Nakon svih čuda, a prije ulaska u Europsku Uniju, Hrvatska će se morati suočiti još s jednom "aveti" iz prošlosti: Lepom Brenom, koja je ovih dana najavila da potkraj ljeta stiže na turneju u Hrvatsku.
Morat će dakle vidjeti kako danas stoji s arhetipskom kraljicom srpske folk glazbe, koja je početkom osamdesetih bila u ovim našim krajevima popularnija nego što je Severina trenutačno, a danas je tek postarija poslovna žena koja iz nekog nepoznatog razloga želi obnoviti svoju estradnu karijeru. U Srbiji joj zasad to nije najbolje pošlo za rukom. Vjerojatno neće ni ovdje, jer i tamo i ovamo, kraljica folk glazbe danas je Ceca Ražnatović.
Nekad, dok je nacionalizam još bio privatna svojina, tvrdi su Hrvati Lepu Brenu doživljavali kao odvratnu, otprilike onoliko koliko im je odvratan bio dres Crvene zvezde, te su bili uvjereni da tu glazbu slušaju samo zločesti domaći Srbi. Ni urbani rasizam nije igrao malu ulogu pritom: Lepa Brena je na Televiziji Zagreb bila dosta pomno ignorirana.
Promicala se u našim dirigiranim medijima neka navodno uljuđenija kultura, primjerice šlageri ili Splitski festival. Danas ti isti tvrdi Hrvati misle otprilike isto, samo što im više nije u prvom planu odvratna Brena nego spomenuta Ceca, čiji je suprug, ratni zločinac Arkan, vjerojatno likvidirao i kojeg Breninog rođaka kad je svojedobno napravio pokolj u njezinoj rodnoj Bijeljini, u kojoj je odrasla kao Fahreta Jahić.
O kojem god našem ili susjednom kulturnom fenomenu čovjek hoće progovoriti, uvijek nekako prečicom stigne do kakvog pokolja, pa tako evo i s pjevačicama.
Ima međutim, kad smo već kod toga, jedno zanimljivije pitanje od toga ideološkog, koje se neprestano nameće, premda se razumnim ljudima čini da nam je napokon dosta prolijevanja krvi. Naime, ta lažna i donedavno ubojita dvojba, slušaju li Hrvati srpske folk dive ili ne, danas je valjda definitivno razriješena u korist diva.
Većina Hrvata, kao i Srba, glazbu definitivno ne doživljava kao sredstvo nacionalne identifikacije, i političko-nacionalne elite tu činjenicu nisu mogle izmijeniti ni u komunizmu, ni u ratu, a eto ni u kapitalizmu. Teško je sada postaviti pitanje zašto je to tako, ali može se recimo postaviti pitanje postoji li kakav dublji razlog za to što Hrvati vole postmodernu srpsku narodnu glazbu?
Postoji, jer Hrvate i Srbe danas spaja zajednički kulturni model, i zajednički kulturni razvoj, koji je trajao punih sedamdeset godina. Državni se okvir, prisilan i nepravedan, srećom raspao, no ostala su nam zajednička kulturna iskustva. A koja su to? Primjerice, istodobno kad i u Sisku, otvarao se diskoklub u Vranju, iste su traperice kolale od Trsta do Paraćina, i jednako su svoga prvog fiću čekali mladi parovi u Pirotu i u Varaždinu. Ili, kako kaže Brena: Malo selo, zelen lug/ kraj Morave disko klub/ zove dragi svaki čas/ hajmo, mala, u diskač.
Lepa Brena danas se čini anakronom, ona to vjerojatno i jest, ali ona donosi neko zajedničko naslijeđe, nudi neke odgovore koji nisu bez vraga. Evo, dakle, jedan primjer. Oni čitatelji u srednjim godinama i stariji zacijelo se sjećaju toga njezinog gore citiranog velikog hita s početka osamdesetih "Mile voli disko". To o čemu se pjeva u toj pjesmi, u današnjoj Hrvatskoj djeluje gotovo proročanski. Zadnja kitica te pjesme: Hoće Mile, neću ja/ svako svoje želje zna/ sad za ljubav malo mira/ harmonika disko svira - prilično točno ocrtava stanje u našim narodnjačkim klubovima, u koje zalazi većina boljestojeće i druge mladeži u cijeloj Hrvatskoj.
Četvrt stoljeća nakon Brenina "odvratnog" hita - čija se radnja i s ondašnje i s današnje "tvrde" perspektive navodno može smjestiti samo u Srbiju - odjednom vidimo da su njegovi dometi nešto širi nego što smo to možda mislili.
Osamdesetih su diskoklubovi u Hrvatskoj postali socijalistički prihvatljiv oblik zabave, onda je stigla "Groznica subotnje večeri", a diskoklub je uspješno preživio i novu vlast, postavši čak i nekovrsno državotvorno mjesto u ranoj Tuđmanovoj eri, kad je najglamurozniji zagrebački disko The Best vodio upravo njegov miljenik.
U to doba razmahala se u popularnoj glazbi i dance manija, kojekakve Huljićeve, Tutićeve i Šuputove poskakuše bile su na vječnim turnejama po diskoklubovima koji su nicali i u najvećim zabitima. No, danas od svega toga nije ostalo gotovo ništa. Diskoklubovi su se postupno pretvorili u narodnjačke klubove, u kojima se prirodnim čini čuveni Brenin refren: "Mile voli disko, disko/ a ja kolo šumadinsko/ da budemo blisko, blisko/ harmonika svira disko".
Lepa Brena pokušala se vratiti na srpsku estradu prije tri godine, kad je shvatila da je njezin hit "Mile voli disko", koji se 80-ih prodao u 800 tisuća primjeraka, glavna "fora" u srpskim diskačima, nekovrsna neobavezna himna programa. Međutim, album koji je snimila obnovivši i druge stare pjesme, potegavši za to u londonske studije, nije se prodao baš najbolje. U Hrvatskoj će njezini koncerti vjerojatno proći slično, blijedo, vjerojatno zato što je odavno prestala funkcionirati u glavama prosječnog konzumenta kao živa osoba, nego se pretvorila u mit, koji funkcionira jedino na razini pasivnog, individualnog "podsjećanja".
Međutim, ostaje činjenica da Mile voli i "disko" i "harmoniku nisko" koliko kraj Morave toliko i kraj Kupe. I neće proći dugo vremena pa će taj čuveni hit poharati i naše narodnjačke klubove, s tim da će neki novokomponiran, postmoderan, a i dalje tvrd Hrvat umjesto "kolo šumadijsko" zapjevati "kolo ustaško".
Tomislav Čadež
Morat će dakle vidjeti kako danas stoji s arhetipskom kraljicom srpske folk glazbe, koja je početkom osamdesetih bila u ovim našim krajevima popularnija nego što je Severina trenutačno, a danas je tek postarija poslovna žena koja iz nekog nepoznatog razloga želi obnoviti svoju estradnu karijeru. U Srbiji joj zasad to nije najbolje pošlo za rukom. Vjerojatno neće ni ovdje, jer i tamo i ovamo, kraljica folk glazbe danas je Ceca Ražnatović.
Nekad, dok je nacionalizam još bio privatna svojina, tvrdi su Hrvati Lepu Brenu doživljavali kao odvratnu, otprilike onoliko koliko im je odvratan bio dres Crvene zvezde, te su bili uvjereni da tu glazbu slušaju samo zločesti domaći Srbi. Ni urbani rasizam nije igrao malu ulogu pritom: Lepa Brena je na Televiziji Zagreb bila dosta pomno ignorirana.
Promicala se u našim dirigiranim medijima neka navodno uljuđenija kultura, primjerice šlageri ili Splitski festival. Danas ti isti tvrdi Hrvati misle otprilike isto, samo što im više nije u prvom planu odvratna Brena nego spomenuta Ceca, čiji je suprug, ratni zločinac Arkan, vjerojatno likvidirao i kojeg Breninog rođaka kad je svojedobno napravio pokolj u njezinoj rodnoj Bijeljini, u kojoj je odrasla kao Fahreta Jahić.
O kojem god našem ili susjednom kulturnom fenomenu čovjek hoće progovoriti, uvijek nekako prečicom stigne do kakvog pokolja, pa tako evo i s pjevačicama.
Ima međutim, kad smo već kod toga, jedno zanimljivije pitanje od toga ideološkog, koje se neprestano nameće, premda se razumnim ljudima čini da nam je napokon dosta prolijevanja krvi. Naime, ta lažna i donedavno ubojita dvojba, slušaju li Hrvati srpske folk dive ili ne, danas je valjda definitivno razriješena u korist diva.
Većina Hrvata, kao i Srba, glazbu definitivno ne doživljava kao sredstvo nacionalne identifikacije, i političko-nacionalne elite tu činjenicu nisu mogle izmijeniti ni u komunizmu, ni u ratu, a eto ni u kapitalizmu. Teško je sada postaviti pitanje zašto je to tako, ali može se recimo postaviti pitanje postoji li kakav dublji razlog za to što Hrvati vole postmodernu srpsku narodnu glazbu?
Postoji, jer Hrvate i Srbe danas spaja zajednički kulturni model, i zajednički kulturni razvoj, koji je trajao punih sedamdeset godina. Državni se okvir, prisilan i nepravedan, srećom raspao, no ostala su nam zajednička kulturna iskustva. A koja su to? Primjerice, istodobno kad i u Sisku, otvarao se diskoklub u Vranju, iste su traperice kolale od Trsta do Paraćina, i jednako su svoga prvog fiću čekali mladi parovi u Pirotu i u Varaždinu. Ili, kako kaže Brena: Malo selo, zelen lug/ kraj Morave disko klub/ zove dragi svaki čas/ hajmo, mala, u diskač.
Lepa Brena danas se čini anakronom, ona to vjerojatno i jest, ali ona donosi neko zajedničko naslijeđe, nudi neke odgovore koji nisu bez vraga. Evo, dakle, jedan primjer. Oni čitatelji u srednjim godinama i stariji zacijelo se sjećaju toga njezinog gore citiranog velikog hita s početka osamdesetih "Mile voli disko". To o čemu se pjeva u toj pjesmi, u današnjoj Hrvatskoj djeluje gotovo proročanski. Zadnja kitica te pjesme: Hoće Mile, neću ja/ svako svoje želje zna/ sad za ljubav malo mira/ harmonika disko svira - prilično točno ocrtava stanje u našim narodnjačkim klubovima, u koje zalazi većina boljestojeće i druge mladeži u cijeloj Hrvatskoj.
Četvrt stoljeća nakon Brenina "odvratnog" hita - čija se radnja i s ondašnje i s današnje "tvrde" perspektive navodno može smjestiti samo u Srbiju - odjednom vidimo da su njegovi dometi nešto širi nego što smo to možda mislili.
Osamdesetih su diskoklubovi u Hrvatskoj postali socijalistički prihvatljiv oblik zabave, onda je stigla "Groznica subotnje večeri", a diskoklub je uspješno preživio i novu vlast, postavši čak i nekovrsno državotvorno mjesto u ranoj Tuđmanovoj eri, kad je najglamurozniji zagrebački disko The Best vodio upravo njegov miljenik.
U to doba razmahala se u popularnoj glazbi i dance manija, kojekakve Huljićeve, Tutićeve i Šuputove poskakuše bile su na vječnim turnejama po diskoklubovima koji su nicali i u najvećim zabitima. No, danas od svega toga nije ostalo gotovo ništa. Diskoklubovi su se postupno pretvorili u narodnjačke klubove, u kojima se prirodnim čini čuveni Brenin refren: "Mile voli disko, disko/ a ja kolo šumadinsko/ da budemo blisko, blisko/ harmonika svira disko".
Lepa Brena pokušala se vratiti na srpsku estradu prije tri godine, kad je shvatila da je njezin hit "Mile voli disko", koji se 80-ih prodao u 800 tisuća primjeraka, glavna "fora" u srpskim diskačima, nekovrsna neobavezna himna programa. Međutim, album koji je snimila obnovivši i druge stare pjesme, potegavši za to u londonske studije, nije se prodao baš najbolje. U Hrvatskoj će njezini koncerti vjerojatno proći slično, blijedo, vjerojatno zato što je odavno prestala funkcionirati u glavama prosječnog konzumenta kao živa osoba, nego se pretvorila u mit, koji funkcionira jedino na razini pasivnog, individualnog "podsjećanja".
Međutim, ostaje činjenica da Mile voli i "disko" i "harmoniku nisko" koliko kraj Morave toliko i kraj Kupe. I neće proći dugo vremena pa će taj čuveni hit poharati i naše narodnjačke klubove, s tim da će neki novokomponiran, postmoderan, a i dalje tvrd Hrvat umjesto "kolo šumadijsko" zapjevati "kolo ustaško".
Tomislav Čadež