ISTINITA PRIČA: 'Priredila sam neviđeni skandal, s plemićkog vjenčanja pobjegla sam s vrtlarom!'

Bila sam mrtva umorna kad sam konačno stigla kući. Oči su me pekle od cjelodnevnog rada za kompjutorom, a u stubištu me dočekala uobičajena galama drugih stanara. Na sredini ulaza bilo je i opet razbacano smeće. Ta djeca u stanu ispod mog bila su stvarno krajnje neodgojena. Prevrnuvši očima i uz dubok uzdah prekoračila sam razbacane vrećice od bombona i prišla poštanskim sandučićima. U biti nisam očekivala da ću unutra išta naći jer je za račune još bilo prerano, a ništa drugo mi ionako nije stizalo. No, kad sam otvorila vratašca, prema meni je prhnula kuverta.

Bilo je to pismo. Stiglo je kao uobičajena pošiljka, no djelovalo je kao da ga je njezino visočanstvo osobno ubacilo u sandučić. Stiglo je iz Engleske, točnije iz grofovije Kent. Papir je bio žućkastosmeđe boje, a na poleđini se nalazio vodeni žig. Ime pošiljatelja, kao i moje, bili su otisnuti bojom starog zlata u krasopisu. Bilo je to najotmjenije pismo koje sam ikad vidjela. "Dorothea & Lord Victor Fergusson", pročitala sam na poleđini.

Kako li je samo ovo pismo zalutalo u moj sandučić? Razvukla sam usne u zbunjenu grimasu i već ga htjela gurnuti u torbu kad me nešto presjeklo. Dorothea? A da to nije bila Dorica? Moja sestra se zvala Dora, a mama ju je uvijek zvala Dorica, baš kao što je mene zvala Emica. Naš otac je bio Englez, a majka Hrvatica i obje smo se rodile u Engleskoj. Živjeli smo sretno, u maloj, ali lijepoj kući u predgrađu Londona. Moj je otac bio novinar i često je odlazio na poslovna putovanja. Kad se s jednog takvog putovanja nije vratio kući, naš život se preko noći iz temelja izmijenio. Avion kojim je putovao srušio se i svi su putnici, uključujući i njega, poginuli. U to vrijeme ja sam imala četrnaest godina, a Dora dvanaest. Nakon tragedije naša majka nikada više nije bila ista. Najgore od svega bilo je to što je uvjerila samu sebe kako je za sve kriva kraljica, po čijem je nalogu moj otac i otišao na put, te tako zamrzila Veliku Britaniju iz dna duše.

Nas dvije nismo znale što učiniti. Život s majkom koja više nije bila psihički stabilna odjednom je postao težak i u nuždi smo se obratile baki i djedu u Hrvatskoj.

"Dođite po nas, izbavite nas odavde!" tim sam riječima završila svoje pismo upućeno njima koje sam ispisala preko pune četiri stranice.

Nedugo nakon što je pismo bilo poslano, jednog prohladnog jesenjeg jutra na našem je kućnom pragu osvanuo naš djed. Iako smo ga Dora i ja prije toga vidjele samo jednom u životu, odmah smo ga prepoznale i silno mu se razveselile. Nakon što je kratko razgovarao u četiri oka s našom majkom, sve tri smo se spakirale i djed nas je poveo sa sobom u našu drugu domovinu - Hrvatsku.

Dora i ja smo relativno brzo naučile jezik koji nam je, iako smo s majkom povremeno govorile hrvatski, praktički bio stran. Brzo smo se navikle na novu okolinu, pronašle prijatelje i izrasle u neopterećene tinejdžerice prepune snova vezanih uz budućnost. Tako je na primjer Dora maštala o udaji za milijunaša, dok sam se ja vidjela u maloj kućici okružena velikom obitelji. Sve rjeđe smo govorile o Engleskoj i nismo ni primijetile kako je umjesto engleskog odjednom hrvatski postao naš materinji jezik.

Otkako smo živjele u Hrvatskoj, baka i djed postali su nam poput oca i majke i iako smo sve petero živjeli u relativno malom stanu u Rijeci, upravo mi je ta skučenost davala poseban osjećaj zaštićenosti i sigurnosti. Majka je morala često u bolnicu na terapije. Dugo se liječila, no njeni se živci na žalost nisu nikad oporavili. Mučena raznoraznim strahovima i tjeskobama, konačno je uz vlastiti pristanak otpremljena u jednu specijaliziranu ustanovu gdje je imala 24-satnu njegu. Ondje je prije pet godina i preminula.

Ja sam u međuvremenu ostala potpuno sama. Baka i djed također su napustili ovaj svijet, a moja je sestra odmah nakon mature digla sidro i otisnula se u svijet. Naravno da sam željela da ostane sa mnom budući da smo imale samo jedna drugu, no nju je bilo nemoguće odvratiti od nauma.

U početku su mi stizale razglednice iz različitih krajeva svijeta, potom je pošta postajala sve rjeđa, da bi u konačnici zamro svaki kontakt. Posljednji put smo se vidjele na djedovu sprovodu. Na majčin sprovod uopće nije smatrala nužnim doći, samo mi je poslala šturi telegram iz Splita, gdje je živjela s nekim prijateljem. Ubrzo nakon toga nije više bila dostupna niti na toj adresi. A sada mi je poslala ovo pismo…

Čim sam ušla u stan, otvorila sam omotnicu. Kao i na njoj, tako su i unutra na papiru slova bila otisnuta zlatnom bojom. Bila je to pozivnica na vjenčanje, a par koji se ženio bio je dotični lord Victor i, očito, moja mlađa sestra Dora.

S nevjericom sam okretala kartu u ruci, kao da sam predosjetila da tu mora biti još nečeg. I zaista, bilo je.

"Draga Ema, molim te, javi mi kad stižeš na aerodrom da mogu poslati vozača po tebe. Nemaš pojma koliko se radujem što ću te vidjeti. Do uskoro, Dora!" stajalo je na poleđini. Ove retke napisala je rukom, a zvučali su tako prisno kao da među nama nije godinama vladala šutnja. Bez obzira na sve, moje srce je poskočilo od radosti. Godinama sam živjela u uvjerenju da mojoj sestri nije stalo do mene, a sad je, eto, ipak poželjela da se vidimo. Čak se, kako je napisala, i radovala tome. A radovala sam se i ja, i to mnogo više nego što sam ikad mogla i zamisliti!

Dok se crna limuzina bešumno kretala kroz prostrana polja, zapitala sam se ne pripadaju li možda već i ona posjedu Fergussonovih. Nisam htjela ništa pitati svog vozača, jer sam još u zračnoj luci, gdje me dočekao, zaključila da nije suviše razgovorljiv. Dočekao me s natpisom na kojem je stajalo moje ime, bez riječi ubacio moje kovčege u luksuznu limuzinu, otvorio mi vrata, pomogao da uđem i sada me šutke vozio prema odredištu.

Kad me već od duge vožnje i tišine počela hvatati neka nelagoda, na obzorju se pojavila kuća Fergussonovih. Bila je to ogromna vila, poput onih iz filmova o plemićima. A ispred nje stara divovska stabla s velikim krošnjama. Do masivnih vrata vodile su široke polukružne stepenice. Gledala sam ne trepćući taj nevjerojatan prizor i na trenutak pomislila da sanjam.

Iznenada se na vratima pojavila neka žena. Dok se stepenicama spuštala prema meni, njezina haljina boje pijeska zavijorila je pod naletom vjetra.

- Dorica…? - zinula sam u čudu u nju.

Prošle su duge godine otkako nisam vidjela svoju sestru i naravno da je sad bila starija nego što sam je pamtila, no nije se radilo samo o tome. Otkako sam je posljednji put vidjela, Dora se toliko promijenila da je postala gotovo neprepoznatljiva.

Na trenutak smo se nijemo gledale, a onda mi je ona prišla i srdačno me zagrlila. Ja sam pritom ostala potpuno ukočena, potpuno nesposobna uzvratiti joj zagrljaj ili bilo što reći.

- Dobro mi došla! Tako sam sretna što te ponovo vidim! - tek kad sam čula te njezine riječi kao da me netko trgnuo iz sna. Bio je to dobro poznat glas moje sestre i nešto se u meni u tom trenutku probudilo.

- Oh, Dorica! - zajecala sam i trenutak kasnije smo jedna drugoj pale u naručje.

Moje su suze kapale na njezinu haljinu i ostavljale tamni trag na poput daška tankoj svili. No, to sad nije bilo važno. Nakon dugih godina odvojenosti ponovo smo bile skupa i jedino je to bilo bitno. Netko je uzeo moja dva smiješno mala kovčega i unio ih u grandioznu vilu, dok smo Dora i ja ostale stajati pred ulazom, ne smogavši snage pustiti jedna drugu iz zagrljaja. Led je bio probijen!

Malo-pomalo dolazila sam k sebi i počela primjećivati sve ono što me okruživalo. U velikoj, mračnoj sobi s kaminom i tepisima s lovačkim motivima na zidovima, uz tipičnu šalicu engleskog čaja, moja sestra mi je ispripovijedala što se s njom zbivalo posljednjih godina.

Prema njenim riječima, kontakt među nama dvjema je zamro jer se ona pretvorila u svjetskog putnika. Putovala je iz jedne zemlje u drugu, pa čak neko vrijeme tražila sreću i preko oceana.

- Vodila sam život o kakvom sam uvijek maštala. Sigurno sam to naslijedila od našeg oca - objasnila je. A onda mi je ispripovijedala kako je upoznala svog budućeg mladoženju.

- Bilo je to na safariju u Africi. Ja sam radila kao vodič, raspoređivala turiste u vozila i slično. Victor se ondje našao kao počasni član udruge za zaštitu divljih životinja. Inače, on je veliki ljubitelj životinja i troši gomilu novca na njihovu zaštitu.

Uljudno sam kimnula glavom, a ona je zaneseno nastavila.

- Kad je vidio da izvrsno govorim engleski, pobudila sam njegovu pažnju. No, valjda mu se i nešto više dopalo na meni od mog vladanja jezikom! Ali, mislim da upravo dolazi.

Vrata su se otvorila i u prostoriju je ušao muškarac srednjih četrdesetih. Bio je visok i ekstremno tanak, izdužena blijeda lica i gotovo potpuno bez kose. Na sebi je imao karirani sako, jahaće hlače i jahaće čizme. Djelovao je kao pravi prototip engleskog lorda. Pravi pripadnik starog plemstva, pomislila sam i opet, po tko zna koji put tog popodneva, imala sam osjećaj da sam zalutala u neki stari film.

Moja nas je sestra upoznala pri čemu sam, na svoje razočaranje, primijetila da se više ne snalazim onako dobro s jezikom kao nekad. Naravno, nije to bilo nikakvo čudo s obzirom na to da ga nisam dugi niz godina koristila. No, primijetila sam još nešto: Victor Fergusson nije mi bio ni najmanje simpatičan. Zapravo, bio je ono što bi se kod nas nazvalo pravim napuhankom. Gledajući ga kako pun sebe para visoko nosom po nebu, bila sam potpuno sigurna da ništa ne može promijeniti moje mišljenje.

- Ali, što ti to smeta na njemu? Tako je božanstveno otmjen i tako bogat…!

Ne, naravno da nisam rekla Dori svoje mišljenje, no upravo sam tako zamišljala njenu reakciju da sam joj se kojim slučajem povjerila. Njegovo je bogatstvo bez sumnje bilo presudno za njezine osjećaje prema njemu. Čak se na trenutak u meni rodila sumnja da me je pozvala samo zato kako bi se pravila važna preda mnom. Posljednju misao ipak sam brzo odagnala od sebe. Dora je očito bila sretna i moj sud o njenim motivima u cijeloj toj priči bio je potpuno nebitan.

Nakon ukočene večere u pothlađenom salonu, moj prvotni osjećaj da se ovdje nikad ne bih mogla osjećati dobro bio je potvrđen. Cijela ta raskoš nije me nimalo impresionirala. Sve ono čemu se moja sestra očito klanjala meni je djelovalo staro i pregaženo vremenom. Jedino zahvaljujući čemu se to staro imanje još uvijek održavalo na životu bilo je brojno osoblje. A njega je bilo posvuda: kuhara, sobarica, konjušara. Poput sjene, odasvuda su izranjali i pratili nas tako da ni u jednom trenutku nisam mogla biti sama.

Dok sam ležala u velikom krevetu s baldahinom iznad sebe, u kojem su prije mene noćile generacije plemića, razmišljala sam o svadbi koja je trebala uslijediti za četrnaest dana. Radovala sam joj se, no da budem iskrena, još više sam se radovala povratku u moj običan krevet u mom skromnom stanu u Rijeci.

Ujutro me probudio pjev ptica. Kad sam otvorila oči i nad sobom ugledala baldahin, u prvi mah se nisam mogla sjetiti gdje sam, a onda mi je sinulo: Engleska, vjenčanje, Dora…!

Nebo je bilo bistro i plavo, ali zrak je bio ledeno hladan. Stari zidni sat u kutu pokraj velikog prozora, s kojeg su se spuštale teške zavjese do poda, pokazivao je da nema još ni sedam. Pretpostavljala sam da u kući još svi spavaju. Dakako, svi osim osoblja. Negdje u daljini čuo se zvuk usisavača, a vani, ispred stražnjeg ulaza za dostavu, čulo se prelaženje guma preko šljunka. Okrenula sam se na bok i zažmirila, ali više nisam mogla zaspati. Još sam se neko vrijeme nemirno prevrtala po krevetu, a potom ustala. Osvježila sam se u kupaonici smještenoj odmah do moje sobe i spustila u prizemlje. Kako me ipak ne bi nitko vidio, uputila sam se na stražnji izlaz. S prozora u mojoj sobi pružao se pogled na prekrasan veliki vrt i poželjela sam ga vidjeti izbliza. Ubrzo sam se našla u njemu. U ovo doba godine u njemu nije više bilo ni cvijeća ni povrća, no ogoljeli grmovi ruža i brojne gredice jasno su pokazivali kako je to moralo izgledati tijekom ostatka godine.

Nakon one mračne atmosfere u kući, ovdje, pod vedrim nebom osjećala sam se ugodno. Krenula sam u šetnju prostranim vrtom slijedeći stazicu koja je vodila do staklenika. Malo podalje nalazio se visoki zid od cigle, a ondje, u njegovu podnožju, stajao je on. Bio je naslonjen na držak lopate, no nije se činilo kao da je do tada nešto radio.

- Vi ste me promatrali? - upitala sam muškarca osjećajući kako mi se obrazi žare. Osjećala sam se poput djeteta uhvaćenog u nestašluku. Jesam li se uopće smjela ovuda kretati?

Na moju zbunjenost neznanac je reagirao šarmantnim osmijehom. Počeo mi je govoriti nešto o ljepoti prirode u ranim jutarnjim satima, no nisam ga baš dobro razumjela zbog njegova izraženog naglaska. Usprkos tome, njegov način govora mi se svidio, baš kao i on sam. Tko je on bio? Možda vrtlar? Mogao je imati godina otprilike kao ja. Široka ramena i mišićave ruke činili su ga nevjerojatno atraktivnim. No, najfascinantnije od svega bile su njegove oči. Nasmijane i plave poput neba.

- Lady… - oslovio me nesigurno.

- Ja nisam lady - smjesta sam se požurila pojasniti mu. Ispričala sam mu tada na brzinu tko sam i kako sam dospjela ovamo na posjed, a moje izlaganje je zvučalo gotovo poput isprike. U svakom slučaju, imala sam snažnu potrebu svrstati se u istu klasu s njim i objasniti mu kako se tako jedno obično stvorenje poput mene zateklo na mjestu poput ovog.

Nešto kasnije saznala sam da je uistinu vrtlar, jedan od dvojice na posjedu, i da se zove Oliver.

Dok mi je pripovijedao o sebi, koliko već radi za lorda Fergussona i što sve spada u opis njegova radnog mjesta, primijetila sam da sve bolje razumijem njegov naglasak. Dok smo počeli šetati vrtom, bili smo udaljeni tridesetak centimetara jedno od drugoga, no nešto kasnije činilo mi se kao da se taj razmak među nama smanjio i da nam se prilikom hoda dotiču ruke. Možda sam to samo umišljala jer je to bila moja želja, ili…?

Te večeri u krevetu nisam mogla razmišljati ni o čemu drugom doli o Oliveru. Kakav prekrasan muškarac! Tako vedar, tako srdačan, tako naočit… Onako sportske građe i preplanulog tena nije mi nimalo nalikovao na Engleza. A kako me samo gledao tim svojim prekrasnim plavim očima iz kojih kao da je sjalo sunce! Nikad ranije nisam se tako osjećala kao dok me gledao Oliver. Što je to bilo? Zar je bilo moguće da sam se ja, uvijek staložena i poslu predana djelatnica računovodstvenog ureda, bezglavo zaljubila poput tinejdžerice, na prvi pogled? I to još ovdje, tisućama kilometara daleko od kuće?

Sljedećeg jutra ponovo sam ranije ustala kako bih se mogla nesmetano družiti s Oliverom, a tako sam činila i svakog idućeg dana svog boravka na imanju. Otkako sam ga upoznala, potpuno sam zaboravila na razlog svog dolaska. Sestrino vjenčanje jednostavno mi je isparilo iz misli i jedino na što sam mogla misliti bio je on. Šetali smo vrtom, pričali, smijali se. Kad me jedan dan dok smo razgovarali uhvatio za ruku, imala sam osjećaj da mi je srce prestalo kucati. Osjetila sam njegov dah na svojoj koži, dodir njegove grube, od posla izrađene ruke na svojoj i nebo odjednom kao da je postalo svjetlije. A onda se odmah potom zatamnjelo. Bilo je to u trenutku kad se nagnuo nad mene kako bi me poljubio. Zaklopila sam oči i predala se užitku kakav nikad ranije nisam upoznala.

- Volio bih da zauvijek ostaneš ovdje - šapnuo mi je na uho kad smo se poljubili. - Nešto mi govori da je ovo što osjećam za tebe mnogo više od obične zaljubljenosti. Nikada se nisam ovako osjećao.

Lord Victor nam se toga dana nije pridružio za večerom, tako da smo Dora i ja ostale sjediti same za ogromnim stolom u velikom, hladnom salonu. Primijetila sam da me cijelo vrijeme nekako čudno pogledava ispod oka, no mislila sam da je razlog tome njena nervoza zbog vjenčanja. Međutim, nije bilo tako. Nešto kasnije, Dora je poslugu poslala van omalovažavajućom kretnjom ruke. Nisam mogla vjerovati vlastitim očima! Otkad je moja sestra postala tako osorna? Čim smo ostale same, uprla je ljutiti pogled u mene i napala me.

- Emilija! Reci mi sad u četiri oka: što to izvodiš?

Iznenađeno sam razrogačila oči ne shvaćajući na što misli.

- Je li tebi uopće jasno što će se sutra dogoditi? Ja ću od sutra biti Lady Fergusson, sve novine će pisati o vjenčanju, bit ću u žiži javnosti - rigala je vatru. - Zamisli samo kakav bi skandal izbio kad bi se otkrilo da se moja sestra vucara s vrtlarom! S jednim običnim vrtlarom! Kakvo bi to svjetlo bacilo na mene?

Istog trena prošao me apetit. Tko je otkrio moju tajnu? Mogao je to biti jedino netko od osoblja, netko tko nas je morao kriomice promatrati.

- Moja je stvar tko mi je drag i s kim se nalazim - rekla sam odlučno nakon što sam se pribrala od šoka.

Kako se usuđivala ovako me napadati? Nije li bilo krajnje vrijeme da se probudi iz svog sna i shvati da ne živimo više u srednjem vijeku! Kad je moje riječi popratila otrovnim pogledom, dodala sam:

- Za razliku od tebe, draga sestro, ja nisam zaboravila odakle potječem. Jedan "običan" vrtlar je možda za tebe i tvoje ambicije neprihvatljiv, ali ja na sreću još uvijek imam jasan pogled na život! Što odjednom znače te titule u tvom životu: lord, lady…? Nije li naša majka bila "obična" kućanica i nismo li odrasle u skučenom stanu s bakom i djedom? Što se to dogodilo s tobom? Otkada si postala takav snob? Život je…

- Što ti znaš o životu! - oštro me prekinula. - Ako je netko vidio svijeta, onda sam to ja. Da nisi djetinjstvo provela ovdje u Engleskoj, cijelog života ne bi se maknula iz Rijeke!

A tako je dakle ona mene doživljavala! Kao zatucanu stariju sestru, koja nije imala pojma ni o čemu, a ponajmanje o ljubavi.

- Možda i nisam putovala kao ti i sigurno nisam mijenjala partnere poput tebe! No, jedno znam: stalo mi je do Olivera. I nećeš mi ti govoriti s kim ću se nalaziti, a s kim ne!

Nakon što sam sve to izgovorila, skočila sam na noge i tresnula smiješno velikim ubrusom o stol.

- Ali, ne možeš tako, ti si moja sestra. Moja sestra! - vikala je Dora za mnom.

Ne osvrćući se na nju, potrčala sam iz blagovaonice i zalupila vratima za sobom. Kad sam uletjela u svoju sobu, uputila sam se ravno do prozora. Čeznutljivo sam pogledom prešla preko vrta. Nadala sam se da ću u njemu ugledati njega i da će mi on, kao i svakoga dana, dati znak gdje da se nađemo. No, vrt je bio prazan. Spustila se i noć, a od Olivera nije bilo ni traga ni glasa.

Sljedeće jutro koje je osvanulo bilo je posebno: bio je to dan Dorinog vjenčanja. Posvuda je lepršala posluga, sve je bilo ukrašeno cvijećem i svijećama, a ispred vile su se počeli zaustavljati luksuzni automobili s uvaženim gostima. Sve mi je djelovalo poput scene iz nekog kičastog filma. Osvrnula sam se oko sebe. Gdje li je samo bio Oliver? Dok sam tako, utonula u svoje misli, stajala na prozoru, iznenada sam preko ramena iza sebe začula prigušen glas moje sestre.

- Tražiš njega? Uzalud! Rekla sam Victoru da ga se riješi. Dao mu je momentalni otkaz, prije nego što je stigao izbiti skandal. Nisi valjda mislila da ću ti dopustiti da mi uništiš vjenčanje?

Naglo sam se okrenula i susrela se s njezinim hladnim pogledom. I njezin glas je sad bio ispunjen mržnjom. To nije bila moja sestra. Iz nje je progovarala hladnokrvna, proračunata vještica!

- Gdje je Oliver? - progovorila sam gotovo šapatom.

Podigla je obrvu i cinično se nasmiješila. U tom trenu se sa stražnje strane kuće začuo zvuk motora. Smjesta sam ga prepoznala. Bio je to dostavni kamionet koji je pripadao Oliveru i kojim je on svakoga dana dolazio na posao. Samo što sada nije dolazio, već odlazio s imanja! U tom me trenu oblio hladan znoj. Znala sam da će mu se, ako sada ode, zauvijek zamesti trag, upravo onako kako je to moja sestra i željela. Odgurnuvši je, potrčala sam niz stepenice. Nastavila sam trčati i kad sam izašla pred kuću, sitni šljunak prštao je pod mojim svečanim lakiranim cipelama.

- Olivere! - vikala sam. - Olivere, čekaj!

Nije me bilo briga hoće li se uvaženi gosti osvrtati za mnom. Trčala sam koliko su me noge nosile, sve dok nisam zamakla iza ugla kuće. No, prekasno. Oliver se već udaljavao s posjeda i sad sam na prilaznom putu mogla vidjeti još jedino njegov automobil odostraga.

- Olivere! - povikala sam još jednom iz sveg glasa i podigla obje ruke u zrak, no uzalud. Bespomoćno sam spustila ruke niz tijelo.

Dok je mojoj sestri ovo bio najsretniji dan u životu, ja sam se gušila u beskrajnoj tuzi. Do tog trenutka bila sam sigurna da me s Oliverom spojila neka viša sila. To što sam morala prevaliti tolike kilometre kako bih upoznala muškarca svog života, morao je biti prst sudbine. Tako sam prije razmišljala, no sad je bilo očito da sam se prevarila. Podigla sam uplakan pogled i nisam mogla vjerovati. Je li mi se to učinilo ili se dostavno vozilo zaista vraćalo pošljunčenim putem? Znači, vidio me! Ipak me vidio u retrovizoru! Kad se zaustavio, potrčala sam prema njemu. Otvorio mi je iznutra suvozačka vrata, a ja sam se, usprkos širokoj svečanoj haljini, nimalo damski, u jednom skoku našla na rasklimanom sjedalu pokraj njega. Bila sam zadihana i uplakana.

- Mislila sam da te nikad više neću vidjeti - promucala sam.

Ništa nije rekao, samo me čvrsto zagrlio i spustio svoje usne na moje. Željela sam da ovaj trenutak nikad ne prestane.

- Želiš li poći sa mnom? Zaista to želiš? - pitale su me njegove modre oči.

Naravno da sam željela!

- Da! - dahnula sam.

Kad se na Oliverovu licu razlio blistav osmjeh, postalo mi je jasno što je ovaj moj odgovor zapravo značio. Upravo izgovoreno "da" izašlo je iz pogrešnih usta, prerano, u starom rasklimanom autu i bez svjedoka. No, usprkos tome, sve je bilo baš onako kako treba. Dok smo se vozili putem kojime sam i došla, činilo mi se kao da sam sve što se u protekla dva tjedna događalo sanjala. Jedini stvaran bio je Oliver pored mene i njegova čvrsta ruka na mojoj.

Bacila sam posljednji pogled na imanje Fergussonovih u kojem je ostala moja sestra. Još malo i zamaklo je iza brežuljaka. Na trenutak sam osjetila tugu zbog nje, ali onda sam se sjetila da je to bio njen izbor. O, kako sam samo bila sretna što je Dora bila ta koja je ostala tamo u onom ukočenom svijetu iza hladnih zidina, a ne ja! Ja sam bila slobodna poput ptice! Baš kao i moje srce.

- Kako ćemo? - upitala sam Olivera ne odvajajući pogled s njegova privlačnog profila.

- K meni - rekao je.

Znala sam da ima unajmljeni stan u blizini i jedva sam čekala da ga vidim. Stan o kojem mi je pričao bio je zaista minijaturan. No, je li uopće trebao biti veći za našu veliku ljubav? Ta imali smo jedno drugo, što nam je uopće više trebalo. Zbog Olivera sam bila spremna na sve: ostaviti svoj posao u Rijeci, stan, prijatelje i vratiti se u Englesku, domovinu moga oca. Naša prva zajednička večer bila je nezaboravna i nakon nje bila sam sasvim sigurna da je Oliver moj život.

U međuvremenu je prošlo godinu dana. U Engleskoj, zemlji u kojoj sam se rodila i za koju sam mislila da je nikad više neću vidjeti, pronašla sam svoju sreću i svoju ljubav. Nakon dugih godina provedenih u Hrvatskoj, sada je i ona u mome srcu te Oliver i ja još uvijek razmišljamo gdje ćemo konačno saviti svoje gnijezdo. Trenutačni plan je da živimo u Engleskoj, a da se jednoga dana, kad budemo oboje u mirovini, skrasimo u Rijeci. U svakom slučaju, naša je ljubav toliko velika da je potpuno svejedno gdje ćemo živjeti, tako dugo dok smo zajedno.

A što se dalje događalo s mojom sestrom? Naravno, nakon sramote koju sam joj nanijela napustivši njeno vjenčanje s običnim vrtlarom, nije mi se više javljala. No, to za Doru ionako nije nikakva novost. Vjenčanje o kojem je toliko maštala prošlo je, usprkos mom odlasku, upravo onako kako je oduvijek željela: grandiozno i bilo je popraćeno u svim novinama. Ipak, nedavno sam čula da se lord Fergusson razvodi. Zapravo, pročitala sam u žutom tisku da mu se nakon samo godinu dana brak raspada te da je ponovo "sjajna prilika" za slobodne udavače. Strašno, pomislila sam dok sam to čitala i sažalila se nad svojom sestrom.

Tko zna što je u tom braku krenulo po zlu? S druge strane, što je uopće moglo poći po dobru s muškarcem poput Victora, tako punim sebe. Je li Dora konačno spoznala da bogatstvo bez prave ljubavi nema nikakvu vrijednost? Nadala sam se od srca da neuspjeli brak nije doživjela kao poraz, već kao vrijednu životnu školu.

Tako bih rado stupila s njom u kontakt i saznala kako je, ali ona je, kao i obično, opet nestala. Oliver i ja se u svakom slučaju nalazimo u telefonskom imeniku i može nas uvijek pronaći, ako to poželi. Nadam se od sveg srca da će to jednoga dana i učiniti. Imale bismo si toliko toga reći. Konačno, ma koliko različite bile, ipak smo sestre!