Istarski župan Ivan Jakovčić ovih je dana predmet javnog interesa jer je sudskom presudom izgubio selo Sv. Juraj, a pojavila se i priča da je dio gradskog prostora u svojoj kući u Poreču koju obnavlja kupio po povoljnoj cijeni. Iz njegova se objašnjenja tih događaja teško može zaključiti da je Jakovčić uspješan u biznisu s nekretninama.
Selo koje je izgubio (dolje) još ga opterećuje visokim dugom, a velik dio prostora u kući koju dograđuje namjerava iznajmljivati kako bi otplaćivao novi kredit, što ne govori o povoljnosti bankarskih kredita u Hrvatskoj, nego o čovjeku koji jednostavno ne odustaje od svojih ideja, snova, ma koliko mu one bile skupe u životu. Jakovčić, naravno, ne osporava da je Sv. Juraj kupio bez javnog natječaja, ali ističe da je to bila praksa u Hrvatskoj i podsjeća da se prije deset godina na Istru nije gledalo kao na prestižnu turističku adresu u Hrvatskoj.
Za otkup 30-ak četvornih metara niskog tavanskog prostora smatra da nije platio povlaštenu cijenu te je spreman podnijeti sve inspekcije i potrebne istrage kako bi se ustanovilo da govori istinu. Jedino što u stvari očekuje jest poziv iz banke kako bi stavio svoj potpis na dug od oko 400.000 eura i završio dogradnju kuće koja će do isteka kredita pripadati banci. Potom će dio kuće iznajmljivati kako bi isplaćivao kredit, a to baš i nije primjer snalažljivosti političara u privatnom biznisu. Prije tvrdoglavost koja jest potrebna kada je riječ o idejama koje poneki puta djeluju teško izvedive i vrlo rizične.
No, Jakovčić se, u svom stilu, osmjehuje i mnogo više razmišlja o danu kada će uređenje biti dovršeno, nego o financijskoj cijeni koju će platiti. Političku je već obračunao kao nužnost koja se teško izbjegava, ali prigovara zbog tvrdnji da je kupio dvostruko veći tavanski prostor od onoga čiji je postao vlasnik i da je za to platio povlaštenu cijenu.
• Kakva je vaša priča o stanu u Poreču?
- Stvar je vrlo jednostavna. Kupio sam 66 četvornih metara, od čega je 31 kvadrat tavanski prostor, a 35 kvadrata su zajedničke prostorije, što se odnosi na hodnik, terasu i stubište u zgradi u kojoj imam veći udio u kvadratima nego što ga ima Grad svojim prostorom, a na temelju kojega je Grad imao, naravno, i pravo na zajedničke prostore koji su na tavanu.
Međutim, nitko osim mene taj prostor ne može koristiti jer je riječ o tavanu koji je bio potpuno nepodoban za stanovanje. Nitko se ne bi, a nitko se i nije javio na javni natječaj da bi kupio taj tavan koji, među ostalim, u najnižem dijelu ima visinu ispod jednog metra. Uostalom, da bi se uopće došlo do tog dijela tavana treba proći kroz moj dio pa samim time nitko nije ni imao nikakav poslovni interes. Dakle, nisam kupio 66 četvornih metara nego 31 kvadrat tavana, a cijena od 250 eura koja je određena je praktično i danas tržišna cijena takvog prostora u Poreču. Da sam kupio samo tavanski prostor, cijena bi vjerojatno bila i viša, ali sam kupio i zajednički prostor, stepenice, hodnik, dio terase do koje se dolazi preko moje terase koja je mnogo veća od gradskog dijela.
Bakin stan
• No, za plaćanje tog prostora ste tražili odgodu?
- Da, istina je da sam to platio kasnije nego što sam trebao, ali je jednako tako, istina je i da je cijena koju sam platio i danas ista po tržišnim mjerilima.
• Nije li cijena četvornog metra oko tisuću eura?
- Tisuću eura može koštati potencijalni poslovni prostor koji se nalazi u prizemlju zgrade, a ne neuređeni tavan ispod metra visine, to je ipak razlika. Nitko ne može reći da sam oštetio gradski proračun za 55.000 eura kupnjom neuređenog i neupotrebljivog dijela tavana.
• Vi, dakle, osporavate vrijednost kupljenog prostora...
- Osporavam tvrdnju da sam kupio 66 četvornih metara tavanskog prostora, što bi moglo biti atraktivno u središtu Poreča, nego sam kupio 31 kvadrat tavanskog prostora, a sav je ostali dio tavanskog prostora ionako bio moj, u mom korištenju.
• Zašto ste uopće kupili taj tavan za koji kažete da je gotovo neupotrebljiv jer je nizak?
- Vrlo je jednostavno. Emotivno sam vezan za tu zgradu, tamo sam odrastao. U toj zgradi je živjela moja baka, jedan sam stan kupio od jedne gospođe iz Zagreba, a jedan sam stan zamijenio za stan svojih roditelja u Poreču tako da sam imao tri stana u toj zgradi. Naravno da sam htio zaokružiti vlasničku cjelinu jer sam imao i većinu nad zajedničkim prostorom. Tvrditi da sam oštetio gradski proračun za mene, župana, a i neovisno o tome, kao građanina, teška je optužba koja nije točna.
• Kuću sada preuređujete. Odakle vam novac?
- Dobro, reći ću. Imam dogovor s tvrtkom koja gradi da financira ovaj dio posla dok mi banka ne odobri kredit. Tvrtka plaća PDV i svi čekamo da mi se odobri kredit. A u međuvremenu, pozivam sve nadležne, policiju, državno odvjetništvo i povjerenstvo za sukob interesa da provjere cijelu priču i da se konačno potvrdi realno stanje. Neka dođu vještaci za tržište nekretnina, tko god je potreban, neka se napravi izvještaj, objavi javnosti i konačno završi ta priča. Ne bojim se jer je sve čisto i legalno. Činjenice govore meni u prilog i one se lako mogu utvrditi počevši od veličine prostora, cijene, svega ostalog.
Financijska konstrukcija
• Kako ste onda postali afera?
- Politička borba. Jasno je da smetam i da me žele diskreditirati, što razumijem, ali smatram nekorektnim da se iznose neistine. No, Istra je mala i ondje svi znaju što je istina, je li njihov župan lopov ili govori istinu.
• Kuća ima sada jednu etažu više...
- Da, to je bio moj interes. Kuća se podiže na razinu drugih kuća u ulici. Cijeli posao su vodili moji odvjetnici, gotovo da nisam imao nikakve veze ni s čime. Sve su sređivali pravnici jer nisam htio da mi se zamjera bilo kakav utjecaj. Građevinsku dozvolu sam čekao kao i svi, oko godinu dana...
• Neovisno o kreditu koji očekujete, gradnja je velik izdatak, kako ćete to sve podmirivati? Plaćom?
- Dakle, imao sam selo Sveti Juraj u kojem sam imao dvije nekretnine koje sam kupio od općine i jednu koju još imam jer sam je kupio od privatne osobe. Za te kuće sam digao kredit u banci i ostao sam, i dalje, dužan oko 180.000 eura. To je bio nepovoljan kredit s današnje pozicije, no takvi su krediti tada bili na tržištu. S bankom sam naknadno dogovorio novi odnos. Vidjeli su da imam i problema s vraćanjem kredita, a htio sam ući u dogradnju kuće u Poreču te sam dogovorio novi kredit. Htio sam novim kreditom kojim bih dograđivao kuću u Poreču vratiti i kredit za kuće u Sv. Jurju.
U međuvremenu sam ostao bez Svetog Jurja i sada dogovaram novu kombinaciju. Uglavnom, ovisno o tome kako banka procijeni moju kuću, toliki ću kredit uzeti i njime isplatiti dug sa Svetog Jurja i dogradnju kuće u Poreču. Mislim da će mi trebati oko 400.000 eura.
Dok to ne realiziram, gradnju financira tvrtka koja dograđuje kuću. Naravno, riječ je o tvrtki mog kolege, dakle prijateljskom odnosu, ali i o novom dugu kojim moram premostiti razdoblje dok mi banka ne odobri kredit. Oni plaćaju PDV, a ja ću na kraju platiti sve što moram platiti.
Zakon iz 1965.
• No, time ste objasnili kako se sada financira gradnja, ali i dalje ostaje pitanje čime ćete vraćati kredit. Ili drukčije, kako se osjeća čovjek koji se namjerava zadužiti za oko 400.000 eura, a pritom je političar s vrlo jasnim izvorima prihoda?
- Da, postaje malo tijesno u odijelu koje nosim, ali kako u politici ne primam novac ispod stola, moram pronaći drugo rješenje. Nadam se da će biti uspješna ideja o iznajmljivanju dijela kuće. U prizemlju će se nalaziti poslovni prostor za koji već postoji interes jedne trgovine tekstilnim proizvodima. Ne želim da se pojavi neka banka, osiguravajuća kuća ili slično kako se ne bi pojavila kakva dodatna priča o tome da pogodujem nekoj novčarskoj kući. To ne želim. Uz to, pokušat ću iznajmiti prvi kat, čime bih u potpunosti mogao vraćati kredit. No, ne treba zaboraviti da nas u obitelji radi troje, supruga i sin pa i mi imamo prihode iz kojih možemo vraćati kredit dok ne iznajmimo prostor. Kuća će imati prizemlje, prvi i drugi kat te tavan gdjeću ja živjeti. Dakle, prizemlje i prvi kat možemo iznajmiti.
• Upravo ste ostali bez Sv. Jurja...
- Da, iako presudu još nisam primio, to selo, dvije od tri kuće koje ga čine i koje sam imao, više nisu moje. Presuda je donesena na temelju zakona iz 1965.
• Osjećate li se krivim zato što ste kupili selo bez natječaja?
- Ne! Jer sam nekretninu platio po tržišnoj cijeni.
• No, činjenica je da ste selo kupili bez javnog natječaja?
- Uopće to neću osporavati. Poštujem pravnu državu i smatram da ona treba funkcionirati i da zakoni moraju jednako vrijediti za sve. Tako poštujem i sudsku odluku. Iako, općine su nudile nekretnine, svi su tako kupovali. No, jedna je stvar indikativna. Državni odvjetnik Petar Šale diže optužbu neposredno prije izbora 3. siječnja 2000. godine. Istodobno, mnogi drugi su kupili nekretnine na isti način, čak na području susjednih općina, a članovi su HDZ-a. O Svetom Jurju se raspravljalo kod Tuđmana, on je pitao što ja to radim. Jedini sam slučaj da je podignuta optužnica zbog takve kupnje, a kupio sam na temelju odluke Poglavarstva. Uostalom, tko je bio pravni konzultant Općine Grožnjan pri donošenju odluke? Osoba koja je bila bliska, ili je to još, HDZ-u. No, na kraju, napravljena je velika korist jer su i mnogi drugi investirali u Istri na sličnim objektima, a s druge strane, napravljena je šteta mojoj stranci i meni.
• Što je s naknadom za vašu investiciju? Dobit ćete novac koji ste investirali?
- Pretpostavljam da ćemo u dogovoru s Općinom Grožnjan kuće ponuditi na natječaju i da ću, ako netko kupi te dvije kuće, biti obeštećen. No, pitanje je i tko će kupiti dvije kuće između kojih se nalazi jedna moja, ona čije je vlasništvo neupitno jer sam je kupio od privatne osobe.
• Na koliko procjenjujete te dvije kuće ili to treba zvati dvjema trećinama sela Sv. Juraj?
- Ne želim o tome govoriti u javnosti. Nakon svega treba biti i oprezan jer tko zna kako će mi se to vratiti.
• Jeste li vi, na kraju, enfant terrible hrvatske politike, neuspješni biznismen u poslu s nekretninama ili žrtva političkih suparnika?
- Neka svatko za sebe procijeni jesam li žrtva politike ili ne, a koliko sam uspješan, pokazuju rezultati izbora. Kome to Jakovčić smeta u Istri, pokazat će vrijeme.
• Biste li političkim suparnicima zamjerili da se nađu u sličnoj situaciji? Biste li im spočitavali da su se okoristili svojim položajem, političkim utjecajem da dođu do respektabilnih adresa, odnosno nekretnina?
- Ja sam kupio i po tržišnoj cijeni platio dvije ruševne kuće te dotrajali tavan i ako je to najveći problem korupcije u Hrvatskoj, onda smo mi blažena zemlja. Političke protivnike svakako ne puštam na miru ako smatram da su značajno pogriješili. No, više se volim nadmetati u političkim temama nego sudjelovati u obezvređivanju ljudi na osobnoj razini. Uostalom, to i ne radim, ali nisam pošteđen takvih napada.
• Možete li sada, nakon ovog iskustva, preporučiti nekome da se upusti u projekt obnove starih istarskih kuća i mjesta, da uloži novac kako bi imao lijepu nekretninu i osigurao si pristojan izvor prihoda od, primjerice, turističkog iznajmljivanja? Na što biste upozorili prijatelja koji ima istu, romantičnu viziju, a nije talijanski državljanin?
- Rekao bih mu da kupi nekretninu od privatnika i da zaista provjeri je li s papirima sve u redu. Svakako, biti uz more je jako lijepo, ali unutrašnjost Istre je još zavodljivija.
- Htio sam osobnim primjerom pokazati da se Istra može uljepšati i turistički unaprijediti, a ne kao političar samo govoriti o tome. Tragao sam za starim kućama u okolici jezera Butonige, to mi se područje jako sviđa. Tamo su Motovun, Grimalda i Draguč, ali nisam uspio naći ništa što bi me prvuklo. No, načelnik Grožnjana rekao da oni imaju nekoliko zanimljivih mjesta. Sveti Juraj mi se dopao, imao sam nešto novca od privatnog biznisa kojim sam se prije bavio i odlučio sam ući u sve to. Na temelju odluke Poglavarstva i Vijeća Grožnjana kupio sam dvije nekretnine na Sv. Jurju, a jednu sam kupio od privatne osobe. Svi su tada, po cijeloj Hrvatskoj kupovali na taj način. Općine su molile ljude da ulože svoj kapital i naprave nešto na njihovu području. Htio sam nešto pokrenuti i prvi krediti koji su dogovoreni za razvoj takvog turizma su krediti koje sam ja dogovarao. Nakon toga je nastao bum i teško da postoji stara kuća koja nije obnovljena, a Sv. Juraj je zapušten jer već godinama nisam tamo ništa radio. Sada i ne znam kako bih to financirao, ali nadam se da ću jednog dana tu jednu kuću koja mi je ostala moći do kraja urediti.
Boris Vlašić
Selo koje je izgubio (dolje) još ga opterećuje visokim dugom, a velik dio prostora u kući koju dograđuje namjerava iznajmljivati kako bi otplaćivao novi kredit, što ne govori o povoljnosti bankarskih kredita u Hrvatskoj, nego o čovjeku koji jednostavno ne odustaje od svojih ideja, snova, ma koliko mu one bile skupe u životu. Jakovčić, naravno, ne osporava da je Sv. Juraj kupio bez javnog natječaja, ali ističe da je to bila praksa u Hrvatskoj i podsjeća da se prije deset godina na Istru nije gledalo kao na prestižnu turističku adresu u Hrvatskoj.
Za otkup 30-ak četvornih metara niskog tavanskog prostora smatra da nije platio povlaštenu cijenu te je spreman podnijeti sve inspekcije i potrebne istrage kako bi se ustanovilo da govori istinu. Jedino što u stvari očekuje jest poziv iz banke kako bi stavio svoj potpis na dug od oko 400.000 eura i završio dogradnju kuće koja će do isteka kredita pripadati banci. Potom će dio kuće iznajmljivati kako bi isplaćivao kredit, a to baš i nije primjer snalažljivosti političara u privatnom biznisu. Prije tvrdoglavost koja jest potrebna kada je riječ o idejama koje poneki puta djeluju teško izvedive i vrlo rizične.
No, Jakovčić se, u svom stilu, osmjehuje i mnogo više razmišlja o danu kada će uređenje biti dovršeno, nego o financijskoj cijeni koju će platiti. Političku je već obračunao kao nužnost koja se teško izbjegava, ali prigovara zbog tvrdnji da je kupio dvostruko veći tavanski prostor od onoga čiji je postao vlasnik i da je za to platio povlaštenu cijenu.
• Kakva je vaša priča o stanu u Poreču?
- Stvar je vrlo jednostavna. Kupio sam 66 četvornih metara, od čega je 31 kvadrat tavanski prostor, a 35 kvadrata su zajedničke prostorije, što se odnosi na hodnik, terasu i stubište u zgradi u kojoj imam veći udio u kvadratima nego što ga ima Grad svojim prostorom, a na temelju kojega je Grad imao, naravno, i pravo na zajedničke prostore koji su na tavanu.
Međutim, nitko osim mene taj prostor ne može koristiti jer je riječ o tavanu koji je bio potpuno nepodoban za stanovanje. Nitko se ne bi, a nitko se i nije javio na javni natječaj da bi kupio taj tavan koji, među ostalim, u najnižem dijelu ima visinu ispod jednog metra. Uostalom, da bi se uopće došlo do tog dijela tavana treba proći kroz moj dio pa samim time nitko nije ni imao nikakav poslovni interes. Dakle, nisam kupio 66 četvornih metara nego 31 kvadrat tavana, a cijena od 250 eura koja je određena je praktično i danas tržišna cijena takvog prostora u Poreču. Da sam kupio samo tavanski prostor, cijena bi vjerojatno bila i viša, ali sam kupio i zajednički prostor, stepenice, hodnik, dio terase do koje se dolazi preko moje terase koja je mnogo veća od gradskog dijela.
Bakin stan
• No, za plaćanje tog prostora ste tražili odgodu?
- Da, istina je da sam to platio kasnije nego što sam trebao, ali je jednako tako, istina je i da je cijena koju sam platio i danas ista po tržišnim mjerilima.
• Nije li cijena četvornog metra oko tisuću eura?
- Tisuću eura može koštati potencijalni poslovni prostor koji se nalazi u prizemlju zgrade, a ne neuređeni tavan ispod metra visine, to je ipak razlika. Nitko ne može reći da sam oštetio gradski proračun za 55.000 eura kupnjom neuređenog i neupotrebljivog dijela tavana.
• Vi, dakle, osporavate vrijednost kupljenog prostora...
- Osporavam tvrdnju da sam kupio 66 četvornih metara tavanskog prostora, što bi moglo biti atraktivno u središtu Poreča, nego sam kupio 31 kvadrat tavanskog prostora, a sav je ostali dio tavanskog prostora ionako bio moj, u mom korištenju.
• Zašto ste uopće kupili taj tavan za koji kažete da je gotovo neupotrebljiv jer je nizak?
- Vrlo je jednostavno. Emotivno sam vezan za tu zgradu, tamo sam odrastao. U toj zgradi je živjela moja baka, jedan sam stan kupio od jedne gospođe iz Zagreba, a jedan sam stan zamijenio za stan svojih roditelja u Poreču tako da sam imao tri stana u toj zgradi. Naravno da sam htio zaokružiti vlasničku cjelinu jer sam imao i većinu nad zajedničkim prostorom. Tvrditi da sam oštetio gradski proračun za mene, župana, a i neovisno o tome, kao građanina, teška je optužba koja nije točna.
• Kuću sada preuređujete. Odakle vam novac?
- Dobro, reći ću. Imam dogovor s tvrtkom koja gradi da financira ovaj dio posla dok mi banka ne odobri kredit. Tvrtka plaća PDV i svi čekamo da mi se odobri kredit. A u međuvremenu, pozivam sve nadležne, policiju, državno odvjetništvo i povjerenstvo za sukob interesa da provjere cijelu priču i da se konačno potvrdi realno stanje. Neka dođu vještaci za tržište nekretnina, tko god je potreban, neka se napravi izvještaj, objavi javnosti i konačno završi ta priča. Ne bojim se jer je sve čisto i legalno. Činjenice govore meni u prilog i one se lako mogu utvrditi počevši od veličine prostora, cijene, svega ostalog.
Financijska konstrukcija
• Kako ste onda postali afera?
- Politička borba. Jasno je da smetam i da me žele diskreditirati, što razumijem, ali smatram nekorektnim da se iznose neistine. No, Istra je mala i ondje svi znaju što je istina, je li njihov župan lopov ili govori istinu.
• Kuća ima sada jednu etažu više...
- Da, to je bio moj interes. Kuća se podiže na razinu drugih kuća u ulici. Cijeli posao su vodili moji odvjetnici, gotovo da nisam imao nikakve veze ni s čime. Sve su sređivali pravnici jer nisam htio da mi se zamjera bilo kakav utjecaj. Građevinsku dozvolu sam čekao kao i svi, oko godinu dana...
• Neovisno o kreditu koji očekujete, gradnja je velik izdatak, kako ćete to sve podmirivati? Plaćom?
- Dakle, imao sam selo Sveti Juraj u kojem sam imao dvije nekretnine koje sam kupio od općine i jednu koju još imam jer sam je kupio od privatne osobe. Za te kuće sam digao kredit u banci i ostao sam, i dalje, dužan oko 180.000 eura. To je bio nepovoljan kredit s današnje pozicije, no takvi su krediti tada bili na tržištu. S bankom sam naknadno dogovorio novi odnos. Vidjeli su da imam i problema s vraćanjem kredita, a htio sam ući u dogradnju kuće u Poreču te sam dogovorio novi kredit. Htio sam novim kreditom kojim bih dograđivao kuću u Poreču vratiti i kredit za kuće u Sv. Jurju.
U međuvremenu sam ostao bez Svetog Jurja i sada dogovaram novu kombinaciju. Uglavnom, ovisno o tome kako banka procijeni moju kuću, toliki ću kredit uzeti i njime isplatiti dug sa Svetog Jurja i dogradnju kuće u Poreču. Mislim da će mi trebati oko 400.000 eura.
Dok to ne realiziram, gradnju financira tvrtka koja dograđuje kuću. Naravno, riječ je o tvrtki mog kolege, dakle prijateljskom odnosu, ali i o novom dugu kojim moram premostiti razdoblje dok mi banka ne odobri kredit. Oni plaćaju PDV, a ja ću na kraju platiti sve što moram platiti.
Zakon iz 1965.
• No, time ste objasnili kako se sada financira gradnja, ali i dalje ostaje pitanje čime ćete vraćati kredit. Ili drukčije, kako se osjeća čovjek koji se namjerava zadužiti za oko 400.000 eura, a pritom je političar s vrlo jasnim izvorima prihoda?
- Da, postaje malo tijesno u odijelu koje nosim, ali kako u politici ne primam novac ispod stola, moram pronaći drugo rješenje. Nadam se da će biti uspješna ideja o iznajmljivanju dijela kuće. U prizemlju će se nalaziti poslovni prostor za koji već postoji interes jedne trgovine tekstilnim proizvodima. Ne želim da se pojavi neka banka, osiguravajuća kuća ili slično kako se ne bi pojavila kakva dodatna priča o tome da pogodujem nekoj novčarskoj kući. To ne želim. Uz to, pokušat ću iznajmiti prvi kat, čime bih u potpunosti mogao vraćati kredit. No, ne treba zaboraviti da nas u obitelji radi troje, supruga i sin pa i mi imamo prihode iz kojih možemo vraćati kredit dok ne iznajmimo prostor. Kuća će imati prizemlje, prvi i drugi kat te tavan gdjeću ja živjeti. Dakle, prizemlje i prvi kat možemo iznajmiti.
• Upravo ste ostali bez Sv. Jurja...
- Da, iako presudu još nisam primio, to selo, dvije od tri kuće koje ga čine i koje sam imao, više nisu moje. Presuda je donesena na temelju zakona iz 1965.
• Osjećate li se krivim zato što ste kupili selo bez natječaja?
- Ne! Jer sam nekretninu platio po tržišnoj cijeni.
• No, činjenica je da ste selo kupili bez javnog natječaja?
- Uopće to neću osporavati. Poštujem pravnu državu i smatram da ona treba funkcionirati i da zakoni moraju jednako vrijediti za sve. Tako poštujem i sudsku odluku. Iako, općine su nudile nekretnine, svi su tako kupovali. No, jedna je stvar indikativna. Državni odvjetnik Petar Šale diže optužbu neposredno prije izbora 3. siječnja 2000. godine. Istodobno, mnogi drugi su kupili nekretnine na isti način, čak na području susjednih općina, a članovi su HDZ-a. O Svetom Jurju se raspravljalo kod Tuđmana, on je pitao što ja to radim. Jedini sam slučaj da je podignuta optužnica zbog takve kupnje, a kupio sam na temelju odluke Poglavarstva. Uostalom, tko je bio pravni konzultant Općine Grožnjan pri donošenju odluke? Osoba koja je bila bliska, ili je to još, HDZ-u. No, na kraju, napravljena je velika korist jer su i mnogi drugi investirali u Istri na sličnim objektima, a s druge strane, napravljena je šteta mojoj stranci i meni.
• Što je s naknadom za vašu investiciju? Dobit ćete novac koji ste investirali?
- Pretpostavljam da ćemo u dogovoru s Općinom Grožnjan kuće ponuditi na natječaju i da ću, ako netko kupi te dvije kuće, biti obeštećen. No, pitanje je i tko će kupiti dvije kuće između kojih se nalazi jedna moja, ona čije je vlasništvo neupitno jer sam je kupio od privatne osobe.
• Na koliko procjenjujete te dvije kuće ili to treba zvati dvjema trećinama sela Sv. Juraj?
- Ne želim o tome govoriti u javnosti. Nakon svega treba biti i oprezan jer tko zna kako će mi se to vratiti.
• Jeste li vi, na kraju, enfant terrible hrvatske politike, neuspješni biznismen u poslu s nekretninama ili žrtva političkih suparnika?
- Neka svatko za sebe procijeni jesam li žrtva politike ili ne, a koliko sam uspješan, pokazuju rezultati izbora. Kome to Jakovčić smeta u Istri, pokazat će vrijeme.
• Biste li političkim suparnicima zamjerili da se nađu u sličnoj situaciji? Biste li im spočitavali da su se okoristili svojim položajem, političkim utjecajem da dođu do respektabilnih adresa, odnosno nekretnina?
- Ja sam kupio i po tržišnoj cijeni platio dvije ruševne kuće te dotrajali tavan i ako je to najveći problem korupcije u Hrvatskoj, onda smo mi blažena zemlja. Političke protivnike svakako ne puštam na miru ako smatram da su značajno pogriješili. No, više se volim nadmetati u političkim temama nego sudjelovati u obezvređivanju ljudi na osobnoj razini. Uostalom, to i ne radim, ali nisam pošteđen takvih napada.
• Možete li sada, nakon ovog iskustva, preporučiti nekome da se upusti u projekt obnove starih istarskih kuća i mjesta, da uloži novac kako bi imao lijepu nekretninu i osigurao si pristojan izvor prihoda od, primjerice, turističkog iznajmljivanja? Na što biste upozorili prijatelja koji ima istu, romantičnu viziju, a nije talijanski državljanin?
- Rekao bih mu da kupi nekretninu od privatnika i da zaista provjeri je li s papirima sve u redu. Svakako, biti uz more je jako lijepo, ali unutrašnjost Istre je još zavodljivija.
- Htio sam osobnim primjerom pokazati da se Istra može uljepšati i turistički unaprijediti, a ne kao političar samo govoriti o tome. Tragao sam za starim kućama u okolici jezera Butonige, to mi se područje jako sviđa. Tamo su Motovun, Grimalda i Draguč, ali nisam uspio naći ništa što bi me prvuklo. No, načelnik Grožnjana rekao da oni imaju nekoliko zanimljivih mjesta. Sveti Juraj mi se dopao, imao sam nešto novca od privatnog biznisa kojim sam se prije bavio i odlučio sam ući u sve to. Na temelju odluke Poglavarstva i Vijeća Grožnjana kupio sam dvije nekretnine na Sv. Jurju, a jednu sam kupio od privatne osobe. Svi su tada, po cijeloj Hrvatskoj kupovali na taj način. Općine su molile ljude da ulože svoj kapital i naprave nešto na njihovu području. Htio sam nešto pokrenuti i prvi krediti koji su dogovoreni za razvoj takvog turizma su krediti koje sam ja dogovarao. Nakon toga je nastao bum i teško da postoji stara kuća koja nije obnovljena, a Sv. Juraj je zapušten jer već godinama nisam tamo ništa radio. Sada i ne znam kako bih to financirao, ali nadam se da ću jednog dana tu jednu kuću koja mi je ostala moći do kraja urediti.
Htio sam kupiti kuću oko jezera Butonige
• Kako ste se uopće odlučili kupiti tri stare kuće 1996. godine kada Istra u turističkom smislu nije značila ono što znači danas?
|
Boris Vlašić