ISTINITA PRIČA: 'Zbog njega su me nekoliko puta pretukli i oteli, nisam znala kakvim se poslovima bavi!'

Nakon još jednog napornog leta izišla sam u zračnoj luci u Stuttgartu. Zamjenjivala sam kolegicu i jedva čekala da stanem na čvrsto tlo. Posao stjuardese sve mi je više postajao opterećenje, posebno u situacijama kada bi bezobrazni putnici na nama istresali svoje frustracije. Upravo ovo bio je jedan od takvih letova.

Jedan stariji gospodin učestalo je prigovarao, stalno se tužio da mu je piće previše toplo.

- Žao mi je, ali ne može biti hladnije. Ohlađeno je na uobičajenu temperaturu - ponovila sam mu po tko zna koji put, ali on je uporno želio hladnije i bez leda.

Nisam mu mogla udovoljiti. Posebnim zahtjevima pojedinih putnika bilo je nemoguće udovoljiti, osim da smo se umjesto poslom stjuardese bavili poslovima magičara. Godinama sam radila taj posao, ali na reakcije ljudi prepunih ljutnje i bijesa nisam se mogla naviknuti.

- Ovdje si da udovoljiš putnicima. Donesi mi hladnije piće! - viknuo je iz sveg glasa kad je shvatio da ne namjeravam s njim raspravljati.

- Dragi gospodine, varate se. Ovdje sam radi sigurnosti vas putnika. Prije svakog leta iskreno se nadam da putnici nikad neće morati saznati zašto smo mi stjuardese u zrakoplovima - odgovorila sam s usiljenim smiješkom iako mi je došlo da ga udarim iz sve snage.

- Ne govori gluposti. Kome bi ti mogla pomoći s tom frizurom i nalakiranim noktima? Stjuardese su obične konobarice i ništa više. Jedina razlika između vas i konobarica u birtijama je ta što ste vi konobarice u zraku. Ne dao Bog da mi život ovisi o tebi. Prije bih iskočio na čvrsto tlo nego što bi mi ti pomogla - cerekao se nastavljajući me vrijeđati.

U opisu našeg posla stajalo je da moramo biti pristojni prema svakome. Često sam mrzila ta pravila, ali sam ih se redovito pridržavala. Iako bi sve u meni kuhalo, nekako bih uspijevala zadržati pribranost. Kad bih napustila zrakoplov i stala na čvrsto tlo, redovito sam samu sebe uvjeravala da je došlo vrijeme za drastične promjene u životu. I toga sam dana razmišljala da je vrijeme da promijenim zanimanje.

Nikad se nisam zamišljala u ulozi domaćice zrakoplova, čak nisam voljela ni letjeti. Splet okolnosti prisilio me na taj posao. Išla sam u jezičnu gimnaziju i sanjala o poslu prevoditeljice. Knjige su mi uvijek bili draže društvo od nepoznatih ljudi. Ali, u trećem razredu srednje škole roditelji su mi poginuli u teškoj prometnoj nesreći. Tog trenutka nestao je sav svijet u kojem sam živjela radosno i bezbrižno.

Nisam imala bake ni djedove, samo starog ujaka koji se nikada nije oženio. On je preuzeo skrb o meni do moje punoljetnosti. Život s njim bio je ravan životu u paklu. Sve mu je smetalo, stalno mi je pronalazio mane, prigovarao za svaku sitnicu. Koliko god mu nastojala ugoditi, naprosto je to bilo nemoguće. Mrzovoljniju osobu od njega nisam upoznala.

Jedva sam dočekala da napunim osamnaest. Studij više nije dolazio u obzir. Roditelji iza sebe nisu ostavili nikakvu ušteđevinu, a ujak mi je uskratio financijsku pomoć. Smatrao je da se sama trebam pobrinuti za svoju budućnost.

Susjeda, koja je radila kao stjuardesa, ponudila mi je pomoć. Prošla sam rigorozno testiranje i obuku i dobila posao.

Kad sam napustila prostor zračne luke s malenim kovčežićem u ruci u namjeri da pozovem taksi, odjednom sam osjetila snažan udarac u leđa.

- Ne viči, ne pravi cirkus i sve će biti u redu - začula sam nepoznat muški glas iza sebe. Govorio je lošim njemačkim.

Nečije snažne ruke su me dograbile i izgurale prema luksuznom crnom automobilu. Vrata limuzine su se otvorila i muškarac me svom snagom gurnuo unutra. Na sjedalu pored mene sjedio je još jedan neznanac.

- Što ovo znači? Je li to zbog onog ludog čovjeka u zrakoplovu i njegova pića? On je naredio da se ovako ophodite prema meni? Hoće mi se osvetiti? - pitala sam ih.

Nitko mi nije odgovorio. Automobil je krenuo. Ogledala sam se oko sebe pokušavajući otvoriti vrata automobila, ali uzalud. - Što se događa? Može li mi netko objasniti? Jeste li vi mene upravo oteli? Zašto? Nikad nikome nisam učinila ništa nažao. Zašto se ovako ponašate prema meni? - nizala sam pitanje za pitanjem, ali nitko nije odgovarao.

Muškarca koji me ugurao u automobil i vozača nisam pošteno ni vidjela jer su bili odvojeni pregradom. U jednom trenutku pomislila sam da mi se sve to događa zbog stresa i da umišljam. Za trenutak sam zaklopila oči, izbrojila do pedeset. Nadala sam se, kad ih ponovno otvorim, bit ću u svom toplom krevetu. Na žalost, i dalje sam bila u nepoznatoj limuzini pored nepoznatog muškarca koji je bio ukočen poput kamenog kipa.

Cijela situacija djelovala mi je kao scena iz starih krimića. U mislima sam prebirala razgovor s tim nervoznim gospodinom iz zrakoplova. Ni sama ne znam zašto, ali nekako sam bila sigurna da je ovo njegovih ruku djelo, neka njegova suluda osveta koju nikako nisam mogla razumjeti niti objasniti.

- Piće stvarno nije moglo biti hladnije. Da sam mu mogla ugoditi, rado bih to učinila. Zar će me ubiti zato što mu piće nije bilo onoliko hladno koliko je želio? - opet sam se javila jer nisam podnosila mučnu tišinu koja je vladala u automobilu. Ona je samo pojačavala moj strah, koji je polako prerastao u nepodnošljivu paniku.

- Gospodine, recite mi kamo me vodite? Što ćete mi učiniti? Što sam vam zgriješila? - nastavila sam ispitivati.

- Prestani već jednom lupetati besmislice. Znaš ti jako dobro zašto se sve ovo događa. Vodimo te gospodinu. On će odlučiti što će dalje s tobom - odgovorio je.

- Kako mislite, odlučiti što će sa mnom? - vrag mi nije dao mira.

- Prestani ako ne želiš biti uspavana - rekao je, a potom pogledom pokazao na oružje koje je imao zataknuto za pojasom.

Kad sam ugledala pištolj, sledila mi se krv u žilama. Tijekom obuke za stjuardesu pripremali su nas za razne mogućnosti terorističkih napada, ali nikad nisam mislila da bi mi to moglo zatrebati. Ovo možda nije bio teroristički napad, ali ljudi koji te otimaju s oružjem zacijelo ne čine dobra djela. U mislima sam prizivala te sate obuke, žalila što nisam bila pozornija.

Ne mogu točno reći koliko smo se dugo vozili, ali kad smo se napokon zaustavili, pomislila sam da će mi napokon sve biti jasnije. Poznavala sam Stuttgart, ali od silnog straha nisam bila u stanju pratiti kamo me voze. Ja koja sam uvijek bila puna samopouzdanja i hrabrosti, u tim sam se trenucima osjećala tako bespomoćno, izgubljeno.

Prvoga dana kad sam ušla u zrakoplov, došlo mi je da se okrenem i vratim kući. Pomisao da ću stalno biti u kontaktu s brojnim nepoznatim ljudima nimalo mi se nije sviđala. Stalno sam odlazila na posao s knedlom u grlu i grčem u trbuhu. Tek kad sam nakon tri mjeseca upoznala mladog pilota Samira, njegova je prisutnost u zrakoplovu znatno ublažila onaj loš osjećaj koji sam uvijek imala. Znao me oraspoložiti, ohrabriti, uvijek reći prave riječi. Osim toga, on mi je bio prva prava velika ljubav.

- Milena, bi li htjela biti moja djevojka? - nakon četiri mjeseca poznanstva napokon je izustio to pitanje koje sam toliko željela čuti.

Bila sam na sedmom nebu. I sve su mi kolegice zavidjele. Samir je bio muškarac o kakvom sanja svaka žena, barem na prvi pogled. Lijep, naočit, elokventan, galantan, uvijek nasmijan, šaljiv, pozoran, brižan. Prvih pet mjeseci odnosio se prema meni kao prema princezi. Uvijek je bio uz mene, podržavao me, hrabrio, pokazivao da me voli. Predložio mi je i zajednički život. Bila sam svjesna da sam premlada za udaju, ali toliko sam ga voljela da bih bila pristala na sve.

- Rado ću se udati za tebe - odgovorila sam mu.

- Milena, želim da stvari budu jasne. Nisam te zaprosio, nego ti ponudio zajednički život. Vjerujem da je brak u današnje vrijeme institucija koja je prilično izgubila na relevantnosti u svakom pogledu. Probat ćemo zajedno živjeti, vidjeti kako se slažemo i budemo li se slagali, rado ću te oženiti - rekao mi je.

Njegove su me riječi malo razočarale, ali nisam dvojila. Preselila sam se u njegov stan nakon samo pet mjeseci veze. Prvih nekoliko dana sve je još kako-tako išlo iako je Samir imao prilično neobične navike. Nakon posla najprije bi odlazio u teretanu, potom na vožnju biciklom, a tek onda kući.

Sve poslove u kućanstvu prepustio je meni, baš kao i račune koji su stizali. Najprije sam se osjećala loše što kod njega besplatno stanujem, stoga sam bez pogovora podmirivala račune. Znala sam koliko zarađuje, stoga mi nikako nije bilo jasno kako je moguće da je za samo nekoliko godina rada kao pilot uspio kupiti tako prostran stan i opremiti ga skupocjenim namještajem.

Kad sam ga jednom upitala kako mu je to pošlo za rukom, odgovorio je da je nakon očeve smrti naslijedio popriličan iznos. Nisam imala razloga sumnjati u to sve dok mi na vrata nisu počeli zvoniti neobični ljudi koji su ga tražili.

- Ja sam njegova djevojka. Samir je odletio u SAD. Mogu li vam pomoći? - pitala sam svakoga od njih.

- Ne, samo mu recite da smo ga tražili - odgovarali su i redom nabrajali svoja imena ili nadimke.

Kad bih Samiru rekla za te posjete, kiselo bih se osmjehnuo, tražeći da im više nikad ne otvorim vrata. Nisam shvaćala zašto to čini, ali vjerovala sam da ima opravdane razloge. Kad nekoga volim, vjerujem mu bezuvjetno. Osim toga, tada sam još bila mlada, neopisivo naivna i uvjerena da je samo ljubav dostatna za sretan život.

Imala sam osjećaj da se vozimo satima. U jednom trenutku stavili su mi povez na oči. Još malo smo se vozili, a onda se automobil zaustavio i izgurali su me van. Nisam vidjela kamo me vode ni što se događa. Čula sam škripu vrata, udaranje, korake, komešanje. Odjednom je oko mene zavladala tišina.

Dozivala sam, pitala što se događa. Kako nisam dobila odgovor, skinula sam povez s oči. Nalazila sam se u praznoj, vlažnoj prostoriji bez prozora. Sjela sam na pod i stala preispitivati samu sebe zašto mi se događaju sve te loše stvari. Uzeli su mi kovčežić i torbicu, tako da nisam mogla vidjeti čak ni koliko je sati.

Svi moji dokumenti također su bili kod nepoznatih otmičara. Nisam znala gdje sam, zašto su me oteli niti kako bih ja ikome mogla poslužiti u bilo kojem pogledu. Nisam mogla ništa drugo nego čekati daljnji razvoj situacije. Samu sam sebe smirivala pokušavajući se uvjeriti da će na kraju sve biti u redu. Bila sam i gladna i žedna, ali strah i bespomoćnost nadvladali su zadovoljavanje tih osnovnih životnih potreba.

Vrijeme je sporo prolazilo. Otvoreno svjetlo sve mi je više smetalo, stoga sam zatvorila oči. Naslonjena na zid, sjedeći sam zaspala.

Od plaće koju sam dobivala, nakon što bih podmirila sve troškove Samirova stana, ostajalo bi mi jedva za osnovne osobne higijenske potrepštine. Da bih uspjela podmiriti i troškove vlastitog stana, podigla sam kratkoročni kredit. Ništa mi se od svega toga nije sviđalo, ali stalno sam vjerovala da će biti lakše kad se naviknemo na suživot. Prošla je i godina dana zajedničkog života, a ništa se nije promijenilo. U trenucima kad bih realno sagledavala situaciju u kojoj se nalazim, shvaćala bih da sam mu samo besplatna posluga u stanu koja još podmiruje troškove koje bi inače sam morao plaćati.

Kad bih sa Samirom pokušala razgovarati, on bi me privio u naručje i stao maziti. Prepustila bih se njegovim vještim milovanjima i zaboravljala sve probleme. Prije nego što bih se ponovno usudila započeti ozbiljan razgovor, on bi nestajao usred noći, odlazio i dolazio kako bi mu se prohtjelo bez ikakvih objašnjenja.

Najgore od svega bilo je to što sam postala neopisivo ljubomorna. Kad bih ga vidjela da samo i razgovara s nekom od kolegica stjuardesa, dizala bi mi se kosa na glavi. Odmah bih se umiješala u njihov razgovor, svima nastojeći pokazati da Samir pripada isključivo meni. Sigurno je i to bio jedan od razloga što je on tražio da ne radimo zajedno. Radio je u kompaniji dulje od mene i bilo je sasvim logično da su mu izlazili u susret. Za to sam vrijeme ludjela od brige da će mi ga preoteti neka nova.

Jednog jutra taman sam ustala, kad se oglasilo zvono na vratima. Prije nego što sam uspjela otvoriti, dvojica nepoznatih muškaraca provalila su u stan. Jedan me odmah dograbio i stavio mi ruku na usta kako ne bih vrištala, drugi je porazbacao stvari na sve strane. Bilo je očito da nešto traže.

- Poruči Samiru da s nama nema šale. Ne dostavi li robu ili novac još večeras, mogao bi se gorko pokajati. Mogao bi ostati bez tebe - rekao je muškarac koji me držao, a potom mi bez ikakva objašnjenja ili upozorenja slomio ruku kao znak da bi ih Samir trebao ozbiljno shvatiti. Bila sam izvan sebe. Kad je Samir stigao kući i kad sam mu rekla što se dogodilo, samo je odmahnuo rukom.

- Sama si kriva, nisam li ti lijepo rekao da ih ne puštaš u stan?

- Provalili su vrata jednim udarcem. Nisam im namjeravala otvoriti - objašnjavala sam.

- Milena, ti si kao djevojčica. Glava ti ne služi da bi njome razmišljala, nego da bi mogla ići na frizure. Da si me poslušala, ovo se ne bi dogodilo - uporno je krivnju prebacivao na mene, iako nisam učinila ništa loše.

- Čime se baviš? Jesi li shvatio da će mi idući put nauditi još više? Trebaju li me ubiti, a da i ne znam zbog čega? - tada sam prvi put shvatila da je vrag odnio šalu.

- Moji poslovi su samo moji. Ne moraš u sve zabadati nos. Još mi nisi ni supruga, a ponašaš se kao da smo pedeset godina u braku. Ne moraš uvijek sve znati - istresao se na mene, uzeo bicikl i odvezao se kao mi se ništa nije dogodilo. Nije me čak upitao ni boli li me i koliko ću dugo nositi gips. To me možda boljelo više nego sve što mi je skrivao. Sjeme sumnje duboko se ukorijenilo u meni, svakim danom klijalo i puštalo sve dublje korijenje. Pomišljala sam nazvati policiju, ali sam se bojala da se Samiru ne dogodi nešto loše. Zbog silne ljubavi prema njemu sve sam gutala i glumatala da je sve u najboljem redu.

U zatočeničkoj sobi probudio me muški glas.

- Gospođo Milena, oprostite zbog svega - govorio je naočit muškarac kojeg nikad ranije nisam vidjela.

Za razliku od onog koji me oteo i onog koji je sjedio pored mene u automobilu, ovaj je izgledao puno dotjeranije.

- Molim? - sneno i zbunjeno gledala sam lijepo neznančevo lice.

- Došlo je do zabune.

- Kakve zabune? - i dalje mi ništa nije bilo jasno.

- Naši momci su pogriješili.

- U čemu? Zašto? Kako? Zbog čega sam ovdje? - ispitivala sam uvjerena da imam pravo na objašnjenje.

- Vi niste žena koju tražimo - rekao je.

- Želite reći da su me oteli zabunom?

- Tako je.

- Ovo se samo meni može dogoditi. Što je uopće učinila ona koju tražite i zašto ste mislili da sam ja ona?

- Postavljate pitanja na koja vam ne mogu dati odgovor.

- Jeste li mafijaš, kriminalac? - otelo mi se glasno, iako sam odmah shvatila da postavljam suluda pitanja.

- Mislite li da bih vam potvrdio sve i da jesam? - nasmijao se.

Imao je tako lijepe, bijele, pravilne zube. Unatoč svemu što se dogodilo, njegov osmijeh mi se činio iskren, srdačan.

I sama sam se morala nasmijati vlastitoj gluposti.

- Znači li to da sam napokon slobodna?

- Upravo tako. Žao mi je zbog svega.

- Najprije me izvrijeđao pomahnitali putnik, a onda su me oteli zabunom. Kakve li sam ja sreće! Mislila sam da vam je on naredio da me otmete zbog odgovora koje sam mu dala - objasnila sam svoju pretpostavku.

- Gospođo, koliko vam je godina? - odjednom me upitao.

- Dvadeset i osam. I nisam gospođa, nego gospođica.

Jasno sam vidjela njegov pogled koji je prelazio po mome tijelu. Odjednom je ispružio ruku prema meni. Prihvatila sam je bez razmišljanja. Povukao me prema sebi i počeo strastveno ljubiti. Uzvratila sam mu. Glava mi je govorila jedno, tijelo reagiralo potpuno suprotno. Znala sam kolika je to ludost, ali ipak sam joj se prepustila.

Prijelom ruke nije bio jedina ozljeda koju sam zbog njega pretrpjela. Jedne su me večeri istukli na mrtvo ime tako da sam deset dana bila na bolovanju koliko me boljelo cijelo tijelo. A jednom prilikom kad su upali u stan, izbili su mi prednje zube. Osim financijskih troškova, rane na srcu postale su toliko velike da ih više nisam mogla podnositi.

Kad se Samir vratio kući nakon još jednog leta na kojem nismo bili zajedno, strpljivo sam čekala objašnjenje. Ponovno ga nisam dobila.

- Vraćam se u svoj stan. Ostanem li kod tebe, izgubit ću život. Dosta mi je svega - rekla sam, nadajući se da će se on predomisliti i sve mi objasniti kad shvati koliko sam ozbiljna.

- Ako tako želiš, idi. Neću te zaustavljati. Oboje smo svjesni da nismo jedno za drugo. Ne znam kako ranije nisi shvatila da mi ne možemo biti par - rekao je mrtav hladan.

Osim što mi je izmuzao sav novac i što sam mu radila sve po kući, pogazio silnu ljubav koju sam mu dala, sada mi je još uzeo i onu mrvicu dostojanstva koja mi je preostala. Osjećala sam da sam pala na samo dno. Idućeg dana spakirala sam svoje stvari i bez oproštaja se vratila u svoj stan.

Fizički odnos s neznancem trajao je puno duže nego odnos koji sam ikad imala s nekim muškarcem. Nesumnjivo je bio najbolji ljubavnik s kojim sam bila. Bio je tako nježan, a istodobno tako strastven i činio je sve da mi ugodi.

Kad smo se odjenuli, sjeo je na pod i primio me za ruku.

- Ti si divna žena. Zašto si ovo učinila? Siguran sam da možeš imati svakog muškarca kojeg poželiš.

- Privukao si me kao ni jedan ranije. Zašto su me oteli tvoji kolege? - uporno sam navaljivala.

- Mislili su da si ti supruga Samira M. Tvoj izgled odgovara opisu njegove supruge. Shvatili smo, pogriješili smo kad smo naknadno dobili fotografiju. Ti i on radite u istoj kompaniji. On je pilot. Poznaješ li ga? - zanimalo ga je.

Nisam mogla vjerovati što sam čula od neznanca. I dvije godine nakon našeg prekida ponovno sam imala problema zbog njega. Nisam znala da je oženjen.

- Poznajem - nisam željela lagati, jer netko tko me je bio u stanju oteti, očito je lako mogao provjeriti poznajemo li se ili ne.

- Tip je totalni luđak. Upetljao se u nezakonite radnje, ali i zamjerio suradnicima koji su veliki igrači. Mislio je prevariti prevarante. Budeš li ikad letjela s njim, dobro provjeri što se sve skriva u zrakoplovu kojim letiš - rekao je, a potom promijenio temu razgovora.

Nisam željela previše ispitivati, čudila sam se što mi je i to povjerio. Zbog Samira sam ionako podnijela previše zla, a ni neznanac koji je bio vrstan ljubavnik očito nije bio moralni uzor. Dobila sam što sam željela, a jedino što je još bilo važno je izvući živu i cijelu glavu.

- Možeš li me odvesti do zračne luke? - upitala sam dok sam glumila lakomislenu žensku.

- Kolege će to učiniti - rekao je.

- Možeš li ipak ti? Znam, ovo je bio naš jedini susret, ali željela bih da te mogu gledati još barem malo, jako mi se sviđaš - cvrkutala sam patetično.

- U redu, učinit ću iznimku - rekao je, a potom mi pokazao na povez za oči.

Dopustila sam mu da mi prekrije oči, a potom me odveo do automobila. Posjeo me na mjesto suvozača i cijelim putem do zračne luke držao za ruku. Njegov mi je miris ispunjavao nosnice. Da smo se sreli u nekim drugim okolnostima, učinila bih sve da ga zadržim. Ovako, bila sam svjesna kolika bi pogreška bila ponovno se vezati uz kriminalca.

Kad se automobil zaustavio i kad mi je skinuo povez, još jednom me poljubio.

- Kad bi bilo moguće izaći iz svijeta u kojem jesam, radi žene poput tebe bih se promijenio - rekao je.

- Što si ti? Ubojica mekog srca? - osmjehnula sam se.

- Tako nekako. Nikad te neću zaboraviti - rekao je na rastanku.

- Ni ja tebe. Nisam laka žena. Nikad nisam učinila nešto ovakvo, niti ću više ikada učiniti nešto slično. Zbogom - tim sam se riječima oprostila od njega.

Tek kad je otišao, posegnula sam u torbicu po mobitel. Shvatila sam da sam odavno propustila svoj let i da je već drugi dan otprilike u isto vrijeme kao i dan ranije kada su me oteli. Napustila sam zračnu luku i taksijem se odvezla do prijateljičina stana u kojem sam se ponekad znala odmoriti kad bih imala slobodno vrijeme između letova.

Kad sam se okupala, skuhala sam kavu. Sjedeći na barskom stolcu i razmišljajući o svemu što sam upravo proživjela, odlučila sam dati otkaz na poslu koji ionako nikad nisam voljela. Odradila sam još otkazni rok pa se zauvijek riješila posla stjuardese.

Iza veze sa Samirom ostalo mi je slomljeno srce, dugovi i ožiljci. U godinu dana podmirila sam dugove, a nakon toga upisala izvanredni studij. Nakon otkaza potpuno sam mu se posvetila. Honorarno sam radila kao dadilja kod drage poznanice i tako podmirivala osnovne troškove. Uživala sam biti s djecom, a moji majčinski osjećaji iz dana u dan su bivali sve jači. Često sam se sjećala nepoznatog kriminalca s kojim sam provela nekoliko divnih sati. Srećom, nije bilo nikakvih posljedica.

Iskustvo otmice i svega što sam prošla sa Samirom me osvijestilo. Uvidjela sam da je život prekratak da bismo radili nešto od čega nam se grči želudac. Po svaku cijenu željela sam postati prevoditeljica. Studirala sam njemački i engleski, a osim toga učila španjolski i talijanski. Čuvanje djece i studij potpuno su me zaokupili, ali nisam prestajala sanjati o svom princu. I onda, kad sam to najmanje očekivala, ljubav je pokucala na moja vrata.

Kako bih bila manje usamljena, kupila sam psa, divnog jazavčara kojeg sam svakodnevno vodila u šetnju. Jednog dana otrgnuo mi se s lanca i podletio pod automobil. Vrisnula sam, potrčala prema njemu. Iz automobila je istrčao naočit muškarac.

- Oprostite, kočio sam, ali nisam uspio. Mrtav je, žao mi je - stalno je ponavljao.

Bilo je izvan sebe od tuge, čak više nego ja. Podigao je mrtvo Reksovo tijelo i položio ga na stražnje sjedalo automobila, ne mareći za presvlake na sjedalima, a potom me upitao gdje ću ga pokopati.

- Želite li ga pokopati u svome vrtu? - pitao me.

- Živim u stanu, nemam vrt. Ne znam čak ni gdje bih ga mogla sahraniti - rekla sam.

- Ja imam vrt. Dopustite da ga ondje pokopam. Barem toliko mogu učiniti za vas - predložio je.

Prihvatila sam njegovu ponudu. Ponovno sam se vozila u automobilu s potpunim strancem. Vratila su se stara sjećanja koja su nestala čim smo se parkirali ispred velike katnice i kada se na prozoru pojavila sijeda gospođa.

- Mirko, jesi li mi napokon doveo buduću snahu? - pitala je čim smo izišli iz automobila.

- Oprostite mojoj majci, ali i meni što se nisam predstavio. Jako me ovo potreslo. Zovem se Mirko. Bližim se četrdesetoj, a još se nisam oženio. Odavno nisam djevojku doveo u našu kuću. Mama je pretpostavila da ću se napokon oženiti, oprostite - ispričavao se zbog majčinih riječi.

Nisam joj zamjerila, baš kao ni njemu što mi je usmrtio ljubimca. Pokopali smo ga ispod starog oraha. Mirko me primio za ruku, njegova majka također. U staračkoj ruci te žene osjetila sam toplinu kojom je nekad zračila moja majka. Pozvali su me u kuću na kavu, a ja sam bila toliko dirnuta njihovom brigom da mi se nije odlazilo od njih. Zadržala sam se do kasno u noć, a onda me Mirko odvezao kući.

Nakon toga redovito me posjećivao, baš kao i ja njih. Njegova majka prihvatila me kao rođenu kćer. Zaruke i vjenčanje bili su logičan slijed. Diplomirala sam, postala supruga i majka, radim kao prevoditeljica. Mirko je policijski inspektor i ne zna za moje veze s kriminalcima, ali oni ionako pripadaju prošlosti.