ISTINITA PRIČA: 'Suprug me varao i prenio mi tešku infekciju! Borila sam se za život, ali ne i za njega!'

- Lana, možeš li napokon ostaviti Lenu na miru! - po ne znam koji put opomenula sam svoju stariju kćer blizanku. Cure su cijelog jutra bile plačljive i nemirne, a mene je čekala još hrpa posla. Svađale su se doslovce za svaku sitnicu dovodeći me time na rub živaca. Posebice je u tome prednjačila Lana, koja je i inače bila puno nemirnijeg duha od svoje nešto mlađe sestre Lene. Premda se od petogodišnjih djevojčica drugo i nije moglo očekivati, jutros sam imala puno obaveza jer sam željela da do Lovrina povratka sve bude savršeno. Osim toga, već se nekoliko dana baš i nisam osjećala najbolje. Mučila me povišena temperatura, a glava mi je doslovce pucala, što me činilo užasno nervoznom.

Ovaj put povod za svađu bio im je mali plišani medvjedić koji su obje uhvatile i povlačile svaka na svoju stranu.

- Daj ga meni! Moj je! - ljutito je povikala Lena.

- Nije istina, tata ga je s prošlog putovanja donio meni - uzvratila je Lana istim tonom isplazivši joj pritom jezik. Osjetila sam kako u sebi kipim od dugo susprezanog bijesa.

- Cure, sad je stvarno dosta! Više ne želim čuti ni jednu jedinu riječ! Jesmo li se razumjele? - povikala sam. Zaprepašteno su me pogledale, ali čini se kako je moj ukor ipak urodio plodom jer su se istog trenutka cure naglo umirile.

- Kako vas nije sram? Tata samo što nije došao, a vas dvije ne prestajete se svađati - nastavila sam.

Upravo u tom trenutku začuo se zvuk automobila pred kućom.

- Došao je tata! Taticeee!!! - uzbuđeno je uzviknula Lena skočivši iz naslonjača. Uskoro joj se u tome pridružila i Lana i već nekoliko sekundi kasnije, potpuno zaboravivši na to da su još do maločas bile u smrtnoj svađi, obje su mu oduševljeno pojurile u zagrljaj.

Nisam odoljela da se ne nasmijem u sebi. Lana i Lena su doslovce obožavale svog oca. Na žalost, Lovrin posao dobavljača bio je takav da je i po nekoliko dana izbivao iz kuće. Posebice otkad je prije godinu dana počeo voziti i inozemne ture.

Premda sam i sama što prije željela zagrliti Lovru jer mi je u ovih nekoliko dana koliko se nismo vidjeli beskrajno nedostajao, iskoristila sam vrijeme dok je pozdravljao kćeri kako bih još jednom provjerila meso koje se peklo u pećnici. Željela sam da sve, pa i ručak, bude savršeno. Prije nego što je Lovro s našim razdraganim djevojčicama napokon ušao u kuću, ostalo mi je tek toliko vremena da bacim letimičan pogled u zrcalo. Istini za volju, baš i nisam izgledala reprezentativno. Pretrpana obavezama, jutros nisam stigla oprati kosu i napraviti frizuru, no znala sam da mi Lovro to neće zamjeriti. Volimo se, a to je najvažnije, pomislila sam požurivši mu u zagrljaj.

Zato je noć bila samo naša, usnuli smo tek pred zoru. Unatoč svemu, nisam se uspijevala oteti dojmu da se Lovro ponaša nekako drukčije nego inače. Kao da je bio zamišljen i rastresen, što mu nije bilo slično. Pretpostavila sam da je pod pritiskom zbog nagomilanih poslovnih obaveza i nisam ga željela gnjaviti pitanjima, posebice kad je napomenuo kako već za tri dana ponovno ide na put.

- Dakle, nećeš biti s nama za blagdane. Baš šteta. To će jako rastužiti cure, znaš? - uzdahnula sam privivši se uz njega dok smo idućeg jutra zajedno pili kavu.

- Dobro, Zrinka, moraš li baš uvijek oko svega raditi dramu? Lana i Lena više nisu bebe. Valjda shvaćaju da moram raditi - nervozno se otresao paleći već treću cigaretu za redom.

- Pa smijem valjda reći da ćeš nam nedostajati? Znaš koliko te volimo - tiho sam dodala. U tom trenutku oglasio se Lovrin mobitel. Bacivši pogled na zaslon, poskočio je kao oparen i izjurio iz kuhinje gotovo istog trenutka. Dok sam slušala njegove prigušene riječi iz hodnika, mogla sam samo nagađati o čemu je riječ. Unatoč tome, kad se pomalo nervozno obrecnuo na Lanu, koja se valjda u jednom trenutku iz nekog razloga našla u hodniku, pretpostavila sam da vijesti baš i nisu tako dobre. Kad se nekoliko minuta kasnije mračna lica vratio u kuhinju, shvatila sam da se nisam prevarila.

- Žao mi je, ali čini se da ću ipak još večeras morati na put. Upravo sam razgovarao sa šefom - pojasnio je izbjegavajući moj pogled.

- Ali, ne razumijem. Rekao si mi da kod kuće ostaješ tri dana - promucala sam ništa ne shvaćajući.

- Vjeruj mi, ne mogu baš ništa. Posao je posao. Žalosno je što to neki, kako se čini, još uvijek ne shvaćaju - pomalo sarkastično je dodao. Njegove su me riječi zapekle. Dakle, toliko truda nizašto, razočarano sam pomislila.

- Bit će najbolje ako se odmah spakiram. Ne brini, za desetak dana bit ćemo ponovno skupa - promrmljao je, na što sam se šokirano zagledala u njega.

- Što? Toliko dugo? - izletjelo mi je. Lovro se još nikad dosad nije toliko zadržao na putu.

- Dobro, Zrinka, možeš li napokon prestati zvocati? Što je tebi? Gotovo da te više ne prepoznajem - rekao je odmahujući glavom. Premda bih najradije vrisnula kako bih upravo to isto mogla reći i ja za njega, nisam se željela svađati.

- Oprosti, samo, možda ipak malo previše radiš. Curama jako nedostaješ, a i meni - pokunjeno sam dodala.

Kada sam te večeri teška srca ispratila Lovru, zavalila sam se u naslonjač i napokon dala oduška svojoj boli. Voljela sam svoga muža, no naš život baš nisam zamišljala ovakvim. Sve obaveze oko djece i kuće bile su na meni i moram priznati da sam već pomalo bila umorna od svega. Osim toga, brinulo me Lovrino ponašanje, koje se u posljednje vrijeme u najmanju ruku moglo nazvati čudnim. Pitala sam se što bi moglo biti uzrok tome? Osim toga, silno me boljelo što Lovro i ja iz nekog razloga više nismo razgovarali o svemu kao ranije. To su bila vremena, pomislila sam s uzdahom, kad mi je u sobu banula Lana.

- Mamice, zašto si tužna? Je li to zbog one tete koja je nazvala tatu? - upitala je dječjom naivnošću.

- Koje tete, dušo? Zacijelo ti se samo učinilo. Koliko ja znam, tata je jutros razgovarao jedino sa svojim šefom - pojasnila sam.

- Što ti misliš, da sam ja gluha?! Bila sam u hodniku i sve sam čula - rekla je buntovno prekriživši ruke. Premda sam zbog njezinih riječi iznenada u duši osjetila nemir, odlučila sam to ne pokazati pred Lanom. Ipak je ona samo petogodišnja djevojčica, a poznato je kako djeca često izmišljaju stvari, tješila sam se, premda mi je neka hladoća i dalje stezala srce.

Nekoliko dana kasnije upravo sam razvrstavala rublje za pranje kad je zazvonio telefon. Dok sam se pridizala, zavrtjelo mi se u glavi. Jedva sam se uspjela održati na nogama i nekako doći do telefona. Nemalo sam se iznenadila kada sam s druge strane slušalice začula Lovrinog šefa.

- Dobar dan, Zrinka. Oprostite na smetnji, ali trebao bih Lovru - ljubazno je rekao.

- Nema ga. Mislim, još se nije vratio. Mogu li vam ja kako pomoći? - zbunjeno sam upitala.

- Ne razumijem. Kako to mislite? Zar Lovro nije doma? - činilo se da je sada on bio iznenađen. Ipak, brzo se pribrao.

- Ma zaboravite, ionako nije toliko važno. Pokušat ću ga ponovno dobiti na mobitel - rekao je i prekinuo vezu. U istom trenutku u glavi mi se oglasio alarm. Ponovno? Što bi to trebalo značiti? Zacijelo ga je Viktor već ranije pokušavao dobiti, ali bezuspješno - razmišljala sam. Već idućeg trenutka dohvatila sam telefon i otipkala broj Lovrina mobitela, no uzalud. Bio je isključen.

Do kraja dana pokušala sam još nekoliko puta dobiti Lovru, no bezuspješno. Iz trena u tren bila sam sve zabrinutija za njega. Bože, da mu se nije što dogodilo? Možda je imao nesreću, a ja o tome nemam pojma, panično sam razmišljala. Djevojčice kao da su shvatile da se nešto događa pa su bile puno mirnije no inače.

- Mama, gdje je tata? Kada će se vratiti? - nisu prestajale zapitkivati dok sam ja i dalje uzalud utipkavala Lovrin broj.

Te noći gotovo nisam oka sklopila. U glavi su mi se vrtjeli najužasniji mogući scenariji s Lovrom. Misli su mi se neprekidno vraćale na dan kad smo se upoznali na svadbi zajedničke prijateljice. Prodoran pogled njegovih zelenih očiju doslovce me oborio s nogu. Kad mi je prišao i uz neodoljiv osmijeh zamolio za ples, znala sam da je upravo on čovjek s kojim ću provesti ostatak života. Lovro je bio suprug i otac kakav se samo poželjeti može i nikad, ali baš nikada dosad nije mi dao povoda da posumnjam u njegove osjećaje.

Uza sve probleme, i dalje me mučila nesnosna glavobolja popraćena snažnom mučninom. Još mi samo nedostaje kakva viroza sad kad sama moram brinuti o svemu, razmišljala sam prevrćući se u krevetu.

Zacijelo sam pred zoru ipak uspjela zaspati jer me u jednom trenutku trgnula zvonjava telefona kraj uzglavlja.

- Bok, Zrinka, zar još spavaš? Kako su cure? Poljubi ih umjesto mene - rekao je ne pričekavši moj odgovor. - Maločas sam razgovarao s Viktorom. Rekao je da me tražio. Ne brini, došlo je do nesporazuma. Zamisli, potpuno je zaboravio da me poslao u Frankfurt. Bit će da je sinoć malo više popio - usiljeno se nasmijao. Bilo je nečeg neprirodnog u njegovu glasu i prvi put otkad smo u braku posumnjala sam da mi moj muž ne govori istinu. Osim toga, koliko ja znam, Viktor nikad u životu nije popio ni kap alkohola. Ipak, moram priznati da sam odahnula kada sam shvatila da je Lovro živ i zdrav. Uz napomenu da će se na putu zadržati još nekoliko dana, bez objašnjenja je prekinuo vezu.

Gotovo istog trenutka u sobu su mi utrčale Lana i Lena.

- Mamice, obećaj da se nećeš ljutiti. Bile smo jako gladne pa je Lana stavila hrenovke u pećnicu. Zaboravile smo ih izvaditi i sada u kuhinji ima dima i užasno smrdi - pojasnila je Lena.

- Moj Bože! - panično sam uzviknula skočivši iz kreveta. Osovivši se na noge, osjetila sam čudnu vrtoglavicu i nemoć. Jedva sam uspjela napraviti tih nekoliko koraka do kuhinje i isključiti pećnicu iz koje je sukljao gust dim.

- Cure, brzo! Pomozite mi da otvorim prozore! - zapovjedila sam. - Za kaznu, kasnije ćete mi pomoći pospremiti sav ovaj nered. Sada se baš ne osjećam najbolje. U redu? - uspjela sam izgovoriti.

- Mama, užasno izgledaš! Moraš odmah liječniku - zabrinuto je povikala Lana. Već sam otvorila usta kako bih joj rekla da ću i bez liječnika biti u redu, ali me u tome spriječila oštra bol u trbuhu od koje mi je ponestalo daha. Osjetila sam toliku slabost da sam se jedva uspjela dovući do prvog naslonjača.

- Lana, možeš li mi, molim te, dodati telefon? Moram nazvati tetu Miru - isprekidano sam govorila dok se bol u trbuhu pojačavala. Moja mi je sestra trenutno bila posljednja nada jer uz ovakvu bol niti uz najbolju volju nisam bila u stanju voziti.

Već pola sata kasnije bila sam u bolnici gdje su liječnici unatoč nizu pretraga bezuspješno pokušavali ustanoviti uzrok mojih bolova. Kao posljednju opciju jedan od liječnika predložio je ginekološki pregled. Kad sam nakon obavljenog pregleda sjedila nasuprot liječniku i promatrala njegovo zabrinuto lice, znala sam da ono što mi se sprema reći neće biti nimalo ugodno.

- Gospođo Zrinka, žao mi je što vam to moram reći, no čini se da će u vašem slučaju biti potrebne detaljnije pretrage. Ono što zasad sigurno znamo jest da ste zaraženi jednim od visokorizičnih tipova HPV-a. Ne bih želio brzati s dijagnozom no, iskreno, nalaz vašeg Papa-testa mi se nimalo ne sviđa. Kada ste posljednji put bili na ginekološkom pregledu? - upitao je pročistivši grlo. Osjetila sam kako pod njegovim pomalo strogim, prodornim pogledom rumenim od nelagode. Premda sam se oduvijek smatrala zdravstveno osviještenom, moram priznati da sam u posljednje vrijeme poprilično zapostavila svoje zdravlje.

- Hm, mislim da je to bilo prije otprilike tri godine, ili čak malo više, doista nisam sigurna - petljala sam spustivši pogled. - Vjerujte, nije bilo potrebe za tim. Nikad nisam imala ginekoloških problema. Osim toga, kuća, djeca, obaveze, znate kako je - nelagodno sam se nasmijala.

- Još samo jedno pitanje, no upamtite, jako je važno da budete potpuno iskreni. Zanima me jeste li u skorije vrijeme bili skloni rizičnom seksualnom ponašanju? - zanimalo ga je.

- Što vam pada na pamet? Volim svog Lovru i nikad ga ne bih mogla prevariti. Na to ste mislili, zar ne? - upitala sam snebivajući se, no činilo se da liječnik uopće ne mari za to.

- Dakle tako - nakašljao se. - Tada sam više nego uvjeren da vam je infekciju prenio upravo vaš suprug. Bio bih najsretniji da vam ovo nisam morao reći, no situacija nije nimalo bezazlena. I vaš će se suprug svakako morati liječiti. U svakom slučaju, vi morate ostati u bolnici - rekao je.

Nekoliko sekundi šokirano sam buljila u njega. Što bi sve ovo trebalo značiti? Da me Lovro vara, pomislila sam u nevjerici.

- Ali, to neće biti moguće. Znate, moje djevojčice su same i ne znam tko će paziti na njih - dovršila sam prestrašeno.

- Ako vam je vaše zdravlje imalo važno, poslušat ćete me. Uvjeren sam da ćete se za sve ostalo već nekako snaći. Neću okolišati, bit će najbolje da odmah napravimo biopsiju - odlučno je rekao. Na te njegove riječi protrnula sam od straha jer sam napokon shvatila što bi to trebalo značiti. Nekoliko trenutaka nisam uspijevala prozboriti ni riječ. Zijevala sam poput ribe na suhom prikupljajući hrabrost za ono što sam željela doznati.

- Znači li to da imam rak? - napokon sam uspjela promucati.

- Kao što sam već rekao, ne bih želio žuriti s dijagnozom. Više ćemo znati tek nakon pretraga - rekao je.

Moj Bože, dakle ipak je tako. Što ću sada? Što će biti s mojim brakom? Što će biti s našim djevojčicama? - u glavi su mi se nizala pitanja bez odgovora.

- Znaš da djevojčice mogu biti kod mene. Sada je jedino važno da ozdraviš. Ne brini, odmah ću obavijestiti Lovru. Taj gad će ti, kako se čini, koješta morati objasniti. Poslovni put? Kako da ne! - ljutito je otpuhnula moja sestra kad sam joj ukratko ispričala što je na stvari.

Samo dva dana kasnije liječnikove sumnje su se pokazale točnima. Dijagnoza raka vrata maternice nije ostavljala previše mjesta nadi, premda se liječnik svim silama trudio uvjeriti me u suprotno.

- Zrinka, znam da ovakva dijagnoza ne zvuči nimalo obećavajuće, ali mladi ste i snažni i nemamo razloga sumnjati u sretan ishod operacije - uvjeravao me. - Kad se vraća vaš suprug? Svakako bih želio porazgovarati s njim - zatekao me pitanjem.

- Nisam sigurna. Nadam se uskoro. Moja ga je sestra već obavijestila. Nego, molim vas, jeste li posve sigurni da me on zarazio? - zbunjeno sam upitala.

- Draga gospođo, HPV infekcija je isključivo spolno prenosiva bolest - odgovorio je, na što mi se ugasila i posljednja nada. Napokon su mi neke stvari u Lovrinu ponašanju u posljednje vrijeme postale jasnije. Njegova duga izbivanja koja je pravdao poslom, njegova zamišljenost i hladnoća. Kad bolje promislim, zapravo je već dugo sve upućivalo na to da nisam bila jedina žena u njegovu životu. Zaslijepljena ljubavlju, zatvarala sam oči pred onim što je bilo očito. Dok sam ja vodila brigu o kućanstvu i našim kćerima, moj se suprug provodio s drugim ženama, ogorčeno sam pomislila.

- Smirite se, Zrinka. Nije sve baš tako crno. Sada je najvažnije da ozdravite. Bračne probleme rješavati ćete kasnije - tješio me doktor.

Premda me uskoro u bolnici posjetio i Lovro, susret mi nije donio željeno olakšanje. Njegove besmislene optužbe kako sam svojim nemarom sama kriva za sve što mi se događa pogađale su me ravno u srce. Najradije bih mu sasula u lice da je za sve kriv jedino on i njegove prevare, no odlučila sam poslušati liječnika i raspravu ostaviti za kasnije. Premda sam bila silno povrijeđena, očajnički mi je trebala njegova potpora. Željela sam čuti da me voli, da će se promijeniti i da će uskoro ponovno sve biti u redu. Na žalost, ništa od toga nisam čula. Gotovo da ga više nisam mogla prepoznati, imala sam osjećaj da razgovaram s potpunim neznancem. U meni su se izmjenjivali strah, bijes i tuga. Zašto se ovo moralo dogoditi baš meni? Što ako umrem?

Nekoliko dana kasnije sam operirana. Prema liječnikovim riječima, operacija je prošla uspješno. Bolesno tkivo potpuno je uklonjeno te, kako je rekao, više nije bilo nikakva razloga za brigu.

- Za svaki slučaj proći ćete jedan ciklus kemoterapije, a potom i zračenja. Uvjeren sam da ćete nakon toga opet biti kao novi - našalio se, premda meni nije bilo do šale. Na odjelu sam se imala prilike naslušati što je kemoterapija, koliko se teško podnosi te kakve su njezine posljedice. O zračenju da i ne govorim. No, ne kaže se uzalud kako se čovjek najlakše pomiri s onim na što ne može utjecati niti promijeniti. Bila sam dovoljno pametna da shvatim kako i nemam previše izbora, stoga sam samo rezignirano slegnula ramenima.

Kemoterapiju sam podnosila doista loše. Neprekidno sam osjećala mučninu koja me toliko iscrpljivala da sam se jedva držala na nogama. Lovro me redovito posjećivao, ali jedva sam bila u stanju prozboriti koju riječ s njim. Kada mi je uskoro počela opadati i kosa, na koju sam još donedavno bila tako ponosna, osjetila sam kako se počinjem utapati u moru samosažaljenja. Moje samopoštovanje bilo je ravno nuli i potpuno sam se povukla u sebe. Premda me liječnik uvjeravao u suprotno i govorio kako je ovakva reakcija organizma potpuno normalna, tih sam dana bila više nego uvjerena da neću preživjeti. Izmučena svime što mi se događalo, odjednom sam počela priželjkivati da sve ovo zauvijek završi. Kome sam potrebna ovako bolesna i jadna? Lovro me varao i prije, što li će tek biti sada? Njemu je potrebna prava žena. Uz ovakav izgled, ja to ionako više nisam, tužno sam razmišljala.

A tada se za jednog posjeta mojih djevojčica u meni rodila neka nova nada. Ugledavši zabrinuta lišca Lane i Lene, osjetila sam novu snagu u sebi za koju nisam ni znala da postoji. Shvatila sam koliko me moje djevojčice vole i koliko sam im potrebna. Neću se predati! Moram živjeti i ponovno dovesti svoj život u red, ako zbog ikoga, onda zbog njih dvije! - odlučno sam pomislila.

Od tog dana u mom je životu ponovno sve krenulo nabolje. Uspješno sam se oporavljala, tako da je čak i liječnik ostao iznenađen. Ne mogu reći da je bilo lako, ali sretna sam što mogu reći da sam ipak uspjela. Najteži od svega bio mi je razgovor s Lovrom. Unatoč godinama koje smo proveli u braku, odlučila sam zatražiti razvod. Kad sam mu to jednog jutra napokon i rekla, čini se da je ostao iznenađen.

- Ali, Zrinka, već sam ti rekao da mi je žao! Laura mi doista ništa nije značila. Osim toga, nisam imao pojma da je bolesna - preklinjao me.

- Bojim se da je kasno za to. Promijenila sam se, Lovro, ili bolje rečeno, bolest me promijenila - rekla sam. - Znaš, kad bolje promislim, možda mi se sve ovo što se dogodilo i nije dogodilo bez razloga. Da se nisam razboljela, možda nikad ne bih doznala da me varaš! Istina, trebalo mi je malo dulje da progledam, ali bolje ikad nego nikad. Nije li tako? - pogledala sam ga s gađenjem, dok se moj suprug nelagodno vrpoljio u stolcu.

- Možda ipak nije kasno za nas. Obećajem ti da više nikad neću ni pogledati drugu ženu - nastavio je ignorirajući moje pitanje.

- I meni je žao, Lovro, ali više ti doista nemam što reći. Očekujem da još večeras pokupiš stvari i odeš. Cure ćeš moći viđati kad god to poželiš. Moj će ti se odvjetnik javiti ovih dana. Zbogom! - odlučno sam rekla i okrenula se. Začula sam njegovo dozivanje za sobom, no nisam se osvrtala. Jedan dio mog života bio je zauvijek završen i tu se više nije imalo što reći.

Redovito odlazim na kontrole i sretna sam što mogu reći da sam danas, pet godina kasnije, ponovno zdrava. S Lovrom sam ostala u korektnim odnosima, ali ništa više od toga. Protivno svim mojim očekivanjima, razvod ga je ipak promijenio. Postao je odgovorniji, Lana i Lena obožavaju svog oca koji im napokon poklanja pozornost koja im i pripada. Premda sam nakon razvoda vjerovala da više nikada ni jednom muškarcu neću dopustiti da uđe u moj život, sreću sam pronašla uz drugog čovjeka. Borisova nježnost i pažnja pomažu mi da se iznova radujem budućnosti.