Je li važnije biti ili imati?

Čemu takva paljevina oko turske sapunice? Zašto je u rejtingu pretekla Dnevnik, zašto se na Novoj tresu od straha pa su svoju seriju “Najbolje godine” počeli prikazivati prije najavljenog datuma, a RTL nakon dugo vremena ponovno trijumfira?

Pretpostavljam zato jer se turska “1001 noć” bavi osnovnom, velikom temom svih ljubića u povijesti - ženskom čašću, duhovnom čistoćom koju želi korumpirati pokvareni muškarac koji vjeruje da sa svojim novcem može kupiti baš sve. U svijetu u kojem živimo čednost i požrtvovna majčinska ljubav o kakvoj smo čitali u “Šumi Striborovoj” nisu na cijeni, a u toj seriji zle sile velikog novca žele je uništiti jer im poručuje da negdje postoji jedan bolji svijet u koji oni više ne mogu ući. Ukratko, da ne pomislite da čitate kolumnu don Živka Kustića, vratit ću se u današnje vrijeme i konstatirati da je glavna junakinja naprosto kontrapunkt svim sponzorušama čije vulgarne, gadljive životne priče o krijeposti prokurvanoj, što bi rekao Shakespeare, pratimo svakodnevno po novinama…

Čini se da su popodnevne TV gledateljice site društva u kojem je novac osnovna mjera svih stvari pa kupuje i čast, obrazovanje, titule, profesorska mjesta na prestižnim fakultetima, pravdu, zakon… Žene naprosto žele uroniti u priču o vrijednostima jednog drugog vremena i nije ih briga je li danas uopće moguća nevinost bez zaštite ili naprosto gledaju bajku. One žele vjerovati da žene kakve su i one nekad bile mogu i danas odoljeti zovu pokvarenog novca koji je za nas magičan poput pjeva sirena za Uliksove mornare.

Vidjela sam nedavno u jednoj reklami djevojčicu s dugom kosom i nevinim licem Palčice, koju izdaleka voli neki dečko… Pomislila sam sa zebnjom kad će se to divno dijete prvi put suočiti s nekom internetskom opačinom, kad će joj netko dobaciti neku neprimjerenu seksualnu aluziju, a ona pomisliti da nešto s njom ne valja jer ne izgleda kao pornodiva. Zar to nije prestrašna misao? Zar nam je to donio razvoj zapadne civilizacije kojoj smo težili?

Ljepota je danas precijenjena; nije više emanacija unutarnje ljepote kao kroz povijest. Kao što je Rupert Everett objasnio u jednom recentnom blic intervjuu, ljepota je danas… skupa. I to je sve. U takvom svijetu djevojčicama nije lako ni kad su lijepe niti kad se ne uklapaju u te neke nemoguće, fotošopirane ideale. Treba im nekako objasniti - pametnije od turske sapunice - da je uz ljepotu potrebno i samopoštovanje koje se stječe isključivo radom ili kako kaže anglosaksonska protestantska poslovica: ljepota je u lijepom činjenju.

Nigdje se nisam nagledala lijepog činjenja kao u jednom malom privatnom waldorfskom dječjem vrtiću u koji su išla moja djeca. Voditeljice su uvijek bile smirene i vedre, djeca su na početku dana molila za tišinu jer tišina godi duši i u njoj i najtiši čuju se zvuci, svirali su na lirama i igrali se s panjevima i krpenim lutkama kao prije stotinu godina, penjali se po drveću i gledali kako niču biljčice u vrtu, plesali su euritmijske plesove u svilenim togama, slijedili ritam godišnjih doba i svetkovina slažući jestive i nejestive plodove i lišće…

Kad sam ih upisivala, neke moje prijateljice su protestirale i tvrdile da je to jedno hipijevsko, hašomansko leglo u kojem djeca umjesto slova uče štrikati, a umjesto brojki neke čudne plesove. Na to se čovjek može samo nasmijati. Waldorfovcima je Goethe duhovni uzor, a najvažnija vrijednost marljivi rad, koji počinje kao igra, što djeca zauvijek trebaju zapamtiti i do kraja života vjerovati da je rad veselje, ono što nas uzdiže i oplemenjuje, a ne ono što dolazi iz svijeta nužde i prisile. Da, da ne zaboravim, televizija je zabranjena jer nudi instantnu gratifikaciju bez truda i rada. Da bi se djeca zabavila, potrebno je samo pritisnuti gumb i leći na kauč, a ne kao dosada, u vrijeme prije televizije, naučiti čitati, slikati, pjevati, svirati.

Baš zato, posve mi je razumljiv potez Goetza Wernera, osnivača i suvlasnika DM-a koji je nedavno svoje nebrojene milijune poklonio drugima. Objasnio je da njegovo sedmero djece ne treba njegovu milijardu eura jer im je pružio solidno obrazovanje i kroz waldorfski odgoj ideju da je rad najveće i najvažnije zadovoljstvo u životu čovjeka i nipošto ih ne bi želio osuditi na život bez rada. Da se razumijemo, on ih nije ostavio u siromaštvu jer je veliki zagovornik ideje basic incomea, što je u Njemačkoj gotovo prerasla u pokret. On naime smatra da bi svaki Nijemac morao od države dobivati 1500 eura za život i onda pronaći što ga veseli i to raditi sa zadovoljstvom, svakodnevno, marljivo i uporno. Zar to nije predivna utopija? Baš kao i priča o ženi koja se bori za svoje dijete, svoju čast i nepotkupljivost istovremeno.

Javila mi je prijateljica da se svi odgajatelji i roditelji koji nešto više žele naučiti o waldorfskoj filozofiji života od najboljih svjetskih stručnjaka mogu upisati na seminar koji u zagrebačkoj Waldorfskoj školi počinje 24. rujna. Jedna od tema je i ta najvažnija tema našeg doba: važno je biti, a ne imati.