ISTINITA PRIČA: 'Svojim poljupcima u meni je probudio želju kakvu sa suprugom nikad nisam imala..'

Kada su se nada mnom nadvili crni oblaci razvoda, za sve sam krivila svoju prijateljicu Natašu. Da nije bilo nje, možda ni danas ne bih doznala za Željkovu nevjeru. Živjela bih spokojno u svom neznanju, vjerovala u naš brak i prije svega sa svojih trideset i pet godina ne bih razmišljala kako i s kime nastaviti život.

Donedavno sam bila supruga cijenjenog profesora, znala sam koga ću ujutro buditi, kome poželjeti ugodan dan. Znala sam i tko će se vikendom izležavati dok ja jurim s jedne tržnice na drugu, tko će svako malo zapitkivati kada će ručak.

Još nismo ni potpisali papire za razvod, a već su mi nedostajali ti dani. Željela sam sigurnost, Željko mi ju je dao, a u trenucima očaja i usamljenosti čak sam poželjela pregristi ponos, zaboraviti preljub i pokušati nastaviti dalje kao da ništa nije napravio. Srećom, nisam jer da jesam, ne bih znala što je prava ljubav.

Danas znam koliko mi je Nataša promijenila život nabolje i na tome ću joj uvijek biti zahvalna. Otkrivanje tuđih tajni najčešće je bolno, a glavni krivac onaj koji sve dozna. Ljudi kažu da je ponekad pametnije okrenuti glavu i šutjeti, sada vidim koliko sam sretna što Nataša nije bila među takvima.

Toga je dana moja prijateljica izbezumljena stigla na posao. Nenašminkana, s tamnim podočnjacima, poput vjetra je utrčala u ured i sve nas ostavila bez daha. Jer, Nataša ni u trgovinu nije odlazila bez šminke. Svima nam je držala predavanja kako je izgled najveći adut svake žene i one normalne, govorila je, nikad se neće zapustiti.

- Što ti se dogodilo? Jesi li bolesna? - slutila sam nevolje.

- Još nisam, ali bolest sigurno nije daleko od mene. Marija, sve je krenulo nizbrdo, moj svijet se ruši kao kula od karata. Ništa više nije isto i, da budem iskrena, moj je život izgubio smisao.

- Idemo na kavu pa ćeš mi sve ispričati - rekla sam.

- Proklinjem dan kad sam upoznala Zorana, a još više onaj kad sam se udala za njega. Marija, on me vara. Sinoć sam ga uhvatila, i to u našoj spavaćoj sobi. Možeš li zamisliti osjećaj kad u svom krevetu ugledaš drugu ženu? Bolje bih se osjećala da me pregazio automobil. Ne znam što sada, a njemu je za mene ionako svejedno. Točnije, lud je za njom - očajavala je.

Obrisala je suze, a potom me pogledala svojim zelenim očima. Očekivala je moj odgovor.

- Žao mi je, ne znam što bih ti rekla, kako te utješila. Ali njegov postupak nije razlog da tako misliš o sebi. Lijepa si, pametna, tvoj život itekako ima smisla. Doista smatraš da je takav prevarant vrijedan ovolike boli?

- Kako ću dalje? Moja plaća nije dovoljna za život, a on mi je jasno dao do znanja da sam u njegovu životu ja višak. I to nakon deset godina braka. Ostavio me, odbacio, ponizio i, kao da sve to nije dovoljno, još mi je rekao da razvod želi čim prije. Traži da se iselim iz njegove roditeljske kuće, a ja nemam pojma kamo ću - plakala je na sav glas.

Bilo mi je žao što se našla u takvoj situaciji pa sam joj ponudila da se na neko vrijeme preseli k meni. Najprije je odbila, ali se za nekoliko dana predomislila i s kovčezima u ruci doselila k meni i mom suprugu Željku.

Iako nije bio oduševljen njezinim dolaskom, Željko se sažalio i složio se da živi s nama dok se ne snađe. Nakon samo desetak dana, dok smo jedne večeri sjedile ispred televizora, Nataša mi je ubacila crv sumnje.

- Marija, ne želim stvarati paniku, ali zar ti doista nisu sumnjivi ti Željkovi kasni dolasci? Nisi pomislila da možda čini isto što i moj bivši?

- Željko je profesor, predavač i često ima večernja predavanja. Nema tu ničeg sumnjivog, odgovoran je suprug i profesor. Osim toga, svako malo ga pozivaju da drži seminare. Ne bi bilo pametno da ih odbija, tako si stvara karijeru - branila sam ga.

- Nije ti sumnjivo što s tobom ne provede više od pola sata na dan? Ne djeluje kao nevinašce kakvim ga smatraš. Jesi li upoznala njegove suradnike? Možda postoji neka asistentica ili čak studentica? Možda njih izvodi i časti, dok ti sjediš doma i kuhaš. Otvori, dušo moja, i uši i oči. Nemoj me krivo shvatiti, dobronamjerna sam. Samo ti ukazujem na ono što ja nisam primjećivala u svom braku. Da sam bila opreznija, možda bi i danas trajao - rekla je.

Natašine su riječi imale smisla. Uza sve to, pomislila sam, prošli su mjeseci otkako smo zadnji put bili intimni. Moj suprug se uvijek izgovarao umorom, glavoboljom. Iako joj nisam htjela priznati da mi je poljuljala povjerenje u vlastitog muža, sljedećih sam dana često razmišljala o njezinim riječima. Počela sam pažljivo pratiti svaki njegov korak, no nisam uočila ništa sumnjivo.

Kako je vrijeme odmicalo, bila sam sve sigurnija da je Nataša u pravu. Posljednjih mjeseci Željko se doista ponašao drukčije nego inače, pa sam joj se povjerila.

- Jesi li pogledala u njegov kompjutor? Tamo bi puno toga mogla doznati - savjetovala mi je Nataša.

- Ne mogu čitati njegovu poštu. To mi se čini ispod svake razine - odgovorila sam.

- Možeš barem pogledati koje stranice posjećuje dok tebi govori da radi.

Iste večeri zavirila sam u njegov kompjutor i zaboravila na niske razine te provjerila njegovu poštu. Odmah sam pronašla dokaz svojih sumnji. Moj se suprug svakodnevno dopisivao s nekom Brankom. Elektroničke poruke koje su izmjenjivali bile su prepune strasti i ushićenja. Iz njih sam doznala da se viđaju nekoliko puta tjedno. Ruke su mi drhtale dok sam gasila kompjutor.

Bila sam izvan sebe, ali nisam to željela pokazati Željku. Ne još! Ali počela sam mu sve češće prigovarati zašto je rijetko kući. Uvijek bi imao izgovore u koje nitko ne bi posumnjao. Nakon tjedan dana više nisam mogla skrivati svoj očaj. Nataša je pronašla povoljnu garsonijeru i odselila se, a ja sam Željka dočekala s njegovom omiljenom večerom. Došao je znatno kasnije nego inače, poljubio me u obraz i sjeo za stol. Jeo je s užitkom, a kad je završio, pokazala sam mu da znam za njegov dvostruki život.

- Varaš li me? - izravno sam ga upitala.

- Da - nije ni pokušao negirati.

- Zašto? Zar ti nisam bila dobra supruga? Što sam to pogrešno radila da si otišao drugoj?

- Ništa, doista si bila supruga za poželjeti. Jednostavno se dogodilo, Branka me očarala svojom mladosti - priznao je.

- I svojom vulgarnosti. Ja ne govorim tako uzbudljive riječi, zar ne? - otelo mi se.

- Što to znači? - začudio se.

Još nije shvatio kako sam ga otkrila. Poput najvećeg naivca čuvao je te poruke u svom mailu, znajući da sam u kompjutorima puno vještija od njega. Valjda je mislio da je lozinka nerješiv problem. No kad s nekim godinama živiš, znaš sve navike, postupke, pa čak i razmišljanja. Željko je obožavao našeg psa Roka. U toj mjeri da smo čak slavili njegove rođendane. Nije bilo teško pretpostaviti njegovu lozinku.

- Zar je važno što to znači? Do kada si mi mislio lagati? - ljutito sam ispitivala.

- Mislio sam da će sve proći bez buke, da nećeš doznati. Branka je moja prva avantura. Mislim da je i mene uhvatila kriza srednjih godina. Osvojila me mladosti, osmijehom, šarmom. S njom je sve tako jednostavno - rekao je.

Zadrhtala sam cijelim tijelom. Slušanje hvalospjeva o njegovoj ljubavnici bilo je ipak previše. U trenutku kad sam ga namjeravala upitati što dalje, zazvonio mu je mobitel. Bez ikakvih ogradi, preda mnom je razgovarao s njom i dao mi odgovor na neizrečeno pitanje.

- Branka, draga, došao je kraj našem skrivanju. Moja je žena sve otkrila i upravo razgovaramo. Vrlo brzo ću biti slobodan muškarac - rekao joj je bez iole srama.

Osjetila sam snažnu bol u grudima, borila sam se za dah. Željko nije obraćao pažnju na mene, cvrkutao je s njom, kao da me nema. I tada se nešto u meni slomilo. Nisam željela biti očajnica koja će moliti mrvice. Imala sam dobar posao i stan koji sam naslijedila od roditelja, a koji smo dosad iznajmljivali. Mogla sam lijepo živjeti i bez njega. Pribrala sam se, uzela kaput i napustila Željkovu kuću. Nije me ni pokušao zaustaviti.

Šetala sam ulicama grada i razmišljala kamo zapravo krenuti. Išla sam od kafića do kafića, od parka do parka, da bih se kasno navečer vratila kući po stvari. Dva sata kasnije bila sam u hotelskoj sobi, a već sljedećeg jutra otkazala podstanarima. Željko je smatrao da je razvod najbolje rješenje. Prvih nekoliko tjedana još sam se kako-tako držala, ali kad smo i službeno okončali brak, osjećala sam se kao da stojim na rubu provalije.

Usprkos svemu, i dalje sam ga voljela. Sada kada je našem braku došao kraj, žalila sam što sam uopće započela razgovor o njegovoj prevari. Tih tjedana samoća mi je bila najbolja prijateljica, a prazan stan samo je produbljivao moju tugu. Slike naših lijepih dana stalno su se vraćale, a ja sam u tom očaju svako malo pomislila kako bih ga trebala potražiti i prijeći preko svega.

Kasno te večeri nazvala me sestrična Ana. I ona je, baš kao i Željko, bila profesorica na fakultetu. Uvijek smo bile bliske i znala je za sve moje probleme. I sada mi je bila podrška, nastojala me izvući iz depresije u koju sam upala.

- Imam sjajan prijedlog za tebe. Znam da imaš još godišnjeg, a ja putujem s društvom s fakulteta u Alžir. Mogla bi poći s nama. Sigurna sam da će ti se ekipa svidjeti, sve su to zanimljivi ljudi, a ima i slobodnih muškaraca - rekla je.

Otkad sam se udala, nigdje nisam putovala bez Željka. U prvom sam je trenutku htjela odbiti jer, mislila sam, sjećanja će se i u Alžiru vratiti. Zato sam i rekla da im sigurno neću biti dobro društvo. No Ana 'ne' nije prihvaća kao odgovor. Često me nazivala, a jednom i posjetila. Bila je uporna sve dok iz mene nije iskamčila 'da'.

U zračnoj luci upoznala sam njezino društvo s fakulteta. Većina je bila nekoliko godina mlađa od mene, tek tri muškarca koju godinu stariji. Zračili su pozitivnom energijom, radovali se putovanju i to veselje prenijeli i na mene. Nakon više od godinu dana i ja sam se prvi put nasmijala. Zaboravila sam na Željka i uživala u razgovoru s novim prijateljima.

Četiri sata leta prošla su nevjerojatno brzo. Osjećala sam se sjajno dok sam odozgo gledala te divne, guste oblake. Alžir me osvojio još dok sam pri slijetanju gledala kuće, ulice. Snažan dojam pri izlasku iz zračne luke na mene su ostavile žene koje su s feredžama na licu prodavale lješnjake. Nedaleko od njih, neki su muškarci nudili cigarete na komad. Odmah je bilo očito koliko se razlikuju naše kulture. Naša vesela ekipa autobusom je krenula prema hotelu, a vodič nas je odmah upozorio da gradom ne šetamo sami.

- Bilo bi dobro da unajmite vodiča, nekog mještana - rekao je.

Jedina sam se slatko nasmijala njegovim riječima.

Nisam ja pop zvijezda da mi treba osiguranje, pomislila sam.

Bila sam sigurna da je to samo trik kojim plaše strance i žele zaraditi. No škrtost mi se vrlo brzo obila o glavu. Ana je s kolegama otišla na simpozij predstavnika raznih akademija, a ja sam se sama uputila u šetnju gradom. Samo stotinjak metara od hotela pored mene je protrčao neki muškarac i oteo mi torbicu. Srećom, putovnicu sam ostavila u hotelu, a sa sobom nisam imala puno novca. Odmah sam se vratila u hotel i potražila vodiča.

Uz snažnog muškarca Malika, koji je govorio engleski, osjećala sam se puno sigurnije. Vodio me u razgledanje znamenitosti njegova grada i samo je jedan dan bio dovoljan da se sprijateljimo i razgovaramo kao da se oduvijek znamo. Ovo mu je bio dodatni posao jer je morao prehraniti obitelj. Imao je osmero djece i jako se žalio na neurednost svoje žene. Ja sam mu pak povjerila svoju tužnu sudbinu i činilo se da me taj neznanac razumije bolje od bilo koga drugoga. Kad su sljedećeg dana Ana i društvo ponovo otišli, s Malikom sam satima šetala gradom.

- Sutra neću moći s vama, imam obveza na plantaži. Ako želite, mogu vam preporučiti nekog od svojih kolega - rekao mi je.

- Kakvoj plantaži? Nijednu nisam vidjela u blizini - iznenadila sam se.

- I nije blizu. Nekoliko sati vožnje. Večeras krećem da bih sutra, ranim jutrom pomogao rođaku u sječi palmi - odgovorio je.

- Palmi? Zašto ih sječete?

- Ako vas zanima, ako želite vidjeti što sve radimo da preživimo, možete poći sa mnom. Nema nas puno, a svaka će pomoć rođaku dobro doći - predložio je.

Zamislila sam se. S jedne strane nije bilo pametno s neznancem poći nekamo u noć, a s druge, znala sam da mi neće nauditi i znatiželja je prevladala. Te sam večeri Ani ostavila poruku u sobi i krenula u nepoznato. Zaspala sam u džipu i probudila se kad smo već stigli.

- Ovo je Jusuf, moj najdraži rođak. Završio je studij informatike i mogao birati što će raditi. Od svih ponuda odabrao je vratiti se na djedovinu i raditi od jutra do mraka. Nije baš pametno, zar ne? - govorio je.

Jusuf mi je pružio ruku, a moj prijatelj nastavio.

- Osim plantaže, ima stoku i kuću na kojoj mu svi zavide. Ima i dva automobila, nedostaje mu samo žena - namigivao mi je Malik.

Učinilo mi se da se Josuf na trenutak posramio njegovih riječi, ali se vrlo brzo snašao i pozvao nas na doručak. Bio je lijep muškarac tamnih, gotovo crnih očiju. Kad bi se smijao, na obrazima bi mu se pojavile rupice. Od rada na plantaži tijelo mu je bilo kao isklesano, svaki mišić na svom mjestu. Široka ramena, uzak struk... svojom bi ljepotom zasjenio svakog mistera. Zahvalio je rođaku što me doveo u ispomoć, a kad sam mu priznala da nikad nisam vidjela palmu, osim u teglama, prasnuo je u smijeh i poveo me na plantažu.

- Ovo je moje carstvo, tu zaboravim sve nevolje. Ovdje sam ja sluga, a plantaža moja kraljica. Živimo u savršenoj zajednici, niti ona može bez mene, niti ja bez nje - rekao je.

Prekrasna plantaža palmi pružala se u nedogled. Zaslijepila me ta ljepota, pomislila sam da sam u raju. Jusufove riječi nisu bile pretjerane, taj komad zemlje bio je jedinstven na svijetu. Željela sam čim prije početi s poslom iako pojma nisam imala što zapravo trebam raditi.

- Tvoj rođak je rekao da ti je svaka pomoć dobrodošla, no moraš me uputiti - rekla sam.

Jusuf se nije mogao prestati smijati. Gledala sam ga zbunjeno jer mi stvarno ništa nije bilo jasno.

- Moj rođak je vragolan, svašta mu pada na pamet. Danas ovdje nema posla. Skloniji sam povjerovati da si mu rekla kako nemaš muža, a on odmah skovao plan. Nije ovo prvi put da me upoznaje sa ženama za koje misli da bi mi se svidjele. Silom me hoće oženiti - grcao je od smijeha.

Osjećala sam se grozno, nisam mogla vjerovati vlastitim ušima. Malik je imao dobre namjere, no unatoč tome nisam se osjećala dobro. Istina, ne bih imala ništa protiv da se zbližim s lijepim Jusufom, ali njega je ta ideja, očito, dobro zabavila.

Ostatak dana proveli smo u ugodnom druženju, a Jusuf nam je nakon duge šetnje počeo spremati kuskus, njihovo tradicionalno jelo.

- Nemam pojma što je to, nikad to nisam jela - rekla sam gledajući ga kako kuha.

- Pšenična tjestenina koja se jede s preljevom od povrća ili mesa. Sve to još i jako začinimo. Želiš da za tebe ostavim dio s manje mirodija? - upitao je.

- Ne, i ja volim začine.

Nikad nijedan muškarac nije u meni probudio takve osjećaje. Gledajući Jusufa, osjetila sam kako drhtim, željela sam pod prstima osjetiti te snažne mišiće. Osim njegove ljepote, privukla me i pamet. Razgovarali smo o svemu i bio je obrazovan i načitan. A k tomu je i volio kuhati. Najradije bih ga zaskočila i strastveno poljubila, no u Alžiru žene ne pokazuju inicijativu. Zato sam se suzdržala i zadovoljila čeznutljivim pogledima na njegova leđa.

- Drago mi je što sam te upoznao. Iako mi rođak svako malo dovodi žene na upoznavanje, nijednoj nisam kuhao niti s njom šetao plantažom. Ni jedna mi se nije svidjela kao ti - iznenadio me i prišao sasvim blizu.

Ne znam kako, ali već u sljedećem trenutku naše su se usne spojile. Ljubio me tako nježno da sam pomislila kako na moje lice padaju ružine latice. I šaputao mi je nježne riječi koje od Željka nikad nisam čula. Samo s nekoliko poljubaca u meni je probudio želju kakvu sa suprugom nikad nisam osjetila. Kad smo u daljini začuli glasove, teška smo se srca odvojili jedno od drugoga.

Kad je Jusuf sve pozvao na ručak, osjetila sam nelagodu. Znala sam da sam u očima tog tradicionalnog muškarca ispala laka žena. Za stolom sam zato gnjevno upitala Malika:

- Zašto si me doveo ovamo kad na plantaži nema nikakvog posla?

- Dragi moj, stvarno si pretjerao. Do kada ćeš to raditi? Zar misliš da ne mogu sam naći ženu? - Jusuf je također bio uvrijeđen.

Malik je postiđeno gledao malo u mene, malo u njega. Nije znao što bi rekao.

- Oprostite, moje su namjere bile vrlo iskrene - promucao je.

Ručali smo i nakon toga se vratili u hotel. Zaljubila sam se preko ušiju, uživajući u svakom Jusufovu slučajnom dodiru. U hotel sam stigla ranim jutrom, a još je iste večeri došao za mnom. Ta tri dana, koliko je ostao, gotovo i nismo izlazili iz hotelske sobe. Nismo se mogli zasititi jedno drugoga.

Ana nije odobravala našu vezu, upozoravala me da za koji dan odlazim, spominjala slomljeno srce. Dok je Jusuf bio uz mene, meni ništa drugo nije bilo važno. Pozvao me da ostanem s njim, no bojala sam se tog sasvim drukčijeg svijeta. Voljela sam se lijepo odijevati, obožavala slobodu koju sam imala, nisam se mogla zamisliti s feredžom na licu. Usprkos silnoj ljubavi, ponijela sam se kao kukavica. Mislila sam da neću moći premostiti jaz koji dijeli naša dva svijeta.

Povratak kući doživjela sam kao udarac mokrom krpom. Više sam vegetirala nego živjela. Jusufove putene usne, njegovo tijelo, stalno su mi bili pred očima.

Srećom, Jusuf je bio puno hrabriji od mene. Razlike među nama nisu ga opterećivale. Zbog mene je ostavio svoj svijet, sve što je volio i za što je živio. Jednog poslijepodneva, kad sam se vraćala doma, zatekla sam ga kako sjedi na stepenicama mog ulaza.

- Je li moguće? Sanjam li? - upitala sam vidno šokirana.

- Ne sanjaš, došao sam. Nisam mogao živjeti bez tebe. Što će mi i plantaža, i kuća, i automobili kad si otišla? Jedino mjesto gdje pripadam, gdje sam sretan je uz tebe - odgovorio je i čvrsto me zagrlio.

Od tada se više nismo razdvajali. Vjenčali smo se i danas, deset godina kasnije, tvrdim da je moj muž najbolji na svijetu. Uz moju malu pomoć Jusuf je našao posao u jednoj informatičkoj tvrtki i dobro se snašao. Svoju je plantažu povjerio Maliku, svom dragom rođaku koji nas je upoznao. Kad god ulovimo slobodnog vremena, putujemo u Alžir i uživamo na našoj plantaži. Za koju godinu, dogovorili smo se, preselit ćemo se tamo zauvijek.

Danas sam neizmjerno zahvalna Nataši što mi je davnih godina otvorila oči. Jer da nije bilo nje, vjerojatno ni danas ne bi znala kako izgleda prava ljubav.