ISTINITA PRIČA: 'Zbog sokola sam pristao na brak s bankarom i naslijedio sav njegov novac!'

Još u osnovnoj školi divio sam se sokolu, ponosnoj i pametnoj ptici grabežljivici. Prvo o čemu sam počeo maštati bio je vlastiti sokol, moj i samo moj, da ga dresiram i trčim s njim po livadama. Kasnije je moj cilj bio pravi, veliki, odrasli sokol koji će biti i koristan, recimo na nekom aerodromu. Majku sam ljutio tim svojim idejama i često bi kukala:

- O, Adrijane, Adrijane, pa što ćeš danas sa sokolom. Trebao si živjeti prije nekoliko stoljeća.

Nisam se dao smesti. Djevojke su me mnogo manje zanimale nego ptice, na veliku žalost mojih roditelja. Isprva su mislili kako mi nedostaje pokoja daska u glavi, a onda su napokon shvatili da sam samo drukčiji. Najsličniji sam bio maminom bratu, potiho su govorili. A i zašto bismo baš svi morali živjeti na isti način: djevojka, supruga, dijete. To me uopće nije zanimalo.

Moja prva djevojka zvala se Aranka i bilo mi je najvažnije što voli ptice. Čak sam pomišljao kako je to sudbonosna veza: A + A. Ubrzo se ispostavilo da mi je lagala kako voli ptice. Dapače, bojala se sokola kojeg smo povremeno i zajedno posjećivali. Vlasnik mu je bio očev znanac, pustolov, i donio ga je s Bliskog istoka, s jednog putovanja.

Sve slobodno vrijeme obilazio sam njih dvojicu, noseći im hranu, a naši su razgovori trajali sve dulje. Morao sam mu obećati da ću se brinuti o njegovoj ptici ako mu se što dogodi. Kao da je imao predosjećaj da će naglo umrijeti. I umro je na putu, a ja sam se nastavio brinuti o njegovoj ptici. Meni i mojima ostala je njegova kućica izvan grada, u jako lošem stanju, i još sa sokolom. On je bio jedini stanar.

Kad nisam mogao dobiti očev automobil, sjedao sam na bicikl. Sokol me čekao na svojoj prečki. Kao da je točno znao vrijeme mog dolaska. Moji nisu htjeli ići sa mnom. To je bila moja obaveza i zadovoljstvo.

Na veliku sreću mojih roditelja, upisao sam ekonomiju. To je za njih bio glavni dokaz da sam ipak normalno biće. Naime, roditelji su bili ekonomisti i time su bili ne samo zadovoljni, nego i ponosni. Time je prestala njihova zabrinutost za mene i moj odnos sa sokolom.

Hranio sam ga i puštao po livadi i šumarku. Uvijek mi se vraćao na lijevu ruku u rukavici, a ja bih mu davao komadiće mesa. Najviše sam volio nedjeljna jutra, dok svi spavaju. Uzeo bih automobil, pa po sokola. Vozili smo se zajedno zabačenom cestom, a onda bih ga puštao da leti. Kako sam vozio polako, on je bio brži i pretjecao me, pa se vraćao do automobila. Bio sam sretan, a činilo mi se i sokol. Kad smo se vozili pokraj kuća, bio je zbunjen i preplašen. Sjedio bi u autu i čekao da dođemo do kakve livade. Prostranstvo je bilo njegov dom.

Jednom smo se vozili kroz neko selo: moja tadašnja djevojka, sokol i ja. Odjednom je nebo postalo puno ptica. Prije nego što sam stigao zaustaviti automobil, moj se sokol naglo, instinktivno, vinuo u zrak. Ptice su se derale i bježale, a nas smo dvoje čekali da se grabežljivac vrati. Prvo smo stajali uz cestu, a onda se vozili kroz sela. Već je padao mrak, a ptice niotkuda. Znao sam da se izgubio, nije se moj sokol znao snalaziti kad su kuće u blizini.

- Vodi me kući, molim te - rekla mi je djevojka. - Dosta mi je te ptičurine.

I više mi se nije javljala na mobitel. Pretpostavljao sam što misli o meni. To mi je ujedno bila posljednja djevojka. A što sam mogao kad mi je glavna misao bila kako i gdje nabaviti mladog sokola. Znao sam da moram polagati ispite, bez toga ne mogu očekivati roditeljsku pomoć.

Dugo sam tražio mladu pticu, a onda sam čuo za Tadiju. On je znao s grabežljivicama. Dao mi je jeftino malog sokola jer smo dijelili istu ljubav. Jednom sam s roditeljima otišao do trošne kućice da im ga pokažem. Nisu trebali ništa reći, njihova lica govorila su sve.

Nastojao sam što prije diplomirati da mi ne prigovaraju i da me ne smatraju luđakom. Ekonomiju sam i tako odabrao zbog njih. Kad sam diplomirao, zaposlili su me u jednoj banci. Ipak sam nosio njihove gene pa mi je s brojkama išlo lako. Nije mi trebalo dvaput objašnjavati.

Počeo sam na najlošijem mjestu u hijerarhiji, ali sam se ubrzo pomaknuo naprijed. Šefovi me nisu mogli previdjeti, trebao im je čovjek u kojeg se mogu pouzdati.

Na poslu sam ponovo našao djevojku, ali nikako nam nije išlo. Kako i bi kad sam svaki slobodan trenutak odlazio do kućice s pticom. A ona je htjela u kafić ili kino.

Moj je sokol lijepo napredovao i bili smo sretni zajedno. Jednom sam povezao i najstarijeg šefa, gospodina Vatroslava, koji je pokazao zanimanje za moju pticu. Bio je dosta stariji od mene, bez obitelji, a nakon što je vidio moju angažiranost oko ptice, počeo me cijeniti.

- U tebe se, mali, čovjek zaista može pouzdati. Odrekao si se zemaljskih užitaka da bi odgajao sokola. A što ti kaže obitelj?

- Moji roditelji, naravno, nisu sretni. Ne uklapa se moj život u njihovu viziju budućnosti. To što sam kućicu obećao sirotinji, to im je u redu, ali moram se dokopati drugog komadića zemlje i kućice za sokola i mene.

- A tako, pa eno tamo dolje, na kraju travnjaka i šikare ostavi komad zemlje za sebe i sokola.

- Moram nam nešto sagraditi, navikli smo na svoju "kuću".

- Ja ću ti dati za kuću pa dokupi još komad zemlje da imate osjećaj širine, prostranstva.

Nisam stigao zahvaliti jer je šef počeo odmahivati rukom kao da to nije ništa. Bio sam mu zaista zahvalan, ne samo na financijskoj pomoći, nego i na razumijevanju. Nije on neki skitnica, nego vrlo pametan poslovni čovjek, istina, bez obitelji. Tko zna što mu se dogodilo.

Od tada sam jednom tjedno, obično vikendom, vozio i šefa do sokola.

Brzo sam sagradio kućicu i lijepo je uredio, postala je mirno utočište nedaleko od grada. Gospodin Vatroslav bio je jako zadovoljan.

- Sljedeći put donosim piće, tu se i ja mogu opustiti. Ti slobodno odi sa sokolom, ja ću vas čekati.

Vratio sam se prije mraka da smjestim sokola i mislio kako ćemo odmah krenuti kući. Šef me pretekao:

- Tebi se žuri?

- Nimalo, nemam ni psa ni mačke.

- Ne znam zašto nemaš životnu družicu, ti si zgodan i pametan momak.

- Nisam je našao. Žene ne vole ptice, barem ne grabežljivice.

- To sigurno. A ti se tome čudiš?

- Zapravo ne, ali što mogu kad su mi one prva ljubav.

- Samo nemoj zaboraviti da ti godine idu. Ostat ćeš sam kao ja.

Htio sam nešto upitati, ali je šef odmahnuo rukom:

- Jednom ću ti ispričati. Ostanimo još malo, tako je krasan zrak i mir. Koja suprotnost onom našem poslu, onom zvjerinjaku.

- Ali vi u tom zvjerinjaku jako dobro funkcionirate, i to već godinama.

- Navikneš se, vidjet ćeš. Uostalom, ti već voliš jednog grabežljivca.

- Nikad vas nisam čuo da povisite glas, uvijek ste sa svakim obzirni.

- Mislim, Adrijane, da si i ti takav. Galamom se ništa ne postiže. Vrlo si smiren, evo, još pomažeš i siromašnima, čime se ja ne mogu pohvaliti. Bit će od tebe bolji čovjek nego ja.

- Ne znam što da vam odgovorim, ali, istina, ni sokol ne voli kad se viče.

- Znaš, mi stariji bankari baš nemamo sluha za sirotinju. Uglavnom gomilamo novac za banku, a nešto i za sebe.

Šutio sam, nisam očekivao takvo priznanje.

Moj je automobil bio star, kupio sam rabljeni. Kad crkne, upustit ću se u kredit pa kupiti nešto novo i brže. Zanima me kojom brzinom može letjeti sokol pa ću naći neku praznu cestu i dodati gas da isprobam.

Za subotu sam opet dogovorio sa šefom odlazak do kućice i sokola. On je ponio vino i čim smo došli, natočio si je i sjeo u naslonjač. Sokol i ja pošli smo u vožnju. Gospodin Vatroslav nas je sa smiješkom promatrao. Tada sam shvatio da me samo takav pametan samac može razumjeti. Tko zna zašto je on sam.

Vratili smo se za dva-tri sata, tada sam si i ja natočio čašu vina. Usta su mi bila sasvim suha, a šef mi je rekao:

- Malo sam čitao o sokolima. Znaš, izgube se među kućama. Njihov je dom pustopoljina, livada, šuma. Loše se orijentiraju ako ne poznaju teren i ne znaju se vratiti kući. Najgori neprijatelji su im neboderi. Tu nikako ne funkcioniraju, mada vole visinu. A u arapskom svijetu, tamo su totalno ludi za sokolima i pokušavaju uskladiti modernu gradnju sa sokolarstvom.

- Ja sam tako jednog već izgubio. Nikad ga više nisam vidio - odgovorio sam mu.

Od roditelja sam se sve više udaljavao. Oni bi radije gledali unuče kako se igra na našoj livadi nego sokola. Istodobno, šef je pokazivao sve veće razumijevanje. Dok smo jedne nedjelje napola sjedili, napola ležali u ležaljkama, s čašama u ruci, Vatroslav mi je pričao o sebi i zaključio kao za sebe:

- Zapravo bi bilo najpametnije da tebi ostavim svoj novac. Prvo, ja ga ne mogu nositi sa sobom tamo kamo odlazim. Drugo, ti, za razliku od mene, imaš srca za siromašne, pa ćeš pomagati. Treće, možeš si kupiti sportski automobil i uživati u prirodi sa svojim sokolom. I četvrto, možda te s tim autom zapazi i kakva ljepotica da ne ostaneš sam kao ja. Znaš, ponekad te doživljavam kao sina, s obzirom na to koliko sam stariji od tebe, a nekad kao kolegu i prijatelja.

- Ali, meni je neugodno.

- Našlo bi se još. Recimo, nisi lakom na novac pa znam da ćeš ga pametno upotrijebiti. Ipak, jedno upozorenje: čuvaj se žena koje će te htjeti samo zbog novca. Mene su dvije tako gotovo uništile. Ne jednom, dvaput sam nasjeo na slatke riječi! Kako sam mogao biti tako naivan. Za mene su se lijepile samo one koje vole novac, a ja sam, glupan, mislio da vole mene. Nisam bio zgodan kao ti, zato ti pazi dvostruko!

- Niste imali djece? - ohrabrio sam se nešto pitati.

- Na sreću, ne. Inače bih ostao bez svega. Zapravo, htio bih ti još nešto reći, mada možda još nije vrijeme, a ne želim te uplašiti.

- Činim li vam se kao plašljivi tip?

- Nikako, ali ovo je druge prirode.

Nisam naslućivao što bi moglo biti.

- Ovako, obojica smo pametni i razumni ljudi. Možda ćeš isprva biti u šoku, ali ti najbolje znaš da ja znam računati i da se u mojoj glavi stalno vrte brojke. Zato mi moraš obećati da ćeš razmisliti o onome što ću ti reći.

- No, dobro.

- Udaj se za mene i time dobivaš sav moj novac. Nema darova, poreza, oporuke. I nemoj ništa krivo shvatiti. Iza toga ne stoji ništa drugo, nikakva podvala. Ja volim žene, a ne muškarce, točnije, nekad sam ih volio.

Ustao sam s ležaljke, čaša mi je pala i ostao sam bez riječi.

- Znao sam da ćeš biti u šoku, no razmisli. I ti si sam i ne obazireš se previše što ljudi govore, a ja sam dosta stariji od tebe i neću još dugo. Ni meni nije važno što tko misli o meni, o nama, ali što bi mislile moje bivše, to bi mi uljepšalo zadnje dane. Već ih vidim kako padaju u nesvijest.

Mogao sam se nasmijati, ali ne i odgovoriti. Bez riječi smo se vozili natrag u grad, a kad sam ga iskrcavao, šef mi je dobacio:

- Odgovori idući vikend!

Bio sam izbezumljen. Nisam imao koga pitati za savjet. Moji bi se roditelji zgrozili. Eto mi sad sokola, zbog njega sam zapustio ljude, nemam nijednog pravog prijatelja, nikoga od povjerenja. Što, da pitam sokola?

Cijeli tjedan sam se preznojavao, a inače se uopće ne znojim. Grozno. Moram priznati da mi je ideja bila šašava, ali što sam više razmišljao, to mi je bila prihvatljivija. A to što će netko misliti da sam homić, fućka mi se. Jednoga dana mogu se odseliti gdje me nitko ne poznaje.

Tada više neću trebati raditi, samo se baviti sokolom u sportskom autu. Možda ostvarim i djetinji san i postanem sokolar na aerodromu, to bi bilo sjajno. Da, prihvatit ću "brak", samo moram svojima nekako objasniti.

Gospodinu Vatroslavu razložio sam zašto pristajem, a njemu je bilo najvažnije da novac dođe u prave ruke.

Sve smo obavili jedne subote, bio je to show i smijurija dvojice najboljih prijatelja, bez obzira na takvu razliku u godinama. Ne trebam ni govoriti kako su nas gledali na poslu, a što su šaputali, mogu tek misliti, no mi smo šutjeli kao zaliveni i vikendom odlazili zajedno do sokola. Obojica smo uživali kako kolege vučemo za nos, a on i bivše supruge. Pobrinuo se da vijest stigne do njih i bio je oduševljen reakcijama:

- Glavno da se njih dvije nisu dočepale moje love!

Otprilike dvije i pol godine trajao je moj "brak", a onda je Vatroslav otišao tiho kao što je i živio.

Ostavio mi je poprilično na svojim računima. Još kao mladić počeo je kupovati dionice svjetski poznatih kompanija, imao je nos za to. Meni i nije bilo do novca, iskreno sam žalio za nekadašnjim šefom i najboljim prijateljem. Sada više nisam imao nikoga za razgovor i čašu vina. Na poslu su me počeli mrziti, osjećao sam to. Znali su da mogu živjeti onako kako drugi ne mogu. I zato sam otišao na aerodrom i pitao trebaju li sokola i sokolara da im rastjeruju ptice, divlje guske i sve što smeta avionima. Odgovor je bio da, samo moramo obojica u školu.

Dao sam otkaz, kupio sportsku mazdu, ne preskupu, i za početak jednoj peteročlanoj obitelji stančić za pristojan život.

Sa svojima sam opet ušao u fazu normalnih odnosa i mislim da su me napokon počeli prihvaćati takvog kakav jesam. Vatroslavu sam često odlazio na grob i "razgovarao" s njim. Postao sam svjestan da hitno moram naći srodnu dušu. Ne želim ostati sam.

Sreća je stigla na moja vrata: postao sam sokolar na aerodromu. Nisam ni pitao koliko će mi plaćati. Imam dovoljno za ostatak života. Da ga provedem upravo onako kako želim. Otkako sam dao otkaz, češće sam među ljudima, pa i u obližnjem kafiću. Upravo sam čuo jednu tužnu priču o obitelji koja zaista nema ničeg, a živi tu pokraj nas. Iste večeri za šankom se pojavila i nepoznata, zgodna djevojka. Riječ po riječ, saznah da su joj hobi ptice. Dobro sam je pogledao od glave do pete. Nisam mogao vjerovati da tako zgodnu djevojku mogu zanimati ptice. Ili mi netko podvaljuje? To moram saznati, ali ću je prvo ipak odvesti izvan grada, do mog sokola, gdje ću se najbolje uvjeriti. Zove se Agata. Opet A + A. Samo ću si ovaj put dati truda, zadnji mi je čas da ne ostanem sam sa sokolom.

Agati se svidjela i kućica, i sokol, a i moj automobil. Prvi poljubac pred kućicom, drugi u kućici. Odmah smo zaključili da ovom ljubavnom gnijezdu nedostaje štošta, u prvom redu spavaća soba. Neće biti problem sagraditi nešto bolje i veće kako bismo tu mogli i živjeti. Bila je to zajednička želja, a i moji su roditelji napokon mogli odahnuti, siguran sam da će dobiti i unuče.