Kriza u Agrokoru postaje priča u kojoj je rasplet sve teže naslutiti. Nije tu čudno što su svi sve više ljuti na sve ostale ili na barem neke od ključnih dionika u procesu koji kolokvijalno nazivamo lex Agrokor. Neki su već izgubili milijarde, neki se još pitaju koliki će im biti gubici. Treći su naslutili mogućnost skupljanja političkih poena, četvrtima je sve to “politički cirkus”, a peti pak pokušavaju loviti u mutnom i nešto zaraditi. Čak i onima koji su, naizgled, na istoj strani, mnogi interesi u suštini su zapravo suprotstavljeni. Primjerice dobavljačima. I bankarima. No, i bez obzira na silni vrtlog sukoba vrlo različitih interesa, ipak čudi u što se to pretvorio najveći i najvažniji insolvencijski postupak u povijesti Lijepe naše. I u inozemstvu se u ovakvim situacijama ljute jedni na druge. I tužakaju pa posljedično vuku po sudovima. Ali ovo kod nas je groteska.
Možda ja to sve previše zamišljam seljački, ali za mene insolvencijski postupak ne bi trebao biti prevelika filozofija: kad netko nekom posudi velik novac, a onaj tko ga je posudio propadne pa više ne može vraćati ono što je posudio, onda vjerovnik “zajaši” dužnika i na sve zakonite načine pokušava naplatiti svoje potraživanje te zapravo preuzima kontrolu nad imovinom i prihodima vjerovnika u određenom razmjeru prema svojim potraživanjima. Međutim, čini se da je ta logička jednostavnost ključnog smisla i razloga postojanja bilo koje zakonske forme insolvencijskog postupka u Hrvatskoj ozbiljno poremećena i to do te mjere kako uopće više nije jasno postoje li ikakvi održivi pravni okviri potpune provedbe svih zamisli lex Agrokor od postizanja nagodbe sve do stvaranja novog Agrokora ili pak njegova razbijanja u dijelove.
Ključno pitanje koje otvara dosadašnji razvoj događaja od formiranja privremene uprave jest kad će se i kako u punom smislu tih riječi početi štititi interesi vjerovnika, poglavito onih ključnih. OK, zbog zaštite Agrokorovih dobavljača i velikog broja radnih mjesta bilo je jasno da je lex Agrokor pravni akt donesen u pravi trenutak jer je spriječio paniku i tragične posljedice domino efekta u krhkom ekosustavu hrvatskoga gospodarstva. Lex Agrokor ispunio je i svoj smisao kupivši vrijeme dobavljačima za konsolidiranje poslovanja, moglo bi se reći da je čak podigao razinu likvidnosti cijelog sustava. No, ako danas, u ovom trenutku, podvučemo crtu, onda više nije jasno što će ostati tim štićenim dobavljačima, a zvuči pomalo paradoksalno da su istodobno osporena neka od najvećih potraživanja banaka, kao i ona vlasnika obveznica. Uz to, zahvaljujući navodno novootkrivenim klauzulama iz starih ugovora o kreditima Agrokoru mali dioničari pojedinih Agrokorovih kompanija počinju, izgleda, vrlo ozbiljno pravno bušiti kompletnu mrežu jamstava na kojima se temeljio koncept zamjene postojećeg duga u vlasništvo nad Agrokorovim dionicama. Ljudi moji, u Agrokorovom insolvencijskom postupku uspjelo se dogoditi da cijela jedna kategorija tražbina zbog raznih pravnih osporavanja trenutačno zjapi prazna, a grupe tražbina kreirali su skupi, vrhunski savjetnici. Hoće li se zaista izvanredna uprava i privremeno vjerovničko vijeće usuditi nastaviti proces u kojem će Republiku Hrvatsku i sebe osobno izložiti potencijalnim tužbama teškima desetke milijardi? Čak i ako bude tako hrabrih i spremnih na preuzimanje enormne odgovornosti, kakva će biti pravna održivost tog novonastalog pravnog konstrukta, novog Agrokora? Hoće li to biti tvorevina s minimalnim šansama za preživljavanje u bilo kojoj ozbiljnoj međunarodnoj arbitraži pa čak i pred hrvatskim ustavnim sudom?
Sve skupa jako zbunjuje. A Agrokor je jednostavni, klasični primjer insolventnosti. U Agrokoru smo vidjeli i tzv. balance-sheet insolventnost, ali i cash-flow insolventnost. Stečeni su svi uvjeti za stečaj tijekom kojeg bi vjerovnici kroz restrukturiranje i prodaju imovine prirodno tražili put do djelomične naplate svojih potraživanja. Klasični stečaj, ponovimo, nije se dogodio jedino zato što je država intervenirala donijevši lex Agrokor. To što se sada mali dioničari, dio dobavljača, pa čak i dio kreditora i obvezničara ponaša kao da se stečaj uopće nije morao dogoditi, doima se pomalo nestvarno i povećava šanse stečaja, ali onog bez šanse za restrukturiranje. Vjeruje li doista bilo tko među važnim dionicima u slučaju Agrokor da se zaista može realizirati scenarij u kojem će dobavljači otpisati malo ili ništa, dok će pojedini ključni veliki financijski vjerovnici ostati bez većeg dijela onoga što su posudili Ivici Todoriću? Ili možda obrnuto?
S obzirom na to kako trenutačno izgleda priprema nagodbe vjerovnika, postalo je potpuno jasno da uopće nisu toliko važni troškovi savjetovanja u pripremi nagodbe, nego što su ti savjetnici pripremili za taj novac. Trenutačno vidimo prvenstveno veliki pravni nered, svađe, pritiske, nesigurnost i neizvjesnost. Nije toliko bitno je li na najpametnije moguće savjetnike potrošeno više od 200 milijuna kuna, nego je bitno hoće li potencijalni financijski rizik ovakve pripreme nagodbe biti 20 milijardi kuna. Ili viši? Kako je moguće da uz to more iskustva i vrhunskog domaćeg i međunarodnog konzultantskog intelekta u Agrokoru nije stvorena kritična masa raznovrsnih vjerovnika koja će pronaći zajednički interes za suvislu kontrolu daljnjeg tijeka insolvencijskog postupka?
Nešto tu nije uredu. I do te mjere da sam se zapitao imamo li u scenaristima raspleta u Agrokoru nekog Artura Baptista da Silvu? Sjećate li ga se? To je onaj slavni portugalski ekonomist kojeg su citirali prije samo nekoliko godina svi relevantni portugalski mediji, ali i vrlo ugledne mainstream kuće poput Reutersa. On je bio ekonomist savjetnika pri UN-u, autor prestižnog istraživanja o bogatstvu i nejednakosti te predavač na vrlo uglednoj američkoj visokoj školi. Dijelio je još 2012. Artur Baptista da Silva lekcije o tome kako je portugalski dug neodrživ i objašnjavao kako vlada primjenjuje potpunu krivu recepturu, a pri svemu tome najviše su se zabavljali gledajući ga na nacionalnoj televiziji njegovi bivši - zatvorski kolege. Naš Baptista da Silva bio je, naime, najobičniji prevarant, fejker koji se znao praviti važan, jako pametan i prodavati maglu. Sve ključne biografske činjenice je izmislio. Već u 2013. više nije bio savjetnik pri UN-u, nije napisao “slavni rad”, a nije, naravno, niti predavao na bilo kojoj visokoj školi. Istinita i pomalo nestvarna priča.
Ma OK, ne vjerujem baš da imamo prave baptiste da silve u Agrokoru, ali izgleda da imamo one koji traže rješenja kakva bi neki željeli vidjeti, drugi čuti te treći provesti, a ne one koji traže moguća, realna rješenja. To je posebna vrsta baptista da silveštine. Fejkeri su to koji svoje fejkovštine, za razliku od Baptista da Silve, nisu niti u potpunosti svjesni. To što oni stručnu priču prilagođavaju nečijim željama ili interesima zapravo bi moglo imati puno gore posljedice od toga što je Baptista da Silva činio Portugalcima.
Pred nama je nekoliko vrlo zanimljivih mjeseci. Silni stručnjaci bacili su Agrokor visoko, visoko u zrak. Sad je tamo negdje u bajkovitim oblacima i polako se počeo raspadati. Ti isti stručnjaci sad trče lijevo-desno i pokušavaju predvidjeti mjesto pada ne bi li presreli ogromne gromade rasutog tereta koji je preostao od najvećeg regionalnog poslovnog sustava.
Ne treba biti Nostradamus kako bismo predvidjeli da Hrvatska lako može postati zemlja prepuna konzultantskih palačinki kad dijelovi pravnog meteora zvan Agrokor tresnu na zemlju.