RASPAD BRAKA

ISTINITA PRIČA: 'Pod stare dane napustio sam ženu i odselio mladoj ljubavnici! Konačno sam osjetio strast!'

'Dok sam je gledao, sve sam više izgarao u želji za njom, i to u plamenu kakav još nisam doživio'
'Dok sam je gledao, sve sam više izgarao u želji za njom, i to u plamenu kakav još nisam doživio'

Nikad za svih tih godina braka nisam pomislio na to da bih ja, skromni i tihi Tonko, mogao imati toliko hrabrosti i učiniti taj korak - napustiti ženu, tri kćeri i tri unučice. Ipak, učinio sam to, i to preko noći. Svi su bili u šoku: moja bivša supruga Erna, kćeri, zetovi, unučice, koji ni sedam godina poslije ne razgovaraju sa mnom.

S druge strane, ja sam presretan, prvi put u životu iskreno sam zaljubljen, a što su briga i ljubav prema djetetu otkrivam tek sada dok odgajam svoju kćerkicu. Osjećam se poput mladića, volim poput mladića, strastven sam poput mladića. Otac sam, muž i ljubavnik u punom značenju tih riječi. Ukratko, sve je sjelo na svoje.

Prilika za bolji život ukazala mi se onoga ljeta kada sam završio osnovnu školu. Posjetio nas je moj ujak. Bio je to jedan od njegovih rijetkih posjeta, ali je pao baš u pravo vrijeme, i meni i njemu. Ja sam želio pobjeći iz ove zabiti, a on je trebao besplatnu radnu snagu u svome restoranu na otoku Braču, kamo se priženio.

- Poslušan je, miran, pametan. Čuvaj mi ga - plakala je mama dok me ispraćala i davala upute svome bratu.

- Dobro je učio, daj ga u neku školu. Može on i učiti i raditi - jedva je izgovorio tata.

Tako me ujak poveo sa sobom i iznenadio ujnu kad se s povisokim i vrlo mršavim momčićem pojavio na vratima njihove kuće. Nije joj javio, a kako i bi, tko je onda imao telefon. Ali ujna me voljela i prihvatila kao svoje dijete, a njihovoj dvojici sinova bio sam poput starijeg brata pa sam se osjećao i dobrodošlim i voljenim, a volio sam i ja njih.

Te jeseni upisali su me u Supetar u srednju školu.

- Zanat svakome treba - rekli su mi ujak i ujna. - Budeš li dobro učio, za tri-četiri godine imat ćeš svoj kruh u rukama.

Tek kad sam krenuo u prvi razred, shvatio sam da ću jednoga dana biti kuhar. U to vrijeme tu su školu uglavnom polazile žene i pomalo sam se sramio svog budućeg zanata, no ujak mi je objasnio:

- Jednoga dana nećeš kuhati, bit ćeš gazda od kužine. Vani se cijene takvi ljudi.

Ujak mi je objasnio još jednu stvar:

- Ta Erna iz tvog razreda je lijepa djevojka. Ima samo ćaću, mater joj je davno umrla. Čujem da je i on bolestan. Možda bi se ti mogao pobrinuti oko njihova restorana.

U čudu sam ga gledao i pitao:

- Zar neću raditi kod tebe?

- Ja imam dva sina i ono što je moje i njihovo je. Vrijeme je da ti sebe osiguraš.

I dalje nisam znao kako ću sebi osigurati posao u nečijem restoranu pa mi je ujak i to morao reći:

- Erna je lijepa cura. Jedinica je. Bilo bi pametno da se koncentriraš na nju. Kad je oženiš, restoran je tvoj.

Kao i uvijek, poslušao sam ga. Razveselila mi se i Erna, ali i njezin otac, koji me ionako otprije poznavao i uvijek hvalio.

Tako sam u svojoj dvadesetoj postao muž lijepoj djevojci, u svojoj dvadeset i prvoj prvi put otac. Erna i ja dobili smo kćer Rinu. U dvadeset i trećoj dobili smo Ćanu, a u dvadeset i petoj treći sam put postao otac preslatkoj Ani. Iste godine umro je i Ernin teško bolesni otac pa je ona naslijedila restoran i kuću na samoj obali mora u kojoj smo s njim živjeli.

Bile su to divne i sretne godine, mislio sam tada. Erna je bila dobra žena, majka, osoba. Bila mi je podrška u svim našim planovima, prva i jedina žena s kojom sam vodio ljubav i u čijem sam se zagrljaju probudio. Ipak, našem je braku, našem bračnom krevetu, mome očinstvu, iako sam volio naše djevojčice, uvijek nedostajalo ono nešto - začin koji bi svemu tome dao intenzivniji okus.

Tada nisam bio svjestan toga da je taj začin koji mi nedostaje prava i iskrena ljubav. No, Erna je znala, što sam poslije i shvatio jer ona se uistinu trudila da mi udovolji kao supruga, ljubavnica, prijateljica i partnerica. Prihvaćao sam sve što je nudila, pokušavao i uzvratiti, ali oboje smo znali da se ja njoj u bračnom krevetu ne predajem s onoliko žara s koliko se ona predaje meni. Ali kao prijateljicu i partnericu u poslu iznimno sam je cijenio.

- Što nije u redu? - znala me pitati poslije obavljene bračne dužnosti.

- Sve je u redu, ja sam očito takav, mlak čovjek - odgovarao bih joj gotovo uvjeren da je to uistinu tako.

Ali nije bilo tako, to sam s vremenom polako shvaćao. Uskoro mi je postalo jasno da je početničko mladenačko otkrivanje Ernina mladog tijela zamijenila puka tjelesna potreba.

Već oko tridesete osjetio sam u braku zasićenje, nervozu, nemir i poželio nešto iz temelja promijeniti. Pomišljao sam čak i na avanturu, isprobati nešto drugo, ali nisam to učinio. Previše sam cijenio svoj bračni mir i materijalnu sreću koja mi se nenadano nasmiješila kad sam se oženio. Uz to, bio sam staložen i pošten čovjek. Nikad nikoga ne bih povrijedio zbog svojih hirova, pogotovo ne Ernu.

Izlaz sam našao u poslu. Zapravo je posao potražio mene. Naime, naše je mjesto preko noći postalo vrlo popularno nakon što se u njemu sagradio poveći hotel. Popratni sadržaji koje je pružao, poput glazbenih događanja, lokalnih fešti, sportskih terena, naglo su privukli turiste. Kako sam godinu dana prije kupio poveći komad zemlje pokraj naše kuće, da se jednoga dana nađe djeci, sada sam u tome vidio našu zajedničku šansu jer turisti su dolazili i tražili dobar zalogaj, sobe i apartmane.

Bile su to naporne godine. Dograđivao sam svoju kuću, podigao joj tri kata, širio restoran, uređivao okoliš, trčao na posao. Kako se samo od turizma nije moglo živjeti, radio sam kao kuhar u jednoj menzi. Erna je također podnijela velik teret: kuća, posao u restoranu, troje djece, ljeti turisti, a praktički smo živjeli na gradilištu. I tako deset godina besparice, samoukog truda, brige. Ali vrijedilo je. Zablistala je naša vila čiji su naziv "Sreća" složila djeca prema prvim slovima naših imena - Tonko, Rina, Erna, Ćana, Ana, a krenulo nam je i u materijalnom pogledu.

Pritisnuti svime, Erna i ja potisnuli smo naše prave probleme, mlak bračni krevet, ugaslu strast, to da smo više prijatelji i sustanari nego muž i žena, a kamoli ljubavnici. Intimne odnose zamijenili smo poslovnim. Uz to, kako su djevojčice rasle i polako kretale u srednju školu u obližnji grad, njihovu veselu ciku zamijenila je njihova odsutnost, a poslije škole povlačenje u sobe, pa je kuća, ako nije bilo turista, izgledala gluho.

Bilo je toliko toga što smo Erna i ja jedno drugome prešućivali. Valjda smo se oboje nadali boljim vremenima i mislili da će sve sjesti na svoje mjesto kad završimo ovo ili izgradimo ono, kad riješimo ovaj problem ili onaj slučaj, kad djeca završe osnovnu pa srednju školu. Ali, ništa se nije događalo. Uskoro smo bili pomireni sa svime, pa tako i s time da nam kćeri polako jedna za drugom odrastaju i odlaze, a nas dvoje ostajemo sami poput pustinjaka među beživotnim zidovima naše kuće. Ali nijedno od nas nije ništa spominjalo niti rješavalo.

- To je tvoj život, takav te zapao. Budeš li čačkao po njemu, sve će krenuti nizbrdo. Imaš dobru ženu i divne kćeri. Imaš od čega lijepo živjeti. Što bi još htio? - govorio sam sebi.

A tada nas je konačno posjetila sreća pa mi se onaj ironični naziv naše vile s apartmanima "Sreća" napokon učinio primjerenim. Zaredale su udaje. Obitelj se proširila, zetovi i njihovi roditelji i rodbina, kćeri, unučice popunili su naše prazne prostore. Unučice su ponovno donijele živost u našu kuću, oplemenile mi dane.

Toga dana, u dogovoru s Ernom, odlučio sam otići u grad kako bih riješio administrativne formalnosti oko još jednog, novog komada zemlje koji sam namjeravao sačuvati za svoje kćeri. Tim poslom potkraj radnog vremena ušao sam u javnobilježnički ured. Ondje me dočekala pravnica, mlađa i vrlo lijepa žena.

- Dobar dan, trebam odvjetnika Marosa.

- Otišao je prije deset minuta - odgovorila je ljubazno. - Mogu li ja kako pomoći?

- Možete i ne možete. On bi ovo trebao potpisati.

- Ostavite to ovdje pa dođite sutra - već je vadila omotnicu u koju je namjeravala staviti moje dokumente.

- S Brača sam, iz Supetra. Nisam baš svaki dan u Splitu. No dobro, naći ću nekoga da svrati po to - odgovorio sam.

- Ja ću u nedjelju prijateljici na Brač. Donijet ću vam to. Napišite mi broj svog mobitela, a adresa je na dokumentima - čitala je adresu s jednoga papira. - Ja sam Marija - pružila mi je ruku, čiji me topli dodir, kao i njezin topli pristup, malo zbunio.





Na kraju sam s Marijom izišao. Još smo nekoliko koraka išli zajedno pa sam joj uspio reći da sam djed i da je to što činim za moju unučad.

- Već djed, a tako mlad i vitalan čovjek! - uskliknula je, a potom, nakon pozdrava, krenula prema svom autu.

Pratio sam je pogledom. Njezine velike oči i umilni glas, taj izgovor kojim je odavala da nije mještanka, ostavili su na mene ugodan, rekao bih poseban dojam. Bila je tako neposredna, kao da se odavno poznajemo.

Još sam neko vrijeme ostao s mislima o Mariji. Poželio sam ostati s njom u kontaktu. Ipak, na kraju sam se prizvao pameti i zaključio kako je ona sigurno tako fina prema svima koji uđu u ured.

U nedjelju, dok smo Erna i ja objedovali u vrtu s našim kćerima, zetovima i unučicama, naišla je Marija. Taj čas malo sam se zbunio. Mislio sam, nazvat će pa ćemo se negdje naći, što sam, moram priznati, priželjkivao. Nekako sam htio još koji trenutak provesti s njom nasamo.

I dok sam se ja snalazio u svojoj zbunjenosti, Erna je pozvala žene u vrt. Poznavala je Marijinu prijateljicu, a Rinin muž, također pravnik, poznavao je Mariju.

Kad su otišli, rekao je:

- Šteta za Mariju. Tako draga, pametna i dobra žena, a sama.

- Kako to? - pitala je Erna.

Došla je tu poslije studija sa svojim kolegom s fakulteta. Namjeravali su se vjenčati, ali pet godina poslije razišli su se. Ona je već radila i odlučila je ostati. No, čuo sam da se sada vraća u Zagreb.

- Koliko joj je godina - pitao je netko.

- Četrdesetak - time je tema bila završena i svi su počeli govoriti o nečem drugom, ali ja sam nastavio misliti o Mariji unatoč tome što je te misli prekidao glas razuma, govoreći mi kako me ne treba biti briga za ženu s kojom sam se dvaput u životu kratko družio, a pogotovo me ne bi trebale mučiti misli o tome zašto se ili zbog koga vraća.

Ipak, taj mi svjež proljetni dan nikako nije izlazio iz glave, a ni njezin umilni glas. Postao sam nemiran, nisam mogao boraviti na istom mjestu, zapravo sam želio nekamo otići, hodati dugo i posve sam. Žarko sam želio da se "nešto" dogodi. I dogodilo se: dva tjedna poslije ugledao sam je ponovno s prijateljicom na šetnici ispred naše kuće.

Taj čas nastupio je potpuni preokret u mom životu. Vidio sam svojim očima: njezin je pogled potajice tražio moj, a kada su nam se pogledi sreli, licem joj se razlila dragost. To lice i taj pogled govorili su sve.

- Odakle vi opet na otoku? - pitao sam.

- Da iskoristim dok je još malo turista i nisu gužve - odgovorila je Marija.

- Svratite na kavu - gotovo me trgnuo iz pozadine Ernin glas i one su pristale.

Za vrijeme tog razgovora uglavnom sam šutio, ali i Marija. Među nama strujilo je "ono nešto". Bilo je to baš ono što sam priželjkivao. Nekakav prepoznatljiv i uzajamni osjećaj koji je davao nadu. Mislio sam da je to toliko očito da i drugi primjećuju kako se među nama nešto zbiva i bojao sam se reći i riječ da me ta jedna riječ ne otkrije. A istodobno sam osjećao kao da smo nas dvoje sami na svijetu. Čudno, nije postojala ni Erna, koja mi je zapravo omogućila oba susreta s Marijom, ni naše kćeri, ni moj dosadašnji život.

Na odlasku Marija je rekla:

- Prelijepo vam je ovdje.

Kimnuo sam glavom gledajući je ravno u oči. Bilo je to sve, no kad su gošće otišle, osjetio sam neobičan mir. Jednostavno sam znao da je i Marija osjetila mene, baš kao ja nju. Bio je to gotovo izvannaravni i netjelesni govor.

No dva dana poslije taj je novonastali osjećaj mira nestao i ponovno ga je zamijenio nemir, koji me sada tjerao prema Mariji. Prošao je još jedan dan, pa još jedan i više nisam mogao izdržati. Sve što sam želio je vidjeti je, čuti joj glas. Oko podneva jednostavno sam odlučio i spremio se.

Dok sam se vozio trajektom prema Splitu, poput dječarca mislio sam samo na nju, sjećao se sunca u njezinoj kosi dok je pila kavu na terasi moje kuće. Bio je to vrlo hrabar potez. Zapravo, uopće nisam bio pri sebi kad sam se na takvo što odlučio.

Kad sam stigao, nazvao sam je na mobitel i predložio joj susret na terasi jednog hotela.

- Kako to mislite? Na poslu sam - čudila se.

- Ja sam u gradu i želim s vama popiti kavu. Pričekat ću dok vam ne završi radno vrijeme - konačno je pristala.

Dok sam je čekao, još sam se kojiput ogledao u golemim hotelskim staklima i zaključio da u svojim bijelim lanenim hlačama i bijeloj košulji dobro izgledam. Eto, ta misao o vanjskom izgledu, primjerenija kakvom momčiću, ipak mi je dala malo samopouzdanja jer sam imao silnu tremu.

- Moram reći da sam iznenađena - rekla je čim je sjela. - Koji je povod?

- Nema povoda - rekao sam mirno. - Poželio sam sresti vas. To je sve.

Opet je gledala u mene s velikim upitnikom u očima.

- Vidim da se čudite, ali nemojte. Ne znam zašto, ali nadam se da ste i vi htjeli vidjeti mene - potpuno sam je zbunio.

- Ne znam što znače ove vaše riječi. Ne znam što bih rekla.

- Recite što mislite.

- Zbunjena sam - nasmiješila se.

- To se vidi - nasmijao sam se. - I ja sam. Ali volio bih čuti nešto što… - ušutio sam.

I ona je šutjela beskonačno dugo miješajući šećer u svojoj kavi. Konačno je progovorila:

- Bojim se reći bio što jer uopće ne znam mislimo li na isto.

- Mislim da mislimo na isto, Marija.

- Pa, bojim se da to nije ispravno prema vašoj supruzi i obitelji. A ja se i tako za koji dan selim. Sutra je petak, moj zadnji radni dan.

- Čuo sam za vaš odlazak - dopunio sam je. - Ali to ne mora ništa promijeniti među nama.

Opet tišina.

- Među nama? Pa nema ničega među nama. Naprotiv, što da mislim o čovjeku koji je već djed, a sa mnom bi… - nije se usudila završiti rečenicu pa joj je samo promijenila smjer. - Nekako znam da ne bi bilo u redu.

- Naravno da nije u redu, ali katkad se nešto jednostavno dogodi. Otkako sam tebe sreo - spontano sam prešao na ti - odjedanput sam siguran da je upravo ovo u redu. Mene je život natjerao da budem ono što ne želim biti i živim u okolnostima u kojima ne želim živjeti. No, od prvog trenutka kad sam te sreo, sve se počelo mijenjati, a sada mi je već kristalno jasno. Ponajviše to da ovo što sam do sada živio nije bio život. Zato sam došao. Jednostavno sam osjetio potrebu reći ti to.

Tu sam zastao, iako sam joj htio još toliko toga reći, ali sam se bojao da me se ne uplaši. Uostalom, i sam sam bio uplašen svojim novootkrivenim mislima, svojom konačnom odlukom da ostavim suprugu i djecu, koja se neplanirano rodila baš sada, za ovim stolom, u ovom kratkom razgovoru s Marijom. Sve to, realno gledajući, nije imalo nikakva uporišta, ali meni je izgledalo tako stvarno.





Neko smo vrijeme Marija i ja gledali jedno u drugo. Shvatio sam da je moj platonski osjećaj zamijenio onaj tjelesni. Prvi put, i nakon toliko godina braka, iskreno sam poželio ženu. Osjećaj je bio sve intenzivniji i dok sam je gledao, sve sam više izgarao u želji za njom, i to u plamenu kakav još nisam doživio. Zadrhtao sam kada sam pomislio na to da bismo nas dvoje mogli biti bliski. Ipak, nisam se usudio pružiti ruku preko stola i uzeti njezinu. Očito je to pročitala u mom pogledu pa je zato naglo ustala i rekla:

- Moram ići.

- Da pođem s tobom - požurio sam izgovoriti riječi za koje sam mislio da ne postoje u mome rječniku, a sada sam ih tako brzo izgovorio kao da su mi posljednje.

Zastala je i pogledala me u čudu ili strahu. Jesam li je uvrijedio?

- Auto mi je na hotelskom parkiralištu - rekla je nakon kraćeg premišljanja.

Čim je zatvorila vrata svoga stana, strastveno sam je poljubio. Tako nesputan, gotovo besraman, nikad nisam bio s Ernom, niti je Erna bila poput Marije koja mi se slobodno predavala. Ona je tako očito uživala u našoj ljubavnoj igri i mojim dodirima i pokazivala je to slatkim uzdasima i riječima koje nikad prije nisam čuo i koje su u meni rasplamsavale stotine plamenova. Bili smo nezasitni jedno drugoga.

Posljednjim trajektom vozio sam se natrag na otok. Naslonio sam se na ogradu broda i na lice stavio među dlanove. Mirisali su na Marijin parfem, koji je ostao upijen u moju kožu. Bio sam tako ispunjen i sretan. Takvu puninu nikad u životu nisam doživio. Osjetio sam da konačno imam svoj dom, svoju sigurnu luku, topli zagrljaj. Sve što sam oduvijek osjećao da trebam imati.

- Tonko, dobro da si konačno došao. Hajde pomozi. Imamo iznenadne goste i očito su odlučili ostati cijelu noć - rekla je Erna kad me ugledala.

Rekla je to mirno i nije pitala gdje sam dosad. To u našem odnosu nije bilo ni važno. Uvijek smo vjerovali jedno drugome. Baš zato htio sam joj odmah reći sve, ali trebala je pomoć i ja sam joj pomogao. Pred zoru, kada je sve bilo pospremljeno, otišao sam do svog ormara, pokupio neke osobne stvari i stavio ih u torbu.

Umoran od siline osjećaja, teških misli o odlasku i neprospavane noći, naslonio sam se na ormar i zaklopio oči. Kao i jučer, opet sam uzdrhtao, ali sada od sjećanja na slatki doživljaj u Marijinu zagrljaju. Bio sam tako sretan zbog tog drhtaja tijela da sam umalo pustio suzu.

Iz sanjarenja me prekinula Erna, koja je baš ušla u sobu.

Nijemo me gledala dok sam joj govorio:

- Erna, žao mi je. Ne želim ti lagati. Zaljubio sam se. Samo ti to možeš razumjeti jer ti si ta koja sve zna o meni. Bila si mi divna prijateljica i životna suputnica, ali ovoga se jednostavno ne mogu odreći.

Šutjela je. U njezinim mrtvim očima nisu zatitrale suze. Na tren sam se i sam upitao je li ovo istina, napuštam li tolike godine braka zbog žene koju sam sreo samo četiri puta u životu i za koju ne znam hoće li me prihvatiti kad joj se pojavim na vratima. Ali odmah sam odagnao te misli. Svejedno ću otići. Ovo je kraj.

- Ništa neću uzeti osim osobnih stvari. Sve ti ostavljam i to ću pravno riješiti - bile su moje posljednje riječi nakon kojih mi je Erna samo okrenula leđa i zagledala se kroz prozor u daljinu.

Izgledala je tako krhko da sam pomislio kako će se srušiti, no ona je samo naslonila čelo na staklo. Silno me zaboljela njezina nijema bol, ali povratka nije bilo. Odlučio sam otići.

Na prvom jutarnjem trajektu ostavio sam svoju prošlost iza sebe. Tako sam barem mislio.

Kad je Marija otvorila vrata, samo sam ušao u stan. Svoju putnu torbu ostavio sam na hodniku i produžio u kuhinju. Sjeo sam za stol gotovo u posljednji čas, prije nego što me noge nisu izdale. Bol koju sam osjećao zbog Erne, ne zbog djece ili unučadi, baš zbog nje, još me nije bila napustila i ja sam zaplakao kao malo dijete. Shvatio sam da sam i sam doživio šok.

Kad sam se malo pribrao, otišao sam u dnevnu sobu gdje je potpuno blijeda i u strahu sjedila Marija. Prišao sam joj, sjeo pokraj nje i zagrlio je.

- Sve će biti dobro. Ovo će proći - rekao sam tješeći nas oboje.

- Moram na posao - ustala je i krenula po kolače koje je za oproštaj pripremila za svoje suradnike.

- Želiš moju pomoć?

- Ne, ostani u sobi. Daj mi malo prostora. Jedva dišem - rekla je i otišla.

Ostao sam gledajući za njom, a potom sam zatvorio vrata. Nemirno sam hodao njezinim stanom ulazeći iz sobe u sobu. Misli su mi bile nepovezane, čas sam mislio na to kako je Erna, čas sam se pitao što će biti kad se Marija vrati. Moram priznati da sam strahovao zbog obje. Poslije sam se malo smirio, a i umor me svladao pa sam se svukao i legao u krevet. Privukao sam k sebi Marijinu spavaćicu i udahnuo njezin miris. Sjetio sam se opet svega i pomislio: sve će biti dobro. Nitko ne može glumiti ono što smo nas dvoje sinoć osjetili. To je bilo posljednje čega sam se sjećao.

Marija me probudila kad je došla s posla. Pružio sam ruke prema njoj zovući je k sebi. Legla je uz mene okrenuta leđima, a ja sam je zagrlio i poljubio u kosu. Nestala je ona jutrošnja osornost. I ona je bila umorna od svega.

- Ovo nije dobro - gorko je rekla. - Povrijedila sam tvoju djecu i ženu. Nitko ne zaslužuje takvo što. Vjeruj mi, znam dobro kako to boli, i sama sam to doživjela.

- Oni su moja briga - prekinuo sam je, ali je ona nastavila:

- Sada sam i sama to učinila. Zar da s takvom etiketom napustim grad u kojemu sam bila tako lijepo prihvaćena?

- Kako god bilo, Marija, kolika god na kušnji bila naša savjest, ja se ne kajem. Jer nikad u životu nisam bio ovako sretan. Erna i ja nikada...

Nakon što su mi prve rečenice zastajale u grlu, jer o Erni i svome braku nisam želio reći ništa ružno, riječi su same potekle. Rekao sam joj sve. Od svoga rođenja do dolaska na otok, od ženidbe do beživotnog braka, od prvog susreta s njom do nagle odluke da sve ostavim.

Još smo neko vrijeme poput dva očajnika ležali zagrljeni, a potom ponovno zaspali.

- Mislim da se trebamo spremiti i već danas otputovati - rekla je ujutro.

- I ja tako mislim. Uzmi osnovne stvari i idemo. Selidbu ćemo organizirati iz Zagreba.

Otišli smo istoga dana njezinim autom. Uslijedile su brige oko preseljenja, jer Marija je svoj splitski stan već ranije zamijenila za jedan u Zagrebu, a u međuvremenu smo nekoliko dana stanovali u hotelu. Morao sam srediti svoj status na poslu, te sam nekoliko puta tim povodom putovao u Split. Usput sam svu imovinu koja je bila na moje ime darovao Erni i beskrajno mnogo puta pokušao stupiti u kontakt sa svojim kćerima, ali neuspješno.

Mjesec dana poslije Marija je počela raditi, a ja sam se bavio kućanskim poslovima i živio na njezin račun. Osjećao sam se loše i nekorisno, htio sam ja njoj pružiti lijep i ugodan život, ali nikako mi to nije polazilo za rukom. Svaki posao koji bih započeo, bio je na određeno vrijeme pa sam brzo opet sjedio kod kuće. Novca je nedostajalo i tek smo se privikavali na suživot pa je katkad uistinu bilo loših dana. Ali kada bismo navečer legli u krevet, sve bi nestajalo. Liječili smo jedno drugo toplim zagrljajima i tješili nježnim riječima. Bilo je tako lijepo imati jedno drugo.

A tada se opet preko noći sve promijenilo. Marija je to jutro vrištala i skakala od sreće. Kad sam ustao iz kreveta, samo mi se zaletjela u naručje.

- Trudna sam - ponavljala je. - Mislila sam da nema nade, da je za oboje kasno, ali uspjelo je - pokazala mi je čak tri testa za trudnoću.

Od toga dana na sve smo nevolje gledali drugim očima. Zapravo ih više nije ni bilo. Nove misli i slatke brige potisnule su one stare koje su sada sve rjeđe izlazile na površinu.

Moja i Marijina kći upravo je neki dan proslavila sedmi rođendan. Toliko sam sretan s tim djetetom da je tu sreću teško opisati. Kad se rodila Maja, prestao sam raditi privremene poslove i ostao s njom kod kuće. Kako je Marija jedina imala stalne prihode, odlučio sam joj pomagati na svaki način: čuvajući dijete, u kućanstvu, podrškom, a ona je polako napredovala u karijeri. Zauzvrat sam dobio šansu konačno biti otac. Imao sam šansu biti ono što svojim trima kćerima nisam znao niti mogao biti. Tako niti jedan dan, niti jednu fazu Majina razvoja nisam propuštao: od previjanja, kupanja, prvih riječi i koraka do njezine neutažive radoznalosti. Ta je djevojčica bila plod prave ljubavi i ja sam je obožavao, jednako kao i njezinu majku.

Kad je Maja navršila tri godine, Marija i ja dogovorili smo se da otvorim pečenjarnicu. I uspjelo mi je. Od male barake s dva stola i dva šanka, s jeftinim menijem i jelima s roštilja, dogurao sam do toga da se baš ovih dana širim. Građevinska dozvola je tu, gradnja treba započeti.

Moju sreću, ali i Marijinu, kvari samo bolna činjenica da već godinama pokušavam doći u kontakt s Ernom i kćerima, uzalud. Sve što o njima znam, čujem od ujakova sina Marka, a i on rijetko što kaže. Tako sam čuo i da sam po četvrti put postao djed.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
20. prosinac 2025 00:50