ISTINITA PRIČA: 'U njegovom naručju sam zaboravila na zaručnika! Ponovno je probudio strast u meni!'

Nisam mogla vjerovati da sam toliki pehist! Počelo je sniježiti. Lagano sam stisnula gas nadajući se da ću što prije stići do malog motela pokraj kojeg sam prošla pri dolasku i ondje se skloniti. Možda sam jednostavno mogla skrenuti s ceste u šumu i pričekati da se nevrijeme smiri, ali plašila sam se bliskog susreta s kakvim vukom ili, još gore, medvjedom. Razlog zbog kojeg sam se našla u takvoj situaciji jest to što sam po svaku cijenu željela osobno uručiti jednu pozivnicu za svoje vjenčanje.

Vjenčanje… još uvijek se nisam priviknula na to da ću se uskoro udati. Kad me Petar zaprosio, oduševljeno sam pristala. Ali početno oduševljenje vrlo je brzo zamijenio čudan nemir pomiješan sa strahom.

- To ti je normalno, Marina. To je uobičajena nervoza pred vjenčanje - uvjeravale su me prijateljice.

Ali ja baš nisam bila uvjerena u to. Jako sam voljela Petra, u to nije bilo sumnje. Ali jesam li zaista bila zaljubljena u njega? Pitala sam se jesu li sve buduće mladenke tako nesigurne u svoju odluku? Mrzila sam to stanje u kojem sam se nalazila. Najradije bih ovila Petru ruke oko vrata i bez oklijevanja mu rekla da je on čovjek mog života. Ali, je li to zaista bio? U posljednje vrijeme sve me više nagrizao crv sumnje koji mi nije dao mira.

Svi su govorili da smo stvoreni jedno za drugo. Naizgled, bili smo idealan par. Nikad se nismo svađali. No baš me to najviše uznemirivalo. Moji roditelji neprestano su bučno raspravljali o svemu, pa čak i o vremenu. S vremena na vrijeme znale bi pasti i teške riječi. Ali neizmjerno su se voljeli. Među njima se osjećala strast koju godine nisu ugasile.

Možda je to ono što nedostaje Petru i meni? Ta strast, pitala sam se. Voditi ljubav s njim bilo je ugodno iskustvo, prepuno nježnosti. Ali nije bilo naročito uzbudljivo.

Pokušavala sam uvjeriti samu sebe da postoje različite vrste strasti. Da se ja nikad ne bih voljela prepirati poput svojih roditelja. Da Petar i ja imamo sasvim drukčiji odnos.

Sve u svemu, unatoč sumnjama, trudila sam se vjerovati u taj brak i jako sam se angažirala oko priprema. Željela sam da sve bude savršeno. Pažljivo sam sastavila popis uzvanika i odlučila, koliko to bude bilo moguće, osobno uručiti pozivnice. Kad mi je Petar rekao da ima jednog starog strica koji živi u Lici, ponudila sam se da odem tamo i uručim mu pozivnicu. I to sam i napravila. No sad sam se našla u nevolji, okružena nanosima snijega.

Konačno sam opazila znak za motel koji je, na žalost, bio zatvoren. Snježne pahulje postajale su sve veće i gušće.

- Baš super! Hvala ti! Što si mi još spremio? - povikala sam ljutito podigavši pogled prema nebu.

Umjesto odgovora, snijeg je počeo još jače padati. Unatoč znaku koji je označavao zabranjen pristup, prešla sam preko drvenog mosta i parkirala automobil pred drvenim kućicama, koje su, vjerojatno, u neka bolja vremena služile za iznajmljivanje. Pokušala sam ući u jednu, ali bila je zaključana.

K vragu! Zašto sam uopće nosila pozivnicu tom Petrovom stricu? Buduće mladenke ponekad stvarno čine besmislene stvari, pomislila sam. No možda je u mom slučaju ipak bila samo riječ o načinu na koji sam željela odagnati sumnje i uznemirenost uoči vjenčanja.

Je li pošteno udati se za Petra ako nisam potpuno sigurna, zapitala sam se po tisućiti put. Pogledala sam na sat: već sam trebala biti kod kuće i pripremati večeru. Petar je, kao i svake večeri, trebao doći k meni nakon posla. On je bio prilično staromodan muškarac. Nije htio da živimo zajedno prije braka. Govorio je da njegovi roditelji to ne bi odobravali. Moji su roditelji, pak, kad su čuli da ćemo Petar i ja tek nakon braka započeti zajednički život, razmijenili značajne poglede. Oni su počeli živjeti skupa već nakon tjedan dana poznanstva. To je bila prava strast…

- Sviđa mi se naša veza - rekao mi je Petar jednoga dana - tako mirna i stabilna.

Ali bilo je dana kad sam željela pogoditi ga jastukom kako bih ga prodrmala. Kako bi reagirao, pa makar se posvađali, ali nakon toga naši bi pomirbeni zagrljaji bili strastveniji. Iznenada mi je lice ošinuo ledeni vjetar. Preplašena, stisnula sam se na malom trijemu jedne od kućica i pomislila kako se približava prava snježna mećava. Izvadila sam mobitel i ustanovila da nema signala. Jedini put kad mi je taj uređaj zaista mogao biti od koristi bio je neupotrebljiv. Bijesno sam ga gurnula u džep.

Skupila sam svu svoju hrabrost i pognute glave potrčala prema autu. Tu ću barem moći upaliti motor i ugrijati se. Automobil je već bio sasvim pokriven snijegom. Počeo je padati mrak, a ja nisam znala što da učinim. Bilo bi vrlo glupo voziti pod tim uvjetima. Upalila sam motor, uključila grijanje na najjače i protrljala dlanove gledajući kroz prozor. Pomislila sam da ću se, bude li se situacija pogoršala, pokušati skloniti u jednu od kućica. Nisam mogla ostati u autu, prije ili kasnije ponestalo bi mi benzina i umrla bih od hladnoće.

Baš sam nepopravljivi optimist, zaključila sam. Pomislila sam kako je, možda, upravo to moj problem: uvijek sam sve vidjela crno, pa i svoj budući brak. Ponekad mi se činilo da sama sebi donosim nesreću. Nisam se željela prepustiti strahu i panici pa sam se malo osvrnula oko sebe po autu. Otkrila sam da imam bocu od dvije litre vode i tablu čokolade. Barem neću umrijeti od gladi i žeđi. Uzela sam čokoladu i počela jesti. Snijeg nije prestajao padati. Idem vidjeti može li se nekako ući u te kućice, barem u jednu od njih, pomislila sam. U gradu je posljednjih dana vrijeme bilo relativno toplo i nisam bila baš prigodno odjevena. Iako sam na sebi imala vunenu majicu, jakna mi je bila prilično lagana. Cipele mi nisu bile nepromočive i osjetila sam kako su mi prsti sleđeni već nakon nekoliko koraka. Stigla sam do vrata prve kolibice, ali nisam ih uspjela otvoriti. Isto se ponovilo i s drugom. No kad sam kod treće pokušala pritisnuti kvaku, nešto se pomaknulo. S olakšanjem sam zaključila da vrata nisu zaključana. Skupila sam snagu, pogurnula ih ramenom i ona su se otvorila.

Unutrašnjost je bila puna kutija. Uz jedan zid bio se stari metalni krevet prekriven s dvije deke. U autu sam imala još jednu deku, mogla sam je donijeti bude li potrebno. Na svu sreću, u kućici je bila peć na drva, a na polici do nje ugledala sam šibice. Pokraj peći je bilo poslagano nekoliko cjepanica. Pomislila sam kako mi je najbolje da se za prvu silu skrasim u toj kolibi. Uspijem li zapaliti vatru, mogla bih čak i prenoćiti u tom skloništu. Prišla sam peći kako bih je bolje promotrila i u tom trenutku začula tupe zvukove koji su dolazili izvana.

Preplašeno sam se trgnula. Je li to bio medvjed? Ili nešto još gore? Uzela sam jednu cjepanicu i sakrila se iza ulaznih vrata. Kad su se otvorila, nisam imala vremena za razmišljanje. Sklopljenih očiju, podignula sam cjepanicu visoko u zrak i zatim svom snagom tresnula to nešto što je ulazilo. Začula sam krik i kad sam otvorila oči, ugledala sam muškarca kako krvave glave leži na podu.

- Oh, Bože mili, ubila sam ga! - prestravljeno sam vrisnula.

- Da, skoro… - promrmljala je moja žrtva s izrazom nevjerice na licu. Ustao je i odvukao se do prvog stolca.

Kleknula sam.

- Oprostite mi, molim vas - zajecala sam.

Na čelu mu je bila velika rana. Srećom, ne duboka.

- Ne izgleda opasno - ustanovila sam s olakšanjem.

Bio je to mlad muškarac, možda tek koju godinu stariji od mene. Ispružila sam ruku kako bih mu odmaknula kosu s rane, ali on se izmaknuo. Shvatila sam da u ruci još uvijek držim cjepanicu. Odložila sam je na pod.

- Žao mi je, nisam htjela… - pokušala sam se ispričati. - Malo ste me uplašili…

- Malo? Što bi mi napravila da sam te zbilja uplašio? - odgovorio je prinijevši ruku glavi. - Tko si ti i što radiš ovdje sama?

- Zovem se Marina. Vozila sam po glavnoj cesti kad me iznenadila snježna oluja.

- Marina? - ponovio je začuđeno. - Je li moguće da si to ti, mala Marina?

Odmjerio me od glave do pete i ja sam pocrvenjela.

- Oprosti, ali ne sjećam te se - priznala sam posramljeno.

Bilo mi je čudno da sam mogla zaboraviti tako zgodnog muškarca.

- Pokušaj se sjetiti - rekao je nešto tišim glasom. - Školski izlet, dugo putovanje autobusom, velika hladnoća i nas dvoje pod istom dekicom…

Na trenutak mi je palo na pamet da bi taj čovjek mogao biti lud i opasan. Zatim sam se iznenada svega sjetila. U drugom razredu srednje škole otišli smo na izlet u Dubrovnik. U autobusu su s nama bili i učenici iz četvrtog razreda, među kojima je bio jedan visoki i zgodni koji mi se jako sviđao.

- Ne, nemoguće - promrmljala sam.

- Baš sam razočaran, Marina. Ja sam tebe odmah prepoznao, a ti, osim što si me dočekala batinama, ne znaš ni kako se zovem - našalio se. - Nadam se da se barem sjećaš što se dogodilo?

- Paul! - uskliknula sam sjetivši se iznenada njegova imena. No nisam se željela prisjećati ostalih pojedinosti onoga što se dogodilo. Prošlo je toliko godina…

- Što radiš ovdje?

U njegovim sam očima pročitala da je vrlo dobro razumio da ne želim razgovarati o toj škakljivoj temi. Ustao je i ubacio nekoliko cjepanica u peć te zapalio vatru.

- Živim u blizini i brinem se o ovom parku prirode - objasnio mi je. - Ugledao sam tvoj automobil i došao provjeriti tko je. Ove kućice trenutno služe kao spremište za alat i zabranjeno je ulaziti u njih.

- Znam, ali morala sam se negdje skloniti.

- Naravno. Ne vjerujem da ćeš noćas moći ikamo otići. Ne prestaje sniježiti.

- Imaš li možda mobitel? Moj nema signala.

- Ovdje nema signala. Noćas možeš ostati u ovoj kućici ili možeš doći k meni.

Bojim se da ću biti sigurnija ovdje nego u njegovoj kući, pomislila sam. Nekoć, prije mnogo godina, nije mi izgledao opasno, ali tada sam bila djevojčica.

- I, što si odlučila, gdje ćeš prespavati?

Na trenutak je zavladala tišina koju je prekidao samo fijuk vjetra. Pogledala sam ga: on je, zapravo, bio potpuni stranac. Zajedno smo putovali u autobusu i nakon toga se više nikad nismo vidjeli. U školi smo se sreli tek nekoliko puta prije nego što je godina završila i on maturirao. Zatim sam čula da se njegova obitelj nekamo odselila.

- Hvala, prihvaćam tvoj poziv - rekla sam na kraju. - Je li tvoja kuća jako daleko?

Kad smo izašli, snijeg je gusto padao i sve oko nas bilo je gotovo nestvarno bijelo. Kad smo stupili na drveni mostić, iznenada se začulo pucketanje i Paul me uhvatio za ruku.

- Trči! - povikao je i povukao me preko mosta.

Uspjeli smo ga prijeći u zadnji čas: most je popustio pod težinom snijega i u nekoliko sekundi završio u potoku.

- Isuse, ne mogu vjerovati! - uskliknula sam, sva zadihana.

- Bojim se da ni sutra nećeš moći otputovati - primijetio je Paul držeći me još uvijek za ruku. - Morat ću te ja odvesti.

Uputili smo se prema njegovu džipu parkiranom u blizini.

- Sva sreća da sam ovdje ostavio automobil. Primijetio sam da je most zatrpan snijegom - objasnio mi je - pa sam pomislio da je najbolje kuće obići pješice.

Pogledala sam ga dok je otvarao vrata i zapitala se ne činim li pogrešku. Kad je ušao u auto, na trenutak je oklijevao prije nego što je upalio motor.

- Marina, ne mogu vjerovati da si to zaista ti - promrmljao je pogledavši me. - Mala Marina je odrasla.

- Slušaj, dosta s tom pričom, molim te - usprotivila sam se. - Da, odrasla sam, čak toliko da se idući mjesec udajem.

Zatim mi je pogled zapeo za njegovu ruku koja je okretala ključ u bravi. Sjetila sam se da sam se i tada, kao srednjoškolka, divila njegovim velikim i lijepim rukama.

- Ah, dakle, naša Marina se udaje - dodao je pokrenuvši auto.

Šutjeli smo nekoliko minuta dok je on oprezno vozio cestom prekrivenom snijegom.

- A tko je taj sretnik? - upitao me iznenada.

- Zove se Petar, ima trgovinu elektronikom.

- Jesi li i njega našla na cesti, kao neke od svojih psića?

Nevjerojatno, sjećao se čak i moje ljubavi prema životinjama. Kao djevojčica kući sam često donosila napuštene pse i mačke i o tome sam mu pričala tijekom našeg famoznog putovanja.

- Zašto moraš vrijeđati? - prekorila sam ga. - Petar nije pas.

- Vrijeđati? Pa ja se samo šalim.

Napredovali smo vrlo polako jer je vidljivost bila gotovo nikakva. Bila sam sretna što ne moram voziti.

- Kad stignemo k tebi, mogu li koristiti tvoj telefon? - upitala sam. - Petar je sigurno jako zabrinut.

- Oh, jadni Petar - zadirkivao me.

Njegovo zajedljivo ponašanje počelo me nervirati i odlučila sam ga ignorirati dok traje vožnja. Kuća mu je bila mala, ali prekrasna i dovoljno prostrana za jednu osobu.

- Jesi li oženjen? - upitala sam.

Pitanje mi je izletjelo prije nego što sam se uspjela ugristi za jezik. Nisam željela biti tako indiskretna.

- Bio sam. Ali nije išlo - odgovorio je izašavši iz auta i otvorivši moja vrata.

Nekoliko sam trenutaka bila neodlučna. Nisam znala je li da izađem ili ne. Onda sam zaključila da je moj strah smiješan i pošla za njim u kuću.

- Pripremit ću nam nešto za večeru - rekao je čim smo ušli, trljajući dlanove kako bi ih ugrijao.

Unutra je bilo toplo i ugodno. U dnevnom boravku bio je kameni kamin, ali ostatak drvene kuće bio je moderno uređen. Ljestve su vodile na galeriju na kojoj se nalazio veliki bračni krevet. Savršeno ljubavno gnijezdo. Paul je podgrijao varivo i poslužio ga s nekoliko vrsta sireva i domaćim ajvarom.

- Sinoć sam ispekao i kolač. Da vidimo kako je ispao - dodao je sjedajući za stol.

Nisam ga uspijevala zamisliti u kuhinji kako peče kolač. No zato sam ga vrlo jasno mogla zamisliti na tom velikom krevetu. Ali što ti to pada na pamet, prestani, Marina, prekorila sam samu sebe. Nisi više školarka u potrazi za avanturom. Uskoro ćeš postati udana žena.

- Oh, zaboravila sam nazvati Petra! - uskliknula sam. - Gdje je telefon?

Mom je zaručniku bilo lakše kad je začuo moj glas. Bio je vrlo zabrinut što se nisam javljala na mobitel.

- Gdje se točno nalaziš, Marina? - upitao me. - Hoćeš li da dođem po tebe?

- Ne, ne, nema potrebe. Bilo bi preopasno po ovakvom vremenu. Ja sam kod jedne stare prijateljice, koja živi tu u blizini - slagala sam. - Ne brini, Petre. Sutra ću nekoga zamoliti da me preveze. Snaći ću se, bez brige. Čujemo se sutra ujutro.

Dragi Petar, uvijek tako brižan, uvijek spreman pomoći, pomislila sam spuštajući slušalicu.

- Je li sve u redu? - upitao me Paul.

- Da, sve je u redu.

- Primijetio sam da sam u verziji za tvog zaručnika postao žena. Je li on možda ljubomoran?

- Ne, nije uopće ljubomoran, nema razloga za to. Nisam htjela da se brine i to je sve.

On se nasmiješio i ulio mi vino u čašu.

- Onda, pričaj mi o Petru - potaknuo me.

To sam učinila drage volje, umirivalo me pričati o njemu. Petar je došao u moj grad prije tri godine kako bi otvorio trgovinu. Ja sam jednoga dana ušla kupiti baterije i odmah smo kliknuli na istoj valnoj duljini. Oboje smo voljeli književnost i počeli smo se redovito sastajati u jednom kafiću kako bismo komentirali pročitane knjige. Počeli smo se ponašati kao par i prije nego što smo to uistinu postali. Zatim smo se zaručili. To nam se činilo najprirodnijim i najnormalnijim nastavkom našeg prijateljstva. Naravno, prepričavajući sve to Paulu, nisam spomenula svoje trenutačne sumnje. Željela sam ga ostaviti u uvjerenju da je sve u najboljem redu i da smo strastveno zaljubljeni. Nisam željela ostaviti mjesta ikakvoj sumnji, budući da smo trebali provesti noć pod istim krovom.

- A ti? Što si ti radio proteklih godina? - upitala sam ga.

Nakon što sam mu ja ispričala neke stvari o sebi, očekivala sam da i on učini isto.

- Moja je žena radila u turističkoj agenciji i provodila je više vremena na putu nego kod kuće. Na kraju smo se potpuno otuđili i odlučili da je najbolje da se sporazumno razvedemo - ispričao mi je.

Ali njegova verzija nije mi bila uvjerljiva. Stekla sam dojam da među njima nije ni bilo prave ljubavi. Kao da ja znam što je prava ljubav, pomislila sam zatim.

- Imaš vrlo lijepu kuću - primijetila sam, želeći prijeći na manje intimnu temu.

- Znaš, toga sam dana bio uvjeren da si i ti iz četvrtog razreda - odvratio je on, skrenuvši razgovor upravo na temu koju sam tako silno željela izbjeći.

- Pa, možda sam ti ja trebala reći koliko mi je godina - priznala sam. - Ali u to sam se vrijeme na sve moguće načine trudila izgledati starije.

- I to ti je pošlo za rukom - komentirao je. - Tek su mi poslije prijatelji otkrili istinu.

- Je li to razlog zbog kojeg mi se više nisi javio?

Nesigurna kakva sam bila u toj dobi, vjerovala sam da mu se više ne sviđam ili da sam rekla nešto krivo.

- Naravno - potvrdio je. - Ti si za mene bila zabranjeno voće, Marina. A izgleda da si to i sada - dodao je uzdahnuvši. - Slušaj, ja ću spavati na kauču, a ti možeš u krevetu na galeriji.

- Hvala.

Zabranjeno voće… izgleda da si to i sada… njegove su riječi odzvanjale u mojim ušima dok sam se uspinjala ljestvama. Galerija je bila ograđena drvenom ogradom i Paulu je bilo dovoljno podignuti pogled da bi me vidio kako spavam.

- Nemam nikakvu odjeću za spavanje. Bi li mi mogao nešto posuditi? - upitala sam ga.

- Pogledaj u prvoj ladici ormara: ondje ima košulja od flanela - odgovorio je liježući na kauč i pokrivajući se crvenom dekom.

U kući nije bilo televizora. Paul je počeo čitati neku knjigu. To me iznenadilo, iako ni sama nisam znala zašto. Uvukla sam se pod poplun i navukla ga do brade. Ovako Paul, čak i da podigne pogled prema gore, neće vidjeti mnogo.

Ne znam koliko je vremena prošlo kad me probudio nekakav šum. Sjela sam na krevet i pogledala prema dolje: Paul si je pokušavao previti ranu koju je zadobio od mog udarca. Spustila sam se niz ljestve i prišla mu.

- Dopusti da ti pomognem - ponudila sam se. - To je najmanje što mogu učiniti za tebe.

On se trgnuo.

- Hej, tiša si od mačke - primijetio je. - Nisam uopće primijetio da si sišla.

Nasmiješila sam se i uzela bočicu alkohola.

- Malo će te peći - upozorila sam ga promotrivši ranu i zapitavši se ima li potrebe za šivanjem.

No ipak sam zaključila da rana nije toliko duboka. U svakom slučaju, pekla me savjest: nisam ni znala da sam sposobna za takvu agresiju, čak i u samoobrani.

Iznenada sam primijetila da su mi prva tri gumba na košulji otkopčana. Brzo sam odložila alkohol i zakopčala gumbe, ljuteći se na samu sebe zbog nenamjernog izazivanja.

- Ne, molim te, nemoj to učiniti - požalio se.

- Ali moram dezinficirati ranu, iako boli - odvratila sam praveći se da ne razumijem na što misli.

- Nisam mislio na to. Ali svejedno me boli.

Sva sreća da je polumrak sakrio crvenilo koje se pojavilo na mojim obrazima. Sigurno sam bila rumena poput rajčice. Drhtavim rukama namjestila sam mu zavoj. Nakon toga sam sve pospremila u kutiju za prvu pomoć.

- Sada bi mi bilo bolje da odem spavati - zaključila sam.

- Hajde, Marina, ostani sa mnom.

Nisam se usuđivala pogledati ga, već sam nespretno prtljala oko patentnog zatvarača na kutijici.

- Nitko nikada neće doznati za to - nije se predavao.

Glas mu je bio gotovo promukao od žudnje.

- Ali ja ću znati - podsjetila sam ga nakon dulje stanke.

- Shvaćam. Ali znaj da moj prijedlog vrijedi zauvijek.

Uspela sam se stepenicama i legla u krevet. Više nisam uspijevala sklopiti oči. Njegove riječi su me uznemirile. Između nas dvoje postojala je snažna privlačnost koju nije imalo smisla poricati. No ipak sam se uspjela oduprijeti iskušenju da se spustim dolje i uvučem mu se pod pokrivač. Nikada to ne bih mogla učiniti Petru, najboljem čovjeku na kugli zemaljskoj. Nije to zaslužio i nikad si to ne bih oprostila.

Pa ipak, morala sam si priznati da se s Petrom nikad nisam tako osjećala. I on mi nikad nije izrazio svoju želju s takvim intenzitetom kao što je to maloprije učinio Paul. Nikad mi se nije dogodilo da me i sama njegova prisutnost drži budnom cijelu noć.

Zaključila sam da sam i sama kriva za to. Trebala sam mu dati do znanja da mi nedostaje malo romantike i strasti. No ja sa svojim budućim mužem nikad nisam dotakla tu temu, praveći se da je sve u najboljem redu. Poznata je stvar da muškarci nisu baš vješti u naslućivanju ženskih potreba.

No, čini mi se da Paul vrlo dobro zna što ženi treba, javio se glasić u meni. Ušutkala sam ga. Ionako nikad neću doznati do koje je mjere upućen u ženske potrebe jer nikad neću otići u krevet s njim. I to je kraj priče.

Zaspala sam s prvim zrakama sunca. Kad me probudio miris kave, osjećala sam se kao da sam spavala tek pet minuta.

- Probudi se, spavalice! Moramo čuti kakva je današnja prognoza - pozvao me Paul iz prizemlja. - Baš lijepo izgledaš ovako svježe odmorena! - zadirkivao me kad sam se pojavila u kuhinji. - Zar nisi dobro spavala?

Kako bi stvar bila još gora, moj je želudac glasno zakrulio.

- Ako sam dobro shvatio, gospođica je gladna - primijetio je ozarena lica. - I pocrvenjela je od glave do pete!

Sjela sam za stol, uzela jedan od vrlo ukusnih kolača koje je ispekao i zagrizla ga.

- Kako tvoja glava? - upitala sam promijenivši temu.

- Mislim da ću preživjeti, ako te to zanima. Sada namjeravam izaći i neće me biti nekoliko sati. Nadam se da te nije strah ostati sama.

- A kamo ideš? - upitala sam, uzevši s tanjura još jedan komad kolača.

- Prestao je padati snijeg. Sada mogu ići provjeriti kako su moje životinje.

- Tvoje životinje?

- Da, ja sam prirodoslovac.

- A ja sam mislila da si čuvar ovog parka prirode.

- Ne, to je samo usluga koju činim direktoru parka, koji je moj vrlo dobar prijatelj. Proučavanje životinja je moje zanimanje i moja strast - objasnio je. - Kako se uopće može živjeti bez strasti? - dodao je zatim pogledavši me ravno u oči.

Ništa nisam odgovorila, šutke sam razmazala maslac po kriški kruha. Budem li nastavila ovako jesti, nikad neću uspjeti ući u vjenčanicu, zaključila sam.

- Moram nazvati Petra - iznenada sam se sjetila.

- Zaboga, brzo, trči! - podrugljivo mi je dobacio, a zatim uzeo ključeve od auta i izišao. Imala sam osjećaj da se teškom mukom suzdržao da ne tresne vratima za sobom.

Petra je zanimalo kad se vraćam.

- Još uvijek ne znam, ljubavi - odgovorila sam. - Ali ne brini, u dobrim sam rukama.

- Pretpostavljam da ste ti i tvoja prijateljica cijelu noć provele u brbljanju - nasmijao se.

- Pa skoro da je tako - promrmljala sam.

Nisam mu htjela reći za Paula jer sam pretpostavljala da ne bi razumio. Odlučila sam mu sve priznati kad se vratim, kad osjetim da je pravi trenutak.

Nisam imala što skrivati, samo sam željela izbjeći pitanja koja bi mi Petar sigurno postavio. Pitao bi me kako sam upoznala Paula i je li bilo ičega između nas. I sigurno mu ne bi bilo drago saznati da sam ostala zarobljena u snijegu s bivšim dečkom iz srednje škole. Iako se, zapravo, nije radilo o pravom dečku jer je tu bila riječ samo o poljupcima i maženju dvoje srednjoškolaca ispod dekice na stražnjem sjedalu autobusa. No sjećanje na te trenutke nikako nisam uspijevala izbaciti iz glave.

Dok je Paul bio odsutan, oprala sam suđe, počistila pod i bacila se na kuhanje ručka kako bih se malo rastresla. Ali nisam uspijevala izbaciti iz glave uzbudljive i slatke uspomene s tog putovanja.

Prošla su već skoro četiri sata otkad je Paul izišao iz kuće i počela sam nestrpljivo i zabrinuto pogledavati kroz prozor.

U međuvremenu je ponovno počelo sniježiti. Bilo je opasno voziti u takvim uvjetima i bojala sam se da mu se nije što dogodilo. Naravno, postojala je i mogućnost da ozljeda na glavi uopće nije bila tako bezopasna i da jadni Paul sada negdje leži u dubokoj nesvijesti. Nakon što je prošlo još sat vremena, u mene se uvukao još veći strah. No konačno sam začula zvuk automobila kako se zaustavlja pred kućom i odahnula.

- Vratio si se! - uskliknula sam čim se pojavio na vratima, potrčavši mu u susret. Rukom sam mu otresla snijeg s ramena.

- Vidim da sam ti nedostajao! To je dobar znak - zadovoljno je ustanovio.

- Bila sam jako zabrinuta. Da ti je pozlilo zbog ozljede, ja bih bila kriva.

- Aha, shvatio sam: uplašila si se da bi mogla imati problema sa zakonom.

- Nisam to htjela reći. Hajde, dođi, pripremila sam ti nešto za jelo. Ohladilo se, ali možemo podgrijati.

- Ručak je gotov? Pa to je divno…

- Kako su tvoje životinje? - upitala sam postavljajući pribor na stol.

- Dobro. Vidim da se već savršeno snalaziš u kuhinji.

- Snalazim se upravo onoliko koliko mi treba da skuham juhu. Ništa posebno.

- Ali meni je juha odlična - pohvalio me kušavši je, a onda se izgubljena pogleda zagledao kroz prozor.

- Što je? Je li se nešto dogodilo? - upitala sam.

- Ne mogu ti baš tako lako sakriti kako se osjećam, zar ne? - uzdahnuo je. - Hodao sam niz snježnu padinu i u jednom sam trenutku izgubio ravnotežu i pao.

- Ja sam kriva: moguće je da je zbog mog udarca nastao krvni ugrušak. Možda si zbog toga izgubio ravnotežu.

- Istina je, ti si kriva. Ali komad drveta kojim si me udarila nema veze s tim.

Oboje smo zašutjeli. On me značajno pogledao, kao da se želi uvjeriti jesam li shvatila što je pod tim mislio.

- Nisam gledao kamo idem jer bez prestanka razmišljam o tebi, Marina - priznao mi je zatim. - Cijelo jutro i cijelu proteklu noć.

Približio mi se i dlanovima mi obujmio lice. Ja sam se pokraj njega osjećala dobro kao nikad prije. Sve što sam željela bilo je nestati u njegovu zagrljaju i pustiti da se stvari odvijaju svojim tokom.

- Pretpostavljam da bih te u ovakvom trenutku trebao podsjetiti na Petra - nevoljko je promrmljao.

- Petra? - zbunjeno sam ponovila, kao da me nešto trgnulo iz sna. Na nekoliko sam sekundi zaista bila zaboravila tko je on. Zatim sam došla k sebi. Odmaknula sam se od Paula.

- Da, naravno, Petar - ironično je ponovio.

Pomislila sam kako ga je spomenuo više kao upozorenje sebi nego meni. Bila su dovoljna manje od dvadeset i četiri sata da zaboravim na čovjeka za kojeg sam se trebala udati. Čovjeka kojeg nisam zaslužila. Okrenula sam leđa Paulu i prekrižila ruke na prsima.

- Petar i ja smo posebno povezani - izjavila sam.

- Tako posebno da tvoje srce u ovom trenutku kuca tako snažno da ga skoro mogu čuti - primijetio je prišavši mi ponovno i privukavši me u zagrljaj. - Ovo je nešto posebno - dodao je zatim, gotovo šapatom.

Nježno je svojim usnama dotaknuo moje, a zatim ih lagano odmaknuo, ostavši dovoljno blizu da osjetim njegov topao dah. Bila sam šokirana njegovim ponašanjem, ali nisam se uspjela othrvati neodoljivoj privlačnosti koja je strujala između nas. Ponovno je spustio usne na moje i ja sam mu strastveno uzvratila poljubac. Na moje veliko razočaranje, on se nakon nekoliko čarobnih trenutaka odmaknuo od mene. Obrazi su mi gorjeli.

- Čini mi se da ti se to svidjelo - zaključio je.

- Griješiš! Samo si me uhvatio nespremnu - odmah sam se počela braniti.

- Onda ću morati to ponoviti. Bilo je predivno.

Rekavši to, dohvatio je bežični telefon i pružio mi ga.

- Nazovi ga, sada - rekao je.

Poslušala sam ga, iako mi je glas podrhtavao. Paul je to primijetio i upitao me je li sve u redu. Slagala sam mu da je to zbog hladnoće, iako smo oboje znali da ne govorim istinu. Osjećala sam grižnju savjesti kao nikad prije. Jadni Petar, bio je uvjeren da sa starom prijateljicom iz škole uživam u vrućoj čokoladi. Paul me, naslonjen na kuhinjsku komodu, s rukama prekriženim na grudima promatrao s ciničnim polusmiješkom, a zatim se udaljio, ostavivši me samu da završim razgovor.

- Prošla je ralica za snijeg i ceste su očišćene - obavijestio me kad sam završila. Spremi svoje stvari, odvest ću te kući.

K Petru, znala sam da je poželio dodati. Te neizrečene riječi ostale su visjeti između nas nekoliko sekundi, a zatim sam se uspela na galeriju po svoju torbu. Jedva sam se suzdržala da ne zaplačem. Nije mi bilo jasno zašto, pa konačno sam se vraćala kući. Šutjeli smo dok smo se vozili do mjesta gdje sam ostavila svoj auto.

- Nazvat ću te kad uspijem maknuti tvoj auto odavde - rekao je Paul. - Ostaviš li mi ključeve, mogu ti ga dovesti pred kuću. Kimnula sam, ukočena poput kamena. Nestalo je bliskosti među nama. Bilo je to grozno putovanje. Paul je pokušao ublažiti napetost uključivši radio. Osjećala sam se kao da me vozi na strijeljanje, a ne mom voljenom zaručniku.

Dugo sam razmišljala tijekom te vožnje. Došla sam do zaključka da mi je ta avantura pomogla da postanem svjesna svojih sumnji. Odlučila sam si dati vremena da na miru dobro razmislim o svemu, daleko od Petra i bilo kojeg muškarca.

- Slobodno parkiraj ovdje - rekla sam mu kad smo stigli pred moju kuću.

Ruka mi je već bila na kvaki. Jedva sam čekala da iziđem iz auta i iz te situacije. Ali on me uhvatio za ruku i zaustavio.

- Marina, želim biti jasan - rekao je glasom nabijenim emocijama. - Svih ovih godina nisam prestao razmišljati o tebi. Pokušao sam te na sve moguće načine zaboraviti, ali ti si bila poput nevidljivog duha u svim mojim vezama: predivan san, savršenstvo kojem se nijedna nije uspjela približiti. Zatim te jedno snježno nevrijeme ponovno dovelo u moj život. Nadao sam se da ću se poljupcem riješiti te dugogodišnje opčinjenosti i da ću shvatiti da nisi ništa posebno.

Uslijedila je beskonačno duga tišina.

- I, je li bilo tako? - nisam mogla izdržati da ga ne upitam.

- Nije. Želim te više nego ikad, Marina. Osjećam kako mi tijelo gori za tobom. Ali moram te pustiti da odeš - zaključio je ispruživši ruku da mi otvori vrata.

Jedan dio mene priželjkivao je da nestane sva moja uznemirenost onog trenutka kad padnem u Petrov zagrljaj. Ali bila je istina da su moje nedoumice bile prisutne i prije tog putovanja, prije susreta s Paulom. Nisam imala hrabrosti biti iskrena prema Petru. To sam trebala biti već davno prije.

- Petre, treba mi vremena - rekla sam mu čim smo se uspjeli vidjeti.

- Što se događa, ljubavi? Jesu li te iscrpile pripreme za vjenčanje? To je normalno - pokušao je umanjiti stvar. - I moja majka kaže da…

- Petre, ne zanima me što kaže tvoja majka - nervozno sam ga prekinula ostavivši ga potpuno zaprepaštenog. - Pokušavam ti reći da nisam sigurna želim li se udati za tebe.

Eto. Izrekla sam to, napokon.

- Nisi sigurna? - ponovio je zbunjeno, kao da nije dobro razumio.

Nije trebalo proći puno vremena da se udalji od mene. Uostalom, koji bi se muškarac želio oženiti ženom koja nije bila sigurna u svoje osjećaje? On je zasluživao nešto bolje, u to sam bila sigurna.

Idućih tjedana moj se život sveo na posao. Nisam imala volje ni za što i nisam znala je li prekid s Petrom kriv za odsutnost ikakve radosti u mom životu ili je za to kriva činjenica što sam odbila Paulovu ljubav. U jedno sam bila sigurna: nisam mogla prestati misliti na njega. Pogotovo noću.

Počela sam patiti od nesanice. Onda sam se gadno prehladila i više od dva tjedna provela u krevetu. Počela sam razmišljati o Paulovim riječima. Za njega sam predstavljala san. Za Petra sam bila previše stvarna i uzimao me zdravo za gotovo. Nisam znala koja je od dvije uloge gora.

Vrijeme koje sam provela u krevetu liječeći se poslužilo mi je da shvatim što doista želim. Shvatila sam da mogu živjeti i bez muškarca, ali i da bi život s pravom osobom pokraj mene bio kudikamo bogatiji. Kad bih pomislila na tu pravu osobu, pred očima bi mi se uvijek pojavio Paul.

Zamišljala sam nas zagrljene ispod popluna dok vani pada snijeg. Sanjarila sam o tome da vodimo ljubav ispred kamina. On je postao moj san. No bila sam uvjerena da više nema nade za nas. Zapravo, uspjela sam izgubiti dva muškarca u isto vrijeme.

Nisi baš naročito uspješna na ljubavnom planu, Marina, morala sam si priznati. Obuzela me duboka tuga. Bila sam uvjerena da nikad neću sresti takvog muškarca kao što je Paul.

Stiglo je proljeće, snijeg se odavno otopio i prvi pupoljci pojavili su se na granama. Zamišljala sam kako mora da je prekrasno u Lici. Pretpostavljala sam da Paul sada proučava životinje. Pitala sam se misli li još uvijek na mene? Ali već sam se bila pomirila s time da to nikada neću saznati. Zatim mi je jednog dana stigla poruka na mobitel. Bila je od određene Lidije, Paulove sestre. Obavještavala me da joj je brat doživio nezgodu, da je ozlijeđen i da pita za mene. Srce mi je stalo. Odmah sam nazvala broj s kojeg mi je stigla poruka.

- Halo, Lidija? Marina je. Što se dogodilo tvom bratu? - zabrinuto sam upitala.

- Napao ga je jedan od medvjeda koje je proučavao.

- Napao ga je medvjed?

Osjetila sam kako mi se od užasa zgrčio želudac. Paul mi nije rekao koju vrstu životinja proučava.

- Ima vrlo tešku ranu na leđima i ruci. Prvu noć nakon nesreće neprekidno je u groznici ponavljao tvoje ime - ispričala mi je Lidija. - Sada se oporavio, ali ne želi ni s kim razgovarati. Pronašla sam tvoj broj u njegovoj kući i dopustila si tu slobodu da ti javim što se dogodilo. Ne znam što je bilo između vas, ali mislila sam da je to pošteno.

- Naravno - promrmljala sam, a jedna suza kliznula mi je niz obraz. - Odmah stižem.

Auto mi je bio vraćen točno tjedan dana nakon one noći. Jednostavno se pojavio ispred moje kuće. Netko je ostavio ključeve u omotnici koju je ubacio u poštanski sandučić. Bez ikakve poruke.

Požurila sam u bolnicu u kojoj je bio Paul, u gradu nedaleko od njegove kuće. Kad sam stigla, odmah sam otrčala unutra. Sestri sam rekla koga tražim i ona me odvela do Paulove sobe. Cijela mu je ruka bila u zavojima i spavao je.

Pomilovala sam ga po licu i on je otvorio oči.

- Marina… - promrmljao je. - Što radiš ovdje? Kako si saznala…

- Javila mi je tvoja sestra - objasnila sam mu.

- Lidija je pravo srce. Zna li Petar da si ovdje?

- Ne.

On je okrenuo glavu na drugu stranu kako bi izbjegao moj pogled. Shvatila sam da mu svaki pokret pričinjava bol.

- Kako si? Hoćeš li se potpuno oporaviti? - upitala sam ga.

- Neće biti nikakvih trajnijih oštećenja na ruci, ako te to zanima. No sa srcem je sasvim druga priča.

- Sa srcem? Što ti je sa srcem?

- Ranjeno je, i to trajno.

- Ranjeno?

- Da: ti si ga ranila, gospođo Ne znam kako se prezivaš.

- Prezivam se kao i prije.

- Što to znači? Zar se nisi udala? Kako to? Nije lako naći pravu ljubav, zar ne? - izazivao me, ali ton glasa mu se smekšao.

- Znam. No neki je uspijevaju naći čak i usred snježne oluje. A neki je nikad ne nađu. Reci mi, kad ćeš moći ustati iz kreveta?

On me pogledao pogledom čovjeka koji usred pustinje ugleda oazu i na trenutke ne zna radi li se o fatamorgani ili stvarnosti. Srce mi je od sreće počelo kucati kao ludo.

- Ostaneš li pokraj mene, brzo - odgovorio je na kraju, ispruživši zdravu ruku kako bi stisnuo moju. - Vrlo brzo.