Oh, gdje je nestalo ono divno davno vrijeme kada sam, kao i sve mlade djevojke željne romantike i odgajane na općim mjestima sladunjave kinematografije i sentimentalnih romana, silno željela frajera koji će cijeli svijet promatrati u množini! NAŠOJ množini. Zamišljala sam tada kako se moj odabranik i ja spajamo u jednu neraskidivu cjelinu, koja ima iste misli, koja se nadopunjava poput tetrisa i telepatski komunicira. Tijekom vremena (jako kratkog, jer baš nisam nadarena strpljenjem), moj izabranik i ja postali bismo JEDNO, neodjeljivo golim okom običnog smrtnika, zauvijek spojeni u orgazmičnoj ekstazi života. U svoju obranu mogu reći samo ovo: bila sam jako mlada.
Stvari su se u mojoj glavi malo promijenile nekoliko veza i jedan divan brak kasnije. Ne, nisam postala ogorčena, ali mi se sve više čini da je ta priča o množini šarena laž za jadne mlade djevojke željne romantike. Deset godina nakon prve veze u kojoj sam jednog jadnog dečka tjerala da se igramo odraslih i govorimo “mi” iako nismo ni živjeli zajedno, i nakon gotovo godinu dana braka koji je ispunio sva moja sentimentalna očekivanja, ne mogu a da se ne zapitam: gdje završavam ja, a počinjemo mi?
I zašto nas filaju idejom da je sveto zajedništvo nešto čemu bismo trebali težiti cijelim srcem i svom dušom? Nakon neopisivog kaosa snimanja, posla i poslovične razdvojenosti tijekom dana, kako je započeo moj brak, ovo smo ljeto Dečko i ja proveli bajkovitih mjesec dana zajedno na raznoraznim plažama. Reći ću vam što je problem s modernim brakovima: magična riječ MI zauvijek je umrla u trenutku kada smo svi, uz pomoć Woodyja Allena, vlastitog novca i Facebooka, s oduševljenjem prigrlili osobni egocentrizam i počeli žestoko raditi na svojem JA. Nije da sam totalno protiv takve društvene politike. Kao i svaka žena koja ima mali problem s kontrolom, najviše, zapravo, vjerujem sebi. Kad sam se usred dvadesetih izvukla iz veze u kojoj mi je partner na svaki mogući način pokušao objasniti da je zajedništvo zapravo prilagođavanje žene muškarcu i poništavanje svake osobne potrebe, prodisala sam punim plućima tek u malenom iznajmljenom stanu u kojemu sam počela konačno otkrivati tko sam i što sam.
Svaka pizdarija mi se činila strašno bitna i sveta: kasno ponoćno kupanje, glasno slušanje muzike, DVD maratoni s čipsom u ruci, svakodnevni izlasci, ostavljanje hrpica odjeće na mjestu gdje sam ju skinula. Moj život je počeo nalikovati samo mojem životu, a ja, konačno - sebi.
Odjednom mi se učinilo da u osobnoj zamjenici JA ima puno više magije nego u onoj MI, jer, nažalost, u Hrvatskoj očito množina često znači žensko prilagođavanje i samoponištavanje. Poznajem takve djevojke. Primjer: Nikica, 24. U vezi od dvadesete s deset godina starijom budalom. (Podaci poznati autorici i njezinim prijateljicama.) Mala Nikica voli sve što voli i budala. Voli li Nikica zaista jedrenje? Voli li Nikica zaista što budala stalno govori u njezino ime dok joj pokroviteljski stavlja ruku na dlan, a ona vječno šuti? Nikad nećemo saznati, Nikica se udaje ovu jesen. No, što je s nama sebičnjačama koje smo igrom slučaja ostale same u iznajmljenim ili kupljenim stanovima? Kako da se vratimo na MI, kako da ponovno poželimo množinu kad nas je izmučila, izmasakrirala, ponizila, zlostavljala? I postoji li savršena množina uopće?
Iz iskustva vam mogu reći da sretan brak nije urbana legenda. Živim u takvom. No i meni se ovo ljeto, unatoč sreći što se konačno vidimo i na danjem svjetlu, znalo dogoditi da poželim zacviliti: ali ja ne bih pila kavu puna tri sata! Želim odmah na plažu! Stara romantičarka u meni šaptala mi je da moramo htjeti isto. U protivnom naš brak sasvim sigurno srlja u propast, zar ne? I nakon mojeg samoosviještenja prije veze s Dečkom, svejedno sam pala u istu zamku: ako nismo uskladili satove, ako nemamo iste potrebe i ako nismo slijepljeni, jesmo li Dečko i ja uopće MI? Moj suprug je (kao i većina normalnijih muškaraca) puno opušteniji po tom pitanju. On jednostavno želi piti kavu koliko mu paše. Znao bi mi reći: kreni ti, ljubavi, doći ću ja, nemoj me čekati! I vratio bi svoj nos hladokrvno u novine. Nije ni primijetio kako se moja brada počela dječje tresti, a oči suziti. Kako to misliš “samo ti kreni”?
Zar sama? Pa zašto smo onda išli zajedno na odmor, mislila bih dok bi doista poput malog djeteta ljutito koračala do bazena. I što ću sada na bazenu? Sama se kupati? Pa zašto sam onda u braku? Moj tijek misli postao je još gori kada sam shvatila da je Dečkovo odmah ću doći bila više govorna figura nego iskrena vremenska oznaka. Kad sam se par sati kasnije pobunila da mi uopće ne provodimo vrijeme zajedno, Dečko me zbunjeno pitao: pa zar ti ne možeš malo biti sama sa sobom? Pa mogu, odgovorila sam još zbunjenije. Nije u tome stvar… Nego u čemu, upitao je on. Pa, ono… zašto bih htjela biti sama kada smo konačno zajedno?
Odlučio je popustiti kad je shvatio da ozbiljno patim. Nekoliko dana bilo je sve kao iz romana. Ni na tren me nije ostavljao samu. Čak i kad sam u hotelski spa otišla na manikuru, odlučio je čitati novine kraj mene, što je bilo malo iritantno jer sam namjeravala obaviti u mom braku zakonom zabranjeni roaming poziv i reći Moniki kako mi nedostaje. Dobro, Moniki, Bademi i Ireni. Zajedničku manikuru sam preživjela, no kad su mi ponudili bonus pedikuru, Dečkovu prisutnost više nisam mogla podnijeti. Ljubavi, krenula sam mazno, a da ti odeš malo prošetati? Zašto, zlato, neobjašnjivo je dobro skinuo moj ton. To je prokletstvo života s glumcem.
Nikad ne znaš kada te zajebava. Pa zar ne želiš da se nikada ne odvajamo? Kozmetičarka me pogledala kao da nisam normalna. Morala sam posustati. Molim te, nestani i da te ne vidim par sati! Bio si u pravu, dobro? Nasmijao se, cmoknuo me u čelo i nestao. Odjednom, svijet je izgledao tako veliko i kao stvoren samo za mene. Tišina je bila najljepši zvuk na svijetu. Kad je na povratku u Zagreb moj muž iznio plan za putovanje na filmski festival kod Ive Gregurevića, srce mi se stegnulo.
Išlo mi se s njim, naravno, no silno sam htjela vidjeti svoje prijateljice, malo biti u svom zagrebačkom stanu i malo odahnuti od rakije i derneka (što mislim da je nemoguće na tulumima u Orašju). Uzdahnula sam nesretno i započela:
- Naravno da želim ići s tobom…
- Ma, ne kenjaj! - prekinuo me romantično moj voljeni. - Naravno da NE ŽELIŠ. Jedva čekaš da izađem iz stana, priznaj.
Pogledala sam ga osupnuto. Ovaj čovjek mi doista čita misli. Zahvaljujući sposobnosti telepatije, koju ima svaka prava ljubav, moj muž znao je da mi je dosta NAS i da trebam vikend samo za SEBE više nego hranu i piće. Blago sam kimnula, zahvalna do vječnosti i dalje.
- Odlično - rekao je. - Jer ni ja ne želim cijelu večer pijanstva tetošiti svoju ženu. Jedva čekam malo biti sam!
Jedno je sigurno: tolerirati svoje ja puno je lakše nego tolerirati tuđe.