Moja splitska prijateljica ima kćer koja ide u više razrede osnovne škole. Njena kći, veli mi ona, piše roman - i piše ga na engleskom. Piše ona tako u Splitu iz tjedna u tjedan poglavlja, a kad ih završi, pošalje ih virtualnoj prijateljici iz Floride da joj ova popravi engleski pravopis i leksik. A onda taj roman pušta na društvenu mrežu kojoj sam zaboravio ime, stranicu na kojoj se susreću ljudi koji pišu i jedni drugima čitaju tekstove. Splitska osmašica tamo ima - kako se to veli - dvije tisuće “followera”, a ti “followeri” redovno čitaju i komentiraju što piše. Redovno je čita - ukratko - više ljudi nego što je naklada bestseler romana u Hrvatskoj.
Tu priču prijateljica mi je ispričala otprilike u vrijeme kad sam otišao na sajam knjige u Pulu, gdje sam kao publika pratio još jedan od nebrojenih moralno-paničnih okruglih stolova o smrti čitanja i knjige. Po čitav sam dan bio okružen umnim ljudima koji su zdvajali nad malim tiražama, nad tim što se u centrima gradova gase knjižare, što mlađa generacija ništa ne čita, što samo igraju igrice, a ako bi netko i poželio čitati, ubijete ga u pojam time što mu od 16 godina na glavu strovalite “Ilijadu” i “Juditu”. Sjedio sam, slušao te rezignirane i zdvojne razgovore, manje-više iste već 20 godina, a cijelo mi vrijeme iz glave nije mogla izići jedna te ista slika: slika splitske 13-godišnjakinje čiji tekst redigira netko u Floridi te koji na mreži čita par tisuća vršnjaka koji mogu slobodno biti i iz Minska ili Pakistana. U svjetlu tog prizora, elegična zdvajanja nad smrću knjige najednom su mi se činila smiješnim, baš kao i zdvajanja ljubitelja vinila, ili VHS-a, ili nijemog filma. Ako nešto umire, to nije čitanje. Umire jedna vrsta čitanja. A ako nešto umire, onda umire čitanje na jednom - materinjem jeziku.
Kći moje prijateljice, kao i moj sin, pripada naraštaju kojem je engleski jezik kulture. Riječ je o generaciji kojoj hrvatski ima status kakav je nekad imao dijalekt: on služi za razgovor kod kuće, za poeziju i komediju. To je generacija koja nije imala “svog” profesora Baltazara ili “Stočiću, postavi se”. Odrasli su uz Cartoon Network i Minecraft, a njihov jedini jezik kulture je engleski. Engleski je jezik onog što ih zanima, jer ono što ih zanima je na webu, a ono što je na webu, a nije na engleskom, kao da i nije na webu. Engleski je metajezik njihovih kulturnih interesa, većina njih i ne zna kako bi na hrvatskom rekli “quest” ili “intro”, no možda je još važnije to da im je engleski prozor za potpuno globalizirane društvene grupe. Vezuju se po interesima za igrice, japanski horor, fantasy ili tinejdžersku književnost, chataju i skypeaju, preslaguju se po nestalnim društvenim kontaktima s vršnjacima iz Brazila ili Rumunjske ili Indije. Oni - sviđalo vam se ili ne - imaju svoj esperanto, a svijet je za njih jedan.
A gdje je tu hrvatski - upitat će uspaničeni identitetni romantičar. To pitanje, za početak, novi naraštaj i ne postavlja, odnosno - to pitanje za njih je istovjetno kao i pitanje “gdje je tu komiški/labinjonski/ bednjanski dijalekt”. Za tu generaciju hrvatski je naprosto lokalni vernakular, neki relikt prošlosti na kojem se pita u dućanu kruh. Riječ je o temeljnoj promjeni paradigme koja ponajprije šokira onaj naraštaj koji se navikao na “kompaktnu” ideju o nacionalnoj državi, kulturi i jeziku kao o kulturnom okviru koji je neupitan i vječan, premda ta “vječnost” u Hrvatskoj seže otprilike negdje do 1840. Da bi blindirali taj “vječni” i “kompaktni” okvir, europski su nacionalizmi izgradili čitav niz graničarskih institucija omeđivanja jezika i naroda: narodne knjižnice, narodne čitaonice, narodna kazališta. U svijetu koji se sociolingvistički iz korijena mijenja te institucije same po sebi postaju čudne ptice dodo nejasne svrhe i budućnosti. A najgluplja stvar koju u tom novom svijetu možete napraviti je da ih pretvorite u graničarske ispostave koje štite glupost i provincijalizam.
A upravo je to ono što je ovog tjedna napravila teatrološka poduzetnica i blogerica Vitomira Lončar u tekstu neuvijeno naslovljenom “Sramotan dan u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu”. U tom tekstu ona se obrušila na predstavu “Evanđelje” talijanskog režisera Pippa Delbona u produkciji HNK. Pritom je Lončar bijesom furije napala HNK zato što na “narodnoj” pozornici predstavu režira Talijan, u njoj se na sceni pojavljuju ljudi bez domovnice, strani državljani, k tomu Talijani, k tomu amateri, a autoricu u svemu tome još ponajviše uzrujava to što se u predstavi i govori talijanskim jezikom. Pritom se Lončar s ustima punim šovenskog ponosa prisjetila dičnog događaja (a zapravo sramotnog incidenta) kad je 24. 11. 1860. Vilim Lesić otjerao sa zagrebačke pozornice njemačke glumce i rekao “od danas će se na hrvatskim pozornicama govoriti samo hrvatski!”
Za početak, nemam namjeru ulaziti u raspravu u kvaliteti predstave “Evanđelje” - jer je nisam gledao. Žao mi je također što je prijesna ksenofobija teksta Vitomire Lončar zasjenila jednu moguće relevantnu raspravu - raspravu o ekonomici zagrebačkih kulturnih gostovanja, svih tih Picassa i Brancusija, skupih uvoznih artikala koji se kupuju umjesto da se tim novcem kultura proizvodi. Zanimljiv je i taj obrat viktimizirajućih uloga u kojem je Vitomira Lončar pred samo sedam dana bila žrtva vrijeđanja Zlatka Viteza koji ju je difamirao na osnovi dijagnoze (epilepsije), da bi se tek koji dan potom ona obrušila na marginalce sa specijalnim potrebama na sceni HNK. No, pokraj svih tih smjerova iz kojih se može čitati “kazališna kritika” Vitomire Lončar, postoji jedan koji me najviše ozlojeđuje kao radnika u jeziku. A to je prizivanje 1860. i Vilima Lesića. To je pokušaj da se hrvatski jezik koristi kao graničarska ispostava za blindiranje provincijalizma. Vitomira Lončar svojim tekstom - svjesno ili nesvjesno - replicira onu slavnu scenu iz “Krunskog svjedoka” Pétera Bacsóa kad komunistički drug Pelikan umjesto naranče pojede limun, te potom ponosno kaže “ako je žuta, mala i kisela, to je svejedno naša, mađarska naranča!” Ne shvaćajući da se svemir malo promijenio od 1860. i Vilima Lesića, Vitomira Lončar nam predlaže da škubimo usta limunima samo zato što su naši. Pritom zaboravlja da živimo u svijetu u kojem svaki klinac može doći do prave “naranče”, i to s dva klika mišem.
Pritom (nažalost) nije usamljena. Zaštita jezika - sama po sebi dična i hvalevrijedna stvar - u Hrvatskoj se, nažalost, sve češće pretvara u oruđe zaštite golih interesa, ako već ne i parohijalne gluposti. Tako su se hrvatski sveučilišni profesori blindirali od neželjene svjetske konkurencije “zaštitom hrvatskog jezika” u nastavi. Dio hrvatske znanosti ogradio se od znanstvene odstrašćenosti “zaštitom hrvatskog jezika”. Hrvatski jezik - ukratko - postaje sjajan kišobran za idiotizam, divni, blatni musavi zabran unutar kojeg jedni drugima možemo nesmetano lagati i bajati, pričati nacionalističke neznanstvene mitove a da nema straha da će to netko “furešti” to moći pročitati i izvrgnuti nas ismijavanju. Hrvatski jezik postaje tako logor ograđen žilet-žicom unutar kojeg su dopuštene provincijske predstave i provincijski sadržaji, ali samo je bitno da nisu na talijanskom ili njemačkom.
Najgore je što se to događa u svijetu koji je jako daleko od Vilima Lesića i 1860. U svijetu u kojem vaš roman pisan u Splitu može recenzirati neko u Floridi, a čitati netko u Pakistanu. U svijetu u kojem postoji sto i jedan razlog zašto biste digli ruke od tog provincijalnog vernakulara kao jezika kulture. U svijetu u kojem puno kreativnih ljudi to i radi, od Overflowa do Lovely Quinces. U tom svijetu ono što najmanje hrvatskom jeziku treba su branitelji kao Vitomira Lončar. Jer, jednom kad taj jezik postane jezik onoga što je provincijalno, nebitno i glupo, on će zaista spasti na samo jednu svrhu. Da s njime kupite kruh.