u sobu.

Kad sam se idućeg dana probudila, bilo je prošlo podne. Milijana nije bila u sobi, ali mi je ostavila poruku da je na bazenu. Nakon što sam se pogledala u ogledalo i vidjela razmazanu šminku na sve strane i otečeno lice, prenerazila sam se. Istuširala sam se te, iako mi nije bilo do kupanja i sunčanja, pridružila se Milijani.

- Danijela, ne bih se od tebe nadala da ćeš već prvu večer provesti tako ludo. Došla si nekoliko minuta nakon šest ujutro. Probudila si me, no kad sam htjela čuti kako ti je bilo, bacila si se na krevet i utonula u san. Jedva sam suspregnula znatiželju da te ne probudim.

Još kad sam ustala i na stoliću ugledala naušnice i ogrlicu sa smaragdima, znala sam da je tvoj izabranik pravi kavalir, ali i zasigurno iznimno bogat i moćan muškarac. Takve skupocjene poklone u današnje vrijeme ne dobivaju ni princeze. Želim odmah sve čuti. Znala sam, jednom će i tebe pogoditi Amorova strelica i to se upravo dogodilo - rekla je Milijana s osmijehom na licu.

Osjećala sam se prilično loše. Bilo mi je mučno, a u glavi kao da mi je bubnjalo milijun bubnjeva. Svjetlost dana mi je smetala iako smo bile pod suncobranom i iako sam imala izvrsne sunčane naočale. Teškom mukom pratila sam prijateljičine riječi.

- Čekaj, o kakvim to smaragdima govoriš? - upitala sam jer se stvarno nisam sjećala nikakvog nakita.

- O onima koje si dobila. Još si se usudila i zaboraviti takav poklon? Dakle, Danijela, budi sretna što Anibal nije u blizini i što ovo nije čuo. Imao bi puno pravo uvrijediti se - nastavila je.

Naprezala sam moždane vijuge, pokušavala se sjetiti nakita o kojem je prijateljica govorila, ali uzalud.

- Nemam pojma o čemu govoriš - rekla sam na kraju.

Milijana se iznenada uozbiljila.

- Stvarno ne izgledaš dobro, a i to što se ne sjećaš vrijednog poklona je pomalo čudno. Luckasta jesi kad su u pitanju momci, ali nisi toliko luckasta da bi zaboravila takav poklon. Nešto se neobično događa s tobom. Ne znam je li te to Amor tako opalio u srce ili je nešto još ozbiljnije - zaključila je uz osmijeh.

Meškoljila sam se na ležaljci pokušavajući sabrati misli.

- Evo Anibala, taj stvarno ne može bez tebe - opet se javila Milijana.

Okrenula sam se u smjeru u kojem je i ona gledala. Muškarac koji nam se približavao stvarno je bio iznimno privlačan, ali i njega sam se sjećala tek kao kroz maglu.

Kad mi je pristupio, poljubio me s takvim žarom da sam gotovo ostala bez daha. Nisam mogla odbiti poljubac takvog ljepotana, osim toga, izvrsno se ljubio. Kad me pozvao na kasni ručak, Milijana je umjesto mene dala potvrdan odgovor.

Kako mi nije preostalo ništa drugo, samo sam se nasmiješila, prihvatila poziv i rekla mu da ćemo se naći u hotelskom restoranu za jedan sat. Rastali smo se uz strastveni poljubac. Dok je Anibal odlazio, prijateljica je prštala od sreće.

- Danijela, stvarno si sretnica. Ne mogu ti reći koliko se radujem zbog tebe - stalno je ponavljala.

Jedva sam dočekala da se vratim u hotelsku sobu i pogledam nakit o kojem je Milijana govorila. Kao što je i rekla, na stoliću su bile smaragdna ogrlica i naušnice. Primila sam ih u ruke, okretala, nastojala se prisjetiti odakle mi. Ništa. U sjećanju je bila samo praznina. Zadnje čega sam se sjećala bilo je da me Anibal pričekao u predvorju hotela, da smo sjeli u njegov automobil i otišli u restoran u kojem je svirala živa glazba. Nakon toga se ničega, apsolutno ničega nisam sjećala.

- Možda bi trebala provjeriti svoju torbicu - rekla je Milijana dok me gledala kako zbunjeno promatram smaragde.

Poslušala sam je. Nije nedostajao niti jedan od dokumenata, ali zato nisam imala ni jednu jedinu novčanicu. Znala sam koliko sam imala kada sam stigla u hotel, a sada je bilo očito da više nemam gotovine.

- Opljačkao me - rekla sam naglas, jer je to bilo prvo što mi je sinulo.

- Ne budi luda. Zašto bi te pljačkao čovjek koji ti je poklonio smaragde? Uostalom, jesi li slijepa, ne vidiš li odakle je kutijica s nakitom? Odatle svjetske dive dobivaju nakit na posudbu kako bi ga prošetale crvenim tepihom. Bi li takav muškarac spao na novac iz tvog novčanika?

- Milijana, u novčaniku sam u gotovini imala oko četiri tisuće eura. To nije baš malen iznos - rekla sam joj.

- Nama možda i nije, ali njemu to zasigurno nije dovoljno ni za jedan dan - nasmijala se od sveg srca.

- Miliš da me Anibal nije opljačkao? - pitala sam.

- Uvjerena sam da nije, sigurno si i ti njemu htjela dokazati da nisi sirotica. Sigurno si platila večeru i neki skupi šampanjac. Pogledaj po odjeći i u torbici, možda si negdje ostavila račun - savjetovala je.

Poslušala sam je, sve pozorno pregledala, nigdje nisam pronašla ništa.

- Draga, ne smiješ više toliko piti. Vidiš i sama da alkohol nije za tebe. Bit će prava šteta ako se nakon ludih doživljaja s ovakvim muškarcem ne budeš ničega sjećala - Milijana nije mogla doći k sebi od smijeha. - Planiraš li stići u dogovoreno vrijeme, da te Anibal ne čeka, bilo bi najpametnije da se napokon posvetiš spremanju.

- Milijana, kako ću s njim na ručak? Nemam novca - sinulo mi je.

- Zato imaš kartice - nasmijala se.

I sama sam se osmjehnula. Uvijek sam imala dovoljno novca u gotovini i rijetko sam, osim da bih podignula novac, posezala za karticama. U svoj toj strci oko lijepog Anibala i svega što mi se dogodilo nisam imala previše vremena za razmišljanje. Dotjerala sam se, čak planirala staviti i nakit koji mi je valjda on poklonio, ali sam, zbunjena kakva sam bila, zaboravila.

Anibal je bio dotjeran po posljednjoj modi. Osmijeh mu je ukrasio to predivno, preplanulo lice čim me ugledao.

- Najljepša si žena u Portugalu - udijelio mi je kompliment, a potom me primio za ruku.

Kad smo sjeli u restoran i naručili ručak, izvadio je malenu, crnu kutijicu s logom poznatog draguljara od kojeg sam već prethodne noći dobila poklon.

- Želio sam da imaš cijeli komplet - rekao je, džentlmenski čekajući dok nisam otvorila kutijicu. Bilo mi je iznimno neugodno, posebno kad sam ugledala smaragdnu narukvicu i prsten.

Čak ni moja majka nije od oca nikad dobila ni jedan komad ovako skupog nakita, a otac je uvijek bio galantan i nije bio sirotinja. Nisam znala što bih. Uljudno sam odbijala, nastojala ga uvjeriti kako su takvi pokloni pretjerani, Anibal je stalno ponavljao da ja zaslužujem samo najbolje.

Nisam se previše razumjela u nakit, oduvijek sam nosila isključivo bižuteriju, stoga sam mu bila silno zahvalna.

Pojeli smo specijalitet restorana, popili iznimno skupo vino. Anibal je zatražio račun, a ja sam se ponudila da platim. Najprije je protestirao, ali kako sam bila uporna, pristao je. Od visine računa zavrtjelo mi se u glavi. Srećom, znala sam da imam toliko na kartici. Nakon toga smo se vratili u hotel, uz dogovor za večeru.

Milijanu sam opet morala tražiti pored bazena. Kad je čula što sam opet dobila, bila je izvan sebe od radosti.

- Sretnice! Lijep, bogat i inteligentan, ne može biti bolja kombinacija. Naprosto je previše savršen - rekla je.

- Slažem se s tobom, upravo presavršen, a iskustvo govori da savršenstvo ne postoji - glasno sam rekla, ali nisam poslušala vlastite misli.

Iduća tri dana živjela sam za susret s tim čarobnim ljepotanom od kojeg mi je zastajao dah. Zaljubila sam se poput djevojčice, činila sve što je poželio i vjerovala da će zauvijek biti moj.

U međuvremenu sam, ne želeći ispasti sirotica, potrošila sav novac koji sam imala na svim svojim karticama. Čak sam i od Milijane posudila priličnu svotu, koju sam joj obećala vratiti čim dođemo u domovinu i zamolim oca za posudbu.

Kad mi je Milijana rekla da bih trebala malo smanjiti troškove, naljutila sam se na nju.

- Jesi li poludjela? Ne mogu dopustiti da on sve plaća - uvjeravala sam je.

- On te stalno daruje skupim poklonima, ali koliko je meni poznato, još nije platio nijedan račun. Danijela, potrošila si toliko novca koliko ljudi ovdje ne zarade cijelog života. Smiri malo strasti - opominjala me, ali sve je bilo uzalud.

- Želiš reći da je Anibal varalica? - optužila sam je jer me zaboljela i sama pomisao na to.

- Ništa ne želim reći, samo konstatiram ovo što vidim. Ako ima toliko da ti može darivati takve poklone, kako je moguće da ti dopušta da plaćaš sve račune? - stalno je ponavljala.

- Pusti me na miru - odvratila sam ljutito.

- Ostavit ću te na miru kad se opametiš - rekla je, a nakon toga mi odbila posuditi još novca.

- Nemam više, dam li ti i ovo malo što mi je preostalo, kako ćemo se vratiti kući? - odrezala je vidno ljutita na mene i moje ponašanje.

I ja sam bila ljutita na nju zato što mi neće pomoći sada kad mi je najpotrebnije. Pripisala sam to tome što je ljubomorna na mene, na divnog muškarca koji me naprosto obožava.

Svoju tugu povjerila sam Anibalu.

- Draga, ne brini se - rekao je.

Nisam razumjela što je time želio reći jer me obasuo poljupcima, a istog trena ja bih zaboravljala na sve. Te večeri nakon što smo pojeli skupu večeru, primaknuo se prema meni i rekao da mora otići na nekoliko minuta. Rekao je da ide po iznenađenje koje ima za mene. Ništa nisam posumnjala. Čekala sam i čekala. Prošao je sat, dva, došlo je vrijeme zatvaranja restorana.

Svi su gosti otišli osim mene. Bila sam nervozna, jadna, ali sam se i dalje nadala da će se Anibal pojaviti svakog trenutka. Kad me konobar zamolio da platim račun jer mora zatvoriti, rasplakala sam se. Objasnila sam mu da nemam novca, a on je poludio. Ne mogu se ni sjetiti svih ružnih riječi koje mi je izrekao. Nazvala sam Milijanu usred noći, probudila je i u suzama joj objasnila što se dogodilo, preklinjući je za pomoć.

- Žao mi je, znaš i sama da nemam - rekla je i prekinula vezu.

Konobar je čekao rješenje, a ja sam bila izvan sebe. Na kraju mi nije preostalo ništa drugo nego ostaviti konobaru osobne dokumente, obećavši da ću doći idućeg dana i podmiriti račun. Nije bio sretan zbog toga, ali ga je umirilo to što sam mu dala putovnicu. Nisam imala čak ni za taksi nego sam usred noći bauljala do hotela, usput ispitujući prolaznike kako doći do hotela. Već je svanulo kad sam došla u sobu.

Svojim dolaskom opet sam probudila Milijanu.

- Danijela, saberi se prije nego što bude prekasno. Što ti još treba kako bi shvatila da je tip najobičniji varalica? Pobjegao je i ostavio te. Ako je tako pošten, zašto se nije javio kad si ga zvala? - ispitivala me.

Njezine riječi imale su smisla, znala sam to i sama, ali razum i srce ne mogu se boriti. Srce uvijek pobjeđuje. Ni sama ne znam koliko sam ga puta zvala te noći, ali mobitel mu je bio isključen. Bila sam jadna, mrtva umorna i očajna, ali morala sam obaviti još jedan poziv. Nazvala sam oca i zamolila ga da mi na račun uplati novac.

- Danijela, što se dogodilo? - pitao me otac zabrinuto.

- Tata, sve ću ti objasniti kad se vratim - rekla sam sva u suzama.

- Objasnit ćeš mi odmah. Ako si potrošila sav novac i s računa na kojem si imala toliku ušteđevinu, koju smo ti djed i ja poklonili kad si diplomirala, želim odmah znati na što je otišao toliki novac - rekao je.

- Potrošila sam - nisam znala što bih drugo odgovorila.

- Kupila si nekretninu u Portugalu? Gdje? Što? - zanimalo ga je.

- Nisam ništa kupila - priznala sam.

- Na što si onda potrošila toliko novca? - zanimalo ga je.

- Tata, upoznala sam divnog dečka - nisam uspjela ni završiti jer me prekinuo.

- Ako si s toliko godina bila toliko luda da toliko novca spiskaš na nekog muškarca, tada se izvoli sama snaći kako ćeš podmiriti račune. Žao mi je, ali neću financirati tvoje ludosti - rekao je otac i prekinuo vezu.

Plakala sam kao kišna godina, potom nazvala majku, baku i djeda. Otac je sa svima u međuvremenu razgovarao i zabranio im da mi pomognu.

- Milijana, što ću? Kako ću do svoje putovnice? Neće mi je dati bez podmirenog računa - očajavala sam.

- Ne znam što bih ti rekla - odvratila je, spremila se, ostavila me i otišla na doručak.

U glavi su mi se izmjenjivale misli vezane uz Anibala i vlastiti bankrot, ali nisam znala kako pomoći samoj sebi. Zvala sam ga cijeli dan, uzalud, bio je nedostupan. Nije se javio ni idućeg. Tada sam već bila gotovo na rubu živčanog sloma. Prava je sreća što smo u hotelu u kojem smo odsjele imale plaćene sve obroke, te sam tako mogla barem nešto pojesti, iako mi nije bilo do jela. Ne znajući više što bih, povjerila sam se konobaru u restoranu.

- Ovdje u hotelu uvijek trebamo pomoć. Možeš prati toalete i kabine pored bazena, to je najslabije plaćen posao, ali ako nemaš drugog izbora… - rekao je slegnuvši ramenima.

Idućeg dana, od gošće koja je boravila u skupom apartmanu postala sam gošća koja čisti toalete za sitan novac. Kad je došlo vrijeme povratka u domovinu, nisam se mogla vratiti zajedno s Milijanom jer još uvijek nisam zaradila dostatno za račun koji je ostao neplaćen u elitnom restoranu.

Milijana je otputovala, a ja se iz luksuznog apartmana premjestila u bijednu sobicu koju sam dijelila s još četiri djelatnice u hotelu. Za hranu sam se snalazila i još bila presretna što ne moram plaćati smještaj.

Ne moram ni pisati koliko sam bila očajna što više nikako nisam mogla dobiti ni vidjeti Anibala. Radila sam do iznemoglosti samo da bih što prije zaradila onoliko koliko sam dužna i mogla se vratiti u domovinu.

Kad sam se jedne večeri iznimno umorna bacila na neudoban krevet, sjetila sam se da bih mogla otići u neku zlatarnicu, prodati nešto od nakita koji mi je darovao Anibal. Sada je bilo više nego očito da me prevario, iskoristio, jedino nikako nisam mogla shvatiti odakle mu takav skupocjen nakit i zašto mi ga je poklanjao ako je već bio prevarant.

Ponovno sam od konobara zatražila pomoć. Poveo me k draguljaru, a ja sam ponijela prsten i narukvicu kojih sam se namjeravala riješiti. Mislila sam, dobit ću puno manji iznos od stvarne vrijednosti, ali i on bi morao biti dostatan da podmirim dugove, ali i da mi ostane da položim na vlastiti račun koji sam uludo ispraznila.

Čim je draguljar otvorio kutijicu, samo se osmjehnuo.

- Za ovo ne možete dobiti ni nekoliko eura - rekao je.

- Kako to mislite? Ne vidite li čiji je ovo nakit? - prstom sam pokazivala na logo na kutijici.

- Gospođo, kad bi nakit bio originalan, kao što je original ova kutijica u kojoj se nalazi, tada bismo drugačije razgovarali. Jedino što mogu potvrditi jest da je kutijica original, a ovakve komade loše bižuterije možete kupiti na svakoj tržnici - rekao je.

Smračilo mi se pred očima. Sjetila sam se kako su kolegice u uredu uvijek govorile da sam čistunica, moralna osoba, što bi rekle da su vidjele s kakvim sam se ološem spetljala i kakve sam gluposti učinila. Uživale bi sve u šesnaest. Zato je meni sve prisjelo. Osjećala sam se kao da me Anibal ponovno udario, i to tako silno da nisam bila sigurna hoću li moći podnijeti još i taj udarac.

Onesvijestila sam se od jada, a kad sam došla k sebi, prijatelj konobar me odvezao svojoj kući. Dugo, dugo smo razgovarali o svemu. Pripovijedala sam mu o svojoj obitelji, njihovim poslovima, o svome poslu i kolegicama u uredu, o tome koliko sam razočarana što mi nitko od obitelji, kao ni najbolja prijateljica nisu htjeli pomoći i izvući me iz te lude situacije.

- Danijela, iako se čini da su te ostavili na cjedilu, varaš se, zapravo su ti pomogli. Ti si ta koja je pogriješila. Toliko novca koliko si ti potrošila, nastavim li raditi ovakav posao, neću moći uštedjeti cijeloga života. Možda si ipak bila previše rasipna. Još malo i izvući ćeš se, zaraditi za otplatu duga i povratak kući - rekao mi je obećavši da će pomno paziti primijeti li negdje Anibala, te mi javiti gdje se kreće.

Bila sam zahvalna sudbini što mi je u tim najgorim danima u životu podarila prijatelja poput konobara Pedra. Ostala sam u Portugalu skoro dva mjeseca kako bih otplatila dug. Pribojavala sam se hoće li me kad se vratim kući posao još čekati, ali ništa nisam mogla promijeniti.

Taman kad sam se ispred hotela pozdravljala s Pedrom i namjeravala krenuti put zračne luke, ugledala sam Johna kako sa starijom gospođom ulazi u hotel.

- John, jesi li i ti samo jedan u nizu prevaranata? - viknula sam čim sam ga ugledala.

- Danijela, tako mi je drago što te vidim. Kakvih prevaranata? O čemu govoriš? Je li i Milijana s tobom? Kako li je samo želim vidjeti - činio se iskreno radostan što me vidi.

- Tvoje su riječi sigurno istinite - ironično sam dobacila.

- Zašto ne bi bile? - čudio se.

- Volio bi vidjeti Milijanu, a došao si ljetovati sa starom damom - ubola sam ga jer sam se u tom trenutku ponovno sjetila Anibala i njegove prijevare.

- Došao sam ljetovati s majkom - rekao je.

- Sigurno ću u to povjerovati - grcala sam od smijeha.

- Lako ću ti dokazati, dođi - rekao je i potom me povukao za ruku.

Istrgnula sam svoju ruku iz njegove, već taj postupak bio mi je dovoljan da znam da govori istinu.

- Milijana je ranije otputovala.

- Opet nemam sreće - rekao je.

- Kako to misliš ? - zanimalo me.

- Izgubio sam adresu koju mi je Milijana dala. Mjesecima sam pokušavao ovdje u hotelu saznati njezino prezime i adresu, ali uzalud, nisu htjeli odati podatke o svojoj gošći. Početkom ljeta bio sam ovdje deset dana u nadi da ćete vi možda opet doći. Na žalost, nije vas bilo. Rezervirao sam termin u isto vrijeme kad smo ovdje bili lani, ali majka se razboljela, pa sam ga morao odgoditi. Sretan sam, silno sretan što sam te susreo - rekao je.

- Jesi li iskren? - iznenada sam se uozbiljila.

- Iskreniji nego ikada, toliko da sam spreman majku ostaviti ovdje, a ja s tobom ići u Hrvatsku bude li mjesta u zrakoplovu - rekao je.

Nisam mogla vjerovati. Moja najbolja prijateljica vjerovala je u ljubav i ona je nije iznevjerila. Kratko sam pričekala dok je John sve objasnio majci, a potom smo zajedno otišli u zračnu luku. U zrakoplovu kojim sam letjela nije bilo mjesta, ali to Johna nije spriječilo. Rezervirao je let tri dana kasnije te smo se dogovorili da ću ga pričekati kod nas u zračnoj luci.

Da nije bilo te zadnje epizode s Johnom, zauvijek bih mrzila sve muškarce i Portugal u kojem sam doživjela to strašno iskustvo.

Nitko me nije dočekao, nitko nije ni znao da dolazim kući. Tek kad sam se odmorila i raspakirala, nazvala sam roditelje, a potom i Milijanu.

Mama i tata posjetili su me iste večeri. Očitali su mi takvu lekciju od koje mi se dizala kosa na glavi, ali zaslužila sam je. Tata je preko svojih veza sredio da ne dobijem otkaz, stoga sam idućeg jutra otišla na posao.

- Lijep si i dug odmor imala, onakav kakav si mi sirote nikad nećemo moći platiti - rekle su kolegice cinično čim su me ugledale.

- Drage kolegice, vjerujte mi, takav odmor nikad i ni jednoj od vas ne bih poželjela - rekla sam, a potom im priznala sve što mi se dogodilo u Portugalu.

Od toga dana postala sam dio uredskog tima. Više na mene ne gledaju kao na razmaženu bogatašicu. Prekrasan je osjećaj kad razgovor ne utihne čim uđeš u ured, nego se nastavlja. Osim kolegica, napokon sam u njima dobila i prave prijateljice.

U dogovoreno vrijeme, zajedno s Milijanom, otišla sam u zračnu luku. Rekla sam joj da sam zaboravila kovčeg koji mi je Pedro naknadno poslao. Ništa nije sumnjala sve do trenutka kad je ugledala Johna i kad joj je mahnuo na pozdrav.

Potrčali su jedno drugome u zagrljaj, a ja sam ih ostavila nasamo. Znala sam da sam im višak i da će se lako snaći za prijevoz do Milijanina stana. Četiri mjeseca kasnije njih su se dvoje vjenčali i ona se odselila u London.

O Anibalu više nikad ništa nisam čula, a tako je i najbolje. Ostala sam u kontaktu s Pedrom i pozvala ga u posjet. Prihvatio je poziv, posjetio me i naše je prijateljstvo tih dana preraslo u ljubav.

S obzirom na to da smo oboje bili sigurni u svoje osjećaje, Pedro je otputovao u Portugal kako bi sredio sve što je potrebno za preseljenje u Hrvatsku i uskoro se doselio k meni. Otac mu je ponudio posao u svojoj tvrtki.

Iako se još nismo vjenčali, naša je ljubav iz dana u dan sve jača. Ovoga ljeta zajedno putujemo u Portugal, gdje ćemo se napokon i vjenčati. To ludo ljeto koje sam provela u Portugalu stvarno mi je u svakom pogledu izmijenilo život.